Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Bračni trokut poljuljao je naše prijateljstvo

bracni trokut

Romana, moram odmah u bolnicu. Upravo su mi javili da je mami jutros pozlilo. Čini se da sumnjaju na moždani udar – usplahireno je rekao moj suprug ušavši u spavaću sobu gdje sam upravo dovršavala pospremanje ormara. Molim?! Ne razumijem… Kako se to dogodilo? Još jučer se činila potpuno zdravom – u nevjerici sam odmahnula glavom.

Iskreno, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Bit će najbolje da odmah krenem. Znaš li možda gdje mi je ona smeđa jakna? – uznemireno je nastavio prekopavajući po ormaru. Uredno posložena odjeća na policama pod njegovim nervoznim prstima u trenu se ponovo pretvorila u isprevrtanu gomilu. Duboko uzdahnuvši, shvatila sam da ću morati sve iznova.  

- Dragane, shvaćam da si uzrujan ali, molim te, pokušaj se smiriti. Ovako nikome ne činiš uslugu. Magda je snažna žena. Sigurna sam da ipak nije ništa ozbiljno u pitanju – pokušavala sam ga utješiti pružajući mu jaknu koja mu je doslovce visjela pred nosom.

- Oprosti, ja… Previše sam uznemiren. Ne mogu si pomoći – tiho je odgovorio zarivši lice u dlanove.

- Što kažeš na to da i ja pođem s tobom? Zajedno ćemo popričati s doktorom i….

- Nema potrebe. Ostane li u bolnici popodne možemo zajedno do nje. Sad ionako nije vrijeme posjeta. Idem sad, vidimo se kasnije – dodao je izjurivši iz sobe.

- U redu. Nazovi me – povikala sam za njim premda me više nije mogao čuti.

Dva sata kasnije, kad je sva odjeća ponovo stajala uredno posložena na policama od Dragana još uvijek nije bilo ni traga ni glasa. Posegnula sam za telefonom i nazvala ga no mobitel mu je bio isključen. Budući da nisam znala što bih sa sobom zaputila sam se u kuhinju skuhati kavu kad se na vratima oglasilo zvono.

- Bok, Romi. Što ima? Bila sam u prolazu pa sam odlučila svratiti do tebe. Koliko dugo se već ono nismo vidjele? Ha, ha, deset, dvanaest sati? Nadam se da imaš kave? – upitala je moja uvijek izvrsno raspoložena prijateljica Korana ljubeći me u obraz čim sam joj otvorila vrata.

- Naravno. Za tebe uvijek – kiselo sam se osmjehnula propuštajući je u stan.

- Čemu takvo lice? No? Što je s onom našom starom „osmijeh u svakoj prigodi“? – šaljivo je nastavila dok smo ulazile u kuhinju.

- Zapravo, trenutno mi baš i nije do smijeha. Svekrva mi je jutros završila u bolnici ali čak ni to nije ono najgore. Očajnički želim bebu – iskreno sam rekla. – Sinoć sam predložila Draganu da ode na pretrage kako bismo se uvjerili da je i s njegove strane sve u redu. Nije htio ni čuti za to i gadno smo se posvađali. Budući da mi se još uvijek nije javio s vijestima iz bolnice mislim da se još uvijek ljuti na mene. Ponekad imam osjećaj da me više uopće ne voli – pojasnila sam teško uzdahnuvši a na oči su mi udarile suze. Bila je to potpuno spontana reakcija i nisam se ni najmanje zasramila pred Koranom. Uz Ljerku, našu treću prijateljicu, upravo Korana je bila ta koja mi je u različitim životnim situacijama nemali broj puta poslužila kao rame za plakanje. Od nas tri upravo Korana je imala najdulji bračni staž no unatoč tome nije nimalo izgubila na šarmu i duhovitosti. Životne mudrosti sipala je kao iz rukava stoga smo Ljerka i ja s povjerenjem slušale njene savjete koje je često znala začiniti i kakvom duhovitom opaskom. Nerješiv problem za nju je naprosto bio nepoznat pojam. Njezin optimizam bio je zarazan i na koncu bismo se, uz popodnevnu kavu koja je već godinama bila naš mali ritual, sve tri zajedno smijale onome što nam se dotad činilo „frkom desetljeća“.

- Draga moja, Dragan je dobar čovjek i što je najvažnije, voli te. Uvjerena sam da će se uskoro predomisliti i ipak otići na taj vražji pregled za koji si toliko zapela. Znaš, često se događa da ljudi u prvim godinama braka iz nekog razloga jednostavno ne uspijevaju dobiti dijete – rekla je slegnuvši ramenima.

- Ah, da? A kada im to ne pođe za rukom u prvih osam godina onda sigurno čekaju da prođe još toliko  kako bi napokon bili sigurni da nešto nije u redu? – sarkastično sam odbrusila premda mi to nije bila namjera.

- Naravno da ne, samo… Možda biste se za promjenu jednostavno trebali prestati toliko truditi. Budi spontana, prestani se opterećivati time i uvjerena sam da će teta roda ubrzo zakucati i na vaša vrata – dovršila je.

- Kada bih barem mogla vjerovati u to – tiho sam odgovorila. – Ipak, koliko god se Dragan ljutio zbog toga i dalje ću ustrajati na pretragama – tvrdoglavo sam dodala.

-  Jasno ti je da ćeš morati djelovati s malo više takta, zar ne? Znaš, muškarci su ti prilično osjetljivi na takve stvari. Što se pak tvoje svekrve tiče mislim da se ne bi trebala toliko brinuti za nju. Kratko i jasno, neće grom u koprive – dodala je u svom stilu pružajući mi rupčić. Premda sam istog trenutka osjetila grižnju savjesti zbog toga, nisam se mogla suzdržati i prasnula sam u smijeh.

- Stvarno si luda. Pravit ću se da ovo ipak nisam čula – u tobožnjoj nevjerici sam zavrtjela glavom.

- Kako god. Važno je da si ti meni ponovo ona stara. Ne želim na svojoj proslavi gledati tamo neke pokisle face. Zapravo, zato sam i došla. Shvaćam da nije najbolji trenutak ali Slaven i ja u subotu slavimo godišnjicu braka i očekujemo vas na proslavi – ispalila je kao iz topa. – Ništa posebno, roštilj, vino, odabrano društvo i glazba. Kao u dobra stara vremena, sjećaš se? S tim da vam ove godine pripremam malo iznenađenje – naglasila je namignuvši mi. – Naravno, nemoj ni pokušavati doznati o čemu je riječ jer ti neću reći. Morat ćeš pričekati subotu. Ne proslavlja čovjek svaki dan dvadeset godina mraka, ups, braka, zar ne? – našalila se. – Nego, hoće li već jednom ta kava? – upitala je složivši grimasu očajnika na što sam htjela ne htjela iznova morala prasnuti u smijeh.

Kad se Dragan vratio doma već se spustila večer. Čim sam ga ugledala shvatila sam da je loše volje.

- Što se dogodilo? Zašto me nisi nazvao? – osula sam paljbu po njemu čim se slomljeno strovalio u naslonjač pred televizorom.

- Hvala na pitanju, s mamom je sve u redu – sarkastično je odbrusio tipkajući po daljinskom upravljaču.

- Oh, oprosti – posramljeno sam odgovorila. – Pa kako je Magda? – upitala sam u neprilici.

- Kao što sam već rekao. Čini se da joj je pozlilo zbog niskog tlaka. Noćas će je zadržati u bolnici na promatranju i ako sve bude u redu sutra može doma – iscrpljeno je pojasnio prebacujući programe.

- Dragane, ja.. htjela sam samo reći da mi je žao zbog naše svađe ali doista ne bi bilo loše da i ti odeš liječniku kako bismo bili sigurni da… – nisam to mogla ni izgovoriti. – Dakle, očito je da imamo problem.

- Zaboga, Romana, možeš li barem večeras prestati pričati o tome?! Umoran sam. Ako je to sve, volio bih malo biti sam – odbrusio je ni ne pogledavši me. Njegova bešćutnost me toliko povrijedila da sam zadrhtala čitavim tijelom. Niti uz najbolju volju nikako nisam mogla shvatiti što se to u posljednje vrijeme događa s mojim suprugom. Ti želiš biti sam? A što je sa mnom? Što je s onim što ja želim? Proklet bio, više ne želiš ni razgovarati sa mnom! – poželjela sam vrisnuti ali sam se ugrizla za usnu.

- U redu – povrijeđeno sam procijedila. Dok sam se polako vukla prema vratima očekivala sam da će me Dragan svaki čas pozvati da se vratim i reći mi kako se ipak samo šalio. Na žalost, to se nije dogodilo. I nehotice, na oči su mi udarile suze. A tada sam se prisjetila Koranine proslave. Rukavom sam obrisala suze i nekoliko puta duboko udahnula.

- Korana i Slaven nas pozivaju u subotu na proslavu povodom godišnjice braka. Nadam se da ćeš se dotle ponovo zaželjeti društva. Neću ti više smetati. Laku noć – nisam odoljela ne dodati nakon čega sam visoko uzdignute glave napokon izišla iz sobe.

Bila je već gotovo ponoć a Dragan se još uvijek nije pojavio u spavaćoj sobi. Dok sam se nemoćna usnuti uznemireno prevrtala po krevetu, po glavi su mi se vrtjeli najrazličitiji filmovi. Što se događa s Draganom? Zašto ne želi razgovarati sa mnom? Kao da mi i bez toga već nije dovoljno teško. Bože, moram s nekim porazgovarati o tome inače ću poludjeti, razmišljala sam.

Postojale su samo dvije osobe koje sam mogla nazvati u ovo vrijeme kako bih si olakšala dušu. Ovoga puta odlučila sam se za Ljerku.

- Hej, draga! Da čujem, što te drži budnom u ovo doba noći? – pospano je upitala moja prijateljica čim je podigla slušalicu.

- Nisam sigurna ali mislim da Dragan ima ljubavnicu – promumljala sam.

- Štooo? Daj, ne budi smiješna. Tvoj Dragan da ima ljubavnicu?! – moram priznati da mi je odlanulo kada je prasnula u smijeh. – Pa dobro što je tebi? Mislim, ne želim reći da nije dovoljno privlačan ili tako nešto samo….Za razliku od nas ostalih smrtnica tebe taj čovjek drži kao kap vode na dlanu. Misliš da bi se ponašao tako da ima nekog sa strane? A ne, draga moja. Vjeruj mi, u tom slučaju ne bi ni znao da postojiš – dovršila je a u glasu joj je zatreperio neki čudan prizvuk.

- Ljerka, je li sve u redu kod tebe? – napokon sam se dosjetila upitati.

- Naravno, zašto ne bi bilo? Samo, večeras sam s Krešom bila na domjenku povodom Dana policije. Što da ti kažem? Dok se moj suprug zabavljao sa svojim prijateljima i prijateljicama – naglasila je ovo posljednje – na smrt sam se dosađivala. Nije mi preostalo ništa drugo već ranije pobjeći doma. Ako se ti osjećaš zapostavljeno uz Dragana što bih tek ja onda trebala reći. Uvjerena sam da se Krešo do jutra neće vratiti doma. Odspavat će par sati, pojesti ručak koji će ga dočekati na stolu i ponovo odjuriti na posao pa ti sad vidi – uzdahnula je a ja sam napokon počela shvaćati što je muči.

Ljerkin suprug Krešo bio je najzgodniji muškarac kojeg poznajem. Onako kršan i tamnokos bio je san mnogih žena. Na žalost, sve bi bilo u redu da s njegovim dobrim izgledom i poslom policijskog istražitelja pod ruku nije išla i njegova sklonost hedonizmu, točnije, lijepim ženama. Nikada neću zaboraviti jedan proljetni dan kad mi je Ljerka sva u suzama povjerila kako je nedavno doznala da Krešo ima ljubavnicu. Tih dana prolazila je kroz vrlo teško razdoblje i trudila sam se biti joj na raspolaganju koliko god je to više bilo moguće. Bila je silno povrijeđena i očajna. Čak je spominjala i razvod te počela tražiti stan za sebe i njihovu trinaestogodišnju kćer Doru. Puno smo razgovarale o svemu te sam joj savjetovala da ne brza s odlukama, ponajprije zbog svoje djevojčice. Ništa ne traje vječno a iskren razgovor rješava sve, rekla sam joj tada. Na sreću, poslušala me. Ne znam što se točno dogodilo ali situacija u njihovom domu se ubrzo smirila. Ljerka je ponovo postala ona stara. Oprostila je Kreši ali, kako je rekla, ne i zaboravila. Od sad ću ga za svaki slučaj držati na oku – uslijedio je njen odgovor kad sam joj jednom prilikom rekla da mi je drago što je sve to napokon iza nje.

- Oprosti, nisam te htjela zamarati svojim problemima. Nego zašto ujutro ne bi došla kod mene na kavu pa da se pošteno ispričamo o svemu? Pozvat ćemo i Koranu da nam se pridruži. Vjerujem da će unatoč pripremama pronaći malo vremena za stare prijateljice i njihove probleme – sada sam ja tješila nju.

- Može. Ionako nemam pametnijeg posla. Dora je kod Krešinih roditelja na selu a čišćenja mi je ionako već preko glave. Dakle, vidimo se ujutro, pusa – odgovorila je trudeći se zvučati veselo premda je bilo više nego očito da je nešto tišti.

 Problemi, problemi… tko ih danas nema – pomislila sam nešto kasnije kad je Dragan, vjerujući da spavam gotovo bešumno uvukao u krevet. Miris njegovog losiona ugodno mi je draškao nosnice. Unatoč tome, odlučila sam se praviti da spavam.

Narednog jutra ustala sam kasnije no obično. Shvativši da je Dragan već otišao na posao nisam osjetila ni najmanju grižnju savjesti. Nakon tuširanja sišla sam u kuhinju kako bih skuhala kavu. Moje cure su se trebale pojaviti svakog trena.

Nisam se prevarila. Desetak minuta kasnije prenulo me zvono na ulaznim vratima.

- Bok Romi. Drago mi je što te vidim – rekla je Ljerka ljubeći me u obraz kad sam joj otvorila vrata. – Korana me upravo obavijestila da ima nekih obaveza te da će malo zakasniti – nastavila je skidajući sunčane naočale. Imala je goleme podočnjake a oči su joj bile natečene od plača. Vidjevši je u takvom stanju toliko sam se zabrinula da sam potpuno zaboravila na vlastite probleme.

- Da čujem, što nije u redu? – upitala sam nešto kasnije stavljajući pred nju šalicu s kavom.

- Mislim da se Krešo ponovo spetljao s drugom ženom. Zapravo, sigurna sam u to. Znam da nije lijepo čitati tuđe poruke ali…. Krešo se tuširao a ja… samo sam željela biti sigurna u ono u što sam već neko vrijeme sumnjala. Zavirila sam mu u mobitel. Romi, kada bi samo imala pojma na kakve sam sve gadosti ondje naletjela. Mislila sam da ću poludjeti od bola – zajecala je. – Oprosti, molim te, oprosti mi – dodala je očito posramljena vlastitom slabošću.

- Ne moraš se ispričavati. Potpuno te razumijem. Znaš li tko je ona? I što uostalom Krešo kaže na sve to?

- Jesi li ti normalna?! Poludio bi kada bi znao da sam mu petljala po mobitelu. Što se pak tajanstvene dame tiče doista nemam pojma tko je u pitanju. Uglavnom se potpisivala kao njegov „ kolačić“ – slomljeno je pojasnila.

- Postoji li ikakav način da barem doznaš njezino ime? Mislim, tako bi barem znala s kim imaš posla i pod uvjetom da ti je još uvijek stalo do Kreše, znala poduzeti daljnje korake. U svakom slučaju, želim da znaš da možeš računati na mene – dodala sam spustivši ruku na njezino rame baš u trenutku kad se na ulaznim vratima ponovo oglasilo zvono.

- Oh, to je sigurno Korana – rekla je Ljerka žustro brišući suze. – Nije da joj ne vjerujem ali sve je ovo tako ponižavajuće za mene. Bila bih ti jako zahvalna ako bi ovaj naš razgovor za sad mogao ostati među nama – zamolila me.

- U redu – suosjećajno sam kimnula glavom i pošla otvoriti vrata. Ono što me dočekalo kad sam otvorila vrata doslovce me ostavilo bez daha.

- Ta-ra-ra! – povikala je naša, sada potpuno izmijenjena prijateljica Korana. – Što? Nećeš me pustiti unutra? – našalila se dok sam zbunjeno zurila u nju.

- Korana… Ja… ne mogu vjerovati… Zaboga, što si učinila s kosom? – uspjela sam propetljati propuštajući je u kuću.

- Iskreno, ovo je trebalo biti iznenađenje i čekati subotu. Ali dobro, ipak ste mi vas dvije najbolje prijateljice i red je da prve ocijenite moj novi izgled.

- I, što kažete? – upitala je nešto kasnije za kuhinjskim stolom dok smo ju Ljerka i ja gutale pogledom.

- To se zove kompletan makeover! – živnula je Ljerka.

- Prava si vražica, nema što. Bojim se da će Toni pasti na tur kad te ugleda – zadivljeno sam dodala.

- Ma koji Toni? Što ti je? Ne bi taj opazio sve niti da gola obavljam kućanske poslove. Iskreno, sve ovo je zbog nekog drugog – tajanstveno se nasmiješila.

- Što? Ne želiš nam valjda reći da…- započela sam.

- No, dobro. Vidim da ću vam morati reći ali samo ako mi obećate da ćete šutjeti kao zalivene – žurno je dodala dok smo Ljerka i ja napeto zurile u nju.

- Zove se Ivan i upoznala sam ga prije nekoliko mjeseci na poslu – napokon je provalilo iz nje.

- Što?! Već mjesecima imaš ljubavnika a nisi nam rekla za to? Bože, stvarno si luda! – uzbuđeno se javila Ljerka.

- No, pričaj, što čekaš? Želimo znati baš sve – naredila sam udobnije se namjestivši u naslonjaču.  

Tog subotnjeg popodneva malo prije dogovorenog vremena Dragan i ja stajali smo se u vrtu Koranine obiteljske kuće. Dok se zrakom širio primamljiv miris roštilja za kojim je stajao Koranin suprug Toni, moja prijateljica je, izvrsno raspoložena, u kratkoj haljinici od trapera koja je lijepo isticala njeno vitko tjelo, užurbano servirala stol.

- Hej, slavljenice, izvrsno izgledaš danas! – povikala sam prilazeći joj.

- Oh, stigli ste! – povikala je pojurivši mi u zagrljaj. – Drago mi je što te vidim. Nego, možeš li mi pomoći pripraviti salatu? – upitala je glasnije nego što je to bilo potrebno. Brzo sam prozrela njenu igru.

– U redu. Što god treba – prihvatila sam uzevši je pod ruku. – Nego, kakvu salatu si imala na umu?

- Ma, pusti sad to. Moram ti ispričati toliko toga. Sinoć sam bila s Ivanom. Moj Bože, tip je fenomenalan. I što je najvažnije, lud je za mnom – prošaptala je sa sanjarskim sjajem u očima dok smo se udaljavale od naših dečaka.

- Ivan je pravi pastuh. Dobro, ne gledaj me tako. Istina je da je oženjen ali to čitavu stvar čini samo još uzbudljivijom. Nalazimo se na nemogućim mjestima i radimo lude stvari zajedno. Možeš li vjerovati da smo sinoć poput kakvih tinejdžera vodili ljubav na klupi u parku? Imam osjećaj kao da mi je ponovo dvadeset godina – nastavila je ugledavši neodobravanje u mom pogledu. – Da sam znala da je imati ljubavnika tako uzbudljivo, vjeruj mi već bih ga odavno pronašla. Zamisli, priznao mi je da je ludo zaljubljen u mene. Ne opravdavam se, ali lijepo je znati da i u ovim godinama možeš smotati nekog muškarca – ozareno je dodala.

- Korana, oprosti, no nisam sigurna koliko je sve to pošteno prema Toniju. Imate dobar brak, kuću, djecu…Koliko god ti se sad avantura s Ivanom činilo uzbudljivom bojim se da bi ti se kad-tad mogla obiti o glavu a tada će biti kasno kajati se. Ne osuđujem te. Govorim ti to kao prijateljica. Osim toga, jesi li potpuno sigurna u to da situacija u vašem odnosu nije obrnuta i da unatoč svemu upravo ti nisi ta kojoj je više stalo? – odvažila sam se upitati.

- Što ti pada na pamet?! To je samo bezazlena avanturica i uz malo sreće nikad nitko neće saznati za nju. Samo nekoliko tjedana i tada ću prekinuti, obećavam – dodala je smiješeći se. – Što kažeš da se sada pridružimo ostalima. Čini mi se da su upravo stigli Krešo i Korana – napomenula je a oči su joj zablistale čudnim sjajem. – I, ako te mogu zamoliti da ne kažeš Korani za ovaj naš mali razgovor. Mislim, znam da joj mogu vjerovati, ali ipak. Jučer se činila pomalo uznemirenom, ako me razumiješ – nelagodno je dodala. Premda mi nije bilo baš najjasnije zašto bih naš razgovor trebala prešutjeti Korani kad je naša treća prijateljica ionako već znala za njezinu malu, slatku tajnu, potvrdno sam kimnula glavom.

- U pravu si. Bit će najbolje ne zamarati je bespotrebnim detaljima – složila sam se dok smo sa zdjelama već pripravljene salate u rukama izlazile iz kuhinje.

- Ups, možeš li iznijeti i moju zdjelu. Moram samo do kupaonice popraviti šminku – zamolila me u jednom trenutku.

- Za Boga miloga, Korana pa to su samo Krešo i Ljerka. Stvarno si nemoguća u posljednje vrijeme – odgovorila sam prasnuvši u smijeh.

Tog popodneva u starom, dobro poznatom društvu svi smo se dobro zabavili. Razgovor a nakon nekoliko butelja vina i pjesma, potrajali su do duboko u noć. Čak se i Ljerka činila opuštenijom no inače. Ali zato je Korana u ulozi domaćice uspjela nadmašiti čak i samu sebe. Cijele večeri zbijala je šale, laskala svom suprugu Toniju i smijala se. Ukratko, zračila je šarmom i zadovoljstvom. Upravo stoga nije me pretjerano iznenadilo kada se u nekoliko navrata Krešin pogled malo dulje zadržao na njoj. Onako vitka i preplanula, s novom frizurom i bojom kose, izgledala je barem desetak godina mlađe.

Sljedećeg jutra probudila sam se s jakom glavoboljom.

- Uh, čini se da ipak nisam trebala popiti sve ono vino – mamurno sam promrmljala Draganu umjesto pozdrava kad sam ušla u kuhinju.

- Romana, odlučio sam. Učinit ću to – smrznula sam se kada je rekao.

- Učiniti što? – upitala sam sa zebnjom vjerujući kako mi upravo namjerava objaviti da ima ljubavnicu i da je odlučio preseliti k njoj.

- Otići ću na pregled. Koliko god se pribojavao toga shvaćam da to moram učiniti. Ako zbog nikog drugog tada zbog tebe. Znam koliko želiš dijete. Pusti – rekao je podigavši ruku kako bi me ušutkao kad sam pokušala progovoriti. – Silno te volim, i ako kojim slučajem…. – glas mu je zadrhtao. – Želim ti reći, pokaže li se da sam neplodan neću ti zamjeriti ako potražiš sreću drugdje. Mlada si i još uvijek imaš vremena za novi početak. Bilo bi nečovječno od mene kada bih ti to pokušao uskratiti. Eto sad znaš zbog čega sam bio onako uznemiren u posljednje vrijeme – s mukom je dovršio. Dok sam promatrala njegovo zgrčeno lice i oči pune očaja osjetila sam snažnu navalu ljubavi u sebi.

- Nikad. Nikad neću poželjeti nikog drugog. Ti si moj život Dragane i ništa na ovome svijetu me ne može razdvojiti od tebe. Želim da znaš da ću uvijek, ma što se dogodilo biti uz tebe. U krajnjem slučaju uvijek možemo posvojiti dijete i pružiti mu svu našu ljubav i toplinu. Znam da ćeš biti sjajan otac – odgovorila sam obuzeta emocijama nakon čega smo jedno drugom potonuli u naručje.

Nekoliko dana kasnije Dragan je posjetio liječnika i obavio niz pretraga. Nalazi su trebali biti gotovi za otprilike mjesec dana. Nije nam preostalo ništa drugo već čekati. Prilično me obradovalo kad me, dok smo te večeri pred televizorom Dragan i ja površno pratili neku dokumentarnu emisiju nazvala Korana.

- Draga moja, nadam se da večeras nemaš ništa u planu jer upravo razmišljam o jednom dobrom „ babinjaku“ s par koktelčića. Ljerka, ti i ja, kao u dobra stara vremena. Na istom mjestu u isto vrijeme, može? Čekamo te – ispalila je kao iz topa i prije nego što sam joj uspjela odgovoriti prekinula vezu.

Sat kasnije cure i ja sjedile smo u našem omiljenom kafiću i pretresale dnevne teme. Bile smo kod trećeg koktela kad se Ljerki u torbici oglasio mobitel.

- Oprostite, odmah se vraćam – ispričala se zaputivši se u toalet.

- Dakle, smijem li znati zašto si večeras tako pokisla? – obratila mi se Korana čim se Ljerka dovoljno udaljila od nas.

- Bolje me ne pitaj – odgovorila sam.

- U čemu je problem? – nije odustajala fiskirajući me pogledom. – Ma daj, Romi, znaš da meni možeš reći sve. Ili možda više nemaš povjerenja u mene? – podbola me opazivši moje kolebanje.

- Riječ je o tome da je Dragan napokon pristao na liječnički pregled. Ovih dana bismo trebali doznati rezultate pretraga i, iskreno, oboje smo jako nervozni zbog toga – napokon je provalilo iz mene.

- Ah, tako – odmahnula je rukom a meni se učinilo da joj je iz nekog razloga odlanulo. – Ne brini draga, najvažnije je da ste učinili prvi korak. Vjeruj mi, sve će biti u redu. Puno mi znači što si nešto tako intimno odlučila podijeliti sa mnom – netremice mi se zagledala u oči. – Kad smo već kod toga, želim ti nešto priznati dok nema Ljerke – oprezno je započela. Istog trenutka obuzeo me neki nelagodan osjećaj.

- Ne razumijem. Čemu tolika tajanstvenost? – zbunjeno sam upitala.

- Molim te, obećaj mi da nećeš poludjeti kad ovo čuješ – ozbiljno me pogledala.

- Dobro, obećavam ali samo pod uvjetom da nisi serijski ubojica ili tako nešto – pokušavala sam se našaliti premda sam predosjećala da ono što ću uskoro doznati neće biti nimalo smiješno.

- Imam ljubavnika, to znaš. Riječ je o tome da sam malo iskrenula istinu. Vjeruj mi, nisam željela da se išta od ovoga dogodi ali eto, dogodilo se – započela je porumenjevši.

- Zaboga, Korana, daj, pucaj već jednom – nestrpljivo sam odbrusila.

- U redu, ali moram te upozoriti da ti se možda baš i neće svidjeti… Muškarac s kojim se viđam ne zove se Ivan već… Krešo. Da, Ljerkin Krešo i molim te, prestani me gledati tako – rekla je spustivši pogled dok sam šokirano zurila u nju.

- Pa, dobro, jesi li ti normalna? – napokon sam uspjela procijediti. – Kako si mogla? I što ti je uopće trebalo sve to? Shvaćaš li što će se dogoditi kad Ljerka sazna za vas? – odjednom mi se povratio dar govora.

- Šššš…tiho, molim te – upozorila me Korana mijenjajući boje poput semafora.

- Bože, zašto si mi uopće morala ovo reći? Bila bih sretnija da nikad nisam saznala – nemoćno sam procijedila zarivši lice u dlanove.

- Razumijem te, ali, molim te pokušaj razumjeti i ti mene. Krešo me oduvijek privlačio. Sve do prije nekoliko mjeseci uspješno sam se odupirala tom osjećaju. A onda me puknulo nešto. Kriza srednjih godina, što li? Pomislila sam, k vragu, zašto ne? Imam i ja pravo na malo sreće. Kad god bih se pogledala u ogledalu samo bih uočila još jednu boru više. Osjećala sam se tako starom i istrošenom. Imala sam osjećaj da vrijeme naprosto juri pored mene. Nisam željela nikoga povrijediti. Samo sam se, za promjenu htjela ponovo osjetiti živom – dovršila je.

- U redu, kako god – uzrujano sam odmahnula glavom. – Samo mi obećaj kako ćeš čim prije prekinuti tu besmislenu vezu – zahtijevala sam.

- Neću jer… volim Krešu. Ne namjeravam odustati od njega – prošaptala je na što sam u nevjerici raširila oči.

- No, prekrasno. Čini se da si napokon i posve poludjela – sarkastično sam odbrusila baš u trenutku kad nam je s leđa prišla Ljerka. Čitavo tijelo mi je protrnulo od nelagode. Željela sam se nadati da ipak nije čula naš razgovor.

- O čemu je riječ? Bojim se da nisam u tijeku no nije ni važno jer žurim doma. Upravo me nazvao Krešo. Zamislite, priprema mi romantičnu večeru – pojasnila je uz nestašan osmijeh.

- Opa! Nije loše. Nadam se da imaš neku ultra seksi spavaćicu za večeras – rekla sam na što me Korana zajapurena od ljutnje prostrijelila pogledom.

- Mislim da ću već pronaći nešto – Ljerka je prihvatila igru i ne znajući koliko mi je time pomogla. Nije mi promakla povrijeđenost na Koraninom licu. Premda nikada nisam voljela osuđivati druge, Koranino djelo držala sam neoprostivim i smatrala kako je ovo najmanje što zaslužuje.

Narednih dana bila sam potpuno izvan sebe. Koliko god da sam razmišljala o situaciji u kojoj sam se našla i o tome što učiniti, nisam nalazila rješenje. Izjedala me grižnja savjesti toliko da više nisam mogla ni jesti ni spavati. Kada to jednostavno više nisam mogla izdržati, sve sam ispričala Draganu.

- Gadna stvar moram priznati – zamišljeno je rekao moj suprug dok smo tog jutra ispijali kavu.

- Bože, kada bih barem znala što da učinim. Ne mogu reći Ljerki jer bih je time povrijedila. S druge strane, izdala bih Koranu – teško sam uzdahnula. Odjednom mi je sinula, povjerovala sam, sjajna zamisao.

- Mislim da znam što bih trebala učiniti. Razgovarat ću s Krešom i tako zauvijek prekinuti ovu parodiju – nadobudno sam poskočila iz naslonjača.

- Samo malo, to su osjetljive stvari. Moje mišljenje je da se ne bi trebala uplitati u ničiji život. Neka se Krešo i Korana sami izvlače iz onoga što su si zakuhali – Dragan me pokušavao urazumiti.

 - Varaš se, Dragane. Šutnjom nikome ne činim uslugu. Ljerka i Korana su mi najbolje prijateljice.  Voljela bih da tako i ostane – odlučno sam rekla dograbivši torbicu.

Sat vremena kasnije Krešo i ja sjedili smo na terasi kafića i ispitivački zurili jedno u drugo. Premda sam bila jako ljuta na njega ni ovoga puta nisam mogla ne opaziti koliko je bio privlačan. Policijska odora i tamne sunčane naočale samo su još više doprinijele tome. Ipak, odlučila sam kako me ovoga puta njegov izgled neće razoružati. Čim je konobar pred nas spustio naše kave bez okolišanja sam mu sve sasula u lice. Na moje veliko čuđenje Krešo se uopće nije činio iznenađenim.

- Gle, Romana, shvaćam da si uznemirena ali uz sve dužno poštovanje činjenica je da te se moj privatni život nimalo ne tiče – ležerno je odgovorio miješajući kavu.

- Varaš se dragi moj. Ljerka mi je prijateljica i dobro je poznajem. Dobra je i draga osoba i ne zaslužuje da bude ostavljena zbog… zbog jedne… – niti uz najbolju volju nisam uspijevala pronaći riječi koje bi u ovom trenutku najbolje opisale Koranu. – Ljerka i ja smo godinama dijelile i dobro i zlo. Želim da znaš da neću dopustiti da je povrijediš. Ako ti i Korana smjesta ne prestanete s tom svojom beskrupuloznom igrom kunem ti se da ću sve ispričati Ljerki – ucijenila sam ga.

- Ah, da? Dakle brine te da ću ostaviti Ljerku? Ne budi melodramatična. Zašto bih to učinio? Uostalom, što se mene tiče ovo s Koranom je već zaboravljena priča. Ionako nije bila ništa posebno – dodao je prateći pogledom mladu djevojku u pripijenim trapericama koja je upravo prošla pokraj nas na što sam jedva uspjela suspreći gađenje. Bolesni gad, nisam odoljela a da ne pomislim kada je poput zadnjeg idiota još i zazviždao za njom.

- Ako je to sve, morao bih krenuti. Znaš, neki od nas moraju i raditi – nacerio se sekundu kasnije i prije nego što sam se uspjela snaći otputio niz ulicu.

Koliko god da sam željela vjerovati kako će razgovor s Krešom ipak promijeniti nešto, prevarila sam se. Dva dana kasnije, dok je Dragan bio na poslu zazvonio je telefon. Ništa ne sluteći podigla sam slušalicu.

- Krasna si mi ti prijateljica! Korana mi je upravo sve priznala. Tvrdi da voli Krešu i da će sve učiniti da ga zadrži. Koliko dugo si znala za njezinu vezu s mojim suprugom? – smrznula sam se začuvši Ljerkin promukli glas.

- Oprosti ja… Žao mi je – bilo je sve što sam uspjela procijediti.

- Žao ti je?! Ha, ha, i to je sve što mi imaš za reći? – upitala je na što sam se napokon slomila i zaplakala poput ljute godine.

- Ne možemo ovako razgovarati. Smijem li doći do tebe? Kunem se, sve ću ti objasniti. Molim te – dodala sam nakon što je s druge strane zavladala šutnja.

- K vragu! Pretpostavljam da nemam što izgubiti. Uostalom, ionako više ništa nije važno. Jutros sam spakirala Krešine stvari i parkirala ih pred postajom. Kad bolje promislim, možda mi je Korana učinila uslugu što, razumije se, ne znači da ću je tako skoro poželjeti vidjeti.

- Stvarno si to učinila? – u nevjerici sam upitala. – U redu, dolazim za pet minuta – naglasila sam i prekinula vezu.

Baš sam se spremala izići iz stana kad se telefon ponovo oglasio.

- Kako si mogla? Kažem ti nešto u povjerenju a ti jedva dočekaš da to preneseš Ljerki? I, što mi je onda preostalo učiniti? Želim da znaš da si me jako razočarala – prepoznala sam Koranin glas čim sam se javila. A tada se u meni nešto prelomilo.

- E pa, drage moje, kad smo već kod toga, onda morate znati da ste i vas dvije razočarale mene. Pričate jedna drugoj iza leđa a onda napadate mene zbog stvari na koje sve i da sam to željela, nisam mogla utjecati. Kako bi bilo da napokon učinite ono što ste očito već odavno trebale a mene za promjenu malo ostavite po strani! Dokle god to ne riješite, nijednu od vas više ne želim ni čuti ni vidjeti! – povikala sam zaklopivši slušalicu.

Moram priznati da sam nakon toga po prvi put u ne znam koliko dugo vremena osjetila neku čudnu smirenost u sebi. Moja mjesečnica? Kad sam ju uopće imala posljednji put? – pokušavala sam se prisjetiti ali mi to baš i nije polazilo za rukom. Nije valjda da sam napokon….- pomislila sam a srce mi je u trenu ispunila neslućena radost. Ljerka i Korana me više ni najmanje nisu brinule. To je njihov život i neka se same dogovore što i kako će dalje. Prijateljstvo je lijepo ali čak i u njemu treba imati granice, napokon sam shvatila grabeći torbu i žurno izjurila iz stana.

Sat kasnije dok sam u rukama držala pozitivan uzorak testa na trudnoću gotovo da nisam mogla podnijeti sreću koju sam osjećala. Dobit ćemo dijete, pomislila sam odlučna u nakani da za promjenu napokon počnem živjeti vlastiti život. Uz dugo očekivanu bebu i voljenog muža sa zadovoljstvom sam ustvrdila da mi ne bi trebalo biti dosadno.

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka