Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Hoću li na pragu pedesete ponovo postati majkom?

Koliko god da me prestravljivala i sama pomisao o tome, dobro sam znala što bi to moglo značiti. Premda bih se obzirom na okolnosti najradije zavukla u kakvu mišju rupu, znala sam da od toga ne bi bilo nikakve koristi. Prije ili kasnije morat ću se suočiti s ostatkom svijeta. Znala sam da više ne mogu šutjeti o tome, posebice ne pred Marijanom.

Ionako to već uskoro više neću moći sakriti. Možda tek mjesec, najviše dva. Obzirom na mučnine koje već osjećam, pravo je čudo da Marijan i djeca još uvijek ništa nisu opazili – sumorno sam razmišljala. Uostalom, i zašto bih šutjela? Dio odgovornosti zbog ovoga što mi se dogodilo leži i na njemu – podsjetila sam se prisjetivši se noći u kojoj sam pretpostavljala da se sve zapravo i dogodilo.

Te subotnje večeri, po povratku s rođendanske proslave jednog Marijanovog prijatelja moj suprug i ja  smo shvatili da smo po prvi put u tko zna koliko dugo vremena ponovo sami u kući. Naš sin Vedran također je spominjao neku proslavu sa svojim društvom, a Veronika, njegova mlađa sestra, te noći je odlučila prespavati kod prijateljice.

- Mmmm… Tako je tiho. Čini se da smo sami u kući i… moram priznati da mi se ta spoznaja čini jako zanimljivom – zavodljivo je prošaptao Marijan privivši me u naručje čim smo za sobom zatvorili vrata. – Malena… ne budi takva škrtica, dođi… daj pusicu svom mužiću – mazno je dodao povlačeći me prema spavaćoj sobi.

- Zašto ne, ipak je ovo prilika koja se ne propušta. Tko zna kad ćemo ponovo ostati sami – prihvatila sam igru uzvraćajući mu poljupce. Onako opušteni zanijeli smo se malo više no obično. Ta noć bila je jedna od ljepših u posljednje vrijeme, ali sada kada sam već jasno mogla osjetiti simptome naše nepromišljenosti pitala sam se što mi je sve ovo trebalo. Posebice još u ovim godinama. Premda još uvijek nisam bila kod liječnika bilo mi je savršeno jasno da sam na pragu pedesete očito ponovo ostala u drugom stanju. Činjenica da je Marijan one večeri malo popio nimalo ga ne opravdava. Baš naprotiv! – prkosno sam pomislila u sebi.

Oh, Bože, zašto se to moralo dogoditi baš nama? I to sada kada već imamo dvoje gotovo odrasle djece a tvrtka u kojoj Marijan radi zjapi pred stečajem. Kako ćemo živjeti, školovati djecu i pritom još brinuti o malom djetetu? Ne, više nema odgađanja. Marijan čim prije mora doznati za to da sam trudna – odlučno sam pomislila no unatoč tome, već narednog trenutka sam ponovo sam zapala u letargiju koja me doslovce izjedala u posljednje vrijeme.

Zvuk otvaranja ulaznih vrata vratio me u stvarnost.

- Marijane, moramo raz… – povikala sam kad je u dnevnu sobu utrčala moja kći Veronika.

- Bok mama, jesi li možda vidjela moje nove tenisice? Sinoć sam ih ostavila na hodniku a sada ih nigdje ne mogu pronaći. Bila bih ti zahvalna kada bi mi umjesto što samo sjediš pomogla u potrazi. Prokletstvo, već kasnim na rukometni trening – užurbano je dodala prekopavajući po komodi izbacujući pritom sve što joj se našlo pod rukom.

- Zaboga, prestani praviti nered! – zaprepastio me vlastiti histerični vrisak na što se Veronika začuđeno zagledala u mene.

- Oprosti, čim se vratim sve ću pospremiti, obećavam. Uostalom, zar je to ikada bio problem? – pomalo uvrijeđeno je upitala. – Mama, što je tebi? Svi smo opazili da postaješ nemoguća u posljednje vrijeme. Na svaku sitnicu reagiraš burno i samo bi se svađala. No? Mogu li napokon doznati u čemu je problem? – odlučno je nastavila. U tom trenutku moja šesnaestogodišnja kći mi se učinila toliko zrelom i odraslom da sam joj poželjela povjeriti svoje sumnje. Uostalom, zašto to ne učiniti? Ona je pametna djevojka a potreban mi je razgovor i utjeha inače ću poludjeti – pomislila sam osjetivši kako mi se u očima nakupljaju suze.

- Oprosti, dušo. Nisam tako mislila. Sve je u redu, samo….- uzdahnula sam. – Malo sam umorna – nešto me natjeralo da se predomislim u posljednji trenutak. Nisam imala prava opterećivati kći svojim problemima. Osim toga, ni sama još nisam bila načisto što ću učiniti ako se doista dokaže da sam trudna stoga sam ju u posljednji tren odlučila poštedjeti detalja. Svakako moram najprije porazgovarati s Marijanom, kako bismo odlučili što i kako dalje, pomislila sam.

- Zašto se danas ne bi malo odmorila? Evo, ne moraš čak ni kuhati zbog nas. U hladnjaku ima narezaka i hrenovki. Ne brini, Vedran i ja ćemo se snaći i s tim. Tata uvijek može naručiti nešto iz restorana, osim toga, već je jeo na poslu, zar ne? Koji kilogram manje ionako mu ne bi naškodio – brbljala je na što sam osjetila kako me preplavljuje golema ljubav koja mi je iznova natjerala suze na oči. Oh, Bože, više nema nikakve sumnje u to da sam trudna. Svi pokazatelji su tu računajući i ovu pretjeranu sentimentalnost koja me prati u posljednje vrijeme – gorko sam pomislila.

- Hvala ti dušo, ali to neće biti potrebno. Bit ću dobro, ne brini – prošaptala sam ljubeći je na odlasku.

Samo nekoliko minuta nakon što je otišla ponovo se začulo otvaranje ulaznih vrata. Ovoga puta u pitanju je bio Marijan.

- Bok Jelena – tronuto je rekao kada je ušao. Bio je dovoljan samo jedan pogled da shvatim da je moj suprug pritom zaboravio izuti radne cipele.

- Dobro Marijane, koliko puta ti moram ponavljati da se u prljavoj obući ne ulazi u sobu! Tvoje ponašanje doista prelazi sve granice. Ponašaš se poput neposlušnog djeteta – ukorila sam ga. – Izvoli izuti cipele i čim opereš ruke možeš doći u blagovaonicu – nastavila sam pridižući se s trosjeda.

- Ne moraš se truditi, nisam gladan – sumorno je odgovorio spuštenog pogleda.

- Zar nešto nije u redu? – oprezno sam upitala. Kada sam pozornije pogledala svog supruga shvatila sam da je vrlo blijed.

- Ne znam kako bih ti to rekao ali…. Upravo sam dobio otkaz – tiho je rekao.

- Što? Kako…Ali… Kako je to moguće? – nesuvislo sam blebetala previše šokirana za bilo što drugo.

- Zaboga, Jelena, nemoj me sada još i ti mučiti pitanjima. Već dugo oboje znamo kako stvari stoje. Kao da mi i bez toga već nije dovoljno teško. Otpuštanje viška radnika u firmi bilo je samo pitanje vremena i, vjeruj mi, nisam jedini koji nije imao sreće. Zajedno sa mnom otkaz je dobilo još najmanje trideset ljudi a priča se da bi narednog mjeseca situacija mogla biti i gora – smrknuto je nastavio. Marijanova plaća bila je jedini koliko toliko siguran prihod u našem kućanstvu i dosad smo se nekako snalazili s njom. Nisam se usuđivala ni pomisliti što će biti sada kada smo ostali i bez nje. U glavi mi je toliko brujalo da sam pomislila kako će mi eksplodirati. Bože, što sad? Kako ćemo živjeti? Kako školovati djecu? – obuzeta tmurnim mislima na trenutak sam čak zaboravila na činjenicu da sam trudna. Čim sam ponovo postala svjesna toga jedva sam se suzdržala da glasno ne zaplačem od muke.

- Marijane… i ja tebi moram nešto reći – Sjećaš se one večeri… Onda kad smo se vratili s proslave Mirkova rođendana i… Zaboravili upotrijebiti zaštitu? – napokon sam se ohrabrila premda su mi riječi zapinjale u grlu.

- Daaa? Što s tim? – oprezno je upitao Marijan.

- Mislim da sam ostala trudna – ispalila sam kao iz topa spustivši pogled kako bih prikrila suze.

- Pa to su prekrasne vijesti, Jelena. Jesi li posve sigurna u to? – nisam mogla vjerovati kada je napokon progovorio. A tada sam se napokon slomila.

- Nemoj mi samo reći kako si sretan što ćemo u ovim godinama ponovo postati roditelji? Zaboga, meni je gotovo četrdeset i osam! Što će reći naša djeca, susjedi, prijatelji? Vedran i Veronika će nas zacijelo zamrziti. Svi će nas ismijavati zbog takve nepromišljenosti. Ne, ja to neću moći podnijeti! – zaridala sam.

- Ne plači, Jelena. Sve će se srediti, vidjet ćeš. Važno je jedino da čim prije odeš liječniku i da sve bude u redu. Zamisli samo, ponovo ćemo u kući imati maleno, slatko djetešce. Ima li većeg blagoslova od toga? – Marijan me pokušavao utješiti dok sam i dalje neutješno jecala.

- Marijane, ne budi dijete! Ne shvaćaš li da smo jednostavno prestari za ovo?! Zaboga, meni je četrdeset i osam! Četrdeset osam, shvaćaš!? – zaurlala sam unijevši mu se u lice. – Mogu li uopće iznijeti ovu trudnoću bez komplikacija? Sve da mi takvo što i pođe za rukom od čega ćemo živjeti i još pritom brinuti o malom djetetu? – zaridala sam.

- Nemoj mi reći da razmišljaš o pobačaju?! Molim te, reci da se šališ– šokirano je procijedio Marijan.

- Ne, ne šalim se, jednako kao što se ni ti nisi šalio one noći u kojoj si mi zadao ovakvu muku. Pusti da sama odlučim o tome – odbrusila sam odlučno otirući suze. – Samo te molim da zasad ništa ne govoriš djeci. Mislim, barem dok ne odlučim što ću. Dopusti da im ja to kažem. A sad idem skuhati kavu – nastavila sam okrenuvši se kako ponovo ne bi vidio suze u mojim očima.

- Jelena, molim te da još jednom dobro promisliš o svemu. Znam da situacija u kojoj se nalazimo nije nimalo blistava ali, gdje ima dovoljno za dvoje djece bit će i za treće, zar ne? Uvjeravam te da pobačaj nije rješenje. Muž sam ti i dobro te poznajem. Ne bih želio da učiniš nešto zbog čega ćeš se kasnije kajati ili, ne daj Bože, dovesti u kakvu opasnost. Znam da ćeš sada pomisliti da sam poludio ali… doista želim to dijete, i, ukoliko odlučiš roditi, obećavam kako ću ti biti potpora u svemu – Marijanove riječi su me prenule na izlasku. Okrenuvši se susrela sam se s njegovim pogledom punim ljubavi. Nije bilo nikakve sumnje u to da moj suprug misli ozbiljno. Unatoč strahu i predrasudama koji su me gušili, odjednom sam osjetila olakšanje. Pa što ako sam nešto starija od prosjeka? I što ako će nam se ostali rugati? Sve će biti lako dokle god je Marijan uz mene. Rodit ću to dijete i sve će biti u redu, pomislila sam u sebi.

- Hvala ti – ganuto sam prošaptala.

Prošlo je još nekoliko dana a ja sam postala malo mirnija. Pomirila sam se sa sudbinom da ću uskoro ponovo postati majkom i sada sam još samo čekala pravu priliku kako bih to priopćila Vedranu i Veroniki. Od srca sam se nadala kako će imati razumijevanja za moju odluku te da njihova reakcija nakon početnog šoka ipak neće biti pretjerano burna. Na koncu sam odlučila kako će biti najbolje pokušam li ih ipak najprije malo pripremiti na to. Kad se vrate iz škole dočekat ću ih s vrućim palačinkama i dok ih budu zajedno jeli slučajnom primjedbom o tome kako bi bilo imati bebu u kući pokušati ispitati teren, smišljala sam plan.

Kada su kućanski poslovi napokon bili pri kraju na Marijanov nagovor odlučila sam nazvati liječnika kako bih čim prije dogovorila ginekološki pregled. No kada sam to učinila doznala sam da se moj doktor trenutačno nalazi na godišnjem odmoru.

- Žao mi je gospođo, ali doktor Vinković se vraća tek za dva tjedna. Nadam se da nije u pitanju ništa ozbiljno. Ukoliko ipak jest tako, rado ću vam preporučiti zamjenu – ispričavala se sestra s druge strane slušalice.

- Hvala, ali to neće biti potrebno. Mislim da ću ipak pričekati doktora. Znate, on je… – zaustila sam reći kako me upravo on porodio s Vedranom i Veronikom te da bih željela da tako bude i ovog, trećeg puta no ipak sam se predomislila u posljednji trenutak.

- No dobro. Hvala vam još jednom. Svakako ću vas nazvati za dva tjedna kako bih ponovo napravila termin. Hoće li to biti u redu? – ljubazno sam upitala.

- Naravno, gospođo Jelena. Samo vi nazovite pa ćemo se sve lijepo dogovoriti – srdačno je odgovorila prekinuvši vezu.

- Mama, što nije u redu? Zar si bolesna? Zašto mi ništa nisi rekla? – poskočila sam kao oparena začuvši Vedranov glas iza leđa.

- Tko kaže da sam bolesna? Sve je u najboljem redu – zbunjeno sam promucala.

- A zašto si onda upravo zvala doktora? Sve sam čuo i ne pokušavaj mi lagati – odlučno je rekao moj sedamnaestogodišnji sin. – Mama, rekla bi mi kada nešto ne bi bilo u redu, zar ne? – njegov prodoran pogled natjerao me da porumenim.

- Ne brini sine, sve je u redu, samo….

- Bok mama, što ima za jesti? Danas smo pisali čak dva testa a posljedica tako velikih umnih napora jest to da sam gladna kao vuk! – u izlaganju me prekinula Veronika koja je već u narednoj sekundi poput furije utrčala u kuhinju.

- Samo da znaš, ovaj razgovor nipošto nije završen – promrmljao je Vedran sjedajući za stol. Bože, nisam ni opazila koliko je narastao u posljednje vrijeme – uhvatila sam se kako razmišljam dok sam ga promatrala.

Ubrzo mu se i Veronika pridružila za stolom.

- Sudeći prema brzini kojom jedeš okladio bih se da uopće nisi imala vremena oprati ruke – zadirkivao ju je Vedran.

- Ah, bez brige, barem štedim vodu koju ti otkad imaš djevojku ionako nemilice trošiš na svoje lickanje – uzvratila mu je istom mjerom pritom prasnuvši u smijeh. Bože, koliko samo nalikuje Marijanu. Baš poput njega i kod nje sve mora biti sad i odmah – pomislila sam dok sam zadovoljno promatrala kako moja kći poseže za već trećom palačinkom po redu.  A Vedran? Vedran je već druga priča. Smiren i staložen, baš poput mene nekoć. Da mi je samo znati kome će više nalikovati beba koju nosim? – nisam odoljela ne zapitati se u sebi.

- Mama, danas sam čula jednu novost. Pogodi tko će dobiti bebu? – iznenada je upitala Veronika. Njezino pitanje me toliko zateklo da su mi zadrhtale ruke a dio soka iz vrča koji sam upravo prinosila stolu izlio se po podu. Oh, ne, Bože, pa oni već sve znaju, nelagodno sam pomislila osjetivši kako rumenim.

- Baš sam nespretna. Odmah ću to srediti – zbunjeno sam se ispričavala brišući mrlju s poda. Da čujem, o kome je riječ? – napokon sam smogla hrabrosti upitati. Istovremeno, u glavi sam panično pokušavala smisliti najprikladniji način kojim bih im sve objasnila.

- Tanjina sestra Lovorka – mirno je nastavila moja kći na što sam ipak ponešto odahnula od olakšanja.

- Što? Nemoj mi reći. Ako se ne varam, ta cura je tek nedavno proslavila osamnaesti rođendan. Mislim da sam se čak i sam nakratko našao na tom famoznom tulumu. Sjećam se da je ondje vladala prava ludnica  – nadovezao se sada i Vedran.

- Ha, ha, čini se da se u toj ludnici sve zapravo i dogodilo. Kao što znaš, Lovorkini roditelji te večeri nisu bili doma i čini se kako su se stvari na tulumu malo otele kontroli. Čula sam da je Lovorka te noći zabrijala s Brunom i premda on to uporno poriče, ona tvrdi kako je upravo on otac njezinog djeteta – nastavila je Veronika.

- Hm, da, poznajem tog Brunu. Kad su cure u pitanju s njim se doista nikad ne zna. Moram priznati da me takvo što uopće ne bi začudilo. No, ljuti me što je takva kukavica. Dobiti dijete nije mala stvar. Ako je već sudjelovao u nečem tako ozbiljnom tada bi na neki način trebao preuzeti i odgovornost. Unaprijed žalim Lovorku – Vedranovo zrelo razmišljanje me zateklo. Unatoč tome što sam shvaćala da pred sobom više nemam djecu već mlade, zrele ljude nikako nisam pronalazila hrabrosti priznati im da sam trudna. Bojala sam se njihove osude a to ne bih mogla podnijeti. Premda sam samu sebe prezirala zbog toga odlučila sam šutjeti barem dok doktor ne potvrdi moje sumnje.

Dani su prolazili a simptomi trudnoće postajali su sve uočljiviji. Neprekidno sam bila napeta i razdražljiva, mučile su me glavobolje i mučnine a kada sam jednog jutra nakon tuširanja slučajno stala na vagu shvatila sam da sam se udebljala čak četiri kilograma. Da, više nema nikakve sumnje, trudna sam – pomislila sam ne znajući bih li se trebala veseliti ili plakati zbog toga. Koliko god da sam se bojala budućnosti koja se obzirom na okolnosti nije činila nimalo blistavom znala sam da ne bih imala hrabrosti za pobačaj. Na koncu, zašto bih učinila takvu strahotu? Imam pametnu djecu, dobar i sretan brak i već ćemo nekako izaći na kraj s još jednim djetetom. To što više nismo u cvijetu mladosti ne znači da mu nećemo znati pružiti ljubav koju zaslužuje – razmišljala sam. – Maleno moje. Samo ti meni mirno spavaj – nježno sam prošaptala dodirnuvši trbuh. Po prvi put u ne znam koliko vremena usne su mi se razvukle u osmijeh. Uhvatila sam se kako odjednom jedva čekam ponedjeljak i odlazak na liječnički pregled.

- Idem s tobom – rekao je Marijan dok smo tog jutra u kuhinji ispijali kavu.

- Hvala ti dušo, ali mislim da to neće biti potrebno. Nakon pregleda planiram ostati u gradu i obići nekoliko butika s dječjom odjećom. Znam da baš nismo pri novcu ali bit će potrebno toliko toga – nasmijala sam se.

- Hej, Jelena, pa ti se smiješiš. Moram priznati da to već dugo nisam vidio – vidljivo se obradovao moj suprug. – Jesi li sigurna kako ne želiš da pođem s tobom? – brižno je upitao.

- U redu. Kako želiš – slegnuo je ramenima kada sam ponovo odmahnula glavom. – Tada bih valjda mogao otići do burze. Nikada ne znaš. Možda baš danas budem imao sreće i pronađem neki posao. Sretno ljubavi – dodao je ljubeći me u obraz na polasku.

- Sretno i tebi – nasmijala sam se uzvraćajući mu poljubac.

Dva sata kasnije već sam sjedila u ordinaciji doktora Vinkovića i uzbuđeno mu iznosila svoje sumnje dok me on pozorno slušao. Kada me zamolio da legnem na stol kako bi me pregledao osjetila sam treptaj uzbuđenja u sebi. Napokon ću doznati je li moje djetešce dobro. Možda bi doktor čak mogao vidjeti i kojeg je spola? Ili je ipak još uvijek prerano za to, razmišljala sam sklopljenih očiju.

- Što ste ono rekli? Kada ste posljednji put imali mjesečnicu? – iz razmišljanja me trgnuo doktorov glas.

- Prije gotovo tri mjeseca. Što je? Zar nešto nije u redu s mojim djetetom – panično sam upitala.

- Ne brinite, sve je u redu. Potpuno ste zdravi. A sada se možete odjenuti – mirno je odgovorio kada je pregled napokon završio.

- Gospođo Jelena, žao mi je što vas moram razočarati no unatoč simptomima o kojim ste mi govorili čini se da ipak niste trudni. Kod vas je došlo do poremećaja a kako se čini uzrok tome bi mogla biti preuranjena menopauza. Znate, to je prilično čest slučaj kod žena vaše dobi stoga nemate razloga za brigu. Prepisat ću vam terapiju u vidu hormona koja bi trebala biti dovoljna za naredna dva mjeseca. Potom ćete ponovo doći k meni kako bismo vidjeli što i kako dalje – poslovno je rekao kad sam se odjenula. Moram priznati da sam u tom trenutku unatoč svemu osjetila golemo razočaranje. Koja sam ja neznalica. Sva sreća da ništa nisam govorila djeci. Samo bih se osramotila, pomislila sam.

- Sigurni ste da nisam trudna? – upitala sam još jednom za svaki slučaj.

- Za sad da. No, ukoliko tako želite, jamčim vam da uz ovu terapiju nećete imati apsolutno nikakvih problema pri začeću – našalio se pogledavši me preko ruba naočala.

- Hvala, imat ću to na umu premda stojim iza toga da mi ni s ovih dvoje nikada nije dosadno – prihvatila sam šalu dok smo se opraštali.

Vrativši se doma shvatila sam da se Marijan još uvijek nije vratio iz grada. Kako bih ga iznenadila odlučila sam pripraviti njegovo omiljeno jelo. Djeca su bila u školi u popodnevnom turnusu što je značilo da se još barem nekoliko sati neće vratiti doma. Tako ćemo u miru razgovarati, pomislila sam vadeći namirnice. Već narednog trenutka začula sam zvuk otvaranja ulaznih vrata i shvatila da se Marijan vratio.

- Hej, Jelena, doma sam! Pogodi što ima novoga?! Našao sam posao! – proderao se iz hodnika.

Istog trenutka ozareno sam ispustila nož kojim sam do maločas gulila povrće i požurila mu u susret.

- Od sutra počinjem raditi na jednom gradilištu. Nisu li to izvrsne vijesti? Sada se više nećeš morati toliko brinuti oko novca što ionako nije dobro za bebu – sretno je rekao kad sam mu se bacila u naručje.

- Oh, ljubavi, čestitam! Ali… I ja tebi imam nešto za reći – započela sam prethodno pročistivši grlo na što se Marijan upitno zagledao u mene.

- Nisam trudna. Čini se da je došlo do nekog poremećaja – mirno sam rekla. – Znaš, najgore od svega je što me ta vijest čak pomalo i razočarala. No ipak, kad bolje promislim, možda je tako i bolje. Nije da ne volim djecu ali…Iskreno, mislim da je naše vrijeme prošlo, barem što se toga tiče. Već za koju godinu Vedran i Veronika će zasnovati vlastite obitelji i po svim pravilima dobrog, starog baka servisa ne bi nam trebalo biti dosadno, slažeš se? – upitala sam nasmiješivši se.

- Kako god ti kažeš ljubavi – Marijan mi je uzvratio osmijeh i nježno me privukao u svoje naručje. Dok smo zagrljeni stajali na hodniku, bilo je savršeno jasno da imam najboljeg muža na svijetu.

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net,

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka