Garevački Internet portal ®

Burića štala rana i ponos Garevaca

Uto10152019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Više o Burića štali

Dvostruko ubojstvo nad žrtvama Burića štale

Nalazimo se u sedamdesetoj obljetnici završetka II.svjetskog rata. Ovaj jubilej najvećeg stradanja obilježit će se na svjetskoj razini. Mediji će svakako na svoj način doprinijeti podsvješćivanju konačne pobjede nad antifašizmom.

Najveće zasluge za tu pobjedu nesumnjivo će si prisvajati komunisti, koji su „svojom vojskom donijeli slobodu svim narodima Jugoslavije“, kako se papagajski ponavlja svih ovih sedam desetljeća. Ipak, unatoč ogromnom utjecaju medijske propagande i drugih prisilnih moći komunističke vlasti, a i današnjih nekih struktura, iz stotina tisuća grobova krikom šutnje opominju nas neke druge žrtve.

Žrtve o kojima se ne zna ili ne smije znati. Ali ne samo grobovi, nego i mjesta masovnog stradanja, nijemo ali vjerodostojno svjedoče o komunističkom teroru nad civilima, zarobljenicima, nevinima, nad onima koji se nisu priklanjali nijednoj ideologiji, osim onoj po kojoj se brani svoj DOM i svoja obitelj.

Ovaj visoki jubilej me potaknuo da nešto napišem za sve stradale žrtve Burića štale, za one koji nikada nisu imali sahranu koju svaki čovjek zaslužuje za te hrabre majke i udovice i njihovu djecu.

Burića štala u Garevcu jedan je od nebrojenih takvih nijemih svjedoka. Krv mojih predaka i sumještana vapije u nebo, a doživotne boli njihovih majka udovica i njihove djece prekrivali su komunisti punih 45 godina nekim tajnim simbolima svoje vlasti. Hvala Bogu, i komunizmu je zadan posljednji smrtni udarac.

Povijest ovih smaknuća nakon II. Svjetskog rata je prepuna zločina koje normalan ljudski um teško može smjestiti u sferu razumskog.

No, ono što su oni činili nakon završetka rata, izlazi iz okvira definicije, cilja i metoda. Tu se radi o iskonskom zlu na djelu, perverznom iživljavanju najnižih ljudskih strasti bez ograničenja, bez priznanja, kajanja i osude, o gaženju dostojanstva svih ljudskih obilježja.

Iskazujući poštovanje ovim žrtvama, želim moralno osuditi režim koji je progonio i ubijao ljude. Zločin je zločin, i nijednom se ideologijom ne može opravdati.

Zato su mjesta stradanja patnje, mučenja i ubijanja ujedno i mjesta pijeteta i spomena na sve žrtve, ali i opomena našem i budućim naraštajima koliko je važno bdjeti nad istinskom vrednotom svakog ljudskog života, te koliko je važno promicati duh demokracije i suživota kao jamstva mira i bolje budućnosti.

Garevac i Bosanska Posavina su simboli stradanja hrvatskog naroda poslije Drugog svjetskog rata, međutim ne smijemo zaboraviti ni sve one križne putove širom prostora bivše Jugoslavije, kojima je „slavna antifašistička vojska“ sijala smrt, kao i sve one jame koje je napunila hrvatskim žrtvama.

Brojke stradalih na ovim područijma variraju ovisno o izvorima, ali je sigurno da se radi o stotinama i tisućama pobijenih Hrvata. Naše mrtve ubili su dva puta: prvi put, kada su to činili raznim oruđem, čeličnim štangama i maljevima, a drugi put, kad su zabranili da ih se spominje, negirajući posthumno njihovo postojanje i cijeli njihov život.

I nije ih zadovoljila niti Burića Štala, niti ostala mjesta Bosanske Posavine. Nastavili su ubijati i u kasnijem komunizmu, jer kako su govorili: “Hrvati trebaju umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti”. Ubijali su nas radi koristi, radi nakaradne ideologije, radi toga da ne ostanu svjedoci. Ubijali su nas da bi zaboravili tko smo i što smo, ubijali su nas zato da bismo zaboravili što su nam sve uradili.

Ipak, unatoč svemu, naši roditelji to nisu zaboravili. Nisu dopustili da im zatru sjećanja, da im do kraja prekroje povijest, da zataškaju svoje zločine. Spominjali su oni Burića štalu, doma, među ljudima za koje su vjerovali da nisu udbaški doušnici. Prenosili su istinu o Burića štali s koljena na koljeno, usprkos njihovim lažljivim komunističkim školama, u kojima za istinu nije bilo i nije smjelo biti mjesta.

Kažu da mrtvi govore. Nikada nisam vjerovao u to. Međutim kada čovjek sam prošeta Garevačkim poljcem ili Pašincem, ne treba mu mnogo truda ni mašte kako bi mogao razgovarati sa  ovim mrtvima. Jednostavno, tu se osjeti sav onaj užas i nevjerica, strah i patnja, osjeti se smrt vojnika koji su se predali, staraca, i mladića. Svih naših mrtvih.

Tko zna do kada ćemo čekati da se sazna prava istina, kako bi dobili bar približnu brojku naših djedova i očeva koji su tu mučki ubijeni i zakopani? Do tada mi ih nećemo zaboraviti kao i one ubijene na obalama rijeke Bosne i Save.

Ali možda, jednoga dana, kada bude pravde, kada zločinci koji su na njima ubijali budu osuđeni, živi ili mrtvi, kada bude osuđen cijeli taj zločinački sustav koji je taj masakr držao desetljećima pod velom tajne, možda ćemo onda moći o njemu govoriti bez mržnje i bez gorčine?

Možda ćemo, napokon, tek onda moći mirno prošetati Poljičkim šumama i govoriti sa našim mrtvima, sa umirenom savješću da ih nismo iznevjerili, da ih nismo prepustili zaboravu. Da su živjeli sve to vrijeme sa nama, tražeći skupa sa nama istinu i pravdu. I svoj konačni i vječni mir.

Možda će to biti dan kada će se hrvatski narod napaćene Bosanske Posavine još jednom izdići iz pepela, kada će se Garevac i njegov hrvatski narod uzdignuti iznad svoje tragedije, i s mladim naraštajem radovati učenju hrvatske povijesti tamo gdje treba, u HRVATSKIM školama.

A vas, dragi čitatelji, zamolio bih da se molite za njih, pa neka ih ta molitva uzdigne iz zemaljskog praha u božanske visine, gdje će im Bog biti plaća za nevino stradanje od strane bezbožne i neljudske ideologije komunizma.

Mišo Perak