Garevački Internet portal ®

Burića štala rana i ponos Garevaca

Uto10152019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Više o Burića štali

Sjećanje na dan kada je cvilila zemlja i plakalo nebo

DAN SJEĆANJA! Sjećanje na dan kada je cvilila zemlja i plakalo nebo!
Vrijeme koje ostaje iza nas i ovo koje sada proživljavamo puno je turbulencija, neizvjesnosti i izazova. Ovo su povjesni trenuci kada trebamo donositi važne odluke iznimno bitne za nas same kao i pokoljenja koja dolaze. Nedavni i nemilosrdni rat iz devedesetih godina prošlog stoljeća poremetio je mnogo što-štao u našim životnim stvarnostima i ostavio je za sobom duboke rezove, goleme rane i velike nepravde. Hrvati iz Bosne i Herzegovine su iz ovog rata izišli kao veliki gubitnici. U ključnim povijesnim trenucima velikih političkih odluka ostali su bez zaštite, kako od strane međunarodne zajednice, tako i od Republike Hrvatske, dapače skoro se sve okrenulo protiv nas Hrvata. I ne samo to, bh. Hrvati biješe sredstvom političkih nagodbi i trampi. Mnogi ostadoše bez doma, domovine, bez korijena, bez političkog identiteta...


Ne bih htio o Burića štali, kao simbolu hrvatskih žrtava Drugog svjetskog rata, ali i poraća te Domovinskog rata, ponavljati ono što mnogi već znaju ili pak ono što je već stručno obrađeno na tu temu. Ali par detalja ću navesti. U Burića štali je između 23 -28. svibnja 1945. godine bilo zatočeno 628 osoba – hrvatskih vojnika. Bilo ih je iz okolnih mjesta: Garevca, Cardaka, Kornice, Živkova Polja, Kužnjace, Babešnice, Gornjih i Donjih Kladara, Dobrinje, Oteže, Rijecana, Vlaške Male idt. Među njima je bilo i 76 ranjenika i bolničara iz bolice u Prudu. Otuda su njih 545 zatočenika partizani noću odvodili na obalu rijeke Bosne, u garevačku šumu Majdan i druga stratišta te ih tamo monstruozno masakrirali i poubijali. Od toga broja, partizani su u garevačkoj šumi Majdan ili kako je još zovu - Pašinac – na najbestijalniji način ubili 139 muškaraca. Iz Burića štale je poubijano čak 246 Garevljanina.

"Kad vam otmu sve ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu pa ćete onda biti najjači!"
(Bl. Alojzije Stepinac)
Dok su partizani mučki masakrirali naše najmilije, nebo je gromoglasno jaukalo nad Majdanom, snažan vjetar poput pijavice savijao je krošnju drveća do zemlje s jedne na drugu stranu. Stariji su nama djeci govorili da je nekoliko dana nakon pokolja zatrpana grobnica disala, živa krv je vrila poput islandskih geysira. Grobnica je postala poput pustinjskog jauka. Svud unaokolo su se čuli nekakvo jezivo i žalopojno zavijanje zvukova. Činilo se kao da i zemlja plače za siročadi što osta bez zaštite (očeva) koje je nasilu morala prekriti. Slijedio je potom strašan prolom oblaka. Nebo je pljuskom ronilo svoje nemoćne suze. Dugo se govorilo o tome nebeskom znaku ..  jer bolna su sjećanja na ta, čovjeku neprimjerena, divljaštva.

Tijekom Drugog svjetskog rata naši su se neprijatelji svom silino borili da nas biološki unište. Kada su vidjeli da to nije dovoljno u ovom ratu su posegnuli za još težim oblikom genocida - rušenjem svega onoga što je nama davalo duhovnu snagu i održavalo nas u životu. Poveli su se onom biblijskom: "Udari pastira i stado će se razbježati , ... u svoj će zemlji dvije trećine biti istijebljene" (usp. Zah 13,7.8). Porušili su nam sve crkve i samostane i sve sakralne objekte. Htjeli su uništiti sve ono što je za nas značilo život, ono što je u našim srcima ucrtavalo jasan identitet pripadnosti Katoličkoj Crkvi i Hrvatskom rodu. Znali su jako dobro što čine! Rušenjem i potpunim unštavanjem crkava uništavani su u njima i Tabernakuli –

Svetohraništa gdje obitava u potpunosti stvaran Bog–Isus Krist naš Pastir pod Euharistijskim prilikama u posvećenoj Hostiji.

Rušenjem crkava morao je u progonstvo zajedno sa svojim stadom i naš Pastir. Naši krajevi i sav njihov sjaj kojeg smo tako zdušno njegovali i uzdizali vremenom je sve više naličio avetu. Svakim danom je u Posavini sve više odumirao život. Otezanjem i onemogućavanjem povratka dogodilo se to da su se mnogi naši drugdje skućili i udomili jer su izgledi za povratak bili ravni skoro ništici. Sve češće se čuju glasine Posavina je izgubljena, ona je mrtva i u njoj više nema života za Hrvate – katolike. Zašto ljudi tako reagiraju? Zato jer su navikli živjeti u svojoj Posavini uređivati je kao mali raj s Pastirom na čelu. Navikli su ustajati uz crkvena zvona, svome Pastiru iznositi sve svoje jade, muke i poteškoće s njime se dizati u nove pothvate i svakim danom uživati sve ljepši kraj – svoju Posavinu. Bez Krista u Svetohraništu sve je suhoparno, prazno, neizvjesno i nemoguće. Sve je bezizgledno, bez nade.

Duboko su svjesni činjenice da su Crkva i njezin Pastir jedini koji nas Hrvate u BiH prihvaćaju i podupiru u punini njihova bića kao pripadnike Katoličke Crkve i hrvatskome rodu. S Pastirom se osjećamo svoji na svome. Bez njega nemamo i ne poznajemo nikakvog priznanja ni potpore. Bez njega mi jednostavno nemamo sigurnog političkog identiteta. To je nažalost za mnoge tako. No, je li tome i zbilja tako? Mislim da nije. Jednostavno zato što smo kao kršćani dužni i sami poduzimati odvažne iskorake u smijeru ostvarenja svojih prava te kao Božja djeca vjerujući svome Pastiru ići dalje te u vjeri i nadi biti svjedocima Božje ljubavi, providnosti, Božje stvarnosti i istine koja morabiti zadnja. U Posavini ima života. Kada Hrvati u Hercegovini (jer uživaju svoj politički identitet), uz svo dužno poštovanje, u onakvim (kršnim i obskurnim) životnim uvjetima žive i ponose se svojim, onda tim više i Posavljaci trebaju s mnogo više vjere vratiti život bogatoj Posavini s (i) hrvatskim identitetom.

"Ništa veliko i presudno u životu ne događa se u buci, nego u šutnji i tišini.
(S. Valentina Mandarić)

S Daytonom se, makar "on" i nije najbolje rješenje za nas Hrvate, sve nekako počelo polagano mijenjati. Malim koracima, ali na bolje. Tu priliku odmah je prepoznala Crkva kao institucija. Odmah je otpočela s obnovom crkava i drugih sakralnih objekata. Prvo, bilo kakve objekte u koje se moglo useliti, a potom i župne urede, kapelice te crkve i samostane. Skoro neprimjetno, ali stvarno, sa svećenicima, fratrima i redovnicama iz progonstva se vraćao i Euharistijski Krist u svoju staru postojbinu makar je bila nalik na bespuće. U takvim prilikama se počelo svakodnevno slaviti misno slavlje. Krist se je opet počeo na našim prostorima prikazivati u Euharistiji. Pastir je opet doma. On zasigurno neće biti sam. On će se, na samo njemu znani način, pobrinuti za svoju pastvu.
I zbilja makar dječjim, slabašnim koracima ostvaruje se povratak na pradjedovska ognjišta. Već mnoga garevačka ognjišta kao i okolnih mijesta više nisu prazna. Odvažni su se vratili udahnuti Garevcu i okolici novi dah života. Na nama je dati potporu tim ljudima, pomoći im u njihovim potrebama, ali i osobnim doprinosom, osobnim sudjelovanjem u životno važnim akcijama naše stare postojbine – otkuda smo i sami potekli, otkuda naviru sjećanja na najljepše životne trenutke, trenutke našeg djetinjstva.

