Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Uto10152019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Bila sam mu važnija od života

vaznija od zivota

Vlatka, bojim se da je ponovo za tebe – promrmljala je moja prijateljica Nada pružajući mi telefonsku slušalicu. Osjetila sam kao da me tko snažno udario šakom u želudac. Bože, je li taj čovjek normalan? Ovo je već peti poziv u zadnjih sat ili dva. Što si on umišlja? Ne shvaća li da imam posla i da ne mogu cijelo vrijeme samo zaljubljeno gugutati u slušalicu – nervozno sam pomislila odloživši rašpicu kojom sam jednoj mladoj dami upravo uređivala nokt

- Oprostite, odmah se vraćam – nelagodno sam se ispričala.

- Nema problema, nikud mi se ne žuri – kimnula je s razumijevanjem.

- Zašto mu nisi rekla da sam otišla kući? – prosiktala sam ispod glasa Nadi dok sam od nje ljutito preuzimala slušalicu.

- Gle, možeš se ljutiti koliko hoćeš ali ja samo obavljam svoj posao. Uostalom, ti si šefica a čovjek je kulturno zatražio tebe na telefon – mirno je rekla slegnuvši ramenima. – Ne brini, ja ću preuzeti gospodičnu dok ne završiš razgovor. Nije da me se tiče ali, mislim da bi trebala iskreno porazgovarati sa Stjepanom i otvoreno mu reći što je na stvari. Znaš i sama da ne možeš dovijeka ovako – znakovito me pogledala i negodujuće zavrtjela glavom.

- Dobro Stjepane, što sad hoćeš? Nismo li se dogovorili da me ne zoveš na posao. Što da je Dinko kojim slučajem bio ovdje? Kako bih mu objasnila tvoj poziv? – pomalo otresito sam promumljala u slušalicu kad se Nada napokon dovoljno udaljila od mene.

- Nemoj se ljutiti na mene Vlatka. Bolje mi reci kad ću te ponovo vidjeti? Zvao sam te na mobitel ali si ga isključila. Znaš koliko te volim. Silno mi nedostaješ. Možda sam lud ali ja više jednostavno ne  mogu živjeti bez tebe. Morao sam ti barem čuti glas. Shvati me, ljubavi moja – čeznutljivo je odgovorio.

- Gle, trenutno sam u gužvi. Nemoj se ljutiti ali, iskreno, baš i nemam previše vremena za razgovor. Javit ću ti se popodne, u redu? I, molim te, nemoj me više zvati na posao – grubo sam dodala.

- Naravno da se neću. Volim te svim srcem, mila moja. I da hoću, ne mogu se ljutiti na tebe. Molim te, obećaj mi da ćemo se vidjeti večeras. Želim te zagrliti, osjetiti tvoje usne…

- Stjepane, da si odmah prestao s tim. Znaš dobro da nije ni mjesto ni vrijeme – žustro sam prekinula još jednu navalu izljeva njegovih emocija. Trenutno nisam imala ni vremena ni strpljenja za to. Osim toga, njegovi izljevi nježnosti, ali i sam Stjepan u posljednje vrijeme su mi sve više išli na živce. Ni samoj mi nije bilo jasno što još uvijek radim s njim. Trebala sam poslušati Nadu i prekinuti sve to dok je još bilo vrijeme. Sada će, znala sam, sve biti puno teže. Ono što sam svojedobno bila sklona smatrati samo običnom avanturom očito je počelo izmicati kontroli. Iz dana u dan postajalo mi je sve jasnije da je Stjepan ludo zaljubljen u mene što sa mnom, iskreno, baš i nije bio slučaj. Pritisnuta bračnim i poslovnim obvezama napokon sam počela shvaćati da sam si avanturom sa desetak godina mlađim Stjepanom samo dodatno zakomplicirala život i da mi kad bolje promislim sve to zapravo uopće nije trebalo.

- Dobro, ljubavi, samo mi obećaj da ću te vidjeti večeras. Dakle, vidimo se u osam kod mene – rekao je poslavši mi poljubac u slušalicu i prije negoli sam mu stigla odgovoriti, prekinuo vezu.

Bilo je to dovoljno da potpuno izgubim živce. Kakvu laž ću večeras servirati Dinku kako bih mogla otići do Stjepana? Bože, što mi je sve ovo trebalo? – pitala sam se osvrnuvši se po salonu. Nada je kako se činilo upravo nanosila završni sloj laka na djevojčine nokte. Bacila sam pogled na sat. Narednu klijenticu trebala sam primiti tek za pola sata. Nakon što sam diskretno sugerirala Nadi da mi se pridruži čim završi s poslom zaputila sam se u čajnu kuhinju kako bih u miru popila šalicu kave.

- Vidim da si prilično uznemirena. Oprosti, Vlatka, ali ja tebe stvarno ne razumijem. Mogu razumjeti tvoju slabost prema Stjepanu i ne osuđujem te zbog toga. Više ne živimo u kamenom dobu. Osim toga, on je uistinu zgodan muškarac. Ipak, jasno ti je da ga ne možeš vječno zavlačiti. Ti si udana žena. Imaš muža, vlastiti posao, obitelj… Zašto jednostavno ne prekineš tu vezu koja te opterećuje i tako ponovo vratiš svoj mir? – dok sam zamišljeno sjedila sa šalicom kave u rukama iz razmišljanja me prenuo Nadin glas.

- Iskreno, u posljednje vrijeme stalno razmišljam o tome. Ti si mi najbolja prijateljica i znam da ti mogu vjerovati. Ne želim ti ništa skrivati. Dogodilo se. Stjepan me privukao, ne poričem. Zaljubljen je u mene. Na žalost, ja… Koliko god da je privlačan nekako baš i ne mogu reći da sam luda za njim. Mislim, bilo je lijepo dok je trajalo ali sad… Rekla bih da su se stvari otele kontroli i, premda će to možda zvučati okrutno, ne odgovara mi takav razvoj situacije. Unatoč svemu volim svog supruga i ne bih ga željela izgubiti – snuždeno sam započela.

- Upravo zato moraš prekinuti ovo sa Stjepanom jer bi u protivnom sve mogla izgubiti. Stjepan je mlad, preboljet će te – nježno je dodala moja prijateljica primivši me za ruku.

- Znam, samo…. Jednostavno ne znam kako bih to učinila… Što da mu kažem? Zbog čega prekidam? –nemoćno sam zavrtjela glavom.

- Vlatka, ne možeš više to odgađati. Za svoje dobro moraš čim prije prekinuti sa Stjepanom. Ako Dinko sazna… – rekla je Nada zagledavši mi se u oči. Premda nije dovršila rečenicu, nije to niti morala. I sama sam bila svjesna posljedica koje bih pretrpjela kada bi Dinko kojim slučajem doznao da je njegova obožavana ženica već nekoliko mjeseci u seksualnoj vezi s puno mlađim muškarcem.

- Imaš pravo. Učinit ću to još večeras. Dosta mi je svega! – odlučno sam rekla. – I, naravno, hvala ti na potpori – zahvalno sam dodala.

- Draga, kako je bilo na poslu? Nadam se da se nisi previše umorila. Znaš da večeras idemo na rođendansku proslavu kod Dominika. Poznajući svog prijatelja, siguran sam da nam ne gine zabava do jutra. Sva sreća pa sutra ne moraš raditi – ozareno je započeo moj suprug kad sam se tog popodneva izmoždena događajima tog dana, po povratku s posla strovalila na trosjed pored njega.

- Oh, Bože… Oprosti mi, Dinko, potpuno sam zaboravila na to – odgovorila sam u neprilici.

- Ali kako? Nismo li se dogovorili da ćeš mu upravo ti odabrati nekakav poklon? Što ćemo sad? – zakukao je. – U posljednje vrijeme si postala prilično zaboravna. Mislim, znam da naporno radiš i sve to stoji ali… Jučer si mi zaboravila izglačati košulju za posao, jutros si zaboravila uključiti aparat za kavu tako da je nisam ni popio a sada si, koliko vidim potpuno zaboravila i na Dominikov rođendan. Baš me zanima što je sljedeće? Zaboga, Vlatka, što se događa s tobom u posljednje vrijeme? – prijekorno je upitao.

- Osim što padam s nogu od umora jer se poput zlatne ribice trudim ispuniti sve vaše želje i prohtjeve i to naravno tek nakon što odradim dvanaestosatnu smjenu u salonu, baš ništa dragi – sarkastično sam odbrusila na što se Dinko zapanjeno zagledao u mene.

- Što bi sad ovo trebalo značiti? Nisam mislio ništa…

- Oprosti Dinko, ali doista nemam ni snage ni volje za svađu. Umorna sam i glava mi puca. Zašto večeras ne bi sam pošao na tu zabavu. Sigurna sam da će Dominik razumjeti ako mu kažeš da se baš ne osjećam najbolje – dok mi je mozak radio munjevitom brzinom nekako sam se uspjela prisiliti na uzdah. Večeras moram pošto poto razgovarati sa Stjepanom i reći mu da ovako dalje ne ide. Već sam se umorila od smišljanja raznih izgovora Dinku. Ne mogu više lagati. Vrijeme je da zauvijek okončam tu besmislenu izvanbračnu vezu, razmišljala sam.

- U redu, kako želiš. Možda ne bi bilo loše da odem do grada po nekakav dar. Što misliš, što bi mu se moglo svidjeti? – upitao je na što sam napokon odahnula.

Pola sata kasnije kad je Dinko napokon izišao iz stana nazvala sam Stjepana.

- Bok ljubavi moja, željno sam iščekivao tvoj poziv. Nadam se da ćeš se uspjeti izvući večeras. Pripremit ću nam romantičnu večeru uz svijeće i….

- Hej, lakše malo. Stjepane, doći ću ali pod jednim uvjetom. Da barem večeras budeš razuman – nelagodno sam započela pokušavajući ga pripremiti na ono što dolazi.

- Ma, naravno, zlato. Ako ne želiš svijeće, nije nikakav problem….

- Stjepane, pokušavam ti reći da moram razgovarati s tobom – ispalila sam kao iz topa.

- U redu, što god poželiš srce – vedro je odgovorio očito još uvijek ništa ne shvaćajući. Duboko sam udahnula nekoliko puta. Zašto bih uopće trebala ići k njemu? Mogu mu i ovako reći da želim prekinuti našu vezu. Tako ću si uštedjeti i vrijeme i trud, pomislila sam.

- Stjepane, ovo više nema nikakvog smisla. Ne mogu se više viđati s tobom. Želim da prekinemo – odlučno sam rekla nakon čega je s druge strane napokon zavladao tajac.

- Što? Što si rekla? Vlatka… Ja… ne mogu vjerovati da to govoriš. Mislio sam da me voliš, da nisi sretna s mužem i da je naša veza nešto posebno – procijedio je.

- U tom slučaju ću te, bojim se morati razočarati. Dinko je dobar čovjek. Voli me. Imam djecu s njim. Jednostavno ne zaslužuje da ga varam – pojasnila sam.

- Molim te, Vlatka, ne govori to. Volim te. Lud sam za tobom. Ne možeš mi ovo napraviti. Nadao sam se…

- Gle, Stjepane, ova rasprava ne vodi nikamo stoga ću sad prekinuti vezu. Molim te, ne zovi me više. Zaboravi da postojim. S nama je zauvijek svršeno. Bit će najbolje ako se što prije pomiriš s tim. Zbogom – nestrpljivo sam dodala prekinuvši vezu.

Eto, uopće nije bilo tako teško kako sam se bojala, pomislila sam vjerujući kako je priča o Stjepanu napokon iza mene. Moja djeca, Tina i David još uvijek su bili u školi i znala sam da ih neće biti još barem nekoliko sati. Potpuno umirena i puna nekog novog elana zaputila sam se u kupaonicu. Odlučila sam nekoliko narednih sati posvetiti samo sebi. Za početak sam napunila kadu vodom, usula u nju gotovo cijelu bočicu pjene za kupanje i blaženo uronila u opuštajuću kupku. Premda sam se trudila ne razmišljati o Stjepanu uhvatila sam se kako razmišljam upravo o onome što sam mu učinila. Napokon mi se probudila savjest. Jesam li postupila ispravno što sam ga nazvala kako bih prekinula s njim? Možda sam ipak trebala porazgovarati s njim oči u oči? Ne bi li to ipak bilo više ljudski? – dvojila sam u sebi a tada nekoliko puta žustro zavrtjela glavom. Stjepan je mlad i slobodan. Sigurna sam da će već ubrzo pronaći novu ljubav – uvjeravala sam se dok su mi se misli i nehotice stale vraćati na dan kad smo se upoznali.

Upravo sam izmoždena paklenim radnim tempom tog popodneva u kozmetičkom salonu provjeravala raspored za sutradan kad je u salon pomalo zbunjeno iznenada ušao privlačan tamnokosi muškarac.

- Oprostite – zastao je kad sam se znatiželjno zagledala u njega. Nije mi promaklo kako mu je lice pritom porumenjelo. Bez lažne skromnosti mogu reći kako me to uopće nije iznenadilo. Na pragu četdrdesete još uvijek sam bila njegovana i privlačna žena a neznanac ispred mene, premda značajno mlađi, nije bio ni prvi ni posljednji koji je tako odreagirao u mom društvu. – Ovaj… trebao bih… – zbunjeno je započeo prodorno zureći u mene. Premda sam se jedva suzdržavala da ne prasnem u smijeh u posljednji tren sam ipak uspjela zadržati prisebnost.

- Izvolite, kako vam mogu pomoći? – ljubazno sam upitala kako bih ga ohrabrila da nastavi jer je dečko očito bio jako sramežljiv.

- Zapravo, htio sam vas zamoliti ako biste bili tako ljubazni da mi usitnite novac. Moram podmiriti račun a u susjednom kafiću nemaju sitnog pa su me poslali k vama – napokon je provalilo iz njega.

- Naravno, nema problema. Odmah ću vam usitniti novac – uslužno sam dodala zaputivši se na drugi kraj salona prema blagajni. Ni sama ne znam što mi se dogodilo u tom trenutku ali dok sam prilazila kasi uhvatila sam se kako u hodu zamamno njišem bokovima. Njegov pogled koji sam i dalje osjećala na svojim leđima govorio mi je kako nipošto nije ostao imun na moje čari.

– Oh, žao mi je, ali bojim se kako ni sama nisam u puno boljoj situaciji. Možda da iskušate sreću u obližnjoj prodavaonici. I sama odlazim kod njih kad mi zaškripi – ispričavala sam se kad sam napokon zavirila u blagajnu i shvatila kako mu zapravo ne mogu pomoći.

- Oh, u tom slučaju… – zbunjeno je nastavio i dalje netremice zureći u mene. Unatoč pomalo zbunjenom osmijehu koji mu nije silazio s lica nisam mogla ne opaziti sjaj u njegovim lijepim tamnim očima. – Možda bismo mogli naručiti još dvije kave. Tako bi račun bio veći a samim time i problem s povratom novca lakše rješiv – odvažno je dodao. Moram priznati da me njegova hrabrost poprilično zatekla.

- Ovaj, nisam baš sigurna. Moja pomoćnica danas ima slobodan dan i…

- Da, ali koliko vidim, trenutno baš i nemate gužvu – nije se dao smesti. – Što se mene tiče, možemo je popiti i ovdje. Koliko sam shvatio ovo je vaš salon? Moram priznati da sam prilično impresioniran – rekao je zadivljeno se osvrnuvši oko sebe. – Usput, ja sam Stjepan – rekao je pruživši mi ruku.

- Vlatka, drago mi je – smeteno sam odgovorila. Dodir njegove ruke natjerao me da zadrhtim čitavim tijelom. Napetost koja se osjećala u zraku dok sam stajala ispred njega doslovce se mogla rezati nožem. Bože, što mi se ovo događa, pomislila sam žustro izvlačeći ruku iz njegove. Zaboga, Stjepan je barem desetljeće mlađi od mene.

- Dakle, što smo se dogovorili? – vrckavo je upitao dok sam se zbunjena navalom dotad nepoznatih osjećaja u sebi uzaludno pokušavala pribrati.

- U redu. Bit će mi zadovoljstvo. Naredna mušterija ionako dolazi tek za pola sata – začula sam se kako mu odgovaram.

- U redu, nikud se ne miči odatle. Odmah se vraćam – sretno je dodao izjurivši iz salona. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim što sam učinila. Unatoč tome, nisam osjećala nezadovoljstvo. Dapače, svaki atom mog bića treperio je poput latice na vjetru. Jesam li normalna? – nisam mogla a da se ne zapitam premda me istini za volju odgovor i nije pretjerano zanimao jer sam duboko u sebi znala da sam već donijela odluku.

Tih pola sata u Stjepanovom društvu proletjelo mi je poput najljepšeg sna. Stjepan se pokazao kao iznimno bistar i simpatičan muškarac. Dok smo ispijali kavu neprekidno me obasipao komplimentima. Činio je to s toliko ležernosti i stila da sam se u njegovom društvu osjećala kao najpoželjnija žena na svijetu. Čak i puno kasnije, kada je Stjepan već otišao, dok sam nanosila završni sloj laka svojoj stalnoj mušteriji Tini, osmijeh mi nije silazio s lica.

- Draga moja, ako smijem primijetiti danas mi naprosto blistaš – primijetila je Tina u jednom trenutku i time me napokon prekinula iz sanjarenja.

- Oh, ništa posebno – odgovorila sam porumenjevši.

- Hm da vidimo… Dobila si od Dinka nekakav poklon? Ili te, još bolje iznenadio plaćenim putovanjem na neku privlačnu destinaciju? – nije odustajala.

- Na žalost, ništa od toga. Dinko je ovih dana prilično zaposlen tako da… – pojasnila sam sliježući ramenima. Nisam mogla reći Tini kako je moj suprug već odavno naš brak držao kao instituciju razumljivu samu po sebi i da se zapravo niti uz najbolju volju više ne mogu ni prisjetiti kad mi je posljednji put uputio kakav kompliment a kamoli nešto više od toga. Takve stvari nisam povjeravala čak ni Nadi koja mi je već godinama bila najbolja prijateljica.

- Da nije ljubavnik u pitanju? Pa naravno! Kako se samo ranije nisam dosjetila toga – povikala je udarivši se dlanom po čelu.

- Šššš… Tiše malo. O takvim stvarima se ne govori na sav glas – prijekorno sam rekla potpuno nesvjesna činjenice da sam upravo potvrdila njezine sumnje.

- Što? Nemoj mi reći da si pronašla ljubavnika? Pa to je izvrsno! Je li zgodan? Sigurno jest jer ti si doista pravi komad. I, jeste li već spavali zajedno? – Tina se sva zajapurila od uzbuđenja. Premda sam došla u napast da joj povjerim sve o Stjepanu odjednom mi je palo na pamet kako to možda i nije najbolja ideja. Osim što je nekoliko godina bila stalna mušterija u salonu i što smo povremeno znale zajedno popiti kavu istini za volju i nisam previše toga znala o njoj.

- Žao mi je što ću te razočarati ali ne postoji nikakav ljubavnik. Kako ti je takvo što uopće moglo pasti na pamet? – odglumila sam uvrijeđenost na što se Tina skrušeno zagledala u mene.

- Nemoj se ljutiti, molim te. Nisam te namjeravala uvrijediti samo… Eto, palo mi je na pamet. Ah, ja i moj jezik! Nikada ne znam kad treba stati na loptu – ispričavala se odmahnuvši rukom. Nije bila ni svjesna koliko mi je time pomogla. Napokon sam shvatila kako sam se zahvaljujući lukavstvu ovoga puta uspješno izvukla. Da sam kojim slučajem Tini rekla za Stjepana zacijelo bi do navečer cijeli grad doznao za to. Nakon što je platila tretman, uz ispriku kako žuri s prijateljicama na kavu Tina mi je odmahnula na odlasku i lepršavo poput ptičice izjurila iz salona. Žurno sam provjerila raspored i s olakšanjem ustanovila da imam čitavih sat vremena do dolaska sljedeće klijentice. Odlučila sam skuhati kavu i još jednom prevrtjeti u glavi današnji razgovor sa Stjepanom. Njegove riječi na odlasku da će me još večeras nazvati kako bismo dogovorili novi susret neprekidno su mi odzvanjale glavom ispunjavajući me nekom slatkom, dotad nepoznatom strepnjom. Unatoč svemu, znala sam da itekako želim ponovo vidjeti Stjepana.

Vrativši se doma Dinka sam zatekla u dnevnoj sobi pred televizorom. Na stolu ispred njega stajala je napola ispijena boca piva. Prema izrazu njegovog lica shvatila sam da baš i nije najbolje volje.

- Zamisli, Vlatka, posao s onim novim klijentima iz Poljske toliko se otegnuo da ću, kako se čini još ovog vikenda morati potegnuti čak do Varšave. Prokletstvo! – opsovao je otpivši gutljaj piva. Dinko je bio marketinški stručnjak i radio je za jednu uglednu tvrtku u gradu. Premda putovanja nisu bila rijetkost u opisu njegovog posla ovo je bilo prvi put da zbog posla odlazi u inozemstvo stoga su me njegove riječi prilično zatekle.

- Oprosti, dušo, toliko sam iscrpljen da sam te potpuno zaboravio upitati kako je bilo na poslu? U salonu je sve u redu, zar ne? – upitao je povukavši me k sebi na trosjed. Čak i u tom trenutku moje misli bile su uz Stjepana. Pomisao da ćemo kako se činilo cijeli vikend imati pred sobom silno me uzbudila. – Hej, tebi govorim – rekao je uhvativši me za ruku i time me napokon prenuo iz sanjarenja.

- Jest, naravno – zbunjeno sam se nasmiješila kako bih prikrila nelagodu. – Samo… malo si me iznenadio – nakašljala sam se.

- Nemoj biti tužna ljubavi. To je samo na nekoliko dana. Nego, što kažeš da se sad malo osvježimo a zatim odemo negdje na večeru. Djeca se ionako tek ujutro vraćaju od bake – predložio je.

- Oh, izvrsna ideja! Zašto ne? – odglumila sam oduševljenje premda je prava istina bila da bih radije ostala kod kuće. Budući da sam očekivala Stjepanov poziv i svakako željela da Dinko ne bude sudionikom našeg razgovora ta opcija bi mi trenutačno puno više odgovarala.

Sat kasnije u restoranu, upravo sam zagrabila prvu žlicu juhe kad mi je zazvonio mobitel. Bacivši pogled na zaslon shvatila sam da su se moje najcrnje slutnje upravo obistinile i to u najnezgodnijem trenutku. Bio je to Stjepan. Dok je mobitel u mojoj ruci i dalje zvonio panično sam smišljala što učiniti.

- Oprosti, zlato, čini se da me zove klijentica. Zacijelo samo želi prebaciti tretman za neki drugi dan. Morat ću se javiti. Ispričaj me na tren. Odmah se vraćam – ispričavala sam se uz nelagodan osmijeh poskočivši iz naslonjača. Dinko je na moju veliku sreću očito bio prezauzet svojim lazanjima da je ništa ne sluteći, punih usta uspio samo kimnuti glavom. Dočekala sam to s olakšanjem i zadovoljna ishodom koji je ruku na srce, mogao proći puno gore požurila prema toaletu.

- Bok Vlatka. Uvijek ti treba tako dugo da odgovoriš na poziv? – našalio se Stjepan čim sam se javila. Začuvši njegov markantni muževni glas doslovce sam se rastopila od miline.

- Oh, bok Stjepane, ti si – odglumila sam iznenađenje.

- Danas sam toliko uživao u tvom društvu da sam te jednostavno poželio još večeras ponovo vidjeti. Imaš li što u planu za večeru? – upitao je.

- Ovaj, zapravo… već sam večerala no… Možda bismo mogli popiti piće zajedno – uhvatila sam se kako mu odgovaram.

- Izvrsno! Može kod mene za sat vremena? – upitao je. Dobro sam znala što to znači no nije mi trebalo dugo da odlučim. Nakon što mi je dao adresu zajapurena od zadovoljstva prekinula sam vezu. Dok sam izlazila iz toaleta već sam imala spremnu izliku za Dinka.

- Oprosti, dragi, bojim se da ću morati natrag u salon. Naime, upravo me nazvala jedna važna ali zato ništa manje očajna klijentica – pomalo nervozno sam se osmjehnula Dinku kad sam se vratila za stol.

- Oh, mislio sam da će ovo biti naša večer. Imao sam neke planove s tobom po povratku doma… – moj suprug se činio prilično razočaranim.

- Doista mi je žao. Odvest ću te doma a potom jurim. Obećavam da ću ti sutra sve nadoknaditi – znakovito sam namignula osjetivši kako me već pri samoj pomisli na susret sa Stjepanom prožimaju trnci po čitavom tijelu.

Petnaest minuta kasnije već sam bila pred Stjepanovim vratima i drhtavim rukama pritiskala zvono. Kad mi je sa širokim osmijehom na licu, ogrnut ručnikom napokon otvorio vrata nisam ni mogla a niti znala učiniti ništa drugo osim pasti mu u zagrljaj. U trenutku dok sam mu iza zatvorenih vrata njegova stana mahnito uzvraćala poljupce, bez ikakvih problema je mogao propasti cijeli svijet a ja to zasigurno ne bih ni primijetila.

Dok sam nešto kasnije potpuno naga, ispunjena i sretna ležala sklupčana u Stjepanovom naručju nisam osjećala ni najmanju grižnju savjesti zbog toga što sam upravo prevarila Dinka. Stjepan me ludo privlačio, bio je mlad i potentan. Ukratko, bilo mu je teško odoljeti. Vođenje ljubavi s njim bilo je nešto najbolje što sam iskusila u životu.

- Predivna si, Vlatka, znaš li to? Lud sam za tobom. Znam da će ti se ovo što ću ti sada reći možda učiniti glupim ali mislim da sam se na prvi pogled zaljubio u tebe – mrmljao je moj mlađahni ljubavnik milujući me po kosi.

- Dobro, dobro, nećemo sad baš pretjerivati – tobože prijekorno sam odgovorila premda su mi njegove riječi itekako godile. – Oprosti, ali sada bih stvarno trebala krenuti – nevoljko sam dodala izvlačeći se iz njegovog zagrljaja.

- Obećaj mi da ćemo se sutra ponovo vidjeti. Na istom mjestu u isto vrijeme, može? – navaljivao je dok sam užurbano skupljala odjeću s poda. – Molim te, malena – uhvatio me za ruku kad sam se u potrazi za košuljom sagnula kako bih zavirila pod krevet.

- U redu, smislit ću nešto – promrmljala sam s olakšanjem kad sam ispod gomile Stjepanove odjeće na podu napokon uspjela pronaći košulju.

Suvišno je reći kako sam narednih nekoliko tjedana doslovce blistala.  Uspješno sam balansirala između dvije vatre i sve je išlo kao po loju. Barem sam ja vjerovala u to. Stjepan me mazio i pazio kao malo vode na dlanu a Dinko i djeca uspješno su probavljali moja sve češća izbivanja. Da je vrag odnio šalu postalo mi je jasno onoga dana kada sam potpuno zaluđena netom pristiglom Stjepanovom vrućom porukom za vrijeme najveće gužve sve prepustila Nadi i uz ispriku kako se brzo vraćam poput ptičice doslovce odlepršala u njegov stan. Premda sam bila uvjerena da vezu sa Stjepanom držim pod kontrolom, povratak u salon kasnije tog popodneva pokazao je da sam se itekako prevarila u tome.

- Dakle, da pogađam ili ćeš mi sama reći što se događa s tobom u posljednje vrijeme? – započela je Nada prodorno se zagledavši u mene čim smo ispratile posljednju mušteriju toga dana.

- Ne razumijem… Što bih ti to trebala priznati? – nervozno sam upitala dok mi je lice gorjelo od nelagode.

- Vlatka, meni ne moraš lagati. Prijateljica sam ti. Osim toga, nisam glupa – uzdahnula je. – Imaš ljubavnika. Zato si toliko tajanstvena i neprekidno nekamo trčiš u posljednje vrijeme, zar ne? – ispalila je kao iz topa. – Dakle? – izvila je obrvu kada joj ništa nisam odgovorila.

- U redu, kad si toliko navalila… Postoji netko tko mi se jako sviđa. Zove se Stjepan i…. – namjeravala sam joj priznati kako je čitavo desetljeće mlađi od mene no u posljednji tren odlučila sam kako to baš i nije pametno.

- Ah, da? Samo to? Zaboga, Vlatka, prestani mi muljati već jednom. Ne shvaćaš li da me time samo vrijeđaš? Valjda ti je jasno da se mene ne moraš bojati – uvrijeđeno je rekla.

- Naravno da te se ne bojim, samo… Ne bih željela da Dinko dozna za to – tiho sam dodala.

- Moje mišljenje je da si na to trebala misliti ranije, ali dobro, što je, tu je. Već sam ti rekla, mene se ne moraš bojati. Bolje mi reci, tko je Stjepan? Kakav je? Je li i on oženjen? Jesi li zaljubljena u njega? – pitanja iz njezinih usta stala su navirati poput dugo zatomljivane lave.

- Pa, možda malo – priznala sam. – Ipak je Stjepan jako privlačan frajer – nisam odoljela a da se ne pohvalim.  

- Što? Razvest ćeš se od Dinka? – upitala je raširenih očiju.
 
- Ma kakvi, što ti pada na pamet. Zašto bih se razvodila od Dinka. Imamo solidan brak, djecu, dom. Ne mogu se požaliti da mi išta nedostaje. Dobro, osim možda malo uzbuđenja sa strane – prasnula sam u smijeh na što se ona zapanjeno zagledala u mene.
 
- Vlatka, što je tebi? Ne možeš se samo tako poigravati nečijim osjećajima, shvati to. Možda ti sada jest sve lijepo i fino ali uvjeravam te da ništa ne traje vječno. Prije ili kasnije morat ćeš se odlučiti između njih dvojice a ako mene pitaš bolje i prije negoli kasnije kad se sve još više zakomplicira. Vjeruješ li da ćeš još dugo moći sjediti na dva stolca onda si s oproštenjem potpuno poludjela – ozbiljno se zagledala u mene.
 
- U pravu si – premda nevoljko, ipak sam se morala složiti s njom. – Ali, Stjepan je tako sladak. Uživamo u svakom zajedničkom trenutku. Barem me pokušaj razumjeti – nemoćno sam slegnula ramenima.
 
- Vjerujem ti. U protivnom se takve stvari ne bi ni nazivale zabranjenim voćem – rekla je Nada navlačeći jaknu. – Vidimo se sutra i…. pamet u glavu stara moja – znakovito mi je namignula i prije negoli sam joj uspjela išta odgovoriti odjurila iz salona.
 
Moram priznati kako me razgovor s Nadom poprilično uznemirio. Uhvatila sam se kako sve češće razmišljam o tome da je u pravu. Veza sa Stjepanom jest bila strastvena i uzbudljiva ali je istovremeno zahtijevala i puno truda u smislu iznenadnog napuštanja kozmetičkog salona od kojeg sam živjela, izmišljanja i serviranja laži Dinku ali i sve češćih Stjepanovih poziva čak i na fiksni telefon čega sam se ujedno i najviše bojala. Dok se Stjepan očito sve jače zaljubljivao u mene, pritisnuta neprilikama nedvojbeno sam se počela hladiti prema njemu. Unatoč tome, nekako nisam imala hrabrosti priznati mu to.
 
- Vlatka, ostavi Dinka i dođi živjeti kod mene. Toliko te volim da više ne mogu podnijeti pomisao da te moram s nekim dijeliti – započeo je Stjepan jednog sparnog ljetnog popodneva dok smo nakon vođenja ljubavi ispijali rashlađeno vino u njegovom stanu.
 
- Stjepane, ne govori to molim te. Znaš da ne misliš tako – pokušavala sam ga prizvati k pameti dok mi se želudac i na samu pomisao da ostavim Dinka grčio od negodovanja.
 
- Ali volim te. Ti si ljubav mog života. Žena o kakvoj sam oduvijek sanjao. Želim stalno biti s tobom, spavati, buditi se, disati s tobom…. Kako ne razumiješ – preklinjao me s nekim tužnim sjajem u očima. – I ti mene voliš, zar ne? Molim te reci da je tako – uznemirio se kada je shvatio da izbjegavam njegov pogled.
 
- Naravno da te volim samo moram razmisliti o svemu – nelagodno sam pročistila grlo. – Mogu li sad dobiti još malo vina? – upitala sam samo kako bih promijenila temu. Premda sam znala da se ponašam poput najgore kukavice nisam si mogla pomoći.
 
Narednih dana mobitel sam držala isključenim. Naivno sam vjerovala kako će Stjepan shvatiti da zapravo ne želim razgovarati s njim i tako me napokon ostaviti na miru. Na žalost, pritom sam potpuno zaboravila na telefon u salonu što sa Stjepanom očito nije bio slučaj jer su se njegovi pozivi nastavili. Ali sada je sve to napokon iza mene, pomislila sam uronivši još dublje u mirisnu kupku.
 
Iz razmišljanja me prenula reska zvonjava telefona iz dnevne sobe. Dok sam se pridizala postala sam svjesna da se voda u kadi gotovo posve ohladila.
 
- Tko smeta? – upitala sam uvjerena kako ću s druge strane začuti Dinkov glas u još jednom pokušaju da me nagovori da ipak dođem na rođendansku proslavu njegovog prijatelja.
 
- Bok Vlatka, oprosti što smetam ali… upravo sam čula vijest… čini se da je Stjepan…  zapravo, bit će najbolje da odmah uključiš televizor – nepovezano je započela Nada kad sam se javila.
 
- Hej, stara, ništa ne razumijem. Pokušaj se smiriti a tada mi lijepo reci što je na stvari, može?
 
- Vlatka, dogodilo se nešto strašno. Čini se da je Stjepan pokušao počiniti samoubojstvo. Zacijelo bi iskrvario da ga posve slučajno nije pronašao susjed. Prerezao je vene. Stabilizirali su ga i sad je u bolnici – procijedila je. Istog trenutka osjetila sam kako mi tlo izmiče pod nogama.  
 
- Kako… ne, to ne može biti istina… zaboga, zašto bi to učinio?! – šokirano sam vrisnula u slušalicu premda sam duboko u sebi naslućivala odgovor. Kako sam samo mogla biti tako slijepa i bezosjećajna? Stjepan me istinski volio a ja sam iskorištavala njegovu ljubav dok mi je to odgovaralo. Nakon toga sam ga otpilila preko telefona kao zadnje smeće i takvim postupkom ga potpuno uništila. Ja sam kriva za sve, proletjelo mi je glavom dok su mi suze u potocima curile licem.
 
- Nado, mislim da… ovaj, znaš li možda gdje je Stjepan? Mislim, u kojoj bolnici? Moram odmah k njemu. Bila sam kukavica, i to kukavica bez takta priznajem, ali vrijeme je da to promijenim. Možda bolnička soba nije ni mjesto ni vrijeme za ovakav razgovor ali moram to učiniti. Moram razgovarati s njim. Stjepan je divan mladić i zaslužuje istinu po svaku cijenu. Povrijedila sam ga toliko da je poželio umrijeti zbog mene no želim se nadati kako će jednog dana ipak smoći snage i oprostiti mi što volim Dinka i što unatoč svemu ipak želim ostati sa svojim suprugom i djecom. Možeš li me odvesti u bolnicu? – drhtavo sam upitala ovoga puta potpuno sigurna u svoju odluku da napokon na razborit i dostojanstven način raščistim s prošlošću. Po bilo koju cijenu, Stjepan to ipak zaslužuje.


Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka