Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet07192019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Besramno je iskorištavala naše gostoprimstvo

gostoprimstvo

 

Goranka, bojim se da imam problem! Nadam se da je Lovro kod kuće – započela je suprugova rođakinja Lada čim sam joj otvorila vrata i ne pričekavši odgovor žurno prodefilirala pokraj mene u stan.



- Žao mi je, moj suprug je još uvijek na poslu. Kako ti mogu pomoći? – upitala sam sustižući je u dnevnoj sobi. Dok se nemoćno osvrtala oko sebe Lada se činila prilično uznemirenom.

- Ah, tako – razočarano je odvratila. – Zapravo, stvar je pomalo delikatna – nelagodno se nakašljala. Nemoj se ljutiti draga, ali radije bih prvo razgovarala s Lovrom. Znaš li kad bi se trebao vratiti? – nervozno je nastavila.

- Nisam sigurna. Mislim tek poslije tri – odgovorila sam slegnuvši ramenima.

- Oh, moj Bože! Nemam toliko vremena. Bit će najbolje ako ga odmah odem potražiti u firmu. Nego, možeš li mi prije toga skuhati kavu? Glava mi puca. Što jaču, bez šećera i mlijeka – naredila je spuštajući se u naslonjač i pripalila cigaretu.

- Nema problema, kava samo što nije ali namjeravaš li pušiti, bojim se da ćeš to morati učiniti na balkonu – mrko sam odgovorila zaputivši se u kuhinju. Moram priznati kako mi se Ladin iznenadni dolazak baš kao ni njena tajanstvenost nisu pretjerano svidjeli. Poznajući Ladu i njezin kaotični način života, već na kilometar sam mogla nanjušiti nevolju. Nadala sam se samo da Lovrina rođakinja nije ponovo došla posuditi novac od nas jer od kada sam prije nekoliko tjedana ostala bez posla po pitanju financija ni nama baš nisu cvjetale ruže. Osim toga, ne sjećam se da nam je ikad vratila novac koji smo joj posudili još prije nekoliko mjeseci. Premda se u početku zaklinjala kako će ga vratiti u najkraćem mogućem roku u posljednje vrijeme se činilo kako je potpuno zaboravila na svoje obećanje. Možda je ovaj njen iznenadni posjet prilika da je podsjetim na to, tronuto sam pomislila poslujući oko štednjaka.

- Dakle, dugo se nismo vidjele. Pričaj mi, što ima kod tebe. Još uvijek si u vezi sa Stjepanom, zar ne? – pokušavala sam zapodjenuti kakav takav razgovor dok sam nešto kasnije spuštala pred nju šalicu s kavom.

- Ma, bolje me ne pitaj. Stjepan se pokazao pravim idiotom. Od jučer više ne stanujemo zajedno. Gad! Baš kao uostalom i Mladen i ekipa prije njega – nelagodno je dodala aludirajući pritom na „prošlogodišnjeg zaručnika“ i njegove prethodnike, kojih, istini za volju i nije bilo baš malo u Ladinom životu.

– Ali baš me briga za sve njih. Svi su oni bili samo najobičnije umišljene, egocentrične budale. Dosta mi je obaveza i ograničenja koje iziskuje ozbiljna veza. Od sad ću za promjenu malo misliti na sebe – frknula je. – Na pravom sam putu da to i ostvarim samo još…. No dobro, sigurna sam da će se i to ubrzo riješiti – odmahnula je rukom i nastavila brbljati. – Pronašla sam super posao i odlučila započeti ispočetka. Kad bolje promislim, zašto si komplicirati život ozbiljnom vezom kad je toliko zgodnih i slobodnih muškaraca na ovome svijetu. Ipak je život samo jedan, nije li tako? – nervozno se nasmijala.

- Ovisi… Kako se uzme – odgovorila sam slegnuvši ramenima. – Nego, kakav posao je u pitanju? – upitala sam reda radi.

- Oh, ništa posebno. Radim kao konobarica u noćnom klubu. Uzmem li u obzir napojnice, vjeruj mi, zarada uopće nije loša– znakovito se nacerila iskapivši ostatak kave. – Sad jurim k Lovri. Vidimo se kasnije – rekla je poskočivši iz naslonjača i žurno se zaputila k izlazu.

Premda me silno zanimalo što je toliko važno da ne može pričekati Lovrin povratak s posla shvatila sam da nema smisla zapitkivati Ladu. Bilo je više nego očito da mi ne želi ništa reći, stoga sam odlučila kako je ipak najbolje pričekati da Lovro dođe s posla i sam mi kaže.  

Čim su se za Ladom zatvorila vrata bacila sam se na pospremanje stanja a potom i pripremu ručka. Baš sam vadila pečeno pile iz pećnice kad sam začula glasove u hodniku.

- Hej, ljubavi, stigli smo! – prilično sam se iznenadila začuvši Lovrin glas. Kako se činilo, danas se nešto ranije vratio s posla.

– Mmmm… ovdje nešto stvarno fino miriše – polaskao mi je ulazeći u kuhinju. Osvrnula sam se kako bih ga poljubila kao i uvijek kada bi se vratio s posla i zaledila se u mjestu. Na samo nekoliko koraka iza Lovre stajala je Lada s golemom putnom torbom u rukama.

- Smijem li napokon znati što se događa? – upitala sam zapiljivši se u Lovru. Bio je dovoljan samo jedan pogled na njegovo lice prepuno krivnje da shvatim što je na stvari. Ne, molim te, samo mi reci da to nije istina, preklinjala sam ga pogledom. Kad je nemoćno podigao ruke u zrak i posramljeno spustio glavu znala sam da se moja najgora noćna mora ipak ostvarila.

- Draga moja, prava si sretnica. Imaš najboljeg muža na svijetu. Ne samo da je zgodan već je i pravi džentlmen što je danas uistinu prava rijetkost među muškarcima – ozareno se uplela Lada koja, na sreću, nije primijetila naše malo doigravanje pogledima.

- Draga, Lada će nekoliko dana ostati kod nas. Ne znam da li ti je ispričala, ali riječ je o tome da ju je Stjepan sinoć izbacio iz stana i trenutno nema kamo. Rekao sam joj da može stanovati kod nas dok ne pronađe novi smještaj. Nadam se da je to u redu? – molećivo mi se obratio Lovro dok sam, držeći tepsiju u rukama zbunjeno zurila u njega.  Premda bih najradije vrisnula kako to uopće nije u redu jer je po prvi put od kada smo u braku sam donio odluku koja se tiče nas oboje, progutala sam suze i s treskom odložila ručak na stol. Čuvši ovakve novosti naglo sam izgubila tek no nisam željela započinjati svađu.

- Naravno, nema problema. Lada ti je rođakinja i red je da joj pomognemo koliko možemo – pokušala sam se osmjehnuti premda mi takvo što baš i nije polazilo za rukom.

- Sigurna si? – činilo se kako je Lovro nakon ovih mojih riječi odahnuo na što sam još jednom potvrdno kimnula glavom.

- Hvala vam. Obećavam vam da nećete ni primijetiti da sam tu. Mislim, razumije se kako ću uredno obavljati svoj dio kućanskih obveza – požurila je dodati. – A sada bi nam Gorankica mogla skuhati kavu. Što kažeš Lovro? Sigurna sam da bi nakon napornog radnog dana i tebi baš dobro sjela jedna šalica – rekla je Lada.

- Izvrsna ideja. Meni s mlijekom i malo više šećera, molim – oduševljeno je prihvatio moj suprug. Nije mi preostalo ništa drugo već unatoč činjenici da je tek prošlo podne pristaviti vodu za treći vrč kave toga dana. Ako ništa drugo barem joj se mora priznati da se brzo udomaćila u našem domu, sarkastično sam pomislila dok su veselo brbljajući Lovro i Lada odlazili u dnevnu sobu.  

- I, kakvi su ti planovi? Mislim, znam da ti obzirom na situaciju sa Stjepanom zacijelo nije lako. Tko bi rekao da će te se vas dvoje ikad razići. Činili ste se kao savršen par – započeo je Lovro nešto kasnije dok sam nam ulijevala kavu.

- Ma pusti. Stjepan je običan drznik i manipulator. Vjerovala sam mu a on me čim me se zasitio izbacio na ulicu poput zadnjeg psa. Doista me užasno povrijedio – teatralno je šmrcnula i posegnula u torbicu za rupčićem kako bi obrisala svoje nevidljive suze.

- Kao što sam već rekla pronašla sam super posao. Namjeravam štedjeti i jednog dana otvoriti vlastiti butik. Iskreno, već mi je pomalo dosta svih tih bahatih šefova i njihovog naređivanja. Odlučila sam biti sama svoja šefica i više doista ne želim trpjeti ničije maltretiranje – prosiktala je dok su joj oči gorjele od ljutnje. – Osim toga, tako bi i Goranka imala osiguran posao kod mene – naglo se pribrala uputivši mi namješten osmijeh.

- Pa to su izvrsne vijesti. Moja rođakinja kao privatna poduzetnica… Moram priznati nije loše. Posebice ideja da zaposliš i moju Goranku – pohvalio ju je Lovro koji je očito povjerovao u svaku njezinu riječ. Premda bih najradije prasnula u sarkastičan smijeh jer mi je Ladino prenemaganje iz trena u tren sve više išlo na živce nisam željela ispasti nepristojna stoga sam se samo ljubazno osmjehnula. Nitko mi nije morao reći kako će Ladina prisutnost naš dotad složan i bezbrižan život doslovce preokrenuti naglavce.

Moram priznati kako se Lada prvih nekoliko dana ipak držala svog obećanja. Nakon ručka ili večere oprala bi posuđe, povremeno obrisala prašinu ili usisala stan. Već sam počela vjerovati kako Lada možda i nije toliko neodgovorna osoba kako sam to u početku vjerovala kad se sve naglo počelo mijenjati. Iz dana u dan Lada je navodno sve dulje morala ostajati na poslu. Razumije se kako je time svoje obećanje o sudjelovanju u kućanskim obvezama u potpunosti potisnula u drugi plan. Gostinjska soba koju smo joj prepustili postajala je sve zapuštenija. Donje rublje i odjeća ležali su razbacani posvuda po podu i zacijelo bi danima ostali ondje da ih nisam uredno sakupljala i stavljala u perilicu.

- Goranka, nemoj se ljutiti ali djevojka koja radi u suprotnoj smjeni se već nekoliko dana ne osjeća najbolje – ugledavši kiseo izraz mog lica potrudila se objasniti mi jednog popodneva dok sam u kuhinji pripremala večeru. – Među nama, mislim da je trudna – znakovito je prošaptala. – Ta što ću s njom? Sirotica ima užasne mučnine i ne preostaje mi ništa drugo već uskočiti kad god je to potrebno. Osim toga, što više radim i plaća je veća a znaš da mi je za ostvarenje mog sna svaka kuna više dobrodošla. Uostalom, ne zaboravi kako to i tebi ide u prilog. Ne samo da ću vam uskoro vratiti novac koji vam dugujem i razumije se pridodati tome malo sa strane jer ipak stanujem kod vas, već ću zahvaljujući većoj zaradi brže otvoriti butik i tako nam objema osigurati egzistenciju – nije odoljela a da me ne podsjeti. – A sad me ispričaj. Bojim se da se moram vratiti na posao. Šef me maločas obavijestio kako je upravo pristigla nova isporuka pića. Bojim se da ću se danas doista nategliti gajbi – dramatično je uzdahnula navlačeći jedne od pomodnih cipela iz svoje bogate kolekcije.  

- Ako ti tako kažeš – nesigurno sam promrmljala a pogled mi je i nehotice pobjegao na njenu kratku suknju i cipele s vrtoglavo visokim potpeticama. Koliko god da sam se trudila shvatiti nikako mi nije bilo jasno kako Lada namjeravala nositi gajbe s pićem u takvoj odjeći i obući. Čovjek bi pomislio kako će za takvu priliku ipak odjenuti nešto udobnije, pomislila sam dok je nesigurnim korakom napuštala stan.
 
Te večeri Lovro i ja smo baš kao u dobra stara vremena zagrljeni ležali u našem bračnom krevetu. Premda smo bili sami u stanu jer se Lada još uvijek nije vratila s posla učinilo mi se kako je moj suprug tiši no obično. Dok je zamišljeno zurio pred sebe odlučila sam iskreno porazgovarati s njim.
 
- Ne bih željela biti bezobrazna ali drago mi je što napokon imamo malo mira – rekla sam položivši glavu na njegova prsa.
 
- Dušo, shvaćam da ti trenutno nije lako. Dobro poznajem Ladu i znam da je pomalo specifična osoba ali molim te izdrži još malo – nelagodno je rekao.
 
- Specifična?! Ha, ha, kako da ne! – od njegovih riječi odmah mi je skočio tlak premda to nisam željela. – Ta žena je najneurednija osoba koju poznajem. Jutros je iza sebe u kuhinji ostavila čitav kaos. Kupaonica nam je zatrpana raznoraznim kremama, losionima i što ti ga ja sve znam a da i ne spominjem gostinjsku sobu koja se zahvaljujući njoj polako ali sigurno pretvara u pravu jazbinu! Dragi moj, nastaviš li joj to dopuštati bojim se da bi nam tvoja draga rođakinja uskoro mogla demolirati čitavu kuću. Uostalom, što se dogodilo s onih nekoliko dana koliko je zapravo trebala ostati kod nas? – sarkastično sam upitala.
 
- Goranka, molim te, barem me pokušaj shvatiti. Žao mi je što prethodno nismo uspjeli razgovarati ali Lada mi je rođakinja i nisam je mogao odbiti. Uostalom, svakome od nas se može dogoditi da zatreba pomoć. Lada je odrasla i osoba i siguran sam da ni njoj nije baš najugodnija čitava ova situacija. Ipak, nešto mi govori kako će već ubrzo pronaći neki zgodan stančić – tješio me milujući me po kosi.
 
- Možda, no nikako ne shvaćam kako to da se Lada obzirom na „ tako tešku životnu situaciju“ u kojoj se našla prvo obratila nama a ne svojim roditeljima. Obzirom da imaju više nego solidne mirovine kao i prostran stan u centru grada ne čini li ti se to ipak pomalo čudnim? – zajedljivo sam upitala okrećući mu leđa.
 
- Nemam pojma, ali sudeći prema tome da Lada izbjegava svaki razgovor o njima pretpostavljam kako baš i nisu u najboljim odnosima. Daj, Goranka, nemoj mi reći da se sada još i ljutiš na mene? – preklinjao je mazno se privijajući uz mene.
 
- Ne večeras. Umorna sam – promrmljala sam znajući što bi trebalo uslijediti. Premda je ovo bilo prvi put u posljednjih nekoliko tjedana da smo Lovro i ja napokon imali čitav stan samo za sebe vođenje ljubavi bilo je posljednje što sam željela u ovom trenutku.
 
- Gle, ako ti njezina neurednost toliko smeta obećavam ti da ću čim prije porazgovarati s… –  započeo je ali ga je u tome prekinula buka koja se odjednom začula iz hodnika.
 
- Čuješ li? – šapatom je upitao moj suprug. – Čini se da se Lada vratila s posla – nastavio je kada mu nisam odgovorila. Iz hodnika se jasno čulo žensko hihotanje a ubrzo potom i lom stakla. Zaklela bih se kako je nepoznat ženski glas pritom i opsovao.
 
- Oh, Bože, bakina vaza – procijedila sam naglo se uspravivši u krevetu.
 
- Samo mirno. Ti ostani u krevetu a ja idem provjeriti što se događa, u redu? – rekao je Lovro.
 
Nakon što je Lovro izišao iz sobe nekoliko trenutaka sam napeto osluškivala ne bih li lakše razabrala što se događa ali nisam imala sreće. Glasovi na hodniku ubrzo su utihnuli. Činilo se kako se veselo društvo preselilo u dnevnu sobu u što sam se brzo imala prilike i uvjeriti. Noćnu tišinu ali i moj ionako već uskuhani mozak ubrzo je zaparao glasan zvuk neke vrišteće melodije s hi fi linije. Dok sam se bijesno izvlačila iz kreveta u meni je sve kuhalo od ljutnje. Moj Bože, ova žena stvarno nije normalna! Izvoditi ovakav cirkus u tuđem stanu i to još u ovo doba noći?! E pa sad bi stvarno bilo dosta! – razmišljala sam grabeći krupnim koracima prema dnevnoj sobi. Ako sam dotad i bila uzrujana prizor koji sam ugledala ondje potpuno me izbezumio. S nogama na stolu i napola ispijenim bocama piva u rukama, na trosjedu je sjedilo nekoliko očigledno pripitih djevojaka koje su se histerično hihotale nekoj, očito samo njima smiješnoj šali. Blijed poput duha Lovro je sjedio u naslonjaču i s čašom soka u ruci nemoćno pratio događaje oko sebe. Prišla sam glazbenoj liniji i žustro isključila glazbu.
 
- Pokušao sam ih utišati ali, vjeruj mi, jednostavno nije išlo – ispričavao se Lovro kad je u sobi napokon zavladala tišina.
 
- Hej, Goranka, pa i ti si tu! Kakvo divno iznenađenje! Lovro mi je rekao da spavaš inače bih te bila pozvala da nazdraviš s nama. Ali nikad nije kasno, zar ne? – iza leđa me prenuo Ladin glas.
 
- Moja prijateljica Laura je danas postala tetka preslatke djevojčice. Složit ćeš se da to vrijedi proslaviti – pojasnila je zaplićući jezikom i kako bi mi valjda dokazala da govori istinu uprla prstom u najglasniju djevojku na trosjedu. Da, ali ne s pićem iz mog frižidera, kupljenog mojim novcem, poželjela sam odvratiti ali bila sam previše šokirana njenom drskošću.
 
- No, hajde, dođi, što si se ukipila. Dakle, Lauru već poznaješ. Upoznat ću te s ostalim curama a onda nam možeš skuhati kavu da svi zajedno malo dođemo k sebi. Neće ti biti teško, zar ne? – pijano se nacerila povlačeći me za sobom.
 
Kad smo u gluho doba noći napokon ispratili i posljednju gošću glava mi je doslovce pucala od boli. Pogledala sam Ladu koja se izvaljena na trosjedu pijano smijala najobičnijoj reklami na televizijskom programu i teško uzdahnuvši zavrtjela glavom. Ne, ovo se ne događa meni, iscrpljeno sam pomislila osvrnuvši se oko sebe. Zahvaljujući praznim bocama i prljavim čašama moja inače uredna dnevna soba sada je izgledala kao da ju je pokosio tajfun. Unatoč činjenici da sam oduvijek mrzila nered trenutno nisam imala ni snage ni volje posvetiti se čišćenju stoga sam odlučila sve ostaviti i poći u krevet.
 
- Moj Bože, koja ludnica – promrmljao je Lovro nešto kasnije uvlačeći se u krevet pored mene.
 
- Lovro, želim da sutra porazgovaraš s Ladom o njezinim planovima. Ne budeš li ti to učinio možeš biti siguran da ću ja to učiniti! – zaprijetila sam mu. – Ja ovo doista više ne mogu izdržati. Ubijam se od posla dok tvoja rođakinja već tjednima uživa život punim plućima i to na naš račun! Od kada je ovdje sve dobiva servirano na pladnju. Nema ni najmanjeg obzira i ponaša se baš kao da nama sve pada s neba. E, pa, dragi moj, samo da znaš, dosta mi je toga! – zaurlala sam ne brinući previše o tome hoće li me Lada čuti. Bilo mi je potpuno svejedno.
 
- Goranka, utišaj se, molim te. Znam da si sada uzrujana ali obećavam ti da ću učiniti sve što je u mojoj moći da Lada što prije ode od nas. Evo, osobno ću se ponuditi da joj pomognem u potrazi za stanom. Zaboga, ne možemo je samo tako izbaciti na ulicu – preklinjao me Lovro.
 
- Rekla sam sve što sam imala – ljutito sam mu odgovorila okrenuvši mu leđa.
 
Narednog jutra ustala sam kasnije no obično. Iznenadilo me kada sam shvatila da je Lovro već ustao. Na brzinu sam se odjenula i požurila u kuhinju skuhati kavu. Kada sam ušla Lovro je sjedio za stolom i prelistavao novine. Na sreću, tog dana nije morao na posao.
 
- Što je ovo? – upitala sam Lovru umjesto pozdrava uprijevši prstom u nekolicinu omotnica s njegove lijeve strane.
 
- A što bi bilo? Računi, vidiš i sama – sarkastično se nacerio.
 
- Nismo li već platili sve račune ovoga mjeseca? – upitala sam ništa ne shvaćajući.
 
- Čini se da nismo. Ili si mi samo zaboravila reći za svoj mali prošlotjedni harač po dućanima – podrugljivo je nastavio ni ne pogledavši me.
 
- Ne razumijem…
 
- Što ne razumiješ Goranka?! To da si prošlog vikenda kupovala u najskupljem butiku u gradu, posjetila wellness centar i za kvarcanje u solariju mirne duše izdvojila polovicu moje mjesečne plaće a potom još sve to obilno proslavila u najmondenijem restoranu na račun moje kreditne kartice?! Pa dobro ženo, što je s tobom? Jesi li ti normalna? – upitao je opasno tihim glasom.
 
- Molim?! Ne misliš valjda…
 
- Mogu ja misliti što želim ali ovi računi pored mene ne lažu. Izvoli. Sama smisli kako ćeš to riješiti – rekao je pruživši mi hrpu papira. Uvjerivši se da govori istinu jer je na računima na mjestu kupca stajalo moje ime i ugledavši visinu dugovanja koje je znatno premašivalo pet tisuća kuna osjetila sam kako mi tlo izmiče pod nogama. Lada. Samo ona bi učinila takvo što. Bože dragi, mogla bih zadaviti tu ženu, pomislila sam dok mi je srce mahnito udaralo od bijesa.
 
- Mislim da će mi tvoja rođakinja morati koješta objasniti. Bolje mi reci gdje je? – upitala sam fiksirajući ga pogledom.
 
- Rano je izišla. Naglasila je da ne zna kad će se vratiti jer danas ponovo mora ostati dulje na poslu.
 
Sirotica, doista je žalim – sarkastično sam pomislila.
 
- Ali, što ona ima s tim? Nećeš valjda i za ovo optužiti nju. Gle, Goranka, ne mogu a da te ne podsjetim kako si ti jedina osoba koja zna broj pina kojim se koristim na bankomatu – uzrujano je nastavio.
 
Premda bih mu najradije odbrusila kako to baš i nije istina jer je Lada nemali broj puta bila uz mene dok sam pri kupovini obavljala transakciju, uspjela sam se suzdržati na vrijeme. Oboje smo bili previše uzrujani i znala sam da bi nas to samo odvelo u još žešću svađu a to nam u ovom trenutku doista nije trebalo.
 
- Kao što sam već rekla, riješit ću to sama. A i kavu ću popiti negdje u gradu – povrijeđeno sam odgovorila i okrenula mu leđa jer nisam željela da vidi moje suze.
 
Ako sam i vjerovala da ću u gradu lako pronaći Ladu, prevarila sam se. Najprije sam je otišla potražiti u kafić u kojem je radila međutim ondje su me obavijestili kako se Lada već nekoliko dana nije pojavila na poslu. Bio je to uistinu hladan tuš za mene i osjećala sam kako moj bijes spram Lade iz trena u tren postaje sve veći. Besramnica! Ne samo da je mjesecima iskorištavala naše gostoprimstvo dok smo Lovro i ja dvaput okretali svaku kunu već nas je na koncu i opljačkala te sve svalila na mene.  Što je najgore od svega čini se da Lovro više vjeruje njoj nego meni. To bi mi valjda trebalo biti hvala za sve, ljutito sam razmišljala dok sam se nakon podulje šetnje gradskim ulicama vraćala kući.
 
- I, u gradu si uspjela pronaći nekakav čarobni štapić pomoću kojeg ćeš vratiti sav onaj spiskani novac? – podrugljivo me upitao Lovro čim sam ušla u kuću.
 
- Na tvoju veliku žalost, ne – odbrusila sam mu. – Ionako ne planiram vraćati novac koji nisam potrošila. Što god ti mislio o tome, uvjeravam te da je ovaj slučaj s karticom isključivo Ladino maslo – rekla sam dok mi se grlo stezalo od tuge uzrokovane njegovim nepovjerenjem. Lovro je očito u jednom trenutku ipak shvatio koliko sam povrijeđena stoga mi je žurno prišao i zagledao mi se u oči.
 
- Oprosti mi, Goranka. Nisam tako mislio, samo… Pokušaj me shvatiti. Riječ je o ne baš maloj svoti novca i poludio sam kad mi je poštar uručio sve te, složit ćeš se, besmislene račune – iskreno je rekao na što sam se potpuno slomila. Dok sam u njegovom naručju plakala poput ljute godine Lovro me umirujuće milovao po kosi.
 
- Znaš, kad sam pristao na to da Lada dođe živjeti s nama nisam mislio da će ispasti ovako. Želio sam joj pomoći jer sam vjerovao da za tu djevojku još uvijek ima nade. Lada je na neki način oduvijek bila crna ovca u našoj obitelji. Nikada nije bila pretjerano omiljena i, iskreno, kad mi je onog dana sva pokisla došla na posao i plačući priznala da nema kamo nisam ju mogao odbiti. Pomislio sam kako Lada možda i nije loša osoba i da bi joj možda samo trebalo pružiti priliku…. Tek sad vidim koliko sam pogriješio i da se moja rođakinja unatoč svemu nikada neće promijeniti. Ne zato što bi to bilo nemoguće, već stoga jer ona to očito uopće ne želi. Koliko god mi to bilo teško napokon znam što moram učiniti – dovršio je nježno mi brišući suze. – Što kažeš na to da dok čekamo Ladu popijemo kavu? Baš bi mi prijala jedna šalica. Naravno, ja ću je skuhati – s osmijehom je dodao kad sam se u nevjerici zagledala u njega….
 
- Bože, pa gdje je? Skoro je ponoć a nje još uvijek nema. Ni na mobitel se ne javlja – s telefonom u rukama kasno te večeri Lovro se uznemireno ushodao po sobi.
 
- Ne brini, sigurna sam da će se prije ili kasnije već pojaviti. Čovjek se lako navikne na lagodan život – nisam odoljela ne dodati baš kad se pred zgradom uz glasno treštanje glazbe zaustavio nekakav automobil. Ustala sam iz naslonjača i prišla prozoru.
 
- Mislim da je Lada upravo stigla. I kako se čini, ponovo ćemo u stanu imati proslavu jer nam dovodi goste. Ovoga puta muške – naglasila sam ugledavši Ladu koja je u društvu trojice muškaraca, u više nego oskudnoj haljini, hihoćući se upravo izlazila iz automobila.  
 
- Dakle, dama je ponovo poželjela orgijati. Nema problema, ali ne više u mom stanu! – odlučno je rekao poskočivši s trosjeda. Namjeravala sam krenuti za Lovrom no on me zaustavio.
 
- Dopusti, ja ću to riješiti. Ti si imala već dovoljno glavobolje s „mojom rođakinjom“ – naglasio je žurno se zaputivši k izlazu.
 
Ne znam što se točno događalo dolje ali nekoliko minuta kasnije Lada je pozvonila na vrata i uz ispriku kako je napokon pronašla odgovarajući stan žurno spakirala svoju putnu torbu i zauvijek otišla iz našeg života. Nisam mogla povjerovati kad mi je pri odlasku gurnula u ruke novčanicu od tisuću kuna i obećala kako će čim prije poslati i ostatak novca koji nam duguje.
 
- Ne mogu vjerovati. Što si učinio Ladi one noći kad je onako pobjegla iz našeg stana? – upitala sam smijući se dok smo naredne subote Lovro i ja u kuhinji ispijali kavu.
 
- Zapravo, uopće nije bilo teško zastrašiti ju. Bilo je dovoljno spomenuti krađu kartice i reći kako je cijeli slučaj prijavljen policiji – odgovorio je uz mangupski osmijeh.
 
- Svako zlo za neko dobro. Da se Lada nije doselila kod nas možda nikada ne bih doznala kakvog hrabrog muža imam – vrckavo sam nastavila na što me Lovro strastveno poljubio.
 
- Kako god, Lada je odrasla osoba i krajnje je vrijeme da uzme život u vlastite ruke i nauči preuzimati odgovornost za svoje postupke. U svakom slučaju ne može reći kako joj nismo pokušali pomoći. Napokon, i mi zaslužujemo malo mira, zar ne? – promrmljao je dok sam se prepuštala njegovim poljupcima.  
 
Već sam se prestala nadati da će nam Lada ikada vratiti novac koji nam duguje kad je otprilike mjesec dana kasnije dok je Lovro bio na poslu a ja u kuhinji pripremala ručak na naša vrata pozvonio poštar.
 
- Gospođo Goranka, nosim vam pisanu obavijest koja bi vas mogla obradovati – tajanstveno je započeo naš dugogodišnji poštar Miro. Stigao je nekakav novac iz inozemstva na vaše ime. Molim vas, potpišite ovdje – nastavio je pružajući mi papir i olovku dok sam zbunjeno zurila u njega.
 
- Doista ne razumijem. Sigurni ste da nije riječ o nekoj pogrešci? – propetljala sam zureći u njega dok mi je brojio novac.
 
- Ni slučajno. Pogreške su nedopustive u našem poslu. Ovdje sve lijepo piše. Deset tisuća kuna na vaše ime šalje vam gospođa Lada i to ravno iz… samo trenutak… Bad Canstadta – gotovo sam se nasmijala dok se mučio s izgovorom.
 
- Tko god da je jednom rekao kako se čuda ipak događaju, čini se da je bio u pravu – dodala sam smiješeći se dok mi je Miro pružao novac i unatoč svemu u sebi Ladi poželjela sve najbolje.

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka