Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Sestra i ja mjesecima smo dijelile dečka

sestre djelile decka

Sanja, znam koliko ti je ovo značilo ali mislim da danas ipak neću imati vremena za piće. Direktor je od jutros na poslovnom putu i na odjelu je opća ludnica. Bojim se da imam posla preko glave. Morat ćemo sve odgoditi za neki drugi put.

Žao mi je – duboko udahnuvši ponovila sam u slušalicu usput živčano prekopavajući po hrpi papira na stolu. Zaklela bih se da sam još maločas ondje ostavila važan dopis koji sam čim prije trebala proslijediti jednom poslovnom partneru no odjednom ga više nigdje nisam mogla pronaći.

- Ali, Tanja, obećala si mi, sjećaš se – plačljivo je nastavila moja sestra. – Ne možeš li barem uzeti neku kraću stanku? Već sam sve dogovorila s Tonijem. Trebali bismo se oko podneva naći u našem omiljenom kafiću. Oh, samo da vidiš kako je zgodan… Jedva čekam upoznati vas – sada je već cvrkutala u slušalicu na što sam u potpunosti izgubila kontrolu.

- Dobro, Sanja, moram li ti nacrtati da bi napokon shvatila kako ni uz najbolju volju danas ne mogu s tobom na to prokleto piće. Već sam ti rekla da imam puno posla. Ako si ti uspjela iskamčiti slobodan dan za sebe tada bi trebala znati da nisu svi iste sreće i da neki danas moraju i raditi – planula sam i protiv volje. Nakon što je s druge strane zavladao muk znala sam da sam pretjerala i istog trenutka osjetila grizodušje.

- Sanja, oprosti, gle…. – započela sam. – Doista nisam namjeravala biti gruba. Molim te, ispričaj se Toniju u moje ime, u redu?  Evo, čvrsto obećavam kako ću već sutra poći s vama na to piće. Hoće li to biti u redu? Nekoliko puta sam duboko udahnula kako bih se barem malo smirila, no uzalud. Jako sam voljela svoju sestru i ova besmislena svađa mi je definitivno upropastila dan.

- Ništa ne obećavam, no vidjet ću što mogu učiniti – promrmljala je nakon kraće stanke a ja sam napokon malo odahnula.

Premda smo Sanja i ja rođene kao jednojajčane blizanke, već u najranijoj mladosti bilo je jasno da smo unatoč zapanjujućoj fizičkoj sličnosti po svemu ostalom dva potpuno različita svijeta. Sanja je primjerice prohodala već sa devet mjeseci za što je meni trebalo još punih šest više. Voljela je voće i povrće dok sam ga ja mrzila iz dna duše. Uživala je u igri i druženju s drugom djecom iz ulice dok je meni više odgovaralo samotno prelistavanje slikovnica u našoj sobi. Kada smo napokon krenule u školu različitost u našim karakterima je ponovo došla do izražaja. Dok sam ja bila luda za književnošću i stranim jezicima Sanja ih nije mogla ni smisliti. Zato je ona bila prava majstorica u matematici i ostalim prirodnim znanostima kojih sam se ja grozila. Na sreću, vrlo brzo smo shvatile prednosti toga i nerijetko udruživale snage ili, bolje rečeno, uspješno izmjenjivale uloge u školskim klupama. Tako smo kao odlikašice dočekale i završetak srednje škole i upisale fakultet. Dok sam se ja dvoumila između kroatistike i prava, Sanja se odmah odlučila za ekonomiju. Uz pomoć roditelja unajmile smo mali stan u blizini fakulteta što se sudeći prema meni pokazalo pametnim rješenjem. Bila sam marljiva studentica i svaki slobodan trenutak koristila za učenje što se istini za volju baš i nije moglo reći za Sanju. Novostečena samostalnost bez roditeljske paske mojoj je sestri doslovce dala krila. Noću je izlazila s društvom a danju uglavnom spavala. Premda sam je često upozoravala na posljedice takvog ponašanja nastavila je tjerati po svom.

- Daj, Tanja, prestani me gnjaviti. Malo zabave nikog nije ubilo. U nekim stvarima si doista gora od mame. Ako si se ti  s godinama pretvorila u knjiškog moljca ne mora značiti da su svi poput tebe. Ne znaš što propuštaš – mirno bi slegnula ramenima na što mi ne bi preostajalo ništa drugo već povući se.

Na žalost, ili, na sreću, takav njezin stav nije mogao proći bez posljedica. Godina je brzo prošla i dok sam ja uspješno položila sve ispite i odmah upisala drugu godinu prava Sanja nije bila te sreće, što me, obzirom na njeno ponašanje i nije pretjerano iznenadilo. Nakon što me sva u suzama zamolila da njen neuspjeh nipošto ne spominjem pred roditeljima i čvrsto obećala da će se popraviti ni sama ne znajući zašto, ponovo sam joj odlučila izići u susret. Zajedno s njom trudila sam se uvjeriti roditelje kako je sve u najboljem redu što mi se već u kratkom roku ponovo obilo o glavu. Naime, nakon samo mjesec dana u kojem je uz moju svesrdnu pomoć moja sestra ipak uspjela položiti jedan od zahtjevnijih ispita dogodila se napast po imenu Ivan. Sanja se do ušiju zaljubila u oženjenog čuvara u jednom noćnom klubu i potpuno izgubila glavu za njim. Ponovo je zapostavila učenje i svaki trenutak koristila da bude s njim. Sve moje nade da će unatoč svemu uspješno izgurati godinu s razlogom su pale u vodu.

- Oh, Tanja, kada bi samo znala koliko je zgodan…  Ne mogu si pomoći. Stalno razmišljam o njemu. Nadam se da razumiješ kako se u ovoj životnoj fazi ne mogu koncentrirati na učenje – odgovarala bi mi sa sanjarskim sjajem u očima čim bih potegnula temu oko njenih zaostalih ispita.

- Sanja, koliko sam shvatila vaša veza nije ozbiljna. Ivan možda jest zgodan ali definitivno nije za tebe. Oženjen je, ima obitelj kako to ne shvaćaš? Ako mene pitaš trebala bi čim prije prekinuti tu besmislenu vezu u kojoj ćeš na koncu jedino ostati povrijeđena – svim silama trudila sam se dozvati je k pameti.

- Ma kakvi. Ivan i ja se volimo i nitko i ništa na ovome svijetu ne može stati na kraj našoj ljubavi – uvjeravala me.

Dva tjedna kasnije, sva u suzama već oko ponoći se vratila iz grada. Nisam morala ništa pitati da bih shvatila kako je njezina velika ljubav napokon dobila svoj očito ne baš najsretniji epilog.

- Zamisli, Tanja. Ivan me odbacio kao staru krpu zbog obične fifice. Upravo sam ga vidjela ispred kluba kako se ljubi s drugom – zaridala je. Premda sam došla u napast da joj kažem kako joj je Ivan svojim ponašanjem zapravo napravio medvjeđu uslugu jer je očito najobičniji kreten uspjela sam se suzdržati na vrijeme.

- Ne plači. Ivan očito nije bio onaj pravi. Ako ništa drugo, sada ćeš se barem moći posvetiti učenju. Kada jednog dana postaneš netko i nešto moći ćeš birati dečke – tješila sam ju kako sam znala i umjela dok je poput ranjene zvijeri i dalje ridala u mom naručju.

Na žalost, moja očekivanja se ni ovoga puta nisu ispunila. Narednih dana Sanja je neprekidno gledala Ivanove fotografije, prisjećala se zajedničkih trenutaka i kukala nad svojom nesretnom ljubavnom sudbinom.

- Nemaš pojma kako se osjećam. Sve me podsjeća na Ivana. Jako sam ga voljela. Samo trebam vremena da ga prebolim – šmrcala bi dok sam je pokušala nagovoriti da se, umjesto što stalno kuka za njim, radije prihvati knjige.

Prošlo je tako još nekoliko mjeseci. Već sam pomislila kako moja sestra nikada neće završiti fakultet kad se ipak sve promijenilo. Sanja se naglo uozbiljila i postala puno odgovornija. I dalje je povremeno izlazila ali ne onako često kako je to ranije bio slučaj. Više nije spominjala Ivana i činilo se da ga je napokon uspjela preboljeti. Počela je redovito odlaziti na predavanja i davati ispite u roku što me neizmjerno veselilo.

Dan kada sam diplomirala pamtit ću kao najsretniji u svom životu. Tome je značajno doprinijela i poslovna ponuda prestižne odvjetničke tvrtke koju sam kao najbolja studentica na godini dobila još istog dana. Tražili su pripravnicu na odjelu za odnose s javnošću i što je bilo najvažnije, nudili mogućnost napredovanja čime sam bila i više nego zadovoljna. Bila sam toliko uzbuđena da sam odmah nazvala Sanju i prenijela joj sretnu vijest.

- Zamisli, upravo sam dobila svoj prvi posao. Ne mogu vjerovati da već u ponedjeljak počinjem raditi. Večeras idemo u grad. Ovo definitivno moramo proslaviti – uzbuđeno sam započela čim se javila.

- To su izvrsne vijesti. Drago mi je zbog tebe – vedro je odgovorila. – Ti si pravi primjer toga kako se trud i rad na kraju uvijek isplate. Šteta što to i sama nisam shvatila na vrijeme. Napokon imaš priliku raditi ono što si oduvijek željela a pogledaj mene. Još uvijek se mučim na trećoj godini i tko zna hoću li je uopće uspjeti završiti na vrijeme – uzdahnula je.

- Ne brini sestrice, sigurna sam da ćeš uspjeti. Osim toga, ne zaboravi da još uvijek imaš svoju veliku sestru koja će uvijek budno paziti na tebe – pokušavala sam ju oraspoložiti šaljivom aluzijom na onih pet minuta koliko sam zapravo bila starija od nje. Kada sam s druge strane začula njen zvonki smijeh znala sam da sam uspjela u tome.

- Dakle, večeras idemo samo na večeru ili si još nešto imala na umu? Znaš, nije da te nagovaram ali u klubu bi moglo biti puno zanimljivije. Možemo piti, plesati, upoznavati zgodne frajere…– vrckavo je dodala.

- Što god želiš. Uostalom, smijem se i ja ponekad malo raspištoljiti, zar ne? – vedro sam nastavila.

- U redu… tada bi možda večeras mogle napraviti malu iznimku i učiniti nešto doista ludo. Nešto čega ćemo se zauvijek sjećati. Kao u dobra stara vremena, sjećaš se? – započela je.

- Hmmm… Što točno imaš na umu? – oprezno sam upitala.

- Ništa posebno. Samo ti lijepo sve prepusti meni. Uspijem li uspješno realizirati ono što sam zamislila zajamčeno nas očekuje i više nego lud provod – izletjelo joj je. – Sve u svemu, čeka me puno posla. Vidimo se kasnije – uzbuđeno je povikala u slušalicu nakon čega se veza prekinula.

Kad sam se kasno popodne napokon vratila doma zatekla sam Sanju kako prekopava po mom ormaru.

- Zaboga, gdje si dosad?! Već odavno smo trebale biti kod frizera – pomalo odsutno je dodala.

- Kakvog frizera? Ne razumijem – odgovorila sam ništa ne shvaćajući.

– Naručila sam nas za frizuru. Nećemo valjda ići neuređene u grad. Slavimo zar ne? – pojasnila je. – Usput, znaš li možda gdje su one ljubičaste haljine koje nam je mama poklonila za prošli rođendan? – Iskreno, prije mi se uopće nisu sviđale ali trenutačno je ljubičasta boja jako in…Mislila sam da bismo ih večeras mogle odjenuti ali ih nigdje ne mogu pronaći – rekla je.

- Dobro, Sanja, što je tebi? Ponašaš se kao da idemo na kraljevski bal a ne na najobičniju večeru – sada sam već počela osjećati ljutnju.

- Kakvu sad večeru?! Nismo li se dogovorile da ipak idemo u klub? – napokon je prestala prekopavati po policama i ozbiljno se zagledala u mene. – Daj, Tanja, molim te. Bit će zabavno, vidjet ćeš. Budemo li imale sreće možda upoznamo i nekog posebnog. Nikad ne znaš – molećivo je nastavila.

- U redu – nemoćno sam se složila. – A sad možeš prestati prekopavati po ormaru. Mislim da znam gdje su haljine – dodala sam.

Dok smo te večeri zajedno paradirale pred zrcalom moram priznati da smo Sanja i ja fizički bile potpuno identične. Ista haljina, frizura i šminka samo su još više doprinijele tome.

- Sekice, prvi put u životu te vidim ovako uređenu i iskreno… Oduševljena sam time kako izgledaš. Eto, pa ti i dalje tvrdi da šminka i frizura uopće nisu važne – uzbuđeno je brbljala Sanja.

- Iskreno, nemam pojma zašto sam se dala nagovoriti na ovo. Znaš koliko mrzim sva ta lickanja, osim toga, od ovolikog sloja maskare na trepavicama me užasno peku oči – namršteno sam dodala.

- Ne brini, preživjet ćeš. To je zato što nisi navikla na šminku. Znaš, ove haljine uopće nisu tako ružne kako mi se to učinilo na prvi pogled. Sigurna sam da će svi muškarci u klubu večeras sliniti za nama – samouvjereno je dodala okrenuvši se još nekoliko puta pred zrcalom. Da, Sanja je definitivno bila u svom elementu. Shvativši to nije mi preostalo ništa drugo već nasmijati se.

Sat kasnije, dok smo ulazile u klub osjećala sam zadivljene muške poglede na nama. Premda me zabava po klubovima nikada nije pretjerano zanimala lagala bih kada bih rekla kako mi njihovi pogledi nisu laskali. Ja koja sam većinu dotadašnjeg života provela u trapericama po prvi put u životu postala sam svjesna svoje ženstvenosti.

- Pođi nam pronaći stol a ja idem po piće. Opusti se sekice. Sve je pod kontrolom – blago je dodala opazivši kolebanje u mojim očima.

Desetak minuta kasnije napokon sam sjedila za jednim od praznih stolova u kutu i nervozno bacala pogled prema šanku gdje je u poduljem redu izvrsno raspoložena Sanja čekala na naša pića.

- Dobra večer. Nadam se da ne smetam. Htio sam vam samo reći da ste najljepša žena u klubu večeras. Barem meni – obratio mi se ugodan muški glas iza leđa. Okrenuvši se susrela sam se s prodornim pogledom predivnih, azurno plavih očiju.

- Oh, ovaj, pa, hvala – nenavikla na komplimente zbunjeno sam se promeškoljila u stolici.

- Nema na čemu – nasmijao se otkrivši pritom niz pravilnih, blistavobijelih zuba. – Ja sam Antonio. Ako nemaš ništa protiv rado bih te počastio pićem? – rekao je spuznuvši u stolicu nasuprot meni.

- Zapravo, Sanja, to jest, moja sestra, već je otišla po njega. Čini se da je došlo do nekog zastoja – petljala sam pokazavši prstom na red pred šankom koji je sada bio još dulji. Činilo se kao da se Sanja još uvijek nije pomakla s mjesta. Ovlaš je pogledao u smjeru mog prsta a tada se ponovo zagledao u mene. Dok mi je pogledom milovao lice osjetila sam kako počinjem rumenjeti. Glupačo, što je tebi? Kao da prvi put u životu razgovaraš s muškarcem – prijekorno sam pomislila premda to zapravo i nije bilo daleko od istine. U cijelom svom studentskom životu izlaske sam mogla pobrojiti na prste. Premda su me mladići doslovce opsjedali na njihova salijetanja sam redovito ostajala hladna. Oduvijek sam imala prioritete i čvrsto znala što želim. Učenje i završetak studija svakako su bili dio toga. Površne veze s kolegama nisu me pretjerano zanimale.  

- U tom slučaju možda bismo mogli zaplesati – predložio je na što sam se potpuno spetljala. Premda me Antonio silno privlačio istini za volju i nisam bila neka plesačica stoga me njegov prijedlog pomalo prestrašio.

- Ne znam baš… – promucala sam zažarenih obraza.

- No, dođi. Nemaš se čega bojati – nježno je rekao primivši me za ruku.

Već nekoliko trenutaka kasnije našla sam se u njegovom naručju. Dok su se na moje veliko čuđenje naša tijela skladno pomicala u ritmu glazbe srce mi je tuklo kao da namjerava iskočiti iz grudi. Unatoč zbunjenosti bilo mi je ugodno kao još nikad u životu. Sklopljenih očiju naslonila sam glavu na njegovo rame. Diskretan miris njegovog parfema draškao mi je nosnice i poželjela sam da ovaj trenutak nikada ne prestane. Na žalost, već nekoliko trenutaka kasnije glazba iz zvučnika je utihnula. Silom prilika ponovo sam se vratila u stvarnost.

- Tanja, volio bih da mogu do jutra ostati ovdje s tobom. Na žalost, rano ujutro moram na poslovni put. Ako nemaš ništa protiv, uskoro bih te volio ponovo vidjeti. Mogu li dobiti broj tvog mobitela? – upitao je kad smo se napokon razdvojili.

- I ja bih to voljela. Mislim, vidjeti te – sramežljivo sam promucala. – Znam da ćeš pomisliti da sam neka čudakinja ali… zapravo, nemam mobitel. Samo fiksni telefon – brzo sam dodala.

- Ne smeta mi. Dapače. Čujemo se – mangupski mi je namignuo kad sam mu izrecitirala broj i odmahnuo mi na odlasku.

Te noći, kad smo se Sanja i ja napokon legle u krevet još dugo smo razgovarale o svemu. Priznala mi je kako je dok je za šankom čekala na piće u gužvi naletjela na Ivana. Prema sjaju u njezinim očima slutila sam kako to nije sve i moram priznati da sam se jako zabrinula.

- Dakle, zato si se toliko zadržala za šankom?! Nemoj mi reći da si opet pala na njegove laži. Tip je kreten. Ne zaslužuje te, kako to ne shvaćaš?! Uostalom, što je s fificom s kojom si ga uhvatila prošli put? – nisam odoljela ne podbosti je.

- Varaš se. Ivan je večeras bio divan prema meni. Rekao je da me još uvijek voli, uostalom baš kao i ja njega. A djevojka s kojom sam ga vidjela ispred kluba je najobičniji nesporazum – odmahnula je rukom. – Ivan me sutra vodi na večeru i sve ćemo razjasniti u miru. Znaš, mislim da je napokon odlučio ostaviti svoju ženu – zavjerenički je prošaptala.

- Ti…..nemoguća si. U grob ćeš me otjerati. Kako samo možeš povjerovati u toliku količinu gluposti? Ivan ti laže! Nikada neće napustiti svoju obitelj zbog tebe! Molim te, opameti se već jednom – preklinjala sam.

- Tanja, ne budi dosadna. Priznaj da si samo ljubomorna na mene. Nisam ti ja kriva što si nisi u stanju pronaći odgovarajućeg frajera. Ne samo da bi napokon spoznala što je ljubav već bi i prestala pametovati onima koji to već znaju – branila se.

- Ne radi se o tome. Sestra si mi i brinem se. Ivan nije za tebe. Osim toga, tko kaže da i ja nemam dečka? – izletjelo mi je u naletu ljutnje. Premda sam već istog trena požalila zbog svoje nepromišljenosti bilo je kasno za kajanje.

- Oh, hajde, sve mi ispričaj! Želim znati baš sve – oduševljeno je poskočila u krevetu.

- Dobro, nije baš da imam dečka ali večeras sam upoznala nekog uistinu posebnog. Mislim da ćemo se ponovo vidjeti – započela sam dok je Sanja uzbuđeno gutala svaku moju riječ.

Suvišno je reći kako smo te noći Sanja i ja usnule tek pred zoru. Nakon što sam joj podnijela iscrpan izvještaj o Antoniju i našem razgovoru natjerala me da joj obećam kako nipošto neću propustiti sljedeću priliku da ga vidim što sam, razumije se, i učinila.

Unatoč mojim pokušajima da je odgovorim od toga, Sanja je naredne večeri brižljivo uređena od glave do pete ipak otišla na večeru s Ivanom. Kako bih si prikratila vrijeme do njezina povratka odlučila sam si pripremiti opuštajuću kupku. Baš sam kadu punila vodom kad je zazvonio telefon.

- Dobra večer, ljepotice. Nadam se da ništa ne prekidam. Oprosti mi, nisam mogao zaspati a da ti ne čujem glas. Ovdje je predivno ali nije isto bez tebe – cijelo tijelo mi se ukočilo kada sam s druge strane slušalice prepoznala Antoniov glas.  

- Ne, naravno, samo… Drago mi je što te čujem – napokon sam se uspjela pribrati. – Kada se vraćaš? – izletjelo mi je.

- Sljedeći tjedan. Jedva čekam vidjeti te – promrmljao je na što sam osjetila poznato lupanje srca. Znala sam da moram još nešto reći no bila sam toliko ushićena da naprosto nisam znala što bih mu odgovorila.

- U redu. Vidimo se onda – brzo sam rekla i poput zadnje glupače poklopila slušalicu.

Baš sam ulazila u kadu kad se iz hodnika začula neka buka. Nisam se ni snašla a vrata kupaonice su se širom otvorila i na njima se pojavilo uplakano lice moje sestre.

- Zamisli, kreten me ponovo ostavio na cjedilu. Puna dva sata sam ga čekala u restoranu a od njega ni traga ni glasa. Kako se samo usuđuje tako poigravati s mojim osjećajima – slomljeno je zajecala dok joj se još maločas pomno nanesena šminka pomiješana sa suzama sada cijedila niz lice.

- Sanja – nemoćno sam uzdahnula. – Koliko puta ti moram ponoviti da Ivan nije za tebe. Oženjen je, ima obitelj. Koliko god ti to željela shvati da mu nikada nećeš biti na prvom mjestu. Ne samo da te taj čovjek ne voli već te očito ni ne poštuje dovoljno kada ti se čak nije potrudio ni ispričati zbog svega – dovršila sam na što je Sanja briznula u još grčevitiji plač.

- Ali, ja… Voljela sam ga.. Vjerovala sam da će se promijeniti – grcala je u suzama dok sam je grlila. Koliko god da sam to željela nisam se mogla ljutiti na Sanju. Bila je zaljubljena u Ivana i na neki način odjednom sam mogla shvatiti kako se osjeća. Njena patnja me boljela i čvrsto sam odlučila kako ću učiniti sve da joj olakšam ovo očito teško razdoblje. Odjednom mi sinulo što trebam učiniti i jedva sam čekala sljedeće jutro da svoj naum sprovedem u djelo.

Narednog jutra čim sam došla na posao odlučno sam zakucala na vrata direktorova ureda.

- Oh, Tanja, drago mi je što vas vidim. Kako vam mogu pomoći? – upitao je zadubljen u papire pred sobom.

- Zanimalo me imate li možda kakvo slobodno radno mjesto za moju sestru? – ispalila sam kao iz topa. Prema pogledu koji mi je uputio činilo se da sam napokon uspjela privući njegovu pozornost.

- Žao mi je, ali trenutačno…

- Bilo što. Molim vas. Stvar je hitna i doista bi mi puno značilo ako biste mi izišli u susret – nisam odustajala.

- No dobro. Možda bi mi dobro došla još jedna tajnica. Barem na određeno vrijeme – nevoljko se složio.

- Hvala vam. Obećavam vam da nećete požaliti zbog svoje odluke – oduševljeno sam odgovorila. Nakon što smo dogovorili detalje još jednom sam mu zahvalila na susretljivosti i zadovoljno odjurila u ured kako bih čim prije nazvala Sanju i prenijela joj sretnu vijest da već od sutra počinje raditi.

Baš kako sam se i nadala Sanji je posao u tvrtci doista činio dobro. Posao tajnice s kliznim radnim vremenom i nije bio osobito zahtjevan i Sanja se napokon činila sretnom. Zračila je optimizmom, šarmirala sve oko sebe i kako se činilo, već ubrzo potpuno zaboravila na Ivana.

- Hvala ti Tanja. Stvarno mi je trebalo ovako nešto – nije propuštala niti jednu priliku da izrazi svoje oduševljenje novim poslom što me uistinu veselilo. Tih dana i sama sam se osjećala prilično dobro posebice kada bih još pomislila na Antonia i njegovo obećanje da ćemo se uskoro vidjeti.

Tjedan je brzo prošao, a zatim i još jedan no od Antonia na moju veliku žalost nije bilo ni traga ni glasa. Razmišljala sam o tome da ga nazovem ali tada sam se prisjetila da o njemu ne znam gotovo ništa, pa čak ni prezime. Čeznula sam za njegovim osmijehom i iz dana u dan postajala sve bezvoljnijom. Ali zato je Sanja doslovce blistala. Sumnjala sam da je moja sestra ponovo zaljubljena i nadala se da ovoga puta ipak nije Ivan u pitanju. Jednog jutra uz kavu sa zagonetnim osmijehom na licu napokon mi je sve priznala.

- Zaljubljena sam. Toni je nešto najbolje što mi se dogodilo u zadnjih sto godina. Tako je zgodan i romantičan… – zaneseno je prošaptala. – Naš susret je bio sam prst sudbine. Zamisli, prošlog petka sam izlazila iz firme i naletjela ravno na njega. S onim golemim buketom cvijeća u rukama nalikovao je glavnom liku iz kakvog romantičnog filma. Istina, u početku je bio pomalo čudan. Spominjao je neke stvari kojih se, iskreno, baš i nisam mogla prisjetiti. Osim toga, učinilo mi se da je pomalo i nagluh. Nekoliko puta me nazvao krivim imenom ali uvjeravam te da je inače presladak. Uostalom, koga je uopće briga za sitnice. Mene zasigurno ne – odmahnula je glavom. – Kad mi je pružio cvijeće i nazvao me najljepšom djevojkom na svijetu gotovo sam se rastopila od miline – nastavila je nizati hvalospjeve o njemu. Na žalost, koliko god to željela nikako se nisam uspijevala koncentrirati na naš razgovor jer su mi misli neprekidno bježale k Antoniju.

- Sretna sam zbog tebe, doista – odsutno sam odgovorila na što se Sanja prodorno zagledala u mene.

- Nešto te muči? – upitala je.

- Ne, naravno. Sve je u redu – slagala sam spustivši pogled.

- Mene ne možeš prevariti. Da čujem, o čemu je riječ? – bila je uporna.

- Zapravo… Muči me Antonio. Mladić iz kluba, pričala sam ti o njemu, sjećaš se? Rekao je da ćemo se vidjeti čim se vrati s puta no…. To se još uvijek nije dogodilo – prošaptala sam na rubu suza.

- Oh, moram priznati prilično gadna stvar – zamišljeno se složila. – Ali da sam na tvom mjestu ne bih se toliko brinula zbog toga. Znaš, muškarci su ti ponekad takvi. Većina njih želi voditi glavnu riječ što naravno ne mora značiti da ti se u dogledno vrijeme ipak neće javiti – tješila me.

- Doista tako misliš? – s nadom sam upitala.

- Aha. Možeš mi vjerovati. Možda nisam tako organizirana i pametna kao ti ali muškarce definitivno poznajem bolje nego vlastiti džep – samouvjereno je nastavila na što nisam odoljela a da se ne nasmijem.

Vrijeme je prolazilo a ja sam iz dan u dan postajala sve depresivnija. Živjela sam u iščekivanju susreta s Antonijom ili barem njegovog poziva. Premda se to čak i meni činilo smiješnim, željela to ili ne, morala sam si priznati da sam ludo zaljubljena u muškarca kojeg sam susrela tek jednom u životu. A tada, jednog sunčanog jutra stvari su se ipak promijenile. Imala sam slobodan dan i odlučila prošetati gradom. Baš sam stajala u poduljem redu na bankomatu kad mi se iza leđa obratio nečiji glas.

- Hej ljepotice, ne bi li u ovo vrijeme trebala biti na poslu? – upitao je Antonio smiješeći se od uha do uha. Bila sam toliko uzbuđena zbog toga što ga vidim da sam potpuno zaboravila na sve ostalo.

- Bok Antonio. Drago mi je što te vidim. Danas ne moram na posao. Imam slobodan dan – promucala sam zažarenih obraza.

- Čudno. Nisi mi ništa rekla o tome – promrmljao je više za sebe. – No, kako god. Pozivam te na kavu – vedro je dodao. Dok je u iščekivanju mog odgovora Antonio prodorno zurio u mene napokon sam postala svjesna ispranih traperica i jednostavne majice koju sam imala na sebi.

- Bojim se da nisam najbolje uređena za….

- Ne brini. U ovako u trapericama i bez šminke si mi još ljepša – prekinuo me. – Dođi malena – rekao je privlačeći me k sebi. Nisam se ni snašla a njegove usne su se strastveno spustile na moje. Dok sam mu željno uzvraćala poljubac osjećala sam znatiželjne poglede prolaznika, no nije me bilo briga. Predugo sam čekala na ovaj susret i nisam imala namjeru više ništa prepuštati slučaju.

Narednih dana bila sam sretna poput ptičice. Čak je i Sanja opazila promjenu na meni.

- Tanja, doista mi je drago zbog tebe. Hajde, pričaj! Želim znati baš sve – navaljivala je…

- Znaš, kad te tako slušam ne mogu se oteti dojmu da su Toni i Antonijo zapravo jako slični. Sigurna sam da će se naši dečki kada se jednom upoznaju izvrsno slagati. Sad kada smo obje u sretnim vezama možda bismo mogle upriličiti i neki zajednički izlazak, što kažeš? – navaljivala je u svom stilu.

- Ne znam baš. U posljednje vrijeme imam puno posla u firmi. Osim toga i Antonio je ovih dana prilično zauzet…

- Zaboga, Tanja, i ja radim.  Moj Toni je također poslovan čovjek! Pronaći ćemo neki kompromis kako bi svi bili zadovoljni. Evo, na primjer, subota – kovala je planove.

- Ne znam. Moram pitati Antonija odgovara li mu to – odgovorila sam kad je zazvonio telefon.

- Oh, zasigurno je Toni. Ja ću se javiti – žurno je rekla Sanja hvatajući slušalicu. Već nekoliko sekundi kasnije počela je zaljubljeno gugutati u slušalicu a moje nade da je s druge strane slušalice možda ipak Antonijo brzo su pale u vodu.

Unatoč stisci na poslu nastavila sam se redovito viđati s Antonijem. Premda me koji put znao iznenaditi kakvim čudnim komentarom ili primjedbom nisam tome pridavala prevelik značaj. Njegovo ali i vlastito ponašanje često sam pripisivala užurbanom načinu života. Jedne večeri me primjerice zaprepastila njegova primjedba o sjajilu na mojim usnama no vjerovala sam kako je Antonijo očito nešto pobrkao i nisam inzistirala na daljnjoj raspravi.

-  Ta ti boja izvrsno pristaje. Molim te, više nikad nemoj staviti onu vrišteću, ružičastu boju na svoje predivne usne – nasmijao se.

- Molim? Ne razumijem. O kakvoj ružičastoj boji govoriš? Nema ni govora o tome – odgovorila sam ništa ne shvaćajući.

- Onda sam ja neku večer bio pijan ili lud – pomalo uvrijeđeno je rekao na što sam se zaprepašteno zagledala u njega. – Ah, ne slušaj me. Što ja uopće znam o trendovima – već u narednom trenutku pomirljivo je odmahnuo rukom. – Radije dođi i daj mi pusu. Ti si moja jedina ljubav. Ništa na ovome svijetu nije vrijedno naše svađe – povukao me u naručje i nježno spustio svoje usne na moje…

Trenutci provedeni s Antonijom bili su nešto najdragocjenije u mom životu. Ozbiljno smo počeli razmišljati o zajedničkom životu. Kada se jedne večeri i Sanja vratila iz grada s osmijehom od uha do uha slutila sam da i ona ima slične vijesti.

- Toni mi je večeras rekao da traži stan za nas dvoje – ozareno je započela. – Stvarno me često zna iznenaditi ali upravo zato ga i volim. Mislim, nije da se ne veselim zajedničkom životu ali prilično sam iznenađena. Možeš li vjerovati da sam večeras po prvi put u životu ostala bez riječi – s osmijehom je dodala. – Molim te, obećaj mi da ćeš u subotu poći s nama na piće. Usput, postoji još nešto što ti nisam rekla…. Još uvijek nisam rekla Toniju da imam sestru blizanku. Moram i ja njega koji put iznenaditi, zar ne? – slegnula je ramenima. – Usput, jesi li možda vidjela moje ružičasto sjajilo? Nigdje ga ne mogu pronaći – upitala je na što sam odsutno odmahnula glavom.

- Učinit ću sve da nakratko pobjegnem s posla kako bih upoznala tvog famoznog Tonija – obećala sam. Ipak, bilo je to lakše reći nego učiniti.

Zatrpana poslom tog subotnjeg jutra nisam stigla niti razmišljati o svom obećanju a kada me Sanja nazvala i podsjetila na naš dogovor doslovce sam počela pucati po šavovima.

Kad sam se kasno popodne napokon vratila iz ureda Sanju sam zatekla u naslonjaču pred televizorom. Izraz njezinog lica govorio je više od tisuću riječi.

- Sanja, oprosti mi. Znam da sam te iznevjerila ali nisam to učinila namjerno. Nazovi Tonija i što se mene tiče već ujutro se možemo naći negdje na kavi – naglasila sam drhtureći od umora.

- Dobro. Ali nemoj opet prekršiti obećanje. Ovo ti je zadnja prilika da se iskupiš – sumnjičavo me odmjerila nakon čega joj se na licu napokon pojavio osmijeh.

Narednog jutra dok smo rukom pod ruku Sanja i ja ulazile u obližnji kafić, osjećala sam se kao da me upravo pregazio tramvaj. Bila sam ljuta i neispavana jer me Sanja već u cik zore izvukla iz kreveta. Dodatnu mrzovolju stvarala mi je hrpa ugovora na kuhinjskom stolu koje sam trebala proučiti tijekom popodneva. A tada mi je poznato lice za jednim od stolova iznenada popravilo raspoloženje. Osjetila sam kako me preplavljuje golema ljubav i požurila mu u susret.

- Antonijo, koja slučajnost. Kako si znao? Mislim, nisam imala pojma da ćeš i ti biti ovdje. Ovo je Sanjino maslo, zar ne? – uzbuđeno sam petljala prilazeći mu. Sanja me pritom slijedila u stopu. Učinilo mi se kako je Antonio najprije problijedio a potom mu je lice poprimilo neku čudnu, zelenkastu boju. Otvorenih usta, nekoliko je trenutaka zurio u nas i zijevao poput ribe na suhom.

- Moj Bože. Ne, ovo ne može biti istina – dahnuo je.

- Ne razumijem. O čemu govoriš? Ljubavi to sam ja, Tanja, a ovo je moja sestra Sanja – rekla sam. Kad sam se okrenula prema svojoj sestri opazila sam da se trese čitavim tijelom.

- Toni, kako si mogao? – provalilo je iz nje.

- Nisam znao! Kunem se da nisam znao… Bože, vas dvije ste potpuno iste. Nikada ne bih pomislio… – napokon mu se vratio dar govora.

- Ovo bi trebala biti neka šala ili što? – zbunjeno sam upitala Sanju još uvijek ništa ne shvaćajući.

- Da bar – slomljeno je rekla dok su joj suze u potocima curile niz lice. – Bože, više od tri mjeseca dijelile smo frajera a da to niti jedna od nas nije znala – ogorčeno je dodala. – Tvoj Antonijo je moj Toni, zar ti to još uvijek nije jasno? – upitala je grcajući u suzama. Istog trenutka osjetila sam kako mi tlo izmiče pod nogama. Sva bizarnost situacije u kojoj sam se našla napokon je pronašla put do mog mozga.

- Ne… To nije moguće. Antonijo, molim te, reci da to nije istina – preklinjala sam. Kada je nastavio tupo buljiti pred sebe osjetila sam da se počinjem gušiti. Skupila sam svu preostalu snagu i zaslijepljena suzama tuge, boli i poniženja, uzrujano istrčala iz kafića.

Danas, nekoliko mjeseci kasnije moj život se ponovo vratio u kakvu takvu normalu. Premda povrijeđene, Sanja i ja smo puno razgovarale o svemu i shvatile da nitko od nas nije kriv za ono što se dogodilo. Svi troje bili smo žrtve prevrtljive igre sudbine i jedino čemu se želim nadati jest to da više nikada, nitko od nas, neće imati prilike doživjeti ništa slično.

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka