Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Uto08202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Nakon četrdeset godina ponovo sam zagrlila oca

ponovo sam zagrlila oca

Dok sva izvan sebe od uzbuđenja stojim na cvijećem ukrašenoj terasi svog doma srce mi tuče tako snažno da mislim kako će mi svakog trena iskočiti iz grudi. Tata, da li je moguće da ću te uskoro napokon zagrliti?

Oh, Bože, hvala ti, pomislila sam a suze, potaknute svom silom emocija koje su prijetile ugušiti me, potekle su mi niz obraze. Ne smijem plakati. Više nikad neću plakati. Dosta je bilo suza! Tata me ne smije vidjeti ovakvu! – odlučno sam pomislila žustro ih otirući a pogled mi je po tko zna koji put u proteklih sat vremena koliko sam već stajala ovdje ponovo odlutao niz cestu.

- Dušo, možda ne bi bilo loše da uđeš. Vani je prilično hladno. Uostalom, tvoj otac nije precizirao vrijeme kad bi se trebao pojaviti u našem domu – trgnula sam se začuvši iza leđa zabrinuti glas svog supruga Thomasa.

- Ne brini Thomas. Dobro sam. I…. ako nije problem, voljela bih baš ovdje dočekati svog oca – odgovorila sam.

- Znam da je sve ovo jako emotivno za tebe ali bojim se da bi se stojeći na ovom vjetru lako mogla prehladiti – pokušavao me dozvati k pameti kad sam zaogrnuta samo laganom vestom, drhtureći čitavim tijelom bez riječi nastavila zuriti u daljinu.

- Mogu li ti barem donijeti kaput? – nastavio je navaljivati moj suprug kada je shvatio da ga ne namjeravam poslušati.

- Hvala ti – promrmljala sam više za sebe prije nego li mi se pogled ponovo prikovao na, ovoga puta sićušnu žutu točku na cesti koja se pojavila u daljini. Nije trebalo proći dugo da shvatim kako je u pitanju automobil, točnije, žuti taksi.

- Thomas! Pogledaj! To je on! Moj tata! Dolazi! Bože, što ako naš susret ne prođe onako kako očekujem? Što ako mu se ne svidim i ponovo ode od mene? – prestravljeno sam upitala Thomasa utrčavši u hodnik baš u trenutku dok je s vješalice skidao kaput.

- Hej, shvaćam da si uzbuđena ali kako bi bilo da se malo smiriš. Ovako uistinu nikome ne pomažeš. Sjeti se, predugo si čekala na ovaj trenutak da bi ga sada uništila svojim sumnjama. Ne zaboravi, ljubavi, Ivan te voli upravo takvom kakva jesi. Ti si njegova krv. A sad pođi i dostojanstveno dočekaj ovog oca. Ne zaboravi, ti si moja velika, hrabra cura – dodao je osmjehnuvši se i pružio mi kaput.

Toplina njegovog osmijeha učinila je da sav strah i panika koju sam odjednom osjećala u trenu ispare iz mene. Zvuk zaustavljanja automobila ispred kuće, unatoč mahnitom udaranju mog srca, silom prilika me vratio u stvarnost.

- U pravu si dragi. Doista ne znam što bih bez tebe – ganuto sam odgovorila ljubeći ga u obraz. – A sad, mislim da je krajnje vrijeme da pođem zagrliti svog oca – pokušavala sam se našaliti premda mi to baš i nije polazilo za rukom. U tom trenutku na vratima se oglasilo zvono….

- Tata… – bilo je sve što sam uspjela promucati ugledavši visokog plavookog, sjedokosog čovjeka ispred sebe kad sam mu napokon otvorila vrata.

- Anika, kćeri moja, jesi li to doista ti? – upitao je pomno proučavajući moje lice. – Već sam se uplašio da se ovo nikad neće dogoditi. Ne možeš ni zamisliti koliko mi je žao zbog svega. Prošle su tolike godine od kad sam te posljednji put vidio – drhtavo je nastavio jedva susprežući suze nakon čega smo potpuno spontano jedno drugom pali u zagrljaj.

- Tata, dragi moj tata – nisam prestajala ponavljati dok sam se prepuštala toplini njegovog čvrstog stiska.

Dok sam tako grlila svog oca u meni su se ponovo javili svi oni osjećaji koje sam desetljećima potiskivala u sebi.

- Tata, zašto se nismo mogli susresti već puno ranije? Zvala sam te, pisala ti, nadala se… Ne možeš ni zamisliti koliko si mi nedostajao svih ovih godina – započela sam grcajući u suzama.

- Anika, zlato moje. Ja sam jedan najobičniji slabić. Nemaš pojma koliko sam se bojao ovog susreta. Bio sam mlad i nepromišljen, priznajem. Učinio sam to što sam učinio i sada je kasno kajati se. Molim te, oprosti mi – odgovorio je ljubeći me. Unatoč suzama koje su mi se u potocima slijevale niz obraze napokon sam se u potpunosti osjećala sretnom i ispunjenom. Bože, zašto oduvijek nije moglo biti ovako? Zašto sam godinama morala biti željna oca kad ga toliko volim – razmišljala sam dopuštajući sjećanjima da po tko zna koji put otplove natrag u davnu, sumornu prošlost….

- Anika, spremna si? Koliko dugo još moram čekati na tebe? Ne vidiš li da ćeš ponovo zakasniti u školu a ja na posao. Moj Bože, ti i tvoje maštarije. Da mi je samo znati tko ili što se ovoga puta mota po toj tvojoj glavi. No, požuri već jednom – spočitnula mi je majka rano tog jutra ulazeći u sobu gdje sam spremajući se za školu pred ogledalom usporeno češljala svoju dugu kosu.

- Oprosti, mama, malo sam se zamislila. Odmah ću – nelagodno sam se ispričala odloživši četku a u očima su me i nehotice zapekle suze.

- No, krasno! Zahvaljujući tvojoj sporosti sad više nemamo vremena ni doručkovati – nastavila je rogoboriti dok smo se stubama zajedno spuštale u prizemlje.  

- Mama, nećeš zaboraviti danas doći u školu, zar ne? – podsjetila sam je za svaki slučaj dok mi je nešto kasnije na hodniku u ruke gurala plastičnu kutiju sa školskom užinom.

- Oh, prokletstvo! Umalo da zaboravim. Dakle, kako se čini, danas mi neće biti nimalo dosadno. Najprije osmosatno šljakanje u pogonu tvrtke, zatim na red dolazi potraga po gradu za što jeftinijim namirnicama namijenjenim ručku, potom kuhanje istog a kao šlag na tortu gomila neizglačanog rublja i tvoj roditeljski sastanak. Ponekad stvarno žalim što sam se rodila – dodala je ispod glasa povlačeći me k izlazu. Dok smo sjedale u naš stari, pomalo otrcani automobil nisam mogla ne opaziti koliko je mama bila blijeda.

- Mama, možda bi trebala manje raditi a više se odmarati – predložila sam i već sljedećeg trenutka požalila zbog toga.

- Ah, da? A tko će se u tom slučaju brinuti o tebi? Tko će te hraniti i oblačiti, pobrinuti se da imaš sve što ti je potrebno za školu? Tvoj tatica sigurno ne! Kako se čini, od kad smo se razveli potpuno je zaboravio na činjenicu da ima kćer. Ali zašto me to uopće čudi? Ako je istina ono što se priča, da je otišao u Sloveniju i ponovo se oženio možeš se smatrati sretnom ako od njega ubuduće dobiješ i razglednicu za rođendan! Toliko o njegovoj očinskoj ljubavi! – sarkastično je odbrusila. Premda ovo nipošto nije bilo prvi put da je mama preda mnom govorila ovako ružno o ocu odjednom sam osjetila snažan poriv da svim svojim malim srcem obranim čovjeka kojeg je nazivala mojim ocem a koji nas je prema njezinoj priči napustio kada su mi bile samo dvije godine i čijeg se lica, niti uz najbolju volju više nisam mogla ni prisjetiti. Jedina spona s činjenicom da sam nekada imala oca bila mi je požutjela fotografija na kojoj su on i mama zagrljeni i nasmijani sjedili na nekoj livadi a koju sam jednom prilikom pronašla odbačenu na tavanu te sada držala skrivenu pod madracem, daleko od maminih očiju. Budući da mi nitko nije morao reći da bi poludjela kad bi kojim slučajem znala za to, mudro sam joj prešutjela taj svoj mali, za mene veoma vrijedan pronalazak.

- Nije istina! Tata me voli i jednog dana, kad dovoljno narastem doći će po mene – izletjelo mi je i protiv volje. Nisam se ni snašla a mama me snažno pljusnula.

- Besramnice mala! Kako se samo usuđuješ tako govoriti o tom gadu?! I to meni koja činim sve kako bih te izvela na pravi put. Čini se da si malo pobrkala lončiće pa osjećam dužnost da ti još jednom sve pojasnim. Tvoj otac te zaboravio. Sada je negdje u Sloveniji i ima novu obitelj. Ni ti ni ja mu više nismo važne! Kad ćeš to napokon shvatiti?! – bijesno mi se unijela u lice dok sam tiho jecajući trljala svoj bolni, natečeni obraz.

- Mislila sam da… – započela sam no nisam imala hrabrosti dovršiti. Strah od nove pljuske bio je jači od svega.

- No, dobro, umiri se. Oprosti, nisam te htjela udariti. Doista mi je žao. Dođi mrvice – rekla je privlačeći me u zagrljaj. Premda bih je u tom trenutku najradije odgurnula od sebe znala sam da bih time samo izazvala još veće probleme. Predobro sam poznavala mamin burni karakter da bih se usudila riskirati stoga sam samo naslonila svoje suzama umrljano lice na njezino rame i trudila se ostati tiho.

Narednog dana, nakon što sam se vratila iz škole, mama me pozvala u kuhinju.

- Anika, dođi, moramo razgovarati – pozvala me dok sam na hodniku odlagala školsku torbu.

- Što se dogodilo, mamice? S mojim ocjenama je sve u redu, zar ne? – zbunjeno sam upitala pokušavajući tako dobiti na vremenu.

- Jesu, i moram priznati da me obzirom na okolnosti to prilično čudi. Ma što ti mislila o tome istina je da treći razred nije nimalo lagan i ako se napokon ne trgneš neće biti dobro. Znaš, tvoja učiteljica me danas upozorila na tvoju odsutnost, točnije, naglasila je da si prilično dekoncentrirana na nastavi i da te stalno mora opominjati zbog toga. Skoro sam propala u zemlju od srama. Sve sam ti pružila a ti mi vraćaš takvim neposluhom. Uistinu ne razumijem što se to događa s tobom u posljednje vrijeme – ukorila me dok mi je izdajničko rumenilo oblijevalo lice.

- No, da čujem, što imaš za reći u svoju obranu – opomenula me kad sam posramljeno spustila pogled.

- Ne mogu ti reći – uspjela sam promucati.

- Da, a zašto molit ću lijepo? Pa majka sam ti. Imam pravo znati što se događa s tobom – navaljivala je. Pred majčinim prodornim pogledom koji očito nije imao niti najmanju namjeru išta prepustiti slučaju iz trena u tren mi je postajalo sve nelagodnije. Dok sam se tako vrpoljila u mjestu bilo mi je jasno da nemam kamo i da ću joj morati sve priznati.

- Kunem se da to ne želim ali, dok sam u školi, često razmišljam o tati. Znam da ne voliš pričati o tome ali…. Mirna ima tatu koji je gotovo svakog dana vozi u školu, Dario se nedavno hvalio kako je s ocem bio na košarkaškoj utakmici a Jadranka… njoj je njezin tata nedavno priredio rođendansku proslavu iznenađenja za koju je rekla kako je neće zaboraviti dok je živa. Svi imaju tatu, jedino ja nemam. Često mi se u razredu rugaju zbog toga ali ti to nikada nisam htjela reći. Bojala sam se da bi te to moglo uzrujati – prkosno sam pojasnila. Kad se majka šokirano zagledala u mene najprije sam pomislila da će me ponovo pljusnuti.

- Anika, koliko puta ti moram ponoviti da… –  započela je teško uzdahnuvši. Oklijevanje u njezinom pogledu protumačila sam kao zeleno svjetlo da nastavim. Sad ili nikad! – pomislila sam.

- Mama, znaš koliko te volim ali volim i tatu. Voljela bih ga vidjeti, evo, samo jedan jedini put, obećavam – isprekidano sam pojasnila dok mi se u grlu stvarala knedla a oči punile suzama straha od novog poraza. – Molim te, možeš li ga nazvati i reći mu da dođe u Zagreb. Molim te, mamice – zajecala sam ugledavši kolebanje u njezinim očima.

- Gle, nisam ti to htjela reći ranije ali… Sve i da to hoću bojim se da ti ne mogu pomoći. Kako se čini, Ivan, to jest tvoj otac, više nije u Sloveniji – odgovorila je.

- Nisi li mi upravo maločas pričala o tome kako ondje ima novu obitelj? – upitala sam ništa ne shvaćajući.

- I sama sam vjerovala u to sve do neki dan kad sam ga odlučila nazvati kako bih ga podsjetila da već mjesecima nije uplatio alimentaciju. Javila mi se ona guska od njegove žene i na nekom iskrivljenom jeziku koji bi valjda trebao biti hrvatski rekla kako je nedavno otišao na poslovni put. Radi kao utovarivač tereta na nekom prekooceanskom brodu i kako je naglasila, nema pojma kad će se vratiti – pojasnila je lomeći prste.  Moram priznati da su me njezine riječi jako rastužile. U trenu mi je potonula svaka nada da ću u dogledno vrijeme vidjeti i zagrliti svog oca. Premda sam to željela svim srcem sudbina je očito imala drugačije planove. S nepunih devet godina bilo se uistinu teško pomiriti s tim.

- Što misliš, kad bi se mogao vratiti? – potišteno sam upitala.

- Nisam sigurna. Posebice ako se uzme u obzir da toj guski od njegove žene ništa ne vjerujem. Tko kaže da nije sve izmislila samo kako bi me se riješila. Možemo li sad napokon prestati voditi ovaj besmisleni razgovor. Bit će bolje da krenem pripremati večeru – dodala je ustajući iz naslonjača dajući mi time na znanje kako je za nju razgovor završen.

Vrijeme je odmicalo a ja se nikako nisam uspijevala pomiriti s činjenicom da moj otac sada plovi nekim dalekim morima i da ga možda nikad neću vidjeti. Spas od učmale svakodnevnice pronašla sam u sanjarenju o našem susretu i to su mi bili najsvjetliji trenutci u životu. Pred majkom sam nastavila glumiti suzdržanost jer je nisam željela povrijediti.

Kako sam rasla, postajalo mi je sve jasnije da mamino ponašanje nipošto nije odraz njezine mržnje prema ocu već povrijeđenosti što je moglo značiti samo jedno. Da ga je nekoć, baš poput mene silno voljela te da je upravo stoga njihov razvod ostavio toliko ogorčenje na njezinom srcu.

Godine su prolazile, uskoro sam završila osnovnu i upisala srednju medicinsku školu. Odnos s mamom se bitno popravio čemu je zacijelo značajno pridonijelo i to što pred njom više nisam spominjala oca. Lagala bih kada bih rekla da me i dalje nije gušila želja da ga vidim, dotaknem, zagrlim… Otprilike u to vrijeme razvila sam se u lijepu djevojku. Mladići iz škole doslovce su se otimali za moju naklonost no nije me bilo briga. Uspješno sam odolijevala njihovim pokušajima jer mi je učenje bilo prioritet. Željela sam uspješno završiti školu kako bih potom lakše upisala željeni fakultet.

Onoga dana kada sam uspješno položila maturu silom prilika morala sam se suočiti s još jednim ispitom zrelosti. Po povratku s maturalne proslave, u gluho doba noći majka me dočekala u dnevnoj sobi. Bila je vidno uznemirena i blijeda. Po prvi put u ne znam koliko vremena upalo mi je u oči da je jako smršavjela u posljednje vrijeme.

- Mama, zašto još uvijek sjediš tu? Trebala bi se odmarati – brižno sam dodala.

- Anika, sad si odrasla djevojka. Na moju veliku sreću uspješno si završila srednju školu a nadam se da ćeš jednako uspješno, uz moju potporu ili bez nje ostvariti i svoje snove o fakultetu. Ne želim ti više tajiti…. Ne želim, ali i ne mogu jer…..- započela je boreći se sa suzama.

- Mama, što se dogodilo? Nemoj me plašiti – pokušala sam se osmjehnuti ali mi to baš i nije polazilo za rukom.

- Nisam te ranije željela zamarati time ali…već mjesecima sam bolesna. Prošla sam sve moguće terapije. Na žalost, bez prevelikog uspjeha. Iz dana u dan postajem sve slabija. Svaka nova kemoterapija samo produžava moju agoniju. Doista ne znam koliko dugo ću još sve to moći izdržati –započela je suznih očiju.

- Mama, što to govoriš? Zašto mi ranije nisi rekla da si bolesna? – zaurlala sam boreći se sa suzama. Željela sam se nadati da je sve ovo jedna užasna noćna mora iz koje ću se svakog trena probuditi.

- Bila si zaokupljena školskim obvezama. Nisam te željela zamarati još i svojim problemima. Željela sam da uspješno završiš školu kako bi mogla upisati medicinski fakultet. Znam koliko to priželjkuješ stoga… Uredila sam da već sljedećeg tjedna otputuješ tetki u Graz – ispalila je kao iz topa na što sam se šokirano zagledala u nju.

- Znaš da je Angela ondje u Austriji glavna sestra internog odjela jedne priznate klinike. Ako ti itko može pomoći tada je to ona. Sve sam joj priznala i čvrsto mi je obećala da će se pobrinuti za tebe. Dušo, znam da sam često bila nepravedna prema tebi i doista mi je žao zbog toga. Želim da znaš kako sam te unatoč svemu oduvijek voljela više od ičega na ovome svijetu. Ne mogu dopustiti da gledaš kako se mučim. Želim da pamtiš svoju mamu onakvu kakva je nekoć bila  – nježno je rekla privijajući me u naručje baš kao nekad davno kad sam bila mala djevojčica.

- Ne.. Ja…neću moći nastaviti živjeti bez tebe. Mama, molim te reci da se šališ. Reci da nisi bolesna i da me nećeš i ti ostaviti! – zavapila sam kupajući se u suzama.

- Glupost! Naravno da možeš i moraš ići dalje! Dušo moja, život je jedna velika avantura koja za tebe tek počinje. Ne zaboravi, ti si moja velika hrabra cura – sjetno je prošaptala pomilovavši me po kosi. Prema grču na njezinom licu shvatila sam da se mama jedva suzdržava da ne zaplače i osjetila takav sram kao još nikad u životu. Toliko se trudi olakšati mi. Umjesto da joj pokažem koliko joj se divim i koliko je volim, ponašam se kao pravo cmizdravo derište, posramljeno sam pomislila odlučno otirući suze.

- Obećaj mi da ćeš ispuniti svoje snove. Znam da to možeš jer, ti… nisi poput mene. Ti si više na svog oca a taj je za razliku od mene oduvijek imao petlje boriti se za svoje ciljeve. Anika, moraš ga pronaći. Napokon mi je jasno koliku nepravdu sam ti nanijela braneći ti svaki kontakt s njim – dovršila je a ja sam pomislila kako sam je krivo razumjela.

- Sigurna si da želiš da to učinim? – sumnjičavo sam upitala. Umjesto odgovora potvrdno je kimnula glavom.

Baš kako je mama i dogovorila, već sljedeće subote sjedila sam u prepunom autobusu za Graz i dok su mi kapci postajali sve teži sumorno razmišljala jesam li postupila ispravno kada sam ju poslušala i unatoč njezinom sve težem zdravstvenom stanju krenula na ovaj put. Kao da nisam mogla ostati u Zagrebu i ondje upisati fakultet. Tako bih joj uvijek bila pri ruci a samim time bi brže i ozdravila, razmišljala sam sklopljenih očiju.

Koliko god da mi se život u Grazu kod tetke sviđao čim bih pomislila na mamu ali i svog izgubljenog oca postalo bi mi teško pri srcu. Teta Angela se maksimalno trudila ugoditi mi. Budući da nikada nije imala djece tetošila me poput vlastitog. Ako bih poželjela jesti lazanje pa makar i u pola noći tetka bi bez riječi pripasala pregaču i prihvatila se posla. Kupovala mi je doslovce sve što bih poželjela. Često mi je znalo biti neugodno zbog toga no činilo se kako Angela nimalo ne žali za potrošenim novcem.

- Ti si moje sunce. Sretna sam što se mogu brinuti o tebi. Molim te, prestani već jednom zamarati tu svoju lijepu mladu glavicu glupostima. Tvoj dolazak mi je promijenio život. Uz tebe više nisam usamljena. Još samo da nam Marija ozdravi – teško je uzdahnula tetka za jednog obilaska golemoj robnoj kući.

- Angela, nemoj me krivo shvatiti ali ovo što si mi upravo kupila stoji pravo bogatstvo. Ne mogu više dopuštati da toliko trošiš na mene. Kao da samim time što si me primila k sebi već nisi učinila više no dovoljno – pokušavala sam ju prizvati k pameti dok je s čak nekoliko novih majica u rukama žurno grabila prema blagajni.

- Ne želim čuti više ni jednu jedinu riječ! Ako će ti tako biti lakše, ove predivne majice smatraj mojim darom povodom tvog uspješnog upisa na fakultet. Kao da gledam… Jednog dana ćeš biti vrhunska liječnica ili barem glavna sestra, poput mene a tada će već biti prilike da se odužiš svojoj staroj tetki – našalila se na što sam se htjela ne htjela morala nasmijati.

Kad je samo nekoliko dana kasnije u kasno popodne u stanu zazvonio telefon poskočila sam kao oparena. Unatoč tome tetka je bila brža od mene. U trenu se stvorila pokraj telefona i podigla slušalicu. Sekundu kasnije, problijedjela je poput krpe.

- Molim? Sigurni ste da je moja sestra, ovaj, hoću reći… – nesuvislo je petljala u slušalicu dok sam stegnuta grla bez riječi zurila u nju.

- U redu. Za par sati sam u Zagrebu. Ne brinite, čim dođem pobrinut ću se za sve. Sirotica moja – iz grudi joj se oteo jecaj koji je napokon potvrdio moje sumnje. Mama je zauvijek izgubila bitku sa životom. Više nikada neću osjetiti njene dodire i poljupce, više nikada nećemo zajedno ispijati jutarnju kavu i… svađati se zbog tate. S njom sam izgubila sve. Sada sam potpuno sama na svijetu, pomislila sam potpuno nesvjesna suza koje su mi se u potocima slijevale niz lice.

Dolazak u Zagreb na mamin pokop bio je nešto najteže u mom životu. Nakon što je sve završilo do kasno u noć ostala sam sjediti u maminom omiljenom naslonjaču. Zamolila sam Angelu da ode na spavanje kako bih u samoći dnevne sobe u kojoj me još uvijek sve podsjećalo na majku pokušala razbistriti misli.

Nešto kasnije, kad sam napokon ostala sama, potpuno spontano u rukama mi se našao naš stari album sa fotografijama. Dok sam na njima gledala mamino nasmijano lice niti uz najbolju volju nisam mogla suspreći suze. A tada, potpuno neočekivano iz albuma je ispala zapečaćena bijela omotnica. Drhtavim rukama sam ju otvorila i unutra pronašla pismo. Prepoznavši u iskrivljenim, očito teškom mukom ispisanim slovima dragi rukopis svoje majke ponovo sam se slomila.

„ Najdraža Anika, molim te nemoj zaboraviti na obećanje koje si mi dala. Što god se dogodilo, nemoj se nikada predati. Pronađi svog oca i reci mu da mi je žao zbog svega te da mi je razdoblje provedeno s njim, unatoč svemu bilo najljepše i najsretnije u životu. Ostani mi zauvijek tako dobra, nasmijana i lijepa. Želim ti svu sreću ovoga svijeta! „ stajalo je na kraju pisma koje mi je među stranicama albuma ostavila majka. Pri samom dnu stranice stajao je broj telefona i nekakva adresa u Mariboru. Nitko mi nije morao reći kome pripadaju. Istog trenutka srce mi je poskočilo od uzbuđenja. Hvala ti mama, ganuto sam prošaptala i brižljivo pospremila pismo u džep.

Povratak u Austriju, čak i bez tetkinog nagovaranja činio mi se kao najnormalnija stvar na svijetu. U Zagrebu ionako nisam ostavljala nikoga kome bi bilo stalo do mene. Osim toga, više od ičega željela sam ispuniti majčinu posljednju želju. Koliko god da mi je tog popodneva bilo teško napustiti naš mali stan sada sam pred sobom imala jasno zacrtan cilj. Namjeravala sam upisati fakultet i pronaći oca, ma gdje bio. Kada sam svoje planove povjerila tetki naglasila je kako u svemu mogu računati na nju. Bilo je to dovoljno da se ponovo počnem radovati budućnosti.

Na žalost, vrlo brzo sam se uvjerila da se u narodu ne kaže uzalud da „čovjek snuje a sudbina određuje“.

Već sljedećeg dana po povratku u Graz  tresući se poput šibe na vjetru uzela sam telefon u ruke. Premda sam satima unaprijed pokušavala smisliti tijek našeg razgovora odjednom kao da mi je sve isparilo iz glave. Umiri se, nisam prestajala ponavljati u sebi dok sam drhtavim rukama birala broj. Nekoliko trenutaka sam bez daha iščekivala odgovor.

Nisam mogla suspreći suze razočaranja i tuge kada me samo sekundu kasnije služba za korisnike obavijestila kako traženi broj već dugo nije u službi. Što sad da učinim? Kako ću ga ikada pronaći ako nemam čak ni njegov telefonski broj? – zapitala sam se oblivena suzama.

Kad sam nešto kasnije sve ispričala tetki, satima me bezuspješno pokušavala utješiti.

- Mila, nemoj gubiti nadu. Još uvijek ti preostaje da mu se pokušaš javiti pismom. Bit će najbolje ako pismo pošalješ preporučenim putem jer u tom slučaju dobivaš povratnu potvrdu da ga je dotična osoba ili netko bližnji njemu primio. Vjeruj mi, draga, svaka istina je bolja od života u neznanju. Vrijedi pokušati – nježno je rekla pomilovavši me po obrazu.

Razumije se kako sam već sutradan poslušala tetku i napisala pismo ocu. Dok sam ga na poštanskom šalteru predavala službenici čitavo tijelo mi se treslo od uzbuđenja.

- Preporučeno, molim – drhtavo sam naglasila prije nego li je stigla nalijepiti poštansku marku.

- Nema problema – srdačno je odgovorila napomenuvši mi kako bi pismo već sutradan trebalo stići na naznačenu adresu u Sloveniji.

Cijele noći nisam uspijevala sklopiti ni oka. Pred očima mi je stalno plesala slika mog oca kako otvara moje pismo, čita ga i potom suznih očiju privija na grudi. Tata, dragi tata, kako li uopće izgledaš danas? Nalikuješ li još uvijek onom nasmijanom mladiću s fotografije ili su te iscrpljujuće životne bitke postarale i promijenile? Hoćeš li mi odmah odgovoriti na pismo ili ćeš me i nadalje puštati da čekam? – u glavi su mi se rojila pitanja bez odgovora.

Da sam te noći mogla i naslutiti da će se sudbina ponovo poigrati sa mnom i pustiti me da na susret s ocem pričekam još čitav niz godina zacijelo bih istog trenutka izgubila volju za životom. Ovako sam se iz dana u dan nadala njegovom odgovoru. Svakodnevno po povratku s predavanja a kasnije i posla nastavila sam pregledavati poštanski sandučić. Kada ondje ne bih pronašla očevo pismo teško bih uzdahnula od razočaranja i sama sebi glasno napomenula kako je sutra ponovo novi dan.

Kada sam nekoliko godina kasnije stažirajući u glavnoj gradskoj bolnici upoznala Thomasa, mladog specijalizanta s najljepšim plavim očima, znala sam da smo nas dvoje naprosto rođeni jedno za drugo. Thomas je zračio silnom nježnošću a svaki trenutak proveden u njegovom zagrljaju bio je pravi melem za moju ranjenu dušu iz koje je polako istjecala svaka nada da ću ikada dobiti odgovor od oca.

Thomas je jednom prilikom dok smo u bolničkoj kantini ispijali kavu opazio moju tugu. Preko stola me primio za ruke i zagledao mi se u oči.  

- Anika, zašto mi već jednom ne kažeš što te muči? Želim ti pomoći. Ne mogu te više gledati tako tužnu. Volim te svim srcem. Tvoja tuga je i moja – naglasio je milujući me pogledom.

- Šššš… tiše malo. Svi nas gledaju – pomalo nervozno sam odgovorila kada se nekoliko ljudi za susjednim stolovima okrenulo u našem pravcu.

- Baš me briga. Ti si mi najvažnija na svijetu. I upravo zato se već dugo pitam…. To jest, volio bih znati… – petljao je crveneći se.

- No, reci već jednom – požurivala sam ga ništa ne sluteći.

- Dobro, ovaj, samo da…. Ma kvragu! Anika, hoćeš li se udati za mene? – glasno je upitao iskopavši iz džepa predivan prsten obrubljen safirima. Bila sam toliko šokirana da nekoliko trenutaka nisam uspijevala progovoriti ni riječi.

- No, još uvijek mi nisi odgovorila na pitanje – Thomasov glas me ponovo vratio u stvarnost.

- Da ljubavi. Udat ću se za tebe – napokon mi je pošlo za rukom odgovoriti mu.

Dani koji su uslijedili pokazali su mi da život zahvaljujući iskrenoj ljubavi može biti itekako lijep.  Nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, nakon što je Thomas odradio pripravnički staž preselili smo u golemu kuću u Schwarzwaldu koju je godinama ranije naslijedio od svojih tragično preminulih roditelja. Ubrzo je u obližnjoj bolnici dobio i svoj prvi liječnički posao. Kada sam još doznala da sam trudna mojoj sreći nije bilo kraja. Ispunjena predivnim dotad potpuno nepoznatim osjećajima koje je u meni probudila spoznaja o skorom majčinstvu odlučila sam ponovo pisati tati.

Prolazili su dani, mjeseci pa godine ali od tate ponovo nije dolazio nikakav glas. Po prvi put u životu posumnjala sam da mi naprosto ne želi odgovoriti. Koliko god da me boljela već i sama pomisao o tome znala sam da nemam izbora već stisnuti zube i pomiriti se sa sudbinom koja je očito željela da se nikad ne susretnemo.

- Vrijeme je da odustanem. Moja potraga više nema nikakvog smisla – tužno sam obznanila Thomasu jednog jutra dok smo doručkovali a naša tinejdžerica Lara još uvijek spavala u svojoj sobi.

- Štogod! Možda je samo promijenio adresu stanovanja ili tako nešto. U tom slučaju postoji mogućnost da nikada nije ni primio niti jedno tvoje pismo, zar ne? Znaš, dušo, nije mi to ranije palo na pamet ali možda bi u tvom slučaju bilo najbolje angažirati privatnog detektiva – napomenuo je a meni je u trenu poskočilo srce. Moj Bože, pa naravno! Kako se samo ranije nisam dosjetila toga, pomislila sam a licem mi se razlio osmijeh.

Od dana kada sam napokon smogla hrabrosti ući u afirmiranu detektivsku agenciju u susjednom gradiću stvari su se počele odvijati ubrzano baš kao na filmskoj vrpci. Nakon što sam im predočila podatke koje sam imala, samo tri dana kasnije nazvao me jedan od agenata i obavijestio me da su uspjeli pronaći mog oca.

Kad sam nešto kasnije bez daha utrčala u agenciju detektiv me dočekao sa širokim osmijehom na licu.

- Sa velikim zadovoljstvom vas mogu izvijestiti da je naša potraga urodila plodom. Uspjeli smo pronaći vašeg davno izgubljenog oca ali ne u Mariboru na adresi koju ste nam dali već malo sjevernije. Ne možete ni zamisliti šok ali i sreću na njegovom licu kad smo mu povjerili razlog našeg dolaska. No to nije sve. Postoji još nešto što vjerujem da ne znate… – tajanstveno je dodao.

– Dakle, riječ je o tome da je vaš otac u drugom braku dobio još dva sina. Stariji od njih dvojice je veoma cijenjeni liječnik i radi, pazite sad, ni manje ni više već ovdje, u Austriji. Što se pak drugog sina tiče također je fakultetski obrazovan, obiteljski čovjek i radi na, upozoravam vas da ćete se ponovo iznenaditi, na Zagrebačkoj burzi. Eto, pa neka mi sad još netko kaže da putovi sudbine nisu nepredvidivi – promrmljao je više za sebe.

- Ali čak ni to još uvijek nije sve – iznenadilo me kada je nastavio. – Budući da znam koliko vam to znači, uspio sam vam dogovoriti susret s ocem. Ostavio sam mu vašu adresu i…Obećao je doći već u subotu – dovršio je sa širokim osmijehom na licu. Dok mi je srce tuklo kao ludo jedva da sam još pronašla snage zahvaliti mu.

I sada, dok poput utopljenika čvrsto grlim svog oca znam da na ovome svijetu još uvijek ima pravde, dobrote i ljubavi. Hvala ti Bože, hvala ti mama – prošaptala sam više za sebe upijajući pogledom davno zaboravljene a ipak toliko drage crte lica čovjeka u svom zagrljaju. Čovjeka čije ljubavi i naklonosti sam godinama bila željna ali koji je sada napokon bio uz mene. Na neke ljude i događaje doista vrijedi čekati pa makar i desetljećima, pomislila sam primivši oca ispod ruke.

- Dođi tata, idemo unutra. Vani je jako hladno i mogao bi se prehladiti. Osim toga, sigurna sam da moja Lara jedva čeka upoznati svog djeda – naglasila sam oblivena suzama, ovoga puta radosnicama.

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka