Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Čet08222019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Ljubav mog života cijelo vrijeme mi je bila pred nosom

ljubav mog zivota

Što kažeš na ovu kombinaciju? Ili mi je prethodna ipak bolje pristajala? – upitao je moj najbolji prijatelj Lovro paradirajući pred mojim očima već čitavu vječnost u svojoj najnovijoj odjeći. Lovro, već sam ti rekla kako ti i jedno i drugo savršeno pristaje.

Što još želiš da ti kažem? – pomalo iznervirano sam mu odgovorila i bezvoljno se vratila prelistavanju časopisa. Koji vrag mi je bio kad sam ga počela nagovarati na ovu preobrazbu. Da barem nikad to nisam učinila… Prištedjela bih si puno problema, proklinjala sam u sebi a pogled mi je i nehotice ponovo odlutao niz Lovrine bajno oblikovane bicepse koji su u kratkoj pripijenoj majici na njemu sada još više dolazili do izražaja.

- Dobro, što ti je sad? Neki problemi? – upitao je Lovro prilazeći mi. Bože, tom čovjeku ne mogu baš ništa sakriti. Samo je pitanje vremena kad će shvatiti da sam zaljubljena u nj…. – nisam stigla niti dovršiti misao kad se Lovro stvorio uz mene i čvrsto me zagrlio. Istog trenutka tijelom su mi prostrujali trnci a srce počelo udarati kao ludo, toliko da sam se uplašila kako će Lovro to primijetiti.

- Ma, zapravo, ništa posebno… Samo… problemi na poslu – zajapurenih obraza pokušavala sam se izvući kako sam najbolje znala i umjela.  

- No, da čujem, što je? Znaš da meni možeš sve reći – navaljivao je i dalje prodorno zureći u mene na što sam osjetila kako još jače rumenim. Moj Bože, što se to događa sa mnom? Jesam li normalna? Pa to je samo Lovro. Moj najbolji prijatelj. Čovjek kojeg poznajem već stotinu godina – bezuspješno sam se pokušavala uvjeriti. – Dobro, možda u ponešto izmijenjenoj verziji, ali da, to je još uvijek on! Bože, kada bi samo imao pojma što osjećam prema njemu, posramljeno sam razmišljala pokušavajući time umiriti svoje sada već alarmantno ubrzane otkucaje srca.

- Znaš, jučer nam je klijent u kojeg je moj tim polagao puno nade otkazao suradnju – bubnula sam prvi odgovor koji mi je pao na pamet trudeći se usput iskobeljati iz njegovog čvrstog zagrljaja.

- Pa što? Ljudi se koji put znaju i predomisliti, zar ne? Ne vidim u tome neki veliki problem. Osim toga, znam koliko si sposobna. Poznajući tvoje radoholičarstvo takva situacija će ti biti samo izazov. Ne sumnjam kako ćeš već za nekoliko dana pridobiti novog, još krupnijeg klijenta – odgovorio je slegnuvši ramenima. Istog trenutka lice mi se zažarilo od ponosa. Lovro misli da sam sposobna! Tooooo!! – pomislila sam vrpoljeći se od ugode koju su u meni izazvale njegove riječi.

- Daj, prestani se već jednom brinuti i natoči nam po čašu vina, može? Večeras više nikamo ne moramo. Što kažeš da ispečemo kokice i bacimo se horizontalu uz neki dobar film? – upitao je i pomilovao me po obrazu. Osjetivši toplinu njegovog dodira na svom licu srce mi je ponovo brže zakucalo. Nisam mogla a da se ponovo ne zapitam jesam li ja to uistinu poludjela kad njegov prijateljski dodir, nešto što sam još do jučer prihvaćala sastavnim dijelom svog života sada u meni izaziva ovakvu buru emocija? I to još sad, kada je Lovro kako se činilo, bio u vezi s Ernom – u meni se iznenada javilo grizodušje. Ali, samo na kratko.  Blagi Bože, kako su mu ruke samo meke, kako mu je glas nježan.. A kako je tek zgodan? Kako je moguće da to nikada ranije nisam primijetila,  i protiv volje nastavila sam sanjariti otvorenih očiju…

- O čemu sad razmišlja ta tvoja lijepa glavica? – gotovo sam pala sa stolca kad me iz razmišljanja trgnuo njegov muževni glas.

- O ničemu… ovaj… – sva sam se spetljala. – Iskreno, mislim da ono s filmom i kokicama baš i nije najbolja ideja. To jest… želim reći kako bih… Ah, da, večeras sam planirala obojiti kosu – slagala sam prvo što mi je palo na pamet. Koliko god da još uvijek ni sama nisam mogla povjerovati u to znala sam da ne bih mogla još jednom podnijeti Lovrinu glavu na svom ramenu dok zajedno gledamo film a da mu se istog trenutka ne bacim oko vrata i priznam mu ono čega u posljednje vrijeme sve više postajem svjesna. Da sam do ušiju zaljubljena u njega. Kada barem ne bi bilo sve ovako komplicirano, pomislila sam glasno uzdahnuvši.  

- Izvrsno. Mogu ti pomoći. Ionako nemam pametnijeg posla – započeo je.

- Ne dolazi u obzir! – povikala sam oštrije nego što sam to željela.

- Smijem li upitati zašto? – začuđeno me pogledao dok sam panično pokušavala smisliti neki pametan odgovor.

- Zato… zato što usput namjeravam napraviti i depilaciju – ispalila sam kao iz topa. Shvativši što sam rekla lice mi se zajapurilo od nelagode.

- Ah, tako… Premda.. kada si ti u pitanju, nekako bih podnio čak i to – našalio se i vrckavo mi namignuo na što mi nije preostalo ništa drugo već pogoditi ga jastukom kao u dobra stara vremena….

Lovru poznajem doslovce otkada znam za sebe. Baš sam trebala krenuti u prvi razred kad se zajedno s roditeljima doselio u kuću do moje. Prvo, što sam već s prozora uočila na tom dječaku bila je njegova neobičnost. Premda je bilo ljeto i sunce pržilo kao ludo na sebi je imao majicu dugih rukava. Dok je roditeljima pomagao iznijeti stvari iz dostavnog kombija, neki vrag mi nije dao mira. Odlučila sam izaći kako bih ga malo bolje pogledala. Neprekidno sam paradirala pokraj njih i na sve mile načine pokušavala privući pozornost tog neobičnog tamnokosog dječaka. Kad sam iscrpila sve mogućnosti a on me još uvijek nije primijetio učinila sam jedino što mi je preostalo.

- Heeeej! – povikala sam iz petnih žila i kada je napokon pogledao u mom pravcu pokazala mu jezik. Na žalost, prekasno sam shvatila kako svojim ponašanjem nisam privukla samo njegovu, već i pozornost njegovih roditelja a koji su sada prijekorno zurili u mene. Dok se nepoznati dječak smijao kao lud zacrvenjela sam se poput semafora a zatim žurno okrenula i potrčala u kuću.

- Moj Bože, Brankice, ponašaš se kao da si vidjela duha – ukorila me mama kad sam bez daha utrčala u kuhinju gdje je upravo pripremala objed. – Bolje pođi oprati ruke i dođi za stol. Ručak samo što nije gotov. Nešto ti se dogodilo? – upitala je tek tada opazivši moje zajapurene obraze.

- Ma kakvi. Samo… sam išla prošetati – posramljeno sam promucala iščekujući trenutak kad će roditelji onog dječaka zakucati na vrata i potužiti se mami na moje bezobrazno ponašanje.

Kako ste to odgojili kćer kad po ulici plazi jezik nepoznatim ljudima – već sam u mislima mogla čuti ljutiti glas dječakove majke. Dok mi je srce mahnito tuklo od straha nije mi preostalo ništa drugo već poslušati mamu. Kad se niti desetak minuta kasnije na ulaznim vratima nije začulo nikakvo kucanje, uz obećanje samoj sebi kako više nikad neću učiniti takvu glupost napokon sam odahnula.

Narednog jutra krenula sam u pekarnicu kupiti kruh. Dok sam stajala u nepreglednom redu pred pultom u jednom trenutku sam osjetila kako me netko poteže za kosu.

- Što s… – ljutito sam započela osvrnuvši se jer sam povjerovala kako je u pitanju Lela, djevojčica iz susjedne ulice s kojom sam se ponekad znala igrati. Ugledavši iza sebe nacereno lice dječaka iz susjedstva smrznula sam se u mjestu jer sam pretpostavila kako su mu budući da je bio novi u gradu zacijelo i roditelji negdje u blizini. Zaokružila sam pogledom po prostoriji i nakon što sam se uvjerila da niti jedno od njih nije tu gotovo na glas odahnula od olakšanja.

- Nije ti vruće? Ja bih se skuhala u tome – podsmješljivo sam dodala uprijevši prstom u prilično toplu majicu za ovo doba godine koju je imao na sebi, želeći mu time barem djelomice vratiti milo za drago.

- Bolje se i kuhati nego zaraditi opekline. Nadam se da si čula za ozonske rupe – sada se podrugnuo on meni na što sam se sva zajapurila od bijesa.

- Naravno da jesam. Ali zato ti najvjerojatnije nikada nisi čuo za kremu sa zaštitnim faktorom. Ja se odmah ujutro namažem njome i onda sam lijepo cijeli dan mirna – odbrusila sam mu.

- Oh, u tom slučaju, nadam se da ne zaboraviš natrljati i jezik budući da ga očito češće voliš izložiti suncu – nije odolio ne podbosti me na što sam se sada već osjećala debelo uvrijeđenom.

- Ma tko si ti da….

- Hej, djeco, prestanite se prepirati i kažite što trebate. I drugi ljudi čekaju svoj red. Dakle, molim lijepo? – našu prepirku koja je barem s moje strane sada već prijetila pretvoriti se u ozbiljan sukob prekinuo je glas mlade prodavačice. Istog trenutka obraze mi je preplavilo rumenilo.

