Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Ned10202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Nikola Šop čita novine

nikola sop1

U povodu 110 obljetnice rođenja pjesnika Nikole Šopa. U lijepome drevnom starohrvatskom kraljevskom bosanskome, iako je mnogima u ovo sada vrijeme, ovo „bosansko“, tek kućna adresa s upitnim kućnim brojem, neupitnome staro-gradu na pletenicama slapova Plive, gradu Jajcu, na kojega polažu pravo sva tri naroda, zagranično i granično, kao i na toliko toga u ovoj zemlji ratova i krvi ljubavi i mržnji, u kojoj se onom silinom voljelo, jednako tom silinom mrzilo, rodio Šop Nikola, 1904. godine.

U tom gradu upijao je prve riječi, zvukove, boje, lica sudbine, susjede dolaznike, susjede odlaznike, preko životnih livada s one strane ruba dana, s one strane ruba noći, zvan ustima radoznalosti, bosonog za tom slućenom ljepotom svijeta bez granica i ograničenja ne pitajući za cijenu ljepote i sreće.
Nad njim se sve iz dana u dan smanjivalo i stiskalo, smanjivajući i stiskajući ga sama. Brežuljci. Planine. Nebesa. Postajale su manje Zvijezde djetinjstva. Ne svijetle onim sjajem, sjajem od prije, u ovoj zemlji u kojoj je sve sumnjivo. Realnost. Završava osnovnu školu a nižu gimnaziju u Banjaluci. 1921. godine je  u Beograd gdje završava Prvu mušku gimnaziju. Neko vrijeme – zainteresiran latinskom klasikom studira rimsko pravo a onda, komparativnu književnost iz koje diplomira 1930.

...Pred novim stvarnostima, nepojamne i beskrajne jeze i nemajući nikoga, tko bi mu pomogao da podnese grozotu otkrića, vidjelac ostade nepomično na prozoru... (N.Š.)

Iz straha da ne bude sjaj preostao od ugašenosti, prije osvemirenosti bahori, uobličujući se u svelik spoznaje o prostorima poetskim smirivanjima u svetežinstvu, sricao o sebi nepoznatom, otkrićima pred pjesnički uzlijet osluhnuo učenje od voda, od polja, od planina, od zanebesanih  nebesa zvijezda, od ove zemlje Bosne...  prkosne od sna... a, prepune, prepune... sudara životne i pjesničke ravnoteže. Zapitan nad prošastim u otkrivanju sebe, e, a, tko se još sjećao bivše teže, t kome se još nad ovim životnim danom zaplitalo o bivšu noć, dok lepeće životom, iznad bezdana zakašnjelosti, stojnim rubovima, zavijoreni je lepet.
Dvadeseth godina pjesnik Šop surađuje u zagrebačkome časopisu Vijenac, u kojem mu 1921., recimo tako, izlazi prva umjetnički po kritičarima, suvremenicima izlazi: vrijedna i ingeniozna pjesma Panegirik pijetlima.
Riječ o riječi, tragom knjige eseja Petra Šegedina (Naprijed Zagreb 1969., str. 8.) toliko toga prenosivo je i na samo umjetničko stvaranje, k tome i na stvaranje Nikole Šopa:
 Osnovni vidovi, koje sam opažao u literarno-umjetničkom djelu i pomoću kojih sam sebi samom objašnjavao njegovu vrijednost, ovi su: vid temata i sadržaja, vid radnje, vid karaktera, vid atmosfere, vid fakture i vid jezika. Prvi udari riječi u poeziji Nikole Šopa udari su groma koji istovremeno i paraju i osvjetljavaju pjesničko nebo, koje je daljnjim pjevanjem mnogostranije i šire. Život Nikole Šopa na tragu je Baudelaireove misli: Mogli biste živjeti tri dana bez kruha, bez poezije ni trenutka. Oni među vama, koji misle suprotno, varaju se: ne poznaju sebe. Subjektivno iskustvo objektom je objektivnoga iskustva.
 
Kako odoljeti promišljanjima o nečemu što je blisko, u svom trudu traženja riječi za izraz o pjesniku kao što je Šop. U riječi o riječi Šegedinovom riječi: Riječ je o riječi; riječ je o riječi koja se javila u našem prostoru pred više stoljeća i od tada prisutna je među nama sad kao pean, sad kao plamen, sad kao sam skinuti skalpel s našeg bića, sad kao opomena, da bi u samom svom tijelu postajala sve više širokom, bujnom rijekom u kojoj se ogledavamo mi i kao pojedinci i kao narodi, rekao bih, svojom sudbinom.
Debelo prije drugoga Svjetskoga rata književnik Nikola Šop među prvim liričarima naše literature dobrano je i neupitno utvrdio svoj glas.

