Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Uto04072020

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Cijeli život radosna srca s bolesnima

Na dan bolesnika, 11. veljače, kroz primjer fra Josipa Vizjaka, franjevca-kapucina prisjetimo se bolničkih kapelana-svećenika, koji duhovno skrbe o bolesnicima. Kroz jedan ljudski život na zemlji prođe mnogo ljudi. Neki budu tek slučajni prolaznici i poslije prvog susreta nikada ih više niti vidimo niti čujemo. Jednostavno ne ostanu u našem sjećanju. Neki se tu zadrže jedno vrijeme, a neki u našim srcima ostaju vječno.

dan bolesnik

Piše: Anto Pranjkić

Na Dan bolesnika prisjetimo se čovjeka, koji je u srcima mnogobrojnih kapucinskih novaka u varaždinskom samostanu, gdje su stjecali svoja prva redovnička iskustva  ostavio poseban trag. Među njima je i veliki broj Posavljaka, danas priznatih svećenika ali i onih koji su nakon postulature kretali nekim drugim životnim smjerom. U srcima svih njih posebno mjesto zauzima fra Joža. Svojom nenametljivom pojavom, dobronamjernim savjetom i bratskim pogledom ulijevao im je nadu da u ovom okrutnom svijetu ipak postoje ljudi koji zrače svojom pojavom, znaju kod drugoga izazvati onu toliko važnu potrebu za boljim, ljepšim, pozitivnim… A iskustva ima napretek.

Varaždinski kapucin, fra Josip Vizjak rodio se 29. siječnja 1943. godine u obližnjem Gojancu, a za svećenika katoličke Crkve na spomendan Svetog Franje Asiškog 1970. godine zaredio ga je Sluga Božji Franjo kardinal Kuharić. Od 26. srpnja iste godine fra Joža je na službi u varaždinskom samostanu Svetog Vida. Tu je obavljao svakodnevne pastoralne dužnosti, a od 1985. godine obnaša i dužnost bolničkog kapelana.

-Uz blagoslov kardinala Kuharića tu sam službu i nastojao što vjernije vršiti tako da sam godišnje znao što ispovjediti, što pričestiti ili pomazati do 12 000 bolesnika. I to traje sve do danas, zapisao je jednom prigodom fra Joža:
-Kada smo napokon dobili svoju slobodnu Domovinu, Hrvatsku, pastoralni rad u bolnici postao je normalna stvar. Promijenilo se stanje od ranije (komunizam), kada smo morali moliti da dođemo do bolesnika i to je izgledalo kao neki ružni san, ali to je ipak bila stvarnost. Ja sam od 1991. do 2001. godine  imao misu u bolnici. Više sam godina posjećivao bolesnike i u staračkom domu u Zavojnoj ulici i to svakog petka. Kasnije su pastoralnu skrb za taj dom preuzeli franjevci, a ja odem k nekim tamošnjim bolesnicima jednom mjesečno, kaže fra Joža i povjerava nam kako se osjećao u susretima s bolesnicima:

- Kad sam započeo vršiti tu važnu i odgovornu službu bilo mi je vrlo teško gledati te ljude kako se muče u svojoj bolesti. Možda se s vremenom čovjek “privikne” na svu tu muku, rane, krv, koju vidi, ali jasno je da pored takve muke ne smije prolaziti kao “promatrač” ili službenik, nego treba imati sućutno srce i biti svjestan da dobra riječ, dodir ruke ili smiješak mogu biti važna “tableta” za čovjeka-patnika.

Prema njemu, biti bolnički kapelan znači susresti se s mnogim ljudima, manje ili više bolesnima, vjernicima ili nevjernicima, agnosticima, ljudima raznih vjera, ali i neprijateljski neraspoloženima prema Crkvi.

-Često je to susret s revoltiranim ljudima, dok oni zločesti mirno uživaju u svome zdravlju i bogatstvu. Ima onih koji ne žele komunicirati, koje je možda njihova muka zatvorila u njih same ili možda ne žele imati posla sa svećenicima.

Fra Joža ističe i veliko neznanje kod naših vjernika s obzirom na primanje  sakramenata osobito bolesničkog pomazanja:

-Uvijek se pomišlja da je sve gotovo, da se iza ispovijedi ili pričesti, a svakako iza bolesničkog pomazanja treba oprostiti od ovog svijeta. Zato su prisutni izgovori:  drugi put, sada još ne, pa neću još umrijeti i slično. Ne pomaže nikakvo tumačenje u suprotno uvjerenje, nego ostaju pri svom uvjerenju. Tim više me raduju, one naše stare dobre vjernice ili kako ih volimo nazivati “stare bake” koje s takvom radošću primaju sakramente da je to na neki način opipljiva radost i izvor nove snage za njih u njihovoj bolesti.

Fra Joža ističe da posebno poglavlje jesu mladi bolesnici kojima je pomalo smiješno kad ih se zapita žele li se ispovjediti ili pričestiti. No, kaže on, i među njima bude “iznenađenja”, pa neki prime “ponudu”, dok neki stariji ostaju tvrdokorni.

-U svakom slučaju služba bolničkog kapelana zanimljiva je služba, ponekad posuta trnjem odbijanja, nerazumijevanja pa možda i prezira ali isto tako posuta i “laticama” dobrodošlice, razumijevanja i duboke zahvalnosti ljudi vjernika ali i svih ljudi dobre volje. Ono “trnje” mi pomaže da lakše shvatim ljudsku muku i da budem skroman u svom pastoralnom radu s bolesnicima, kaže fra Josip Vizjak.  On time šalje svojevrsnu  poruku svima nama.
Poruka je to  čovjeka koji radosna srca i širokoga osmjeha već više od 32 godine, zdrav ili bolestan, odmoran ili umoran,  danom ili noću, po kiši ili snijegu, hita u susret bolesnima i napaćenima. Neka nam danas, na Dan bolesnika,  ali i   cijeloga života ovaj primjer bude pred očima i potakne nas na riječi utjehe i potpore našim bližnjima a potrebitima.

Za GIP piše: Anto Pranjkić