Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Uto10152019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Haška presuda Karadžiću u raljama geopolitike

Nepravomoćna presuda pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu bivšemu predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću od 40 godina zatvora je blaga obzirom na zločine koje je počinio njegov režim, ali istodobno takvu kaznu se ima smatrati i produktom geopolitičkih sučeljavanja velikih svjetskih silnica.

karadzic osudjen

Piše: Pejo Gašparević

Osobno govoreći, 40-godišnja zatvorska kazna Karadžiću ne čini me zadovoljnim jer sam očekivao kako bi moja zavičajna Posavina dobila makar simboličnu  satisfakciju doživotnom zatvorskom kaznom Karadžiću. Upravo njegova vlast devastirala je to pitomo panonsko područje i protjerala  gotovo cjelokupno nesrpsko stanovništvo iz onog dijela koji je, po Daytonskom sporazumu, pripao Republici Srpskoj.

Na području osam općina Bosanske Posavine: Orašja, Šamca, Odžaka, Broda, Dervente, Modriče, Gradačca i Brčkog po popisu iz 1991. godine Hrvati su činili 44 posto stanovništva, Srbi 26 posto a Bošnjaci (tadašnji Muslimani) 23 posto, dok su 7 posto bili „ostali.“ Završetkom rata, to jest potpisivanjem Daytonskog sporazuma Hrvati su opstali na području općina Orašja, Odžaka i novoutemeljene općine Domaljevac-Šamac, koje su udijeljene Federaciji BiH, dok se na području ostalih općina zahvaćenih Republikom Srpskom broj opstalih Hrvata može mjeriti  jednoznamenkastim postocima i ondje se masovnije okupljaju jedino za vjerske blagdane.

Hrvatska politika, kako ona u BiH, tako i ona u Republici Hrvatskoj, u protekla dva desetljeća nakon završetka rata nije se proslavila u  pomaganju i zauzimanju za ispravljanje nepravde nanesene Posavini i Posavcima/ljacima. Sada, nakon izricanja 40-godišnje zatvorske kazne Karadžiću, ima se razloga očekivati ambiciozniji hrvatski pristup prema Posavini.

Po mojem skromnom shvaćanju, nekoliko je golemih razloga za to. Spomenimo ih ovom prigodom makar načelno! Bosanska Posavina je granično područje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom i kao takvo u novonastalim okolnostima raste geopolitička važnost tog prostora. S jedne strane Posavina, koja se naslanja na Hrvatsku koja je već članica Europske unije, gotovo je idealan most Bosni i Hercegovini da ubrza svoju putanju u članstvo Europske unije (EU) a posljedično tomu i ulasku u NATO.

S druge strane Hrvatskoj kao zemlji koja je već članica EU-a i NATO-a od ključne je važnosti tko joj je u zaleđu Slavonije, to jest s druge strane Save u BiH. Nema ozbiljne politike bez geopolitike. Tako tretirana geopolitička pozicija Bosanske Posavine zahtjeva i od BiH i od Hrvatske snažniju gospodarsku pomoć i usmjeravanje više  sredstava iz (pred)pristupnih fondova Europske unije u Posavsko područje no što je to do sada bio slučaj. To će biti najučinkovitiji odgovor politici Karadžića i njegovih pristaša koji pretendiraju na svojatanje tog područja.

Nikako se iz vida ne smije izgubiti da je u Posavskom dijelu koji je uvršten u  Republiku Srpsku, prema dostupnim saznanjima,  oko milijun dunuma plodnog   zemljišta u katastarskom vlasništvu Hrvata. To je potencijal koji potiče na osmišljavanje poljoprivredno-agrarnih projekata za proizvodnju zdrave hrane za kojom sve više gladuje zajedničko tržište Europske unije. Pri tomu bi se trajno mogao osnažiti sustav zaštitnih nasipa koji bi ubuduće onemogućavali katastrofalne poplave kakve su se dogodile 2014. godine. Takav pristup također umanjuje efekte politike Karadžićeve vlasti.

Dosadašnji dio ovog uratka bio je, priznajem,  lokalistički pogled jednog Posavca/ljaka na 40-godišnju zatvorsku kaznu Karadžiću čija je politika nanijela teške ozljede mojem zavičaju. Ali, u politici je kao i sportu- i teške ozljede se mogu zacijeljivati i tako pridonositi oporavku.

Sagledavanjem šire dimenzije kažnjavanja Karadžića na 40 godina zatvorske kazne  može se primjetiti kako je takva presuda Haaškog suda dizajnirana na način da je nitko ne može slaviti kao trijumf niti je njome itko pretrpio poraz. Hrvati i Bošnjaci imaju razloga biti nezadovoljni takvom presudom zato što nije izrečena najstroža, to jest doživotna zatvorska kazna, ali istodobno i 40-godišnja kazna znači Karadžićev ostanak u zatvoru do kraja života pa u tomu mogu pronaći i utjehu svojem  nezadovoljstvu.

S druge strane Srbi su također nezadovoljni 40-godišnjim zatvorskim kažnjavanjem Karadžića jer smatraju da je takva kazna prestroga ali istodobno i oni imaju razloga za utjehu pošto je presuda izrečena pojedincu a ne Republici Srpskoj.

Okolnosti u kojima je izrečena kazna Karadžiću na poseban način impliciraju upravo  takav ishod  višegodišnjeg sudskog postupka u kojem je on dobio ni manje ni više nego 40 godina zatvora.

Haški tribunal je Karadžića, zasad nepravomoćno, kaznio na 40 godina zatvora samo tjedan dana nakon što je Vladimir Putin naredio povlačenje Ruskih vojnih trupa iz Sirije. Putinova odluka  u prvi mah djelovala je šokantno jer nije bilo nikakvih javnih naznaka da bi se takvo što moglo dogoditi obzirom na dubinu Sirijske krize. No, medijska otkrića govore kako se službena Moskva, nakon petomjesečne  Ruske vojne intervencije u Siriji, odlučila na  povlačenje iz te zemlje u dosluhu sa službenim Washingtonom.

Izvješća govore o  postojanju planova za podjelu   Sirije na tri entiteta: šiitski, sunitski i kurdski, te  bi Rusima- povuku li svoju vojsku iz Sirije, bila udijeljena  interesna sfera  u šiitskom entitetu.  Radi se dakle o krupnom dealu Rusa i Amerikanaca, odnosno  raspodjeli novih interesnih sfera.

Čini se kako doživotno zatvorsko kažnjavanje Karadžića u Haagu ne bi godilo Ruskim geopolitičkim ušima te se, po tim shvaćanjima, vodilo računa da ih se ne iritira Haaškom presudom koja bi mogla optrećivati geopolitičke šeme  s Amerikancima na  Bliskom istoku i sjeveru Afrike.

No, jednako tako ne može se  ne primjetiti kako je 40-godišnja  kazna Karadžiću izrečena nekoliko dana nakon terorističkog napada sljedbenika kalifata na Bruxelles te četiri mjeseca nakon terorističkog napada na Pariz. Eventualno blaža kazna Karadžiću koja bi bila prihvatljivija  Rusima, čini se, ne bi dobro odjeknula u Islamskom svijetu, ali jednako tako eventualnom doživotnom  kaznom Karadžiću, koja bi godila Islamskom svijetu, dalo bi se povoda  interpretacijma  kako se radi znaku slabosti i popuštanja pred pohodima kalifatskih  militanata da bi ih se, navodno, udobrovoljilo i odagnalo od terorističkih akcija na europskom tlu.

To govori  kako u ovoj presudi  Karadžić i nije najvažniji čimbenik, on je zapravo presitan da bi  zbog njega kavgu zametale geopolitičke ralje. Pred naletima geopolitičkog futura, Karadžić je  postao perfekt kojeg će se slaviti, tek  mjestimično, u balkanskim gudurama.

Za GIP piše Pejo Gašparević
26. ožujka 2016.