U  Traženje ljepote Branislav Zeljković, književni kritičar do čijeg se mišljenja držalo, unutar književnih krugova i među književnim neupitnim veličinama na ovim našim prostorima a i šire, za Nikolu Šopa ističe:
... Jer dok Šop smatra da svemir ima svoje rješenje još prije svog postojanja, ovi (drugi) misle da ga se može pronaći samo u njegovom toku!

U tome je pjesnikova razlika i prema egzistencijalističkoj teoriji ukusa. Jer M. Blanchot postavlja vrijednost djela ne prema stupnju razriješenosti nekog spleta pojava u formi, nego u stupnju zahvata ili samozanošenja u vječni labirint bitka, pa makar ovi bili razmjerno i besformni, „budući da je to ništa na koje djelo vreba, zalog onoga svega što ono hoće da bude“! Drugačija je Šopova koncepcija „životne estetike“: on vjeruje u apsolutno jamstvo za morfologiju toka, i između konačnog ispunjenja i najmanjeg oblika izlazećeg iz ništa, on vidi chestertonovsku sreću „biti-bačen-tu“ u razvojno i istačkano usvudapristuljenje punoće! Njegovo shvaćanje forme slaže se s P. Emmanuelovim: „Dah Bića... to su žive stvarnosti, a ne tek puki mehanizmi; Biće ih i stvara zato da lovi svoje forme u njima... (eseji, SKD „Prosvjeta“, Zagreb 2002., na str. 17.-18).

Ur-welt pjesnik, Nikola Šop, ugniježđen u vječnu problematiku svijeta, prostora, vremena, izvansvjetovnoga, izvanvremenskoga bespuća vječne a-komunikacije i kazne, dualističkog životnog osjećaja, sa znakom bola i ukletosti s jedne, prosvijetljenosti i unutarnje punine sreće s druge strane, na tragu Sartreova kompleksa kozmogonije, nedosljedan ni u njoj do kraja, izmičući svakom uvrštavanju u zadati književno-znanstveni kalup, ne pročitan do kraja, ne usporediv ni sa kim, koračajući svojom do tada ni od koga obilježenom pjesničkom stazom, čovjek bez pravog mjesta u genezi, bez mogućnosti za punu suradnju s razvitkom. Njegove su pjesme prilozi za razvitak novoga pogleda na pjesništvo, novi pjesnički pravci. Vidno je to prije sveg u pjesmama o Isusu, pjesnički pokušaj uspostave harmonije svijeta: San magaradi, Božanski cirkus, Pred gradskim pijetlom, Poziv dragom Isusu, Kuda bih vodio Isusa, Isus čita novine...
Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

Žrtva bombardiranja u Beogradu 1941., prelazi u Zemun, pa u Zagreb, gdje ostaje do kraja života. Skoro pa trideset godina vezan za bolesničku postelju, zbog teške bolesti, Nikola Šop. Dodati tome, kako je vrlo rano ostao siroče izgubivši oba roditelja, oca u osmoj, a majku u četrnaestoj godini. Modrice koje se duboko urezane u dušu pjesnika svijetle trag, sponu i svjetlost radosti stvaranje u koju se mislima skriva kao brod u sigurno pristanište, skrovito i zaštićeno.  Izravan i neprekriven biljeg u stvaranju dirljivih i izrazito nadahnutih pjesama imala je njegova baka: O kako me topla pređa / Ovija u svoju moć. / Težina je vrh mojih vjeđa. / Bako moja, laku noć (N. Šop, Nocturno, Beograd, 1928., II., str. 6.).

U hrvatskoj poeziji između dva rata stoji Nikola Šop kao pjesnik samoće, suputnik i supatnik svih neotpornih posustalih, svih poeta rafinirane slikovitosti i zagovornik trajne prisutnosti djetinjstva. Malo tko kao Saša Vereš,  u svom osvrtu: Nikola Šop, s pravom primjećuje. Onaj isti za kog je i jedan Krlaža znao upitati, što je za neko novo njegovo djelo rekao Saša Vareš.

