Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Vukovi

vukovi

Jezivio zavijanje vukova s Huma s Vlašića s Busovačke planine. Odnekuda dolazi sve više i više vukova svaku noć. Noć za noć, noćima, povećava se ta nadolazeća čoporenja čopora vukova.

Opet se to nešto nadolazeće nadvija nad Busovaču, opkružujući je u stravi događanja iz dana u dan, iz noći u noć.

Nagovještava to nešto u ciklusima vremena osvetu.

Mijenjaju se oblici osvete, a to nevidljivo a vidno u promišljanjima, sveti se, vidno je, a i ne vidi se, tu je, a i ne čuje se... budi u ljudima ono životinjsko, zvjersko, to nešto što se čita iznutra, osjeća nekim do sad ne znanim osjetilima, da čovjek ih uopće i ima... osvjedočuje se njima, u ovome i ovakvim trenucima, tražeći ime toj spoznajnosti, neupoznat sa sobom, otkrivajući se u nadnaravnim spoznajama sebe, koristeći obamrle zakutke zamozga...

Dugo u dugu gluhu i jezovitu noć, oglašava se jeza bezglasja. Zavijaju vukovi, koji dolaze i dolaze... dolaze... okupljaju se danima, popunjavaju šume.

Već prvima vire njuške, provirujući iz šuma.

Krenuše. Prvi napadoše najmoćniji, najsilniji, i najjači, predvodnici čopora...- Napadaji samo na djecu. Po vrtačama nalaze se zubima priklana djeca. Ugrizena za vrat. Ostavljena iskrvaviti.
 
Ljudi se smjenjuju nad crkvenim zvonima. Zvone i sva okolna seoska zvona. Zvon zvona, doziva pomoć.
Opet se podigla vojska. Sva raspoloživa pričuva. Alarmirane okolne susjedne zemlje. Vukovi se noću spuštaju u mjesto, nezaustavljivo krvoločno traže i napadaju samo djecu. Jeziva su jutra razdanjivala slike po zakutcima skrite priklane djece, ostavljene iskrvarene, bez kapi krvi, blijede.

Onda u dan, kada se organizirano krene na njih, nestaju po planinskim vrtačama, špiljama, rukom dana odneseni, čineći dogođeno utvarom nestvarnosti viđenoga, kao nešto što i nije bilo, kao nešto čega nema, nešto s upitom mogućega, susret bez stvarnosti, dogođenoga... upit svijesti viđenoga, razlučivanje zapita, između jave i stvarnog... upita podsvijesti sna...

Noć se navlači ko zastori na prozore, nad ovo malo mjesto Lašvanske doline. Suzne Doline, procjepnog korita, ukoritnog mjesta isušene kaljuže.

S prvim utrnulim svjetlima dana, zazvone zvona. Na mjesto, krenuli čopori vukova, otimaju iz naručja majkama djecu.

Ljudi čine sve,  i nadljudske napore, obraniti ih. Golim noževima ide se na vukove. Majke vlastitim tijelom štite djecu. Izmiješali  se vukovi i ljudi. Urlici zavijanja... plač, cviljenja, zvon crkvenih zvona... Kruničanja... ZdravoMarije...

Kotlina se trese... Podrhtava... pomiješana otječe krv, vukova i ljudi...
Dočekan iskrvavi dan.

Jedanaesti je po redu dan krvi, krvarenja vukova i ljudi.
Jednoga ovećega vuka, osmjelivši se, prikla i dobri otac, župnik Ilija.
Potporu dadoše i oveća djeca. Tek kakvo herojstvo u odbrani djece iskazaše majke. Iz drugih krajeva i gradova, pridošla pomoć i vojska. Opkoliše i zatvoriše čopore, zaustaviše daljnje pritjecanje vukova, razbijajući nadolazeće čopore...

Dvadeset i sedmi dan...  
Nekako se stade u kraj toj pošasti... Na izmogu snaga, ruku krvavih do lakta, s dolinom prekrivenom vučjim lešinama, teško se nogom doticala gola nepokrivena, neokrvavljena Zemlja.

Vojska nekako odbi vukove duboko u šume u još ljudskom nogom netaknute nutrine planine Vlašića, još ni jednom ljudskom nogom ne prođenom, neprohodnom i ne prohodanom s kraja na kraj planinom.
Gdje je početak ako nema kraja nedokraju...

Zatečeni dolazili su danima i danima svake fele i od sve fele bjelosvjetski (ne) namjernici, zlonamjernici, znanstvenici, mračnjaci, laici i senzacijonalisti ... toliki drugi znatiželjnici ... avanturisti... dolaze...
Jedan od jednog dana, tamo nekoga od nekuda Vukovac, kako ga narod zazva, koji kao zaštitnik vukova, jedva živu sačuva glavu, ostade ni na nebu ni na zemlji, umalo živ nabijen na kolac, na vazi, ili na kolac ili omastiti uže za vješanje na Carici, busovačkome gradskome groblju... Neka je na ruku...

Spoznaje tvrdnja... nakon dana i dana istraživanja, i propitivanja, tvrdnja... Donijevši iz neke špilje ugljenisane vučiće iz vučjeg okota, koje je spalio tamo neki nemarni poljar, ne vodeći računa ni o čem, računajući tek na malu trenutnu pripomoć pri suzbijanju korova, strnjike i drača... što je i izazvalo najezdu... osvetu vukova... krenulo vukove... ???

Za GIP piše Nikola Šimić Tonin