Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Sri10162019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Turska političko-diplomatska ofanziva na Balkanu

Posjet  turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Hrvatskoj  i tematiziranje situacije u Bosni  i Harcegovini u razgovorima s domaćinima, to jest hrvatskim državnim čelnicima, potvrda su političko-diplomatske ofenzive Turske na Balkanu. Erdogan je u dvodnevnoj posjeti Zagrebu boravio u povodu obilježavanja 100-e obljetnice institucionaliziranog islama u Hrvatskoj, a vodstvo  Islamske zajednice u Hrvatskoj tim povodom ne štedi komplimente upućene Hrvatskoj tvrdeći posve točno kako u Europi ne postoji zemlja koja je na tako prikladan način institucionalno  situirala sljedbenika islamske vjeroispovijesti kao što je to učinila Hrvatska prakticirajući najviše demokratske standarde uvažavanja  različitosti.taip kolinda

Piše: Pejo Gašparević

S druge strane, Erdogan je u zapadnim metropolama izvrgnut oštrim medijskim i političkim kritikama u kojima mu se zamjera nedostatak demokratičnosti u Turskoj prema neistomišljenicima.  Čini se kako je Erdogan  u svoju posjetu Hrvatskoj, koja je članica zapadnih struktura Europske unije i NATO-a, uprogramirao i popravljanje nepovoljne  slike koja o njemu vlada na Zapadu.

Na krilima predsjedanja  OIC-om

No, treba primjetiti kako je Erdogan u svoj prilično pompezno dizajnirani  posjet Hrvatskoj stigao dva tjedna nakon što je Turska sredinom travnja na summitu Organizacije islamske suradnje (OIC) u Istambulu, na kojem su nazočili predstavnici 56 zemalja, preuzela dvogodišnje predsjedavanje tom organizacijom. Drukčije rečeno,  Erdoganom  na krilima  predsjedanja  OIC-om marketinški vješto promiče   nastojanja da se Turska  nametne kao lider islamskog svijeta nasuprot Saudijskoj Arabiji i Iranu koji također pretendiraju postati  zemlje predvodnice islamskog svijeta a s kojima Turska nije u najsrdačnijim odnosima.

Erdoganov posjet Hrvatskoj a posebice  način kako je on organiziran može se smatrati i odjekom  rivalstava unutar islamskog svijeta. Međutim, takvim analitičkim refletkorima ne obasjava se cjelina geopolitičkog pozicioniranja Turske. Ta zemlja, kao članica NATO-a i pretendent za članstvo u Europskoj uniji, po mnogim pokazateljima želi osnažiti svoj utjecaj na razmeđu Zapada i Istoka, to jest na Balkanu. U takvim pretenzijama Turska je posebice usredotočena na Bosnu i Hercegovinu.  T se očitovalo i  prilikom Erdoganove nedavne posjete Hrvatskoj, a osobito u njegovoj izjavi: „Turska, Hrvatska i BiH mogu stvoriti učinkoviti trilateralni mehanizam na najvišoj razini.“

Zapravo, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović  i  Erdogan dogovorili su  uspostavu trilateralne suradnje između Hrvatske, Turske i BiH, koja bi, kako je ona objasnila, pomogla „političkoj emancipaciji“  Bosne i Hercegovine a suradnja bi se odnosila „i na problem migracije, kontrolu migrantskih valova i razmjenu informacija u borbi protiv terorizma i ekstremizma.“  Iz takvog obrazloženja jasno je kako se radi o političkom i sigurnosnom angažmanu.

Politička emancipacija BiH

Pomaganjem  „političkoj emancipaciji“  Bosne i Hercegovine  signalizira se kako je BiH politički neemancipirana, što i  nije netočna ocjena. Samo u politički neemancipiranim zemljama može se dogoditi da se  bošnjačkim glasovima u dva mandata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH ustoliči Željka Komšića te da se mimo većinske glasačke volje Hrvata instalira platformaška vlast.  Nametanje Komšića i platformaške vlasti bila je  demonstracija političke likvidacije prava Hrvata katolika u BiH da izaberu predstavnike u tijelima vlasti koje oni žele. Žaljenja je vrijedna činjenica da su  se na takvu udicu  političke likvidacije prava hrvatskog naroda u BiH upecali i dio stranaka s hrvatskim predznakom i njihovih medijskih aktivista. Narodski rečeno, našla krpa zakrpu.

Koliko god iz turskih geopolitičkih ambicija isijavao duh eventualnog obnavljanja Otomanskog  imperija  na Balkanu, ovom trilateralnom suradnjom Hrvatske, Turske i BiH na poseban se način Hrvatsku  stavlja u poziciju snažnijeg angažiranja u BiH  i mogućnosti upozoravanja na neravnopravnost Hrvata bez rizika da ju se optuži za uplitanje u prilike u BiH.  Hrvatska će sada  iz pozicije članice Europske unije i NATO-a   surađivati s Turskom i BiH  na prevladavanju migracijskih problema te u kontroli migrantskih valova i sudjelovati u „razmjeni informacija u borbi protiv terorizma i ekstremizma.“  Zapravo, dogovorom o trilateralnoj suradnji Hrvatske, Turske  i BiH priznata je važnost Hrvatske u uklanjanju sigurnosnih prijetnji po Europu koje se nastoje ukorijeniti u BiH i na Balkanu uopće.  Geopolitičko pozicioniranje Hrvatske izrazila je i Hrvatska vlada nakon susreta premijera Tihomira Oreškovića s turskim predsjednikom Erdoganom  priopćivši: „Kao NATO saveznici, Hrvatska i Turska imaju osobitu odgovornost za očuvanje sigurnosti, mira i stabilnosti Jugoistočne Europe.“

Trilaterala baca novo svjetlo

Dogovor o trilateralnoj suradnji Hrvatske, Turske i BiH  baca novo svjetlo na nedavni iznenadni posjet Sarajevu direktora američke Središnje obavještajne agencije (CIA) Johna Brennana koji je na  susretima  s domaćim dužnosnicima razgovarao o „koordinaciji policijskih agencija u BiH, stranim borcima, radikalizaciji i deradikalizaciji i strategiji BiH za borbu protiv terorizma.“  Dakle, teme su bili gorući problemi koji se poput razornog virusa zabada u tkivo cijelog čovječanstva. No, ruku na srce nisu ti problemi uskrsnuli u Bosni i Hercegovini ovog trena.  Zapravo, nije li prije nekoliko godina bivši  direktor Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH Almir Džuvo upozoravao kako u BiH prijeti  opasnost  „od oko 3.000 potencijalnih terorista“, a od toga su, kako je rekao, većina državljani BiH.  Nije li Daytonskim sporazumom još 1995. godine naloženo da se svi strani borci, odnosno  mudžahedini  maknu iz BiH do siječnja 1996. godine, ali umjesto takvog ishoda  vlasti u Sarajevu   dodijelile su državljanstvo Bosne i Hercegovine i izdali putne isprave za, prema medijskim informacijama, najmanje 800 mudžahedina.

Umjesto raspleta mudžahedinske zamršenosti  u BiH,  uslijedio je dugogodišnji  zaplet s međunarodnim implikacijama. Nije li jedan od američkih pregovarača u Daytonu i suautor tog mirovnog sporazuma James O’Brien svjedočio kako je tijekom pregovora „unutar bošnjačke strane postojao nesporazum o gotovo svim pitanjima,“ a osnovni je spor bio, prema O’Brienovim tvrdnjama, „oko karaktera buduće države, odnosno oko toga koliko će ona biti islamizirana, a koliko prozapadna i multietnička.“

Bosna i Hercegovina je projekt prožet natruhama prohujalih nezapadnih vremena i nedovoljnom čvrstinom u prihvaćanju budućnosti pod okriljem Zapada

Za GIP piše Pejo Gašparević