- Kruh molim – posramljeno sam promucala dok se mrski dječak iza mene tiho hihotao. Premda bih u tom trenutku najradije zavitlala torbom koju sam držala u ruci i tresnula ga njome po gubici uspjela sam se suzdržati na vrijeme. Nakon što sam platila kruh i zahvalila prodavačici uputila sam mu još jedan pogled prepun mržnje i bez pozdrava izjurila van.

Već sam bila nadomak kuće kad sam iza sebe začula nečije dozivanje. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako je u pitanju nitko drugi već ponovo moj novi susjed. Odlučila sam se praviti kako ga nisam čula i nastavila koračati dalje no tada se probudila moja urođena znatiželja jer mi je palo na pamet da mu još uvijek ne znam čak niti ime. Možda da ipak malčice usporim…

- Hej, ne moraš se odmah ljutiti. Samo sam se šalio. Ja sam Lovro. Želiš li danas doći do mene pogledati moju zbirku leptira? – upitao je baš kao da još do maločas nismo bili najljući neprijatelji.

- Brankica, i da, voljela bih vidjeti tvoju zbirku. Ima li u njoj onih velikih šarenih? – upitala sam prepuna oduševljenja jer sam i sama oduvijek voljela te raznobojne krilate životinjice.

- Naravno. Leptiri su predivne životinje – pojasnio je.

- U redu doći ću – pristala sam a tada, shvativši što sam upravo učinila, protrnula od muke. Otići k Lovri značilo bi i ponovo vidjeti njegove roditelje, ili barem njegovu majku…

- I, samo da znaš, ne mora ti biti neugodno zbog onoga jučer. Mama i tata su toliko zaokupljeni uređivanjem kuće da doslovce ne znaju niti kako se zovu. Da nisam jutros sam otišao po kruh zacijelo bi zaboravili  da moraju jesti – nasmijao se a ja sam napokon počela razmišljati o tome kako Lovro možda i nije tako loš kao što mi se to dosad činilo.

Ipak, tog popodneva kada sam napokon puna strahopoštovanja ušla u Lovrinu kuću, njegovih roditelja na sreću nije bilo kod kuće.

- Mama i tata su u kupovini. Pričekaj me ovdje, odmah se vraćam – rekao je Lovro i ne pričekavši moj odgovor žurno otrčao u svoju sobu. Prepuna očekivanja kako će Lovro svakog trena odnekud ispustiti svoje prekrasne leptire osjećala sam silno uzbuđenje. Uskoro se Lovro pojavio s golemim foto albumom pod rukom.

- Dobro, a kada ćeš pustiti te leptire? – naivno sam upitala osvrćući se oko sebe.

- Koje leptire? Pa donio sam ih. Ovdje su – odgovorio je otvarajući album ispunjen slikama leptira. Premda me istog trenutka obuzelo golemo razočarenje nisam željela da Lovro to primijeti. Nisam mogla poreći kako su različite vrste leptira na fotografijama koje je Lovro očito marljivo i s puno ljubavi mjesecima izrezivao iz raznih časopisa  bile lijepe, no moja očekivanja po pitanju toga su ipak bila ponešto drugačija. Lovro je kako se činilo doista znao puno toga o tim šarenim kukcima no meni je njegovo izlaganje nadugačko i naširoko o svakoj pojedinoj vrsti u jednom trenutku ipak dosadilo.

- Jednog dana ću se baviti istraživanjem leptira – samouvjereno je rekao zadivljeno zureći u fotografiju najvećeg leptira kojeg sam ikada vidjela.

- Mislim da bih se sad trebala vratiti doma. Sutra mi možeš nastaviti pričati o tome – naglasila sam poskočivši s trosjeda usput moleći boga da to ipak ne učini. Radije bih zajedno s njim čitavo popodne provela u naganjanju lopte.  

- Hej, kamo ti se toliko žuri. Mislio sam da…

- Gladna sam – slagala sam prvo što mi je palo na pamet dok je Lovro pomalo razočarano ustajao kako bi me ispratio.

Lovro je bio iznimno nadaren i inteligentan dječak u to nije bilo nikakve sumnje. Već tada sam znala da će jednog dana postati veliki stručnjak. Kada smo nekoliko mjeseci kasnije zajedno krenuli u prvi razred moje prognoze su se potvrdile. Gradivo je svladavao kao od šale i mirne duše mogu reći kako je bio najbolji učenik u razredu a možda i čitavoj školi. Ravnateljica ga je obožavala, učitelji i učiteljice hvalili na svakom koraku. Bio je to dovoljan razlog da ni kriv ni dužan već u startu postane metom netrpeljivosti ostalih učenika koji baš i nisu bili tako savršeni u svemu kao što je to bio Lovro.

Kad smo krenuli u peti razred naši su se putovi nakratko razišli. Lovro je išao u susjedni razred no to nas nije spriječilo da se i nadalje družimo. Voljela sam pričati s Lovrom jer je on nekim čudom baš uvijek imao spreman odgovor na sve što bi me zanimalo. Sviđala mi se njegova tvrdoglavost, njegov ležeran stil odijevanja, sviđala mi se njegova kovrčava kosa koju je iz samo sebi znanih razloga odjednom odlučio puštati a najviše od svega sviđalo mi se što se niti najmanje nije zamarao što o svemu tome misle ili imaju za reći drugi… U njegovom društvu osjećala sam se opušteno i sigurno. S  njim sam mogla razgovarati baš o svemu bez bojazni kako će za to već do sutra doznati cijela škola.

U osmom razredu sam se prvi put zaljubila u dečka iz Lovrinog razreda i dok smo se jednom prilikom vraćali iz škole priznala sam mu što me muči u posljednje vrijeme.

- Što misliš, ima li David djevojku? – upitala sam bez imalo sustezanja. Nisam bila sigurna, no učinilo mi se kako se Lovro lecnuo.

- Zašto pitaš? – sumnjičavo me odmjerio.

- Pa zar nije očito. Sviđa mi se, ta zašto bi drugo – odgovorila sam na što je Lovro bez ikakvog razloga porumenio.

- Mislim, gdje baš njega nađe… ovaj… nisam siguran, samo… – uzmucao se. -  Mislim da on nije najbolja prilika za tebe. Čujem da cure mijenja češće no čarape – napokon mu je pošlo za rukom odgovoriti mi.

- Eh, sad stvarno pretjeruješ – morala sam se nasmijati njegovoj opaski.

- Nemam pojma a i ne zanima me. Uostalom, mislim da si još uvijek premlada za dečka. Što će ti to kad imaš mene, ovaj, želim reći, najboljeg prijatelja – pomalo ljutito je odgovorio vrpoljeći se. Opazila sam kako je odjednom postao mrzovoljan i neraspoložen te povjerovala kako je imao naporan dan u školi.

- Lovro, kako ne razumiješ, baš kao što kažeš ti si mi samo prijatelj a s Davidom imam neke druge planove – samouvjereno sam nastavila. – Gle, samo pokušaj ispipati što više možeš o njemu pa ćemo razgovarati neki drugi put, dobro? – s nadom sam upitala na što je Lovro ne odgovorivši mi nemilosrdno nastavio grabiti dalje.

Prilično me zaprepastilo kada niti mjesec dana kasnije unatoč činjenici da idu u isti razred Lovro nije uspio previše toga doznati o Davidu. Kad sam mu to prigovorila oštro mi se usprotivio.

- Imam pametnijeg posla od izigravanja tvog špijuna. David i samo David! Običan dečko kao i svi ostali – rogoborio je.

- Oprosti, ali od tebe kao od najboljeg prijatelja sam ipak očekivala malo više kao na primjer da ispipaš što David voli, što ne voli, ima li curu, kamo izlazi… – uvrijeđeno sam nabrajala.

- Divno. A da te kojim slučajem ne zanima i broj cipela koji nosi? Stvarno svašta – procijedio je zarumenjevši se poput semafora. Shvativši da od njega više ništa neću doznati odlučila sam se sama baciti u akciju i doznati što je moguće više o Davidu a onda kada jednom postanemo par, staviti Lovru pred gotov čin. Kad se napokon uvjeri u moje zavodničke sposobnosti više mi neće imati što za prigovoriti, razmišljala sam vjerujući kako ga budući da je tih dana već naveliko razmišljao o upisu u srednju školu zacijelo samo zamaram svojim ljubavnim problemima.

Na koncu i prije negoli sam se stigla pozabaviti informacijama o Davidu on mi je umakao. Tih dana imala sam puno posla oko upisa u srednju školu. Kada je napokon sve završilo od poznanice sam doznala da je David s prijateljicom otputovao na more.

- S prijateljicom?? Zamisli samo. Kakav kreten – potužila sam se Lovri kad je tog popodneva došao kod mene i predložio mi da odemo u kino jer se davao neki najnoviji hollywoodski triler.

- A zašto je kreten, molit ću lijepo? Ljubomorna si samo zato što David već ima curu, priznaj – rekao je ošinuvši me pogledom.

- Ima curu, ima curu! Pa što? Kao da je to nešto. Uostalom baš me briga za i njega i za tu glupaču koju naziva svojom curom– iskreveljila sam mu se u lice glumeći ravnodušnost premda je u meni sve kuhalo od muke.

- Ha ha, pa ti si stvarno ljubomorna – narugao mi se Lovro kad mi se lice zarumenilo od ljutnje.

- Prestani već jednom. Kao da je mene briga za Davida – odbrusila sam panično smišljajući što učiniti kako bih ga uvjerila u to. A tada sam učinila nešto nepromišljeno. Prije nego što sam se snašla poljubila sam ga ravno u usta.

- Eto, vidiš, ali da se razumijemo. Ovo ništa ne znači. Ti i ja smo i dalje prijatelji. Samo sam ti htjela dokazati da govorim istinu. David mi ništa ne znači. Što će mi on kad mogu imati koga god poželim? – samouvjereno sam nastavila kad sam se napokon odmaknula od njega.

- Ovaj, da… I ja sam ti to govorio – rumena lica i zažarenog pogleda Lovro se potpuno spetljao.

- Usput, savjetujem ti da se ošišaš. Ne pristaje ti baš ta duga kosa – napomenula sam okrznuvši pogledom njegove bujne tamne kovrče. Što se mene ticalo, s njima je više nalikovao kakvoj curici.