Ne smijemo ostati indolentni i nezainteresirani za svoj rodni kraj. Dužni smo zajednički se zauzeti, dati sve od sebe, učiniti onako kako tko najbolje može i zna, samo da Garevac i naši prelijepi posavski krajolici ponovno zasijaju svojim hrvatskim i katoličkim sjajem. To su nas zadužili naši preci. Tek onda kada učinimo sve što je u našoj moći da našim krajem ponovno zaživi slavni hrvatski i katolički duh možemo biti mirni i spokojni, svjesni svojeg dostojanstva zvati se nasljednicima naših predaka što položiše svoje živote kako u Drugom svjetskom ratu i poraću tako i u ovom minulom Domovinskom ratu, za sretniju budućnost nas i naše djece.
"Društvo koje ne uspijeva potaknuti snove i kreativnost novih generacijane osigurava sebi zdravu budućnost." (S. Valentina Mandarić)
Žrtve iz Burića štale ne samo da su položili svoja tijela pod vihorom sulude mržne onih koji nikada nisu mogli podnijeti našu pripadnost hrvatskome rodu i Katoličkoj Crkvi, nego je i dalje ostao  živjeti njihov žrtvenički duh koji nas poziva da ih se sjetimo. Ne smijemo ih zaboraviti, nego trebamo u znak sjećanja na njihovu žrtvu prikladnim programom obilježiti barem jedan dan u godini. Bio bi to dan koji bi nas još jače povezivao s našim rodnim krajem. Kako je već ranije dogovoreno, zadnja nedjelja u svibnju je iz više razloga proglašena "Danom sjećanja" na žrve Burića štale, Drugog svjetskog rata, poraća i ovog minulog Domovinskog rata. Budući da na zadnju nedjelju 27. svibja 2007. godine pada i blagdan Duhova, a potom i Dušni ponedjeljak – patron župe Garevac – bit će to prigoda da se sve to ujedno veličanstveno i proslavi.
Blagdan Duhova se u Švicarskoj slavi, a i ponedjeljak je neradni dan, pa će GIP za taj produljeni vikend organizirati putovanje u Garevac kako bi dostojno i nezaboravno proslavili "Dan sjećanja". Za nas Garevljane i Hrvate šire okolice trebao bi to u buduće biti, ne samo dan sjećanja, nego i više tradicionalni "Dan hodočašćenja Mariji Majki Crkve" – dan kada ćemo se u molitvi i predanosti srca uputiti nebeskoj Majci moleći njezin zagovor kod Gospodina, moleći za prosperitet, sretniju i sigurniju budućnost nas Hrvata na tim svetim našim pradjedovskim prostorima. Nešto poput Hodočašća u Mariju Bistricu ili Gospi Sinjskoj, Gospi Trsatskoj, Gospi u Einsideln. Nešto poput Hodočašća u Birnau.

Tim više, ako se zna da se taj komunističko-partizanski mentalni sklop poput feniksa diže iz pepela i sve više zahvaća prodručje hrvatskog kulturnog i društvenog života pa se sve više veličaju bivši komunistički sustav i lik J. B. Tita. Svim silama se nastoji prometnuti u javno mnijenje vjerovanje kako se u bivšem sustavu mnogo bolje živjelo. U medijima je sve više zastupljena komunističko-partizanska provenijencija koja u svemu niječe počinjenje bilo kakvih zločina nad bilo kime, a pogotovo nad Hrvatima. Svi znamo da je to notorna laž, a svejedno, iz raznih osobnih aspekata i potreba, mnogi u to i "povjeruju". Nije sramota priznati da su nas majstorski varali i da smo živjeli u zabludi. To nam svima jasno potvrđuje i ovaj nemilosrdni rat koji evo netom osta iza nas. Ne ponovio se!!! Stoga će i ovo tradicionalno hodočašće i spomen-kapelica (kada bude uređena) na mjestu sadašnje Burića štale biti redovitom opomenom svima nama da se uporno trebamo boriti protiv marksističkih falsifikatora povjesne istine i pravice kao jedine istine. Ovo će biti dodatan način očuvanja našeg hrvatskog identiteta i borbe protiv najbeskrupuloznije ideologije zla – komunizma kao i svih komunističkih derivata što bi nas najrađe zbrisali s lica Zemlje.


Za GIP Mićo Gašić