Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Ned12082019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Balkan je povijesna konstrukcija srpskih geografa

Kada bi uopće postojao “Balkanski poluotok”, a ne postoji, Hrvatska ni tada ne bi bila u njegovu sastavu. “Balkan” je povijesna konstrukcija srpskih geografa koji su se njome služili da bi opravdali ideju sjedinjena svih “balkanskih plemena”, jer su njihovi pripadnici zapravo srpskoga podrijetla.balkan1

S obzirom na to da se u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, opet sve više koriste pojmovi “zapadni Balkan”, “balkanske zemlje” ili “Balkanski poluotok”, razgovarali samo s prof. dr. Dragutinom Feletarom, vodećim hrvatskih geografom, bivšim pročelnikom Geografskog odjela i dekanom PMF-a te članom suradnikom HAZU-a, kako bi nam pobliže obrazložio te geografsko-političke pojmove, zašto ih neprimjereno koristimo te koji su točni geografski termini koji definiraju položaj Hrvatske.

U raznim medijima gotovo svakodnevno čitamo i slušamo kako se Hrvatska nalazi na “zapadnom Balkanu”. Nedavno ste u časopisu za geografiju Meridijani napisali zapažen tekst Zablude nepostojećeg poluotoka. Zašto tvrdite da “Balkanski poluotok” ne postoji?

Svrstavanje Hrvatske u kontekst “Balkana” nije primjereno ni u geografskom, a ni u društveno-političkom ni povijesnom smislu. Svrstavajući Hrvatsku u “zapadni Balkan” (zemlje bivše Jugoslavije, minus Slovenija, plus Albanija), europski politički moćnici još jednom ponižavaju našu zemlju, a to čine i svi oni u samoj Hrvatskoj koji su taj naziv i takvo svrstavanje prihvatili. Naime, potrebno je prvo razmotriti pojam “Balkan” s geografskog stajališta. Da bi neki dio kopna mogao geografski uopće biti poluotokom, morske tj. vodene katete moraju biti duže od kopnene. To kod tzv. Balkanskog poluotoka nije slučaj. Kopnena kateta od Trsta do Odese duga je oko 1330 km, što je više od morske istočne katete Odesa – Rt Matapan (Peloponez) koja je duga 1230 km. I druga, zapadna morska kateta od Trsta do rta Matapana (Peloponez) nešto je kraća od kopnene – duga je 1270 km. Zapravo, nikomu u geografskoj znanosti nije jasno kako je kopno koje je tako širokim krakom vezano za kontinent uopće moglo biti proglašeno poluotokom. Da bi ti geografski parametri bili još nevjerojatniji, valja spomenuti da je od crte Trst – Odesa (1330 km) mnogo bliže Trstu luka Szczecin (920 km) ili Rostock (950 km) na Baltičkome moru! Ipak nikomu nije palo na pamet da europski “poluotok” nazove recimo, Uralski ili Alpski poluotok.

Želite reći da ako postoji tzv. Balkanski poluotok, onda bi gotovo cijela Europa trebala biti još izrazitiji poluotok euroazijskog kopna. Onda bi se i tzv. Balkanski poluotok mogao nazivati po nekom drugom planinskom lancu, a ne baš po Bugarskoj planini Balkan?

Da, ako naime i zanemarimo geografsku definiciju poluotoka, što zapravo nikako ne bismo smjeli učiniti, posve je nejasno zašto je taj dio jugoistočne Europe dobio ime baš “Balkanski poluotok”. Planina Balkan nalazi se na sjeveru Bugarske i ne dominira ovim dijelom Europe. Više od nje tim prostorom dominiraju, recimo, Dinaridi, Velebit ili Prokletije. Francusko-austrijski geolog Ami Boué nije ni slutio kada je početkom 19. stoljeća, u jednom svojem radu, bugarsku Staru planinu nazvao “Balkan”, kakve će probleme ovdašnjim narodima izazvati. Inače, naziv “Balkan” dolazi od turske riječi balkan ili balkanar, što znači šumovite planine. Kako to obično biva kad nam stranci daju imena, u jednom svojem radu njemački geograf J. A. Zeune 1809. upotrijebio je naziv “Balkanski poluotok” ili “Balkan”. Do toga je zapravo došlo Zeuneovom pogreškom. Ne proučavajući detaljnije atlas i karte, on je mislio da je Stara planina ili Balkan dominantni središnji planinski sustav jugoistočne Europe. Zeuneova pogreška nije u početku prouzročila teže posljedice u geografskom nazivlju. Naime, naziv “Balkanski poluotok” tijekom gotovo cijeloga 19. stoljeća u geografskoj se literaturi vrlo malo ili nimalo koristio.

Ipak, danas se naziv “Balkanski poluotok” uvriježio i ušao u sve pore društva. Kako je došlo do toga da je pogreška stara dvjesto godina ušla i u zemljovide?

Nažalost, to se dogodilo potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, kada su preko francuske literature, naziv Balkanski poluotok “otkrili” srpski geografi. To se poglavito odnosi na najvećega srpskoga geografa Jovana Cvijića (1865.-1927). Nasuprot nizu europskih geografa koji su ukazivali na nelogičnost proglašenja toga dijela jugoistočne Europe poluotokom, Cvijić i njegovi sljedbenici čvrsto su se uhvatili za taj geografski termin. Doduše, već tada, pa ni danas, nije jasno gdje je granica između tzv. Balkanskog poluotoka i ostatka Europe. U literaturi, osobito srpskoj, upotrebljavala su se dva tumačenja. Prema jednima granica je tekla rijekama Dunav, Sava i Kupa pa na riječki zaljev na sjevernom Jadranu. Prema drugima, “Balkan” je bio mnogo veći: granica je tekla Dunavom, pa Savom sve do Ljubljanskog barja, onda rijekom Idrijicom na Soču pa na sjeverni Jadran. Zapravo, ta sjeverna granica “Balkana” prema Europi nikad nije točnije definirana, pa čak ni u radovima srpskih geografa.

Zašto je Cvijić tako objeručke prihvatio naziv “Balkan” i zašto ga je nastojao maksimalno afirmirati?

U traženju odgovora na to pitanje dolazimo do društvene, sociološke i političke komponente pojma “Balkan” ili “Balkansko poluostrvo”, kako ga naziva Cvijić. Naime, Cvijić je bio ponajprije fizički geograf – geomorfolog, ali i etnolog i političar. Volio je kada su ga zvali i “balkanologom”. Kao rektor Sveučilišta u Beogradu i predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti te jedan od najuglednijih srpskih znanstvenika, Cvijić je upregao sve svoje snage služeći afirmaciji srpstva, srpske nacionalne ideje i širenja srpske dominacije, pa i države, na cijeli prostor Južnih Slavena. Pod okriljem znanosti i tzv. objektivnosti Cvijić rabi naziv “Balkan” da bi potkrijepio punu opravdanost postojanja tzv. “balkanske istorijske tradicije”. Pojam “Balkansko poluostrvo” iznimno je dobro povezivao srpska “znanstvena” tumačenja da u toj “balkanskoj istorijskoj tradiciji” postoji i razvija se ideja sjedinjenja svih “balkanskih plemena” jer su njihovi pripadnici zapravo srpskoga podrijetla, samo povijesnim slijedom ponešto različiti i “zagađeni utjecajima s rubnih područja”.

Cvijić (i drugi srpski znanstvenici) “balkansku istorijsku tradiciju” objašnjavao je očigledno jedino u korist srpskoga nacionalizma. Kako Cvijić tumači “balkanske karakteristike” južnih Slavena?

Sintagmu “balkanska istorijska tradicija” izvrsno je sublimirao hrvatski geograf prof. dr. Ratimir Kalmeta u knjizi Zemljopisne i druge rasprave (2009). Cvijić tu tzv. balkansku povijesnu tradiciju tumači u nekoliko “znanstvenih” zaključaka o južnoslavenskim narodima (“plemenima”): 1. Srbi su u vrijeme Prvoga srpskog ustanka izrazili beskrajno snažno čuvstvo koje se u novostvorenoj srpskoj državi očitovalo u oslobodilačkim pohodima Karađorđevih ustanika prema zapadu i istoku. Srbijanski je seljak gibak, elastičan, inteligentan, misaon, u sebi posjeduje skrivene pojedinačne inicijative, čuvstven je, njegovi živci brzo i s velikom amplitudama vibriraju. 2. Narod Bosne i Hercegovine je jedan od najsvježijih i najjačih dijelova srpskoga naroda, a u nacionalnome smislu tvori cjelovitost s narodom zapadne Srbije, novopazarskoga Sandžaka i Crne Gore. Bosanski katolici su bezimena etnička skupina, sastavljena od Hrvata, Srba i saksonskih rudara. 3. Bosna i Hercegovina je za Srbiju ono što je Moskovska oblast za Rusiju. 4. Najveći dio Hrvatske napučen je izmiješanim pučanstvom, koje se ističe balkanskom istorijskom tradicijom. 5. Pučanstvo Jadranskoga primorja najviše svoga vremena provodi izvan kuće, vrlo je osjetljivo na plemićke titule i odličja. To je regija koja je dala velik broj pustolova. 6. Hrvati su Srbi rimokatoličke vjeroispovijedi. 7. “Slavonski varijetet” podsjeća nas na “rusku dušu”. 8. Mongoloidni tipovi su na prostoru južnoslavjanskom slabije intelektualne i ćudoredne energije te vrlo brzo popuste u borbi za svoj opstanak – takve su značajke prirođene pučanstvu Baranje, Bačke i Banata. 9. Makedonci su amorfna slavenska masa. 10. Bugari ne odišu istinoljubljem i oštroumljem.
Takva “znanstvena” antropološka i etnološka tumačenja Cvijić iznosi u znamenitom dvosveščanom djelu Balkansko poluostrvo i južnoslavenske zemlje (Pariz, 1918.; Beograd, 1922.). Za takve u osnovi nacionalističke i rasističke “znanstvene teze” koristi naziv “Balkanskoga poluotoka”, odnosno “balkansku istorijsku tradiciju”. Ako se s time povežu tadašnje političke, gospodarske i strateške prilike u jugoistočnoj Europi, onda je jasno da je postajalo sve toplije u tzv. balkanskom kotlu naroda i vjera. To stanje, koje traje već dva stoljeća, ključalo je do usijanja u ratnim sukobima i stalnim trvenjima.
 
S vremenom je odrednica “biti na Balkanu” poprimila vrlo neugodno značenje i zbog brojnih kriza i ratova na kontaktu različitih civilizacijskih područja. Čak je i Krleža pisao o balkanskoj krčmi u kojoj je netko ugasio svjetlo. Koja bi bila ispravna geografska definicija, gdje je ili kamo regionalno pripada Hrvatska?

Kada se u bilo kojoj regiji svijeta govori o nacionalnoj netrpeljivosti, ratnim i drugim sukobima, vjerskoj i drugoj netoleranciji, onda se često koristi termin balkanizacija. “Biti na Balkanu” poprimilo je posve nepovoljno, pa čak i pogrdno, pejorativno značenje. Hrvatska je stoljećima pripadala i gradila mediteransku rimokatoličku kulturu i odlike srednjoeuropskoga kulturnog kruga. Njezini stanovnici ne mogu prihvatiti bilo kakve “balkanske” kvalifikacije. Pa čak ako i postoji geografski pojam Balkana, Hrvatska se ni tada ne nalazi u njegovu sastavu. Hrvatska je po geografskom položaju sredozemna i srednjoeuropska zemlja. Ona se nalazi i u jugoistočnoj Europi. Nikomu ne pada na pamet da Grčku naziva “balkanskom” zemljom, iako, ako se itko nalazi na poluotoku, onda su to Grci.
 
Gledajući kartu, zaista uočavamo kako se Hrvatska dobrim dijelom nalazi izvan granica tzv. Balkanskog poluotoka pa ipak nas stalno svrstavaju u “balkanske države”. Nismo na “Balkanu”, no je li uopće moguće ispraviti tu besmislicu?

Teško, no potrebno! Svrstavanje Hrvatske u bilo kakve okvire ili nazive “Balkana”, “Zapadnog Balkana”, “Balkanskog poluotoka” i slično ne možemo i ne smijemo prihvatiti. Ni po koju cijenu! Zato neka i ovaj intervju bude poziv hrvatskoj geografiji i znanosti, a pogotovo političkoj eliti da maksimalno ustraju na objašnjavanju i znanstvenom tumačenju stvarnih komponenti geografskog položaja naše, teško stečene domovine Hrvatske.
 
Onda je naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kod svoga prvog službenog posjeta Njemačkoj ispravno korigirala njemačkoga predsjednika koji se koristio terminom “zapadni Balkan”, a ona je rekla da se Hrvatska nalazi u jugoistočnoj Europi?

Da, drago mi je što se predsjednica drži točnih geografskih termina, doista nas nitko ne može i ne smije svrstavati na neki nepostojeći “Balkan”. Političari posebno trebaju izbjegavati takvu odrednicu kojom upadaju u dalje zamke i nelogičnosti i time vrijeđaju hrvatski narod. Naša diplomacija pogotovo bi trebala biti maksimalno angažirana u objašnjavanju cijelom svijetu da nazivi poput “zapadni Balkan” nemaju nikakva smisla niti imaju geografsku i povijesnu osnovu.

Razgovor: Dragutin Faletar, geograf i sveučilišni profesor
Razgovarala Petra Somek

Izvor: Crkva na kamenu/Matica hrvatska

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac