Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Bila sam premalena da joj pomognem, utopila se pred mojim očima

Dok mi je srce tuklo kao ludo, navala panike koju sam osjećala u svakoj pori svog bića doslovce me gušila. Cijelo tijelo treslo mi se poput šibe na vjetru. Pogledala sam u mirnu, zelenu površinu vode ispod sebe i duboko udahnula kako bih se barem malo smirila, no uzalud. Neobjašnjiv strah od duboke vode koji sam oduvijek osjećala i ovoga puta me potpuno paralizirao. Već sam počela osjećati vrtoglavicu no unatoč tome, niti uz najbolju volju i dalje se nisam uspijevala pomaći s mjesta.

- Mirela, što se događa? Jesi li dobro? – odjednom sam osjetila nečiju ruku na svom ramenu. – Užasno si blijeda. Dođi, ne namjeravaš li doista skočiti nemoj smetati drugim ljudima – u jednom trenutku do mene je dopro umirujući glas moje prijateljice Renate.

- Oprosti, dobro sam. Doista ne znam što mi je bilo – drhtavo sam odgovorila prihvativši njezinu ruku. Dok smo se improviziranim stubištem polako spuštale u podnožje panika u meni je polako jenjavala. Ipak srce mi je i dalje udaralo kao da namjerava iskočiti iz grudi.

- Nije mi drago što ti ovo govorim, no taj tvoj strah od vode nikako ne može biti normalan. Tu jednostavno mora postojati još nešto. Jesi li razmišljala o tome da pokušaš zatražiti stručnu pomoć? – ozbiljno je upitala. – Doista, Mirela. Sjeti se samo prošlog ljeta na Njivicama. Lela i ja gotovo da nismo izlazile iz vode ali zato ti nisi željela ni kročiti u more – podsjetila me dok sam spuštenog pogleda hodala uz nju. Premda sam znala da je u pravu i da mi samo želi najbolje, tvrdoglava kakva sam bila pokušala sam se obraniti.

- Renči, moraš li ti baš uvijek od svega raditi dramu? Već sam ti rekla da sam dobro. Idem se presvući – odbrusila sam na što se moja prijateljica u nevjerici zagledala u mene.

- Dobro, radi što hoćeš. Samo sam predložila. Ne moraš se odmah ljutiti – nabusito je dodala. – Ne želiš li plivati, ne moraš, no nismo li se dogovorile da ćemo ovo popodne provesti na bazenu? Trebalo nam je biti odlično. Uostalom, Tin i Saša samo što nisu stigli. A baš sam te htjela upoznati sa Sašom – pomalo razočarano je rekla.

- Žao mi je ali stvarno moram ići doma. Mama i tata su na poslu – slagala sam. –  A i Dino bi se svakog trena trebao vratiti iz škole. Netko ga mora dočekati s jelom – obrazložila sam sliježući ramenima. Odjednom sam jedva čekala da napokon dođem doma.

- Moš si mislit! Dino, pa Dino! – narugala se. – Koliko znam tvoj braco bi uskoro trebao navršiti osamnaest godina. Nije više beba da mu je potrebno pripremati kašice. Dovoljno je odrastao da si može i sam spremiti nešto za jelo. Ali, jasno, zašto bi se uopće trudio kad ima sestricu koja mu je uvijek pri ruci i pleše upravo onako kako on zasvira?! Ako mene pitaš, mislim da je smiješno što toliko skakućeš oko njega – sarkastično je dodala. Istog trenutka oči su mi se napunile suzama.

- Molim? Kako se samo usuđuješ tako govoriti o meni? Mislila sam da si mi prijateljica – uvrijeđeno sam rekla okrenuvši se kako ne bi vidjela moje suze. Dok sam trčala prema kabini za presvlačenje mogla sam čuti Renatino dozivanje no nisam se obazirala. U žaru ljutnje mogla mi je reći bilo što ali predbacivati mi zbog Dine, to nikako. Dino je bio moj mlađi brat i držala sam da je moja briga o njemu posve prirodna. Onog trenutka kad mi je na proslavi sedmog rođendana mama rekla da je ponovo trudna bila sam presretna. Vijest da ću dobiti brata ili sestru bila mi je najljepši rođendanski dar.

Kada se nekoliko mjeseci kasnije napokon rodio Dino mojoj sreći nije bilo kraja. Od prvog dana gotovo opsesivno sam brinula o tome da Dino uvijek bude suh i nahranjen. Čak i kada bi kuća utonula u tamu a naši roditelji otišli na počinak na prstima bih odlazila u njegovu sobu kako bih se uvjerila da je s njim sve u redu. Već tada nije bilo stvari koju ne bih učinila za svog malog brata. Džeparac sam redovito trošila na igračke i sitnije potrepštine za njega. Njegov bezubi osmijeh koji bi mi uputio kada bi u ruke uzeo novi autić koji sam kupila za njega bio mi je najveća nagrada.

Kada je Dino krenuo u školu moja zaštitnička uloga spram njega se nastavila. Ako bih toga dana u školi imala manje sati od Dine bez razmišljanja bih ostajala na stubištu ispred škole i strpljivo čekala da u gomili učenika ugledam njegovo nasmijano lice. Premda me mama često korila zbog moje pretjerane brige, nije me bilo briga. Naprosto sam morala u svakom trenutku biti sigurna da je moj brat dobro. Osjećala sam neku neobjašnjivu obvezu da uvijek i svugdje budno pazim da mu se što ne dogodi što moram priznati i nije uvijek bilo baš lako. Suprotno od mene koja sam oduvijek bila mirna i samozatajna djevojčica Dino se kako je rastao sve više pretvarao u malog buntovnika. Njegova razigranost i znatiželja nisu imale kraja. Volio se penjati po drveću i činiti razne nepodopštine. Budući da sam neprekidno bila uz njega često sam bila svjedokom njegovih suza zbog ozljeda koje bi pritom zaradio. Dok bi moj mali braco ronio krokodilske suze plakala bih zajedno s njim jer naprosto nisam mogla podnijeti njegovu patnju. Silno sam voljela Dinu i premda sam znala da ćemo kad-tad otići različitim životnim putovima prisiljavala sam se ne razmišljati o tome.

- Mirela, što se dogodilo? Ne bi li trebala biti s Lelom i Renatom? – upitala je mama kad sam se nešto kasnije vratila kući.

- Možda bih i ostala s njima na bazenu da ondje nije tako dosadno – zlovoljno sam odgovorila.

– Ah, tako – odmahnula je rukom. – Upravo sam zgotovila tvoju omiljenu tjesteninu. Možeš jesti ako si gladna – nastavila je poslujući oko štednjaka.

- Nisam gladna – promrmljala sam.

- Što je dušo? Zar nešto nije u redu? Jako si blijeda. Niste se valjda vas tri posvađale? – zapitkivala je i dalje i ne znajući koliko je blizu istini.

- Mislim da mi je Renata zamjerila što nisam željela ostati na bazenu. Ali znaš nju. Sigurno će me već za pola sata nazvati kako bi mi se ispričala – odlučila sam ponešto iskrenuti istinu.

- Znaš, Renata je krasna cura. Malo je iskrenih i dobronamjernih prijateljica kao što je ona. Nadam se da si svjesna toga. Kako god, nadam se da ćete brzo izgladiti nesporazum – dodala je uz osmijeh.

– A gdje je Dino? Zar se još uvijek nije vratio iz škole? – iznenada sam promijenila temu.

- Baš maločas je javio da će zakasniti na ručak. Poslije nastave mora ostati na sastanku školskog odbora gdje će dogovarati detalje oko predstojeće ekskurzije – pojasnila je.

- Molim? Kakve ekskurzije? Dino mi nije ništa govorio o tome – zbunjeno sam upitala.

- No, maturalna ekskurzija. Zar si zaboravila? Neku večer smo razgovarali o tome. Opet previše učiš, zar ne? Dušo, trebala bi se ponekad malo i odmoriti od svih tih knjiga. Preopterećena si i brinem se zbog tebe. Samim time, sigurno bi mirnije i spavala. Zaboravila sam ti reći, neku noć si toliko vikala u snu da smo tata i ja povjerovali da ti je pozlilo – ozbiljno je rekla pomilovavši me po kosi na što sam se užasnuto zabuljila u nju. Moram priznati da su me mamine riječi prilično iznenadile. Premda sam noću često ružno sanjala i budila se sva u znoju uglavnom se ujutro ne bih  sjećala ničega osim male plavokose djevojčice u ružičastom kupaćem kostimu.

- Vjerojatno si imala noćnu moru. A sad operi ruke i dođi za stol. Moraš pojesti nešto. Pogledaj se kako si blijeda i mršava – brižljivo je rekla na što mi nije preostalo ništa drugo već poslušati je.

Dok sam te večeri u svojoj sobi prelistavala udžbenik ekonomije iznenada se na vratima pojavio Dino.

- Hej, curo, što ima? Ne namjeravaš valjda to sve pročitati večeras? – našalio se u svom stilu.

- Iskreno, trebala bih. Posljednjih dana sam malo zapostavila učenje – odgovorila sam smiješeći se.

- Ah, a tko će onda sa mnom u kupovinu? Ne želiš valjda da tvoj braco ode na maturalno putovanje u  u starim prnjama. Oh, sunce, more, plaža… To se zove život – nastavio je dok su mu oči blistale od uzbuđenja. Istog trenutka osjetila sam neobjašnjivu navalu panike u sebi. Ne, ne smijem dopustiti da Dino ode… Tko zna što mu se sve ondje može dogoditi, pomislila sam dok mi se srce stezalo od straha.

- Doista odlaziš u Opatiju? Koliko… Mislim, koliko dugo ćeš ostati ondje? – promucala sam.

- Putujemo već u ponedjeljak i ostajemo puna dva tjedna – ponosno je objavio. Tako skoro? – pomislila sam. Sad mi se već čitavo tijelo treslo od muke.

- Mirela, jesi li dobro? – zabrinuto je upitao.

- Jesam, samo… Možda bi ipak bilo bolje da ostaneš kod kuće. Mogli bismo koji put zajedno otići u kino, ispeći pizzu ili se samo rolati kvartom, što kažeš? – trudila sam se nagovoriti ga.

- Zaboga, Mirela, što je tebi?! Putovanje je već odavno uplaćeno. Sve i da hoću više ne mogu odustati od toga. A uostalom, i zašto bih? Predugo sam čekao ovo putovanje da bih sada, samo zato što to tebi iz nekog čudnog razloga ne odgovara odustao od svega. Svi bi mi se smijali. Bio bih razredni izopćenik, shvaćaš li to? – zapanjeno je upitao.

- Znam, oprosti… Samo sam… Zabrinuta za tebe – napokon je provalilo iz mene.

- Daj, opusti se malo. Nisam više beba. Uskoro ću napuniti osamnaest godina. Ne možeš me čuvati cijeli život. Ako te to može utješiti i nekoliko profesora putuje s nama – nešto blaže je dodao ugledavši suze u mojim očima. Premda me Dinine riječi nisu pretjerano utješile nisam imala druge već pomiriti se sa sudbinom.

- U pravu si. Pamet u glavu i… pazi na sebe – uspjela sam promucati dok je izlazio iz sobe. Kad su se za njim napokon zatvorila vrata osjetila sam neizdrživu bol u srcu. Slomljeno sam skliznula na pod a suze su same od sebe potekle niz moje lice. Dok sam ridala poput ranjene životinje zapravo ni sama nisam znala zašto plačem. Unatoč tome neobjašnjiv strah da bi se Dini ondje daleko od mene moglo dogoditi nešto loše i dalje je bio jači od svega.

Narednog jutra probudio me zvuk dolazne poruke na mobitelu.

„ Oprosti zbog onog jučer. Nadam se da imaš vremena za kavu. Lela i ja te čekamo. Imamo iznenađenje za tebe „ – stajalo je u Renatinoj poruci. Tako to radi Renata, pomislila sam nasmiješivši se. Tko god da je jednom rekao kako je jutro puno pametnije od večeri bio je u pravu. Odjednom sam na nesporazum s Renatom gledala potpuno drugim očima. Kad bolje promislim moja prijateljica mi zapravo nije rekla ništa loše. Čak štoviše, bila je u pravu. Doista bih se trebala početi navikavati na činjenicu kako Dino više nije onaj maleni dječak od nekoć već mladi muškarac koji ima pravo na vlastiti život i odluke, ma što to značilo. Moram priznati da me takvo razmišljanje ponešto umirilo.

Već pola sata kasnije utrčala sam u naš omiljeni kafić. Za jednim od stolova ugledala sam Lelu i Renatu u kako se činilo, prilično živahnoj raspravi.

- Ne, mislim da će biti najbolje ako umjesto traperica ipak kupim crne hlače. Uostalom, kasnije ih mogu kombinirati s hrpom drugih stvari što s trapericama baš i nije slučaj….

- Bok cure – vedro sam ih pozdravila. – Dobro, morate li se vas dvije baš uvijek svađati? – šaljivo sam upitala. – Da čujem, o kakvim hlačama je riječ?

- Hej, Mirela, drago mi je što te vidim. Žao mi je zbog naše prepirke. Doista nisam tako mislila. Znam koliko voliš Dinu – Renata me uhvatila za ruku čim sam sjela.

- Ne moraš se ispričavati. Sve je u redu. Bolje mi ispričajte o kakvom iznenađenju je riječ – gorjela sam od nestrpljenja doznati što su mi to njih dvije  pripremile.

- Dooobro… Mislile smo ti to otkriti tek nakon kave no vidimo da si nestrpljiva. Dakle, mislile smo kako bi bilo super da nas tri danas odemo u kupnju. Onako opušteno, bez žurbe. Trebam nove hlače a i Renata bi željela pogledati neke stvari. Mogle bismo otići u onaj novi trgovački centar a kasnije na ručak, što kažeš? – upitala je Lela.

- U redu. Moglo bi biti zabavno – pomalo nevoljko sam se složila. Premda se to od Renate i Lele moglo očekivati jer su oduvijek uživale u kupovini, meni se, iskreno, ideja o šopingu i nije pretjerano svidjela. Lutanje po trgovačkim centrima oduvijek sam smatrala čistim gubljenjem vremena. Iz dna duše mrzila sam gužvu i dugotrajno tiskanje u redovima na blagajnama. Ipak, nisam im to mogla reći. Bile su mi prijateljice i što je bilo najvažnije, pokazale dobru volju. Bila sam sigurna da bih ih svojim odbijanjem samo povrijedila, stoga sam odlučila stisnuti zube i izdržati privremenu šoping torturu.

Dok smo nešto kasnije na robnom odjelu prebirale po najnovijim modelima hlača Lelin kiseo izraz lica govorio je više od tisuću riječi.

- Doista si nemoguća. Ne mogu vjerovati da ti se baš ništa od ovoga ne sviđa – mrmljala je Renata sebi u bradu. – Pogledaj ove! Ako mene pitaš, pristajat će ti kao salivene – pokušala je još jednom nagovoriti Lelu gurnuvši joj pod nos sasvim pristojne hlače od crnog satena.

- Žao mi je, ali takvo što ni mrtva ne bih navukla na sebe. Ne namjeravam potrošiti novac na nešto što će mi kasnije samo skupljati prašinu u ormaru. Na koncu, ovo nije jedina trgovina u gradu – mirno je odgovorila Lela na što je Renata nemoćno zakolutala očima.

- Hej, a što kažete da se uspnemo gore. Mislim da bi na trećem katu trebao biti još jedan butik. Kako mi to samo ranije nije palo na pamet?! – Renata se iznenada udarila po čelu.

- Pretpostavljam da nemamo što izgubiti. Idemo? – prihvatila je Lela. Nije mi preostalo ništa drugo već slijediti ih.

Nekoliko trenutaka kasnije ušle smo u dizalo. Dok smo se uspinjale na treći kat Lela je neprekidno brbljala o tome kako svakako još danas mora naći savršene hlače no meni se iz nekog čudnog razloga sve jače mračilo pred očima. Dok mi je srce udaralo kao ludo osjećala sam da se gušim. Bilo je to ujedno i posljednje čega se sjećam.

- Mirela, jesi li dobro? Jako si nas prestrašila, znaš – zabrinuto je rekla Renata kada sam napokon otvorila oči. Osvrnuvši se oko sebe shvatila sam da oslonjena o zid sjedim na podu. Dok sam uzaludno pokušavala shvatiti što se dogodilo nekoliko kupaca znatiželjno je zurilo u mene.

- Dobro sam, ne brini. Što se dogodilo? – procijedila sam.

- Onesvijestila si se u dizalu. Zašto nam nikada nisi spomenula da si klaustrofobična? – prijekorno je upitala. – Samo mirno. Ostani sjediti. Lela je otišla donijeti vodu – brižno je dodala.

- Već sam ti rekla da sam dobro – premda mi se još uvijek pomalo maglilo pred očima, kako bih joj to dokazala uspješno sam se osovila na noge.

- Gle, pričaj ti što hoćeš ali da sam na tvom mjestu svakako bih posjetila liječnika. Ovako se samo bespotrebno mučiš – dodala je namrštivši se.

- Dobro, dobro… Učinit ću to čim prije, obećavam. A sad, možemo li napokon krenuti kući? – iznervirano sam upitala. Na sreću, uskoro se s bocom vode u rukama pojavila Lela i tako spasila pomalo napetu situaciju.

- Mislim da je bilo sasvim dovoljno uzbuđenja za danas. Kupnja može pričekati neki drugi dan – rekla je.

Kad sam se nešto kasnije vratila kući zatekla sam mamu u kuhinji.

- Bok dušo! Bila si u gradu s djevojkama? Nadam se da ste izgladile sve nesporazume. Želiš li i ti jednu? – upitala je ulijevajući si kavu u šalicu.

- Ne, hvala. Umorna sam. Mislim da ću malo prileći – iscrpljeno sam odgovorila.

- Mirela, jesi li dobro? – zabrinuto se zagledala u mene.

Premda sam istog trenutka osjetila poriv da joj povjerim kako se u posljednje vrijeme baš i ne osjećam najbolje a povrh svega noću sanjam užasne snove, ipak to nisam učinila. Mama je izgledala tako umorno da naprosto nisam imala srca zamarati ju još i svojim problemima.

- Sve je u redu mama. Dobro sam, ne brini – odgovorila sam poljubivši ju u obraz.

Nešto kasnije, udobno ušuškana u svom krevetu shvatila sam kako bi doista bilo najbolje da odem liječniku. Ono što se dogodilo danas u dizalu prilično me prestrašilo. Možda sam ozbiljno bolesna, tko zna? – razmišljala sam dok su mi kapci postajali sve teži…

- Mirela, hvataj! – doviknula mi je plavokosa djevojčica s golemom šarenom loptom na napuhavanje u rukama. Očiju plavih poput mora, kuštrave plave kosice i širokog osmijeha podsjećala me na anđela. Premda sam se svim srcem željela igrati s njom iz nekog čudnog razloga osjećala sam da to ne smijem učiniti.

- Žao mi je ali ne mogu – odgovorila sam odmahujući glavom.

- Zašto se ne želiš igrati sa mnom? – dok mi je prilazila u njezinim lijepim plavim očima punim nevjerice zablistale su suze. Nekoliko trenutaka je mirno stajala i promatrala me. Njen pogled pun nježnosti čitavo tijelo mi je ispunio milinom. Bilo je nečeg u njoj što mi se činilo užasno poznatim. Znala sam da sam je već negdje vidjela no nisam se mogla prisjetiti gdje i kad se to dogodilo.

– U redu. Tada ću se igrati sama – iznenada je progovorila slegnuvši ramenima. Nisam se ni snašla a ona se natraške polako počela udaljavati od mene. – Volim te, upamti to – prošaptala je odmahnuvši mi. Odjednom sam na samo nekoliko koraka iza nje ugledala prozirnu zelenu površinu. Prestravljeno sam shvatila da je to bazen i da bi djevojčica ukoliko je ne upozorim na to lako mogla pasti u vodu.

- Ne smiješ ići tamo. Mihaela, vrati se, molim te!!!!! – vrisnula sam iz petnih žila. – Molim te, Mihaela – zajecala sam poskočivši u krevetu. Dok sam uzaludno pokušavala doći do daha i shvatiti tko je uopće Mihaela, napokon mi je postalo jasno da je sve bio samo san. Odjeća na meni bila je potpuno natopljena znojem. Oh, Bože, što se to događa sa mnom? Moram potražiti pomoć. Jednostavno se više ne mogu nositi s ovim. Poludjet ću – prestrašeno sam razmišljala još uvijek dršćući od netom proživljenog užasa. Drhtavim rukama potražila sam mobitel na noćnom ormariću i otipkala Renatin broj.

- Mislim da ću te poslušati – odlučno sam rekla čim se javila.

- Ne razumijem. O čemu govoriš? – zbunjeno je upitala.

- Opet sam ružno sanjala. Potražit ću stručnu pomoć. Ne mogu više ovako – pojasnila sam.

- Odmah dolazimo k tebi. Ne brini, sve će biti u redu. Lela i ja smo uz tebe – nježno je dodala prekinuvši vezu.

Sat kasnije, Renata, Lela i ja sjedile smo u dnevnoj sobi. A tada sam svojim prijateljicama po prvi put u potpunosti otvorila dušu. Ispričala sam im sve o strahovima ali i ružnim snovima koji me proganjaju toliko da se u posljednje vrijeme čak bojim zaspati. Kada sam svoju ispovijest napokon privela kraju lice mi je bilo mokro od suza.

- Znaju li tvoji roditelji za ovo? – upitala je Lela na što sam žustro odmahnula glavom.

- Mislim da si im ipak trebala reći što proživljavaš – sada se uplela i Renata.

- Imaju dovoljno briga. Doista ih ne želim zamarati svojim glupostima – odgovorila sam.

- Mirela, ovo nisu gluposti. Moj savjet ti je da čim prije potražiš pomoć. Mislim, ne želim reći da si luda ili takvo što ali razriješi to već jednom i prestani se mučiti – oštro me prekinula.

- Jako se bojim – procijedila sam.

- Ne brini, stara. Bude li potrebno znaš da uvijek možeš računati na nas. Je li tako Renata? – upitala ju je Lela.

- Naravno. Čemu drugom služe prijateljice – odgovorila je na što sam osjetila golemo olakšanje.

- U redu. Sad mi je puno lakše – ganuto sam dodala prigrlivši ih.

Narednog jutra uzela sam telefon u ruke i nakon kraćeg premišljanja otipkala broj jedne privatne ordinacije za psihološku pomoć koju sam pronašla u telefonskom imeniku.

- Dobar dan. Ovaj…Željela bih se naručiti za pregled, odnosno razgovor ili što već – nesigurno sam propetljala kad se uspostavila veza. Nakon što sam se predstavila sestra me ljubazno zamolila da pričekam nekoliko sekundi kako bi provjerila kada me doktorica može primiti. Upravo sam obuzeta nelagodom počela razmišljati o tome da prekinem vezu i zaboravim na sve kad je žena s druge strane ponovo progovorila.

- Doktorica Vesna će vas primiti danas u dva. Hoće li to biti u redu? – upitala je.

- Ne, ovaj, hoću reći, da. Doći ću. Hvala vam – promucala sam.

Točno u dva dršćući od straha stajala sam pred vratima Vesnine ordinacije. Skanjivala sam se nekoliko trenutaka a tada odlučno pokucala.

- Izvoli, uđi. Nemaš se čega bojati. Ja sam Vesna i učinit ću sve da ti pomognem – obratila mi se mlada, nasmiješena žena u bijeloj kuti kad sam napokon ušla.

Vesna je mogla biti tek koju godinu starija od mene no njen pogled pun suosjećajnosti i topline ulijevao mi je beskrajno povjerenja. Odjednom je sva nelagoda koju sam dotad osjećala jednostavno isparila iz mene.

Već nekoliko minuta kasnije bez imalo sustezanja Vesni sam ispričala sve o svojim fobijama ali i problemima sa spavanjem.

- Neću okolišati. Fobije često znaju biti posljedica neke potisnute traume, najčešće još iz ranog djetinjstva – zamišljeno je odgovorila.

- Ne vjerujem. Od kad znam za sebe imala sam savršeno djetinjstvo. Posebice kada se još rodio i moj brat Dino – započela sam. Već na sam spomen njegovog imena lice mi je zasjalo od sreće i riječi su naprosto provalile iz mene…..

Unatoč svemu, dva tjedna kasnije imala sam osjećaj da Vesna i ja i dalje stojimo u mjestu. Unatoč višesatnim razgovorima ali i lijekovima koje mi je propisala za mirniji san noću su me i dalje proganjale more. Jedne noći sam se toliko uzrujala u snu da sam pala s kreveta i ozlijedila ruku. Premda ozljeda nije bila ozbiljna nekoliko dana me ruka užasno boljela. Napokon sam bila prisiljena priznati mami što se događa. Nisam joj prešutjela čak ni to da odnedavno na vlastitu inicijativu odlazim k doktorici Vesni.

- Siroto moje dijete. Nisam mogla znati. Žao mi je. Jako mi je žao… – zaridala je na moje veliko iznenađenje.

- Mama, ne plači molim te. Ti nisi ništa kriva. Oduvijek si bila najbolja mama na svijetu. Sve će biti u redu. Ne brini – zagrlila sam je dok su joj ramena podrhtavala od plača.

- Oprosti, ali moram podgrijati ručak. Tata smo što nije stigao – naglo se istrgnula iz mog zagrljaja i obrisala suze.

- Mama, što ti je? Ne ljutiš se valjda na mene? – upitala sam.

- Naravno da ne. Samo…. Imam još puno posla – rekla je okrenuvši se štednjaku. Premda mi se mamino ponašanje činilo čudnim pretpostavila sam da je samo umorna i odlučila ju pustiti na miru.

Nekoliko dana kasnije ponovo sam bila kod Vesne. Zamolila me da joj pričam o svojim roditeljima što sam i učinila. Ipak, kada sam joj spomenula razgovor s mamom Vesna se zamislila.

- Mirela, koliko god da mi je to teško reći, bojim se da i dalje tapkamo u mjestu, ako me razumiješ? Iskreno, postoji nešto za što sam sigurna da bi moglo pomoći no za to ću ipak trebati tvoju suglasnost – započela je.

- Naravno. Što god treba – zbunjeno sam odgovorila ništa ne shvaćajući.

- Dakle, riječ je o