Marija Majka Crkve

ŽUPA GAREVAC

Sri06032020

Last updateČet, 10 Svi 2040 12pm

Prvi Garevački župnik Mijo Thon

mijo thon(Bijeljina, 27.9.1912.- Uigendorf (D), 7.11.1986.) Mijin otac Ivan došao je iz Bavarske u Bosnu, nastanio se u Bijeljini i tu oženio Mariju Grahovski. Kao zidar brzo je našao posao, gradio je obiteljske kuće, crkve i bogomolje. Te s vremenom podigao malo poduzeće.

Bog im je darovao sedmoro djece od kojih je dvoje, Miju i Karmelu pozvao u duhovni stalež. Mijo je niže razrede škole završio u Bijeljini, više u Travniku, a bogoslvne je nauke učio u gradu na Miljacki, U Sarajevskoj prvostolnici je po rukama nadbiskupa-pjesnika Šarića, 27. ožujka 1936. bio zaređen za svećenika, a potom poslan u Čemerno.

Mlad, zdrav i poletan prihvatio je s oduševljenjem pastorizaciju te planinske župe. Tu je sagradio župski stan a povjerene mu duše učio moliti i bližnjega ljubiti. God. 1939. premješten je u Radunice, gdje se svim silama dao na gradnju seoske škole. Sam je uradio građevinski plan, okupljao radnike i preuzimao zidarske poslove, a potom sazivao đake kojima će biti i prvi učitelj.

Za vrijeme ratnih stradanja odlazi za dušobrižnika u rodnu Bijeljinu gdje su ga komunisti kao „protunarodnog elementa“ uhvatili a potom strpali u zatvor. Po izlasku s robije odlazi za župnika u Solakovu Kulu. Župski je stan bio razrušen, a on cijelo to vrijeme stanuje u jednoj sobi koja mu je služila kao kancelarija i spavaonica.

Često je znao reći da je za svećenika najveća radost Bogu sagraditi crkvu. Iz Modriče organizira i vodi gradnju Gospine crkve u Garevcu; Često odlazi u Njemački i tamo kuca na plemenita srca dobročinitelja i moli za pomoć.  God. 1975. priveo je gradnju kraju a potom se preselio u Garevac. Nakon penzioniranja 1978. upravu župe je predao vlč. Josipu Glavašu, a on ubrzo odlazi u Njemačku, u župu Uigendorf gdje je ostao do smrti. Gospa, kojoj je djetinje bio odan cijelog svoga života, udijelila mu je veliku milost: 1986. proslavio je zlatni sveženički jubilej. Na godišnjicu ređenja pisao je jednom mlađem subratu: „Danas, 27. ožujka je godišnjica moga svećenikog ređenja. Bila su nas četvorica. Od tih su dvojica streljana (Josip Bökmann i Josip Perčinlić) a jedan bivši banjalučki župnik (Emil Crneković) rodio se za nebo neke godine. Nadbiskup Šarić i svi moji isusovci-profesori već su u vječnom blaženstvu. Koliko se moram zahaljivati Gospodinu za sva dobročinstva kroz ovih 50 godina misništva! Bome i preporučivati se za sretnu smrt, rođenje za nebo!“

Dana 7. studenog 1986. otišao je tiho u susret nebeskom Ocu kojem se neobično veselio. U oporuci je tražio da ga sahrane u svećeničku grobnicu na sarajevskom groblju Bare. U subotu 8. studenoga 1986. su se od njega oprostili svećenici Vrhbosanske nadbiskupije na pastoralnom radu u Njemačkoj. Iz Uigendorfa je zrakoplovom prebačen u Sarajevo gdje je bio izložen u sjemenišnoj crkvi. Na dan ukopa, 11. studenoga sprovodnu sv. Misu predvodio je preč. Milidrag Bujas, kanonik, a propovijedao je preč. Mato Zovkić. U ime svih svećenika koje je Mijo poslao u sjemenište oprostio se vlč. Anto Burić.

Župnik Mijo je u životu dobro shvatio glavnu Gospodinovu zapovijed i dosljedno ju je živio. Djetinje je bio odan nebeskom Ocu, a Crkvu je ljubio sinovskom odanošću. Neobično je volio svoju dragu Bosnu i njezinog malog čovjeka. Znao bi često reći: „Otac mi je Bavarac, majka Mađarica, a ja pravi Bosanac!“

Sve što je radio i govorio izviralo je iz njegove duboke vjere koja je rasla iz svakodnevne povezanosti s euharistijski Kristom i iskrene dnevne molitve.

Mijo je bio dobro dijete Božje. Volio je sve ljude bez razlike, volio je sve slabe, ostavljene, one koji su bili na rubu života. Bilo je i onih koji su tu njegovu dobrotu iskorištavali, pa su mu to neki pripisivali u slabost. Ali on nije mogao biti drugačiji. Posebnu je ljubav pokazivao prema prosjacima koji su redovito dolazili na njegova vrata. A kod njega su nalazili ne samo materijalnu pomoć nego i lijepu riječ.