- Zapravo… Namjeravao sam puštati kosu – sramežljivo je nastavio kad se napokon uspio malo povratiti od šoka izazvanog mojim poljupcem. Učinilo mi se da je Lovro namjeravao još nešto reći ili učiniti ali kao da se u posljednji tren predomislio.

- Idemo? – upitao je umjesto toga pridižući se s trosjeda a ja sam, ovoga puta bez pogovora pošla za njim.

Kad smo se Lovro i ja kao novopečeni gimnazijalci ponovo našli u zajedničkoj klupi mojoj sreći nije bilo kraja. Premda školsko gradivo nije bilo nimalo lako, nisam se previše opterećivala s time. Kad mi se dalo učila bih a kada ne, za svaku pa i najmanju nepredviđenu situaciju tu je bio Lovro. Već ubrzo se pokazalo kako će moj prijatelj i u srednjoj školi nastaviti starim stopama. Briljirao je u svakom predmetu i na svakom satu čime je posve razumljivo već ubrzo stekao naklonost profesora. Na žalost, s još nekoliko drugih cura, zahvaljujući urođenoj brbljavosti ja se baš i nisam mogla pohvaliti sličnom reputacijom. Posebice kada sam zakoračila u treću godinu kad sam se prvi put u životu ozbiljno zaljubila u naočitog maturanta Stjepana. Kad sam to obznanila Lovri njegovo lice se istog trenutka smračilo.

- Brankice, iskreno, vjerovao sam da si pametnija. Ne razumijem, što će ti takav problematičan dečko poput njega. Pitanje je hoće li uopće i uspjeti položiti maturu – smrknuto je započeo.

- Ah, da, a ti si kao pametniji što još nikada u životu nisi neku curu uhvatio niti za ruku a kamoli da si je imao – planula sam premda mi to nije bila namjera. Opazila sam kako se Lovro snuždio. Shvatila sam da sam ga svojom opaskom povrijedila i istog trenutka požalila zbog toga.

- Oprosti, nisam tako mislila, samo… Imam osjećaj da tebi niti jedan dečko kojeg spomenem nije dovoljno dobar. Kakav god da jest, Stjepan mi se sviđa i sviđalo se to tebi ili ne, ne namjeravam odustati od njega – nešto blaže sam pojasnila. – Uostalom, kad bi se i ti malo više potrudio oko cura sigurna sam da bi već ubrzo pronašao neku a tada bismo mogli svi zajedno izlaziti i…

- Štogod! – sarkastično me prekinuo. – Kao da bi me neka i htjela ovakvog. Posebice sad kad još moram nositi i naočale. Nisam ti rekao, ali jučer sam bio kod doktora – tronuto je rekao izbjegavajući moj pogled.

- Lovro ali milijun ljudi na ovome svijetu nosi naočale. To nije nikakva tragedija i ne znači da zbog toga ne možeš imati curu – trudila sam se utješiti ga. – Osim toga, mislim da bi ti puno bolje pristajala kraća kosa i neka normalnija odjeća. Znaš, ta vrećasta trenirka koju imaš na sebi jest udobna ali…Prava istina je da cure više vole dečke u trapericama. Još ako su od nekog poznatog proizvođača…

- Eto vidiš, opet si me razočarala. Nikada se od tebe ne bih nadao tako plitkom pogledu na svijet. Što god ti mislila o tome ja i dalje stojim iza toga kako odijelo ne čini čovjeka već da je puno važnije ono što nosiš u sebi – mudrovao je.

Možda no, ne spada li onda u to i osjećaj samopouzdanja kojeg tebi očito kronično nedostaje – i nehotice sam ga iznova podbola. – Oprosti – promrmljala sam opazivši kako se ponovo snuždio.

- Kao da sam ja kriv za to. Pitam se da li bi ga ti imala kad bi te cijeli razred svakodnevno gledao kao čudaka? Kao u neku rijetku, davno izumrlu vrstu. Već mi je muka od toga – procijedio je spuštenog pogleda.

- Ako te to može utješiti, ja te nikada nisam smatrala čudakom. Znam koliko si dobar, pametan i plemenit – nježno sam rekla primivši ga za ruku.

- Znam i…. hvala ti na tome – učinilo mi se kako je Lovro prethodno želio još nešto reći ali se predomislio u posljednji tren.

Onog dana kada sam unatoč nešto slabijim ocjenama uspješno položila maturu nitko nije bio sretniji od mene. Ipak, Lovro nije dijelio moje oduševljenje.

- Mislio sam da ćemo zajedno upisati neki fakultet. Jasno ti je da samo sa srednjom školom danas baš i nemaš previše izbora. Trebala si se više potruditi – naglasio je dok smo se vraćali doma.  

- Baš me briga za fakultet. Zapravo, namjeravam potražiti posao – povjerila sam mu.

- U Zagrebu? – podozrivo je upitao.

- A gdje drugdje? Ovdje baš i nemam nekog izbora, zar ne? – odgovorila sam mu protupitanjem na što mu se lice odmah razvuklo u osmijeh.

- Budući da ondje planiram na fakultet želio bih ti nešto predložiti. Naravno ukoliko ti takvo što odgovara – nesigurno je započeo.

- Dobro, pucaj. Sva sam se pretvorila u uho – odgovorila sam jedva susprežući znatiželju.

- Što kažeš da zajednički potražimo stan i postanemo cimeri. Time bismo jednim udarcem ubili dvije muhe. Osim toga, pretpostavljam kako bi i tebi i meni bilo lakše ako bismo podijelili troškove stanovanja – sramežljivo je nastavio pogleda uprtog o tlo.

- Pa ti si genije! Vjeruj mi, sama se nikad ne bi dosjetila toga! – oduševljeno sam povikala prije nego što sam ga potpuno spontano najprije povukla za bujnu grivu a potom i zvučno poljubila u obraz. Lovro se istog trenutka potpuno spetljao i porumenio.

- Nisam genije samo, eto… Ugodno mi je s tobom, a i prijatelji smo, mislim najbolji – nastavio je zamuckivati.

- Dođi, ne želimo gubiti vrijeme, zar ne? Idemo kupiti nekakav oglasnik – naredila sam uhvativši ga pod ruku i doslovce odvukla do obližnjeg kioska.

Premda moji roditelji baš i nisu bili najsretniji kad sam im obznanila da odlazim u Zagreb čim su doznali da i Lovro ide sa mnom te da će ondje studirati malo su se primirili.

- Moj Bože, tko će vam kuhati, što ćete jesti? Koliko mi je poznato, ti ni jaje ispeći ne znaš a da pritom ne demoliraš cijelu kuhinju – zakukala je mama tog popodneva dok sam se pakirala.

- Mama, prestani zanovijetati. Lovro zna kuhati, osim toga, uvijek možemo naručiti pizzu – mirno sam odgovorila brižljivo pospremajući u torbu svoje haljinice za izlaske, kojih mi, daleko od neprekidne paske roditelja, više nije trebalo nedostajati.

- Ne bi bilo loše kad bi se ubuduće malo više oslanjala na sebe. Ipak si sada punoljetna i nije lijepo da neprekidno daviš Lovru. Ne sumnjam kako će ionako imati previše obveza na fakultetu. Usput, nije mi jasno što ćeš sa svim tim krpicama ako namjeravaš potražiti posao? – nije odoljela a da me ne podbode dok sam zadivljeno preokretala u rukama jednu od nedavno kupljenih haljina.

- Pretpostavljam kako ću se ponekad poželjeti malo i opustiti od posla te izaći s prijateljima na kavu ili tako nešto – neodređeno sam odgovorila.

- U redu, samo pripazi da se previše ne opustiš i da zbog cjelovečernjih tulumarenja kojima si ruku na srce prilično sklona ne ostaneš bez posla. Nadam se da ti je jasno kako ti u tom slučaju više ni Lovro neće moći pomoći – upozorila me odmahujući glavom no više je nisam slušala. Za koji sat, tata je Lovru i mene zajedno s prtljagom trebao odvesti na željezničku stanicu i što se mene ticalo, avantura zvana sloboda napokon je mogla započeti.

Premda samostalan život zapravo uopće nije bio nimalo lak, ni mrtva to ne bih priznala mami. Kad me jednog popodneva nazvala kako bi provjerila je li sve u redu, baš sam na štednjaku miješala nešto što je trebalo biti juha od gljiva. Premda sam prilikom pripreme pažljivo slijedila upute na vrećici, smjesa u loncu bila je prepuna čudnih grudica. Dok sam razgovarala s mamom nakratko sam zaboravila promiješati juhu. Sekundu kasnije nosnice mi je ispunio odvratan vonj. Nitko mi nije morao reći što se dogodilo. Na rubu suza ali i strpljenja shvatila sam da mi je juha potpuno zagorjela. Bijesno sam uhvatila lonac i cijeli sadržaj istresla u kantu za smeće.

- Kako napreduje tvoja juha? Uskoro bi se i Lovro trebao vratiti s predavanja. Jako je lijepo od tebe što si se potrudila skuhati mu nešto toplo – mama je nastavila veselo brbljati ništa ne sluteći.

- Ovaj.. izvrsno.. Samo što nije gotova – slagala sam usput prekopavajući po telefonskom imeniku u potrazi za brojem najbliže pizzerije s organiziranom dostavom.

Sat kasnije, kad se Lovro napokon vratio imala sam ozbiljnih problema. Ne samo da sam morala baciti juhu i da je lonac u kojem se kuhala zahvaljujući zagorjelom dnu bio potpuno uništen, već sam zabavljena razgovorom s mamom potpuno zaboravila isključiti štednjak a na koji sam potpuno nesmotreno odložila kuhinjsku krpu.

- Moj Bože, Brankice, što i to učinila? Pa mogla si zapaliti stan – šokirano je rekao panično namačući krpu iz koje se još uvijek dimilo u sudoper. Bit će najbolje ako se za neko vrijeme ostaviš kuhanja. Mislim, nije da nisam zahvalan što si se potrudila ali….

- Bolje mi odmah reci da sam potpuno nesposobna – potišteno sam odgovorila a oči su mi se i nehotice ispunile suzama.

- Nisi nesposobna. Samo još uvijek moraš učiti. Obećavam da ću ti pomoći u tome. Čim naučiš osnove neće ti biti ravan niti najbolji Mastershef – našalio se otirući mi suze. Dodir njegove ruke bio je tako nježan a pogled nevjerojatno blag… S Lovrom je baš uvijek sve bilo tako lako i podnošljivo. Njegova prisutnost oduvijek mi je ulijevala beskrajnu sigurnost. Ni sama ne znam što me odjednom spopalo. Prišla sam mu bliže i naslonila glavu na njegovo rame. Kada me nježno zagrlio i privukao u naručje učinilo mi se to posve prirodnim….

- Zašto ti još uvijek nemaš curu? Ne postoji niti jedna koja ti se sviđa? – upitala sam dok smo zagrljeni stajali na sred kuhinje.

- Zapravo, postoji jedna no nisam siguran da se i ja njoj sviđam – prošaptao je tik do mog uha na što su mi trnci uzbuđenja i nehotice prostrujali tijelom. Što ti je glupačo?! Lovro je tvoj najbolji prijatelj – razmišljala sam izvlačeći se iz njegovog zagrljaja.
 
- Znaš što? Mislim da smo danas oboje imali prilično težak dan. Što kažeš da naručimo pizze i zalegnemo pred tv ekran? Večeras je na programu moj omiljeni tv show – naglasila sam uz odglumljen osmijeh.

- Sjajna ideja – odmah se složio.

Dok sam te večeri glave naslonjene na Lovrino rame pomalo rastrešeno pratila svoju inače omiljenu emisiju u kojoj su stilisti i razni drugi eksperti obične ljude preobražavali u potpuno nove osobe po prvi put u životu sam bila nemirna. Blizina njegovog tijela večeras me pekla poput žeravice. Niti uz najbolju volju nisam mogla dokučiti što me spopalo. Ta to je samo Lovro. Lovro – neprekidno sam se podsjećala vrpoljeći se toliko da je moj prijatelj to u jednom trenutku primijetio.

- Dobro, možeš li se malo smiriti. Znaš gledam ovu emisiju i razmišljam kako…- nesigurno je započeo.

- Daaaa… – navodila sam ga da nastavi.

- Mislim, možda bih i ja mogao pokušati nešto slično. U protivnom, siguran sam da nikada neću imati curu. A stvarno bih to želio – tiho je dodao na što sam se razrogačenih očiju zagledala u njega.

- Doista to želiš?! Oh Bože, pa naravno. Pomoći ću ti u tome! Kako mi samo ranije takvo što nije palo na pamet. Uvjerena sam da bi ti puno bolje pristajala kraća, modernija frizura. Uz traperice i neku zgodnu pripijeniju majicu bit ćeš pravi komad. Cijeli život hodaš u tim vrećastim trenirkama. Ne sjećam se da sam te ikada vidjela u ičemu drugome. Budući da se godinama aktivno baviš sportom pretpostavljam da nemaš problema s viškom kilograma tako da….

- Hej, Brankice, diši zaboga – upozorio me kad sam u potpunoj euforiji počela brbljati bez kraja i konca.

- U redu, prepusti sve meni. Znaš koliko volim lijepu odjeću i sve to. Uh, jedva čekam sutra! Odmah ujutro vodim te frizeru pa optičaru po neki normalniji okvir za naočale a potom, ravno u šoping – oduševljeno sam nastavila poskočivši s trosjeda i zaplesala po sobi.

- Ludice – nasmijao se Lovro. – Dobro, neka ti bude. Ionako nemam što izgubiti, zar ne? – bila je to više tvrdnja negoli pitanje.

Rečeno, učinjeno. Narednog jutra, potpuno suprotno sebi, ustala sam prilično rano i doslovce ga izvukla iz kreveta.

- Dobro, dobro, mogu li se barem odjenuti? – pospano je upitao izvlačeći se iz kreveta.

Premda smo ostatak dana proveli hodajući po gradu toliko da su mi noge doslovce otpadale, nisam nimalo žalila zbog toga jer je ishod Lovrine preobrazbe bio više no pozitivan. Dok nam je te večeri s modernom frizurom natopljenom gelom, u izblijedjelim trapericama i pripijenoj majici koja je izvrsno isticala boju njegovih očiju Lovro pripremao laganu večeru srce mi je mahnito tuklo od uzbuđenja i nevjerice. Moj Bože, kakav frajer, kakve pločice, kakvi bicepsi, a tek kakva guza….Zar je moguće da je to Lovro? Onaj isti Lovro s kojim sam odrasla i s kojim zajedno stanujem? Pa on je pravi dragulj. Ne, ovo nije moguće… Sigurno ću se svakog trena probuditi i shvatiti da je sve ovo bio samo san  – razmišljala sam kao hipnotizirana buljeći u Lovru, ili točnije njegovu savršeno oblikovanu pozadinu.

- Što si se ukipila? Mogla bi nam barem pripremiti salatu – rekao je Lovro u jednom trenutku očito potpuno nesvjestan kako njegova pojava utječe mene.

- Oh, naravno, odmah ću – odjednom sam se sva spetljala no ipak sam ga poslušala. Ipak, dok sam nešto kasnije rezala svježe krastavce pogled mi se i nehotice ponovo zalijepio za njega. Nisam bila ni svjesna što činim sve dok nisam osjetila parajuću bol nakon čega mi je iz prsta potekla krv.

- Moj Bože, kako se to dogodilo – rekao je Lovro nježno me primivši za ozlijeđenu ruku. – Na sreću, rana ipak nije preduboka. Dođi, hitno trebaš flaster – zabrinuto je rekao povlačeći me u kupaonicu.

Pola sata kasnije ozljeda je bila sanirana a ja ponovo udobno sklupčana u njegovom naručju. Dok sam udisala predivan miris njegovog losiona mislila sam da ću se onesvijestiti od uzbuđenja. Koliko god da sam se trudila ne razmišljati o tome morala sam si priznati kako me Lovro odjednom neodoljivo privlači kao muškarac.

Tjedne koji su uslijedili, najradije bih zaboravila. Zahvaljujući novom izgledu Lovro je odjednom postao veoma popularan kod suprotnog spola. Mobitel mu doslovce nije prestajao zvoniti. Jednom bi na vezi bila Monika, drugi put Gabrijela i dok bi razgovarao s njima u meni je sve kuhalo od muke. Bila sam najsretnija dok sam bila na poslu jer tada barem nisam morala biti svjedokom njegovog ljubavnog gugutanja u slušalicu. Ukratko, Lovro je prštao samopouzdanjem, svakodnevno je izlazio i očito bio sretniji no ikad. Na žalost, to se iz nekog razloga nije moglo reći i za mene.

- Jednog jutra dok smo ispijali kavu, Lovro vedar i čio a ja mrzovoljna i neraspoložena jer se prethodne večeri ponovo vratio doma tek u sitne sate, moj prijatelj me ponovo neugodno iznenadio.

- Znaš, moram ti nešto reći. Nedavno sam u gradu naletio na tvoju prijateljicu Ernu. Bila je šokirana kad me vidjela u novom ruhu – nasmijao se otkrivši pritom niz svojih blistavobijelih zuba.

- Da, i što s njom? – bezvoljno sam upitala nanoseći već drugi sloj maslaca na svoj prepečenac. Koga briga ako se i udebljam? Lovru zasigurno ne – tmurno sam razmišljala.

- Razgovarali smo, popili piće i… Jako je simpatična. Dogovorili smo se za večeru. Nadam se da nećeš imati ništa protiv ako se večeras ponovo nešto kasnije vratim doma – naglasio je dok mi se želudac grčio od muke. Odjednom više nisam bila gladna.

- Što? Izlaziš s Ernom? Nikada nisam pomislila da bi ti se mogla svidjeti štreberica poput nje – zajedljivo sam rekla potpuno nesvjesna činjenice da upravo razgovaramo o jednoj od mojih prijateljica. No nisam si mogla pomoći jer… bila sam preko ušiju zaljubljena u Lovru.  

Možda bih mu trebala reći što osjećam pa što bude. Na koncu, Lovro i ja nikada nismo imali tajni jedno pred drugim – razmišljala sam sva zajapurena od smijeha izazvanog našom igrom gađanja jastucima. Već tjednima nam nije bilo ovako zabavno.

- U redu, predajem se! – povikala sam u jednom trenutku podižući ruke u zrak.

- Nisi fer. Čim malo zagusti ti se povučeš. A ne bi trebala, znaš? – dvosmisleno je rekao fiksirajući me pogledom.

- U pravu si. Ne želim to više činiti. Unatoč tome što bi ovo moglo trajno narušiti naš odnos moram ti nešto reći jer… Ne mogu više ovako – drhtavo sam započela na što se Lovro upitno zagledao u mene.

- U redu, nastavi… – otegnuto je rekao.

- Mislim da sam zaljubljena u tebe. Gle, znam da to zvuči glupo ali….

- Mislio sam da ovo neću nikada dočekati. Ššššš… samo prestani pričati, dobro? – nisam se ni snašla a Lovro me nježno privukao u naručje. Već u narednom trenutku žudno je spustio usne na moje.

- A Erna? – morala sam upitati kad su se naše usne nakratko razdvojile.

- I dalje joj dugujem večeru – mirno je rekao.

- Oh – bilo je sve što sam uspjela procijediti.

- Ali ne romantičnu, kao što vjeruješ. Zapravo, budući da mi je pristala pomoći u tvom slučaju, moglo bi se reći više poslovnog tipa – nastavio je a meni i dalje ništa nije bilo jasno.

- Ne razumijem…

- Pristala je glumiti mi djevojku samo kako bismo te napravili ljubomornom. Moj Bože, Brankice kad bi samo znala koliko dugo sam čekao na trenutak kad ću te napokon bez bojazni moći zagrliti i poljubiti. I to ne samo kao prijateljicu… – njegove riječi bile su pravi melem za moje uši nakon čega su se naše usne iznova spojile u dugom, nimalo prijateljskom već strastvenom poljupcu.

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka