Jerko Doko teško je uvrijedio kardinala Puljića i biskupa Komaricu

tomasevic doko

Tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons.Ivo Tomašević odgovorio je, u Dnevnom avazu, na optužbe koje je u istom listu na račun Vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i banjalučkog biskupa Franje Komarice iznio bivši ministar obrane Jerko Doko,  Reakciju mons. Tomaševića prenosimo u cijelosti:

Ovaj osvrt ne želim pisati u okviru službe koju sada obnašam nego kao vrhbosanski svećenik i kao osoba koja je ratna događanja provela u opkoljenom Sarajevu, ali i imala prigodu pratiti brojna događanja širom BiH. Osvrt je vezan na neke riječi bivšeg ministra obrane Bosne i Hercegovine gospodina Jerke Doke objavljene u prilogu „Sedmica“ sarajevskog dnevnika „Dnevni avaz“ od 14. siječnja 2012.

Na pitanje novinara gospodina Fahira Karalića o odnosu Hrvatske spram BiH, ali i Hrvatima u BiH, piše da je g. Doko, između ostalog odgovorio: „Kada je 1991. godine bio popis, evidentirano je 510.000 Hrvata u Bosni, a 150.000 u Hercegovini. Danas u Bosni nema ni 100.000 Hrvata. Biskupa Komaricu nije briga za to, kao ni politiku iz Zagreba, niti tog kardinala iz Sarajeva. Oni to i ne znaju. Samo se vode dnevnopolitičkim poenima“.

Ovakva tvrdnja u odnosu na biskupa banjolučkog mons. dr. Franju Komaricu i nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, koji je za g. Doku „taj kardinal iz Sarajeva“, u potpunoj je suprotnosti s onim što su oni tijekom i nakon rata činili i što i danas čine. Imajući u vidu da nema čovjeka bez grijeha, osim Isusa koji je i Sin Božji i njegove majke Blažene Djevice Marije, i da nema nikog tko makar nekada ne procijeni situaciju dovoljno mudro te napravi neki krivi korak, kardinal Puljić i biskup Komarica su s pravom za mnoge izraz istinske ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, prema svom hrvatskom narodu ali i drugim narodima i svakom čovjeku kao i ljubavi prema Bosni i Hercegovini koju, za razliku od mnogih, vrlo jasno nazivaju svojom domovinom.

Ako je ljubav prema Bogu i čovjeku vrhovno mjerilo, a Isus upravo to proglašava za vrhovnu zapovijed i vrhovni zakon, onda su biskup Komarica i kardinal Puljić u velikoj mjeri odgovorili toj zapovijedi u najtežim ratnim i poratnim danima. Ne kaže narod uzalud da se na muci poznaju junaci. I jedan i drugi ostali su u svojim sjedištima u vremenu kada su život mogli izgubiti u bilo koje doba dana i noći kao i njihovi vjernici, ali i drugi sugrađani - jedan od granata ili snajperista, a drugi od politike onih koji su imali „etničko čišćenje“ odnosno progon i nestanak drugih i drugačijih.

Sarajevo, a i Banju Luku, najvećim dijelom su vrlo brzo napustili oni Hrvati od kojih se s pravom očekivalo da ostanu, a to su prije svih oni koji obnašali važne državne ili druge dužnosti. A tko bi u ratnim danima spadao među takve, ako ne ministar obrane? Nakon što je u prvim ratnima danima, prema mnogima, pokazao svoju mudrost i zauzetost, jednostavno je napustio i svoju službu i grad u kojem je tu službu obnašao.

Ostavio je i kardinala Puljića i Hrvate i druge građane ne samo u Sarajevu nego i u BiH te, poput većine drugih tadašnjih hrvatskih ministara u BiH, nastavio obranu nakratko u Njemačkoj pa potom u Zagrebu. Kao mladić služio sam bivšu Jugoslavensku armiju i poznato mi je kako nazivaju vojnika koji napusti svoj položaj i svoju jedinicu i svoju vojsku, a da ne govorimo o časnicima, a pogotovo ne o ministru obrane.

Tijekom ratnih dana pratio sam kardinala Puljića nebrojeno puta dok je, pod okriljem noći dijelom pješice a dijelom vozeći se autom bez svjetala radi blizine srpskih oružnika, izlazio i ulazio u opkoljeno Sarajevo. Izlazio je prije svega zato da bi pohodio svoje vjernike u raznim mjestima svoje nadbiskupije i šire te da bi govorio svijetu o onom što se događa u BiH. Uvijek se iznova vraćao u Sarajevo kako bi bio s katolicima i drugim opkoljenim građanima u sjedištu Vrhbosanske nadbiskupije. Bio sam s kardinalom Puljićem kada su ga u travnju 1998. godine – gotovo tri godine nakon rata – držali zarobljenog s malobrojnim svećenicima, časnim sestrama i vjernicima u kripti minirane crkve u Derventi kamo je došao slaviti Misu. Reći da „tog kardinala iz Sarajeva“ ne zanima nestanak vjernika koji su povjereni njegovoj pastoralnoj skrbi uistinu je teška uvreda koja nema nikakve veze sa stvarnošću.

A gdje bi to kardinal Puljić trebao biti, ako ne u Sarajevu gdje je sjedište njegove biskupije i sjedište Biskupske konferencije BiH i sjedište Franjevačke provincije Bosne Srebrene i sjedište tri od četiri ženske redovničke provincije u Bosni i Hercegovini? A gdje bi hrvatski državni dužnosnici u BiH trebali biti ako ne u glavnom gradu svoje zemlje?  

O biskupu Komarici uistinu ne bi trebalo trošiti riječi jer je za pokazanu ljubav, mirotvorstvo i zauzimanje ne samo za katolike u svom gradu i u svojoj biskupiji nego i za tolike ugrožene i napaćene ljude dobio brojna međunarodna i domaća priznanja. Možda je i najveći dokaz njegovog zauzimanja i brige za svoje – više nego desetkovano stado i za tolike ugrožene ljude jesu tako snažne reakcije na nedavno primanje priznanja koje mu je dodijelio predsjednik entiteta RS g. Milorad Dodik.

Iako je gotovo sve govorilo protiv primanja takvog priznanja dobro poznatim povodom i iz ruku onih koji očito žele uvelike nastaviti nekadašnju politiku, biskup Komarica nije htio sebi i svojim malobrojnim katolicima zatvoriti vrata kod onih koji imaju vlast i moć priznatu i s razine međunarodne zajednice i s razine politike u BiH. Štoviše, smatrao je to činom praštanja.

Je li pogrešno procijenio? Mnogi vrlo argumentirano smatraju da jest. Hoće li to izbrisati sve dobro što je on učinio? Neće. Hoće li se on i dalje zauzimati za one koji su povjereni njegovoj skrbi i za tolike obespravljene? Hoće. Za razliku od bivšeg ministra Doke i tolikih bivših i sadašnjih ministara.

Zato predlažem gospodinu Doki da u HEP-u ili još šire pokrene akciju pomoći malobrojnim Hrvatima na području Banjolučke biskupije ili Vrhbosanske nadbiskupije u entitetu RS. Mogao bi npr. pokrenuti akciju za obnovu nekoliko kuća povratnicima. To bi bilo Bogu i dobrim ljudima ugodno djelu za razliku od pojedinih, ničim argumentiranih ocjena donesenih u spomenutom intervjuu „Dnevnom avazu“. Tako je npr. potpuno netočna njegova tvrdnja da „danas u Bosni nema ni 100 000 Hrvata“.

Preporučujem mu da pročita nedavno objavljenu „Pastirsku poslanicu biskupâ u povodu 130. obljetnice ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini“ u kojoj su doneseni brojni statistički podaci. Naime, tamo vrlo jasno piše da, prema podatcima Biskupskih ordinarijata u BiH iz siječnja 2011., Banjalučka biskupija ima 36.513 katolika, a Vrhbosanska nadbiskupija 194.812 što znači da, prema crkvenim statistikama, u Bosni ima 231.325 katolika. Prema istim podacima Mostarsko-duvanjska biskupija ima 190.730, a Trebinjsko-mrkanska 20.958 odnosno ukupno 211.688 katolika.

Preuzeto s: Dnevnik.ba