U Beogradu upoznaje i druži se s istaknutim srpskim književnicima: Momčilom Nastasijevićem, metafizičkim pjesnikom, njegovim profesorom francuskog iz gimnazije. Isidora Sekulić. Jovan Dučić. Milanom Rakić. Trag tog utjecaja ne može potpuno zanemariti. Skoro pa nezamijećen unutar književnih krugova do treće zbirke pjesama Isus i moja sjena, objavljenoj u Zagrebu 1943., za koju dobiva književnu nagradu Cvjeta Zuzorić. Knjiga pjesama protkana motivima nostalgije za idiličnim bosanskim krajolicima, domovima predaka, s ponekom tankoćutnom ljubavnom pjesmom o običnim malim svakodnevnim stvarima, religioznim malim pjesmama u obliku molitve, bolno ogorčen. Bolnih tmurnih tonova u svijetu pogažene čistoće življenja postaje još tmurniji i aktualniji.

Uspoređivan je s francuskim pjesnikom Francisom Jammesom koji je bio njegov prijatelj, brzo se shvatilo da je svako pjesničko podudaranje sasvim slučajno.

Katolički kritičari oštro su reagirali na neke od njegovih pjesama, kao npr. Isus čita novine ne shvativši poruku pjesme, doživjevši pjesmu bogohulnom. Okrećući u svojim istupima pa i s oltara mnoge protiv pjesnika i njegovoga pjesničkoga stvaranja.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata. / I pustio da ostaneš sam u svome bolu. / Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri / mirisni, blagi kruh na stolu.
Koja se tek lavina kritika iz crkvenih krugova sručila na pjesmu s motivom nasmijanoga Isusa, koji nije poznat iz evanđelja:
Na razpuću  Isus sišao sa raspela./I otišao nasmijan. (ZKS:13)
Drugi svjetski rat izazvao je brojne poremećaje u pjesnikovome životu. 1941. godine vjenčao se Nikola Šop s Antonijom Hercsg, vjernom životnom suputnicom i supatnicom, koja se potpuno posvetila suprugu, desetljećima duge, teške i neizlječive bolesti. S Antonom Koštrom, sinom iz prethodnog braka, privrženom Nikoli Šopu, neumorno doprinosi širenju pjesništva Nikole Šopa. Dva su to najveća promotora njegovoga stvaralaštva, i mnoge zasluge općenito za život i stvaralaštvo Nikole Šopa, debelo su podcrtane njihovom osobnom žrtvom.
Sudbonosne po pjesnika te 1941. godine, koja ga bilježi za cio život.

 6. travnja, vrijeme prvog njemačkog bombardiranja Beograda, Nikola Šop da bi spasio goli život, skače s prvog kata svog stana i teško ozljeđuje kralježnicu. Ozbiljnost bolesti pokazivala se postepeno. U početku je pjesnik još i hodao s pomoću štapa, nakon pogrešne terapije 1945. godine njegovo stanje drastično se pogoršava. Pedeseti godina još se kreče, ali više ne izlazi iz kuće. Sredinom tisuću devetsto i šezdesete nakon daljnjih pogoršanja bolesti, ostaje prikovan za postelju, sasvim nepokretan, jedva uspijeva micati glavom i lijevom rukom. Iz te nesreće javlja se kozmički pjesnik, pjesnik Nikola Šop, najveći hrvatski metafizički pjesnik i jedan od najvećih u  europskoj književnosti uopće. Njegovo ostaje nepokretno tijelo, ali njegov se duh,  tragom nekoga vanzemaljskoga kompenzacijskoga zakona odrazom njegove podsvijesti, kreče izvan-prostorno, u trajnom i bolnom traženju Posljednje Istine. – Fedora Ferluga-Petronio, Kozmički svijet Nikole Šopa, HFD Rijeka 2005., U povodu stote obljetnice pjesnikova rođenja, str. 14.
Godine 1943. pjesnik se uspio preseliti u Zagreb u kuću okruženu vrtom u Mesničkoj br. 23. Iako prikovan posteljom znao se našaliti na svoj račun, kako je ustvari on, ne u postelji već u karanteni nakon dugih i čestih svoji kozmičkih putovanja.
Samoća je ova gorka i snena. / Ostani, bdij sa mojim jadom . / Ostani, s tvojih ću malih ramena / Skinuti krila kradom.

(Ptičici koju u trenutku promatra)
N. Šop, Za kasnim stolom, u: Suvremeni hrvatski pisci, 9, Zagreb, 1943., str. 9.
Stalan motiv, motiv na kojem u svojoj poeziji ustrajava, Nikola Šop, motiv je „ vrata „ simbol nepremostivog praga, između mikrokozmosa i makrokozmosa, simbol granice između ljudskog i Božanskog. Ovozemnog / izvanzemnog. Graničnog / zagraničnog. Prirodnog / nadprirodnog. Ljudsko / izvanljudskog. Borba svijeta i nad svijeta o pravu prvenstva u jednoj duši, metafizička katarza takvih intenzivnih razmjera, kakve nismo imali od vremena Gundulićevih „Suza sina razmetnoga“.- Branislav Zeljković, Nikola Šop, Astralije, Mladost Zagreb, 1960., str. 124.

Z. Mrkonjić ide i dalje u tim promišljanjima te kozmičke poente Šopova pjesništva, te nepoznanice pjesničkog kozmosa tog otkrivanja novih pjesničkih planeta i svijetleći zvijezda vodilja na tim novim kozmičkim pjesničkim stazama upirući prst pozornosti na sljedeće Šopove stihove:
Katkad osluhnu, sa zemlje ih netko zove, / I riječ im ta i glas taj nepoznat. / Bunovni oni se iz snova izsnove / i uljanom pučinom sanja usnulih / nijemo se do obala zemaljskih dovalove.
N. Šop, Sanjači, u zbirci: Nikola Šop, Pohodi (izbor Z. Mrkonjić), str.9.
1966. godine pjesnik Nikola Šop preseljava u kuću u Voćarskoj ulici br. 90., u Zagrebu, u kojoj živi od te 1966., godine do kraja života.

U svome domu u Voćarskoj četvrtkom, Nikola Šop je okupljao mnoge književnike oko svoje bolesničke postelje. Teško se podnosio prizor prvoga susreta s nepokretnim pjesnikom prikovanim za postelju, mali je broj onih koji su se vračali idućega četvrtka.  Često se okupljenima kroz smijeh žalio da nema vremena. Znalo se da bez potpune požrtvovnosti  supruge Antonije, uz njegovo uzglavlje, ne bi preživio, najprije pišući, a kasnije diktirajući joj svoja djela, toliko niz godina.- prema svjedočenjima Mladena Machieda In cima alla sfera (Na rubu Kugle).

Nedokučivo je ljudskome umu, od kuda je Nikola Šop crpio svu tu stvaralačku snagu, za ta skoro pa sva remek djela. Božja je to nadomira na tragu one narodne, da Bog na jednoj strani uzme, a na drugoj ne žaleći nadoplati, neka vrst nebeske, Stvoriteljeve kompenzacije, za svu patnju i bol, životnu uskratu za mnoge životne radosti.

Prepoznavanje vlastitoga lika, u čvrstom dodiru sa stvarnošću – čiji dualizam razgolićuje i niječe, kao i sam kozmos sažima i širi - postavlja vrijednosnu stvarnost u lucidnosti vječnosti. Koliko je Šopovo pjesništvo svemirska utopija, u prostorima jave, u prostorima sna, kolika je utopija ukoričiti u ikakve korice kritičke definicije.

Vezano za pjesništvo Nikole Šopa, sve su te književno-znanstvene definicije tek polazne točke ozbiljnoga bavljenja sa stvaralaštvom Nikole Šopa, ni u kom slučaju njegove točke A i B, točke definirane granične mjere, one su kod Nikole Šopa bezgranične kao i samo pjesništvo, kao sam kozmos koji se bezgranično i nezaustavljivo širi:
Pred tobom nag, zatreperi moj duh!

Nikola Šop, neko vrijeme i nastavnik, uspješno se bavio pjesništvom, lirskom prozom, radio-dramama, prevoditeljskim radom s latinskog jezika, iako mu taj rad ne ulazi u kreativnu sferu, već se više doživljava kao nešto proizašlo iz gole egzistencijalne životne potrebe, jedan od načina na koji je zarađivao za život, za golu koru kruha.

Na spomen imena i prezimena pjesnika Nikole Šopa pred nama se ukaže slika, tako se bar često događa meni, onog ispruženoga prsta učitelja Boga k učeniku čovjeku. Potvrda ovome mom promišljanju književno-kritički je osvrt B.B., Pastorala među svemirskim prometalima - Branko Bošnjak, jednako tomu il usporedno s tim i  Svemirska balistika Nikole Šopa,- Branimira Donata.

Šopova poezija često nas zatiče zapitane, dali doista razumijemo sve ono što nam pjesnik kroz pjesmu govori, postoji li nešto u pjesmi što još nismo dokučili, nešto čega ponovnim čitanjima postajemo svjesni, nešto što nam se ne da na prvu, jeli ta Isusova sjena koja prati pjesnika, sjena pjesnikove religioznosti?
Šop je religiozan u punom smislu riječi. Njegova religioznost i njegovo vjerovanje je krotko, odano, bespomoćno i toplo, kao vjerovanje profeta i starih kršćana, koji su živjeli, proganjani i klati kao zvijeri, u mračnim dupljima katakomba...- Ivo Kozarčanin, O poetu Nikoli Šopu.

Što tek reći za Nikolu Šabića i njegovu tvrdnju, kako se ne složiti s njom, koji argument iznijeti protiv nje, kojim je argumentom osporiti i oborit: Nikola Šabić, Nikola Šop – Čovjek onog svijeta.
Prenosom u „Onaj svijet“, gdje je samo ljubav hrana. Pjesma je reflektor Nikoli Šopu, pasivnom snagom svetačkog uzora, reflektor kojim osvjetljava pojave. Ona je ta „ kozmička vrata“ kroz koja valja proći, i taj će prolaz stubokom izmijeniti, i samo tako čovjek kao novo pročišćeno strukturirano biće može doći u dodir sa svemirskim bičem. Učenik s Učiteljem. Čovjek s Bogom.
Šop nije bogotražitelj, već bogoobožavatelj- Reči će Vlatko Pavletić za Nikolu Šopa: Vlatko Pavletić, Nikola Šop.

Kako se ne složiti s potkrijepljenim tvrdnjama Nikole Milićevića:
Ima nečeg isposničkog u cjelokupnom Šopovu odnosu prema svijetu. Njegova ljubav je lišena svake čulnosti i svih grešnih želja, a uzdignuta je do čistog zanosa i pokorničke kontemplacije:
Od modrine neba staklo za nju livam / I vezem ga sramom zvijezde pomoćnice. / Od bdijenja plamen kujem i okivam.  / Opaljeno mi je njime tamno lice.
„Svjetiljka za nju“
Nikola Milićević, Pjesnik Nikola Šop (zapis uz 60-godišnjicu rođenja)
U tamu bačeni svijet, u Šopovim pjesmama bude pijetlovi. Oni fasciniraju Šopa. Njihov pjev donosi nadu spasenja, kada prvopijetli Božji kokoti, pjevom tjeraju tminu. Između ostalih amblema: ribe, orla, janjeta, i pijetao je amblem Krista. Vjesnik obnove, prosvjetitelj pretvorbe.
Ostaje samo staviti točku na britku misao Frane Alfirevića, niti što dodati, niti što oduzeti, kao na biblijske retke:
Osjećaj krotkosti pred nedokučivim, uranjanje u prirodu što pruža svoje ljepote, jednostavne, ali uvijek nove za onog ko zna da gleda i sluša, osjećanje čežnje za tajnom daljina i pejzaža, stupanje s prirodom kao s Bogom u jednu harmoniju punu blagih idila...- Frano Alfirević, Nikola Šop, Pjesme siromašnog sina.
U dugim godinama samotničkoga razmišljanja, osuđen doživotnom paralizom, unutar uskoga prostora svoje radne sobe, razmišlja o fenomenu preobražavanja duše.

U svom samotničkome pjesničkom obraćanju stvarima, Šop postaje sve skloniji preispitivanju sama sebe, i zaokupljenosti da odgonetne bit svijeta.- Nedjeljko Mihanović, Lirski uzleti pod slavoluke zvijezda Nikole Šopa.

Kućice u svemiru – Šopove su pjesme – Beskrajno kruženje u vjekove. Pod slavolucima zvijezda, i nakon sto-deset godina od rođenja, uočljivo svijetli pjesnička zvijezda, zvijezda pjesnika Nikole Šopa, kojoj se iz godine u godinu pojačava sjaj, lašti se novim spoznajama, svijetleći novim nesputanim sjajem, s pjesnikom nastanjenim u kućicama u svemiru, širom Mliječne staza, i po drugim galaktikama, u svojim pjesmama, pjesnički skučen u kućicama u svemiru. Svemirom  kao svojim krovom nad glavom.

Voštarnica, Zadar,  26. studenog 2013.

Za GIP piše Nikola Šimić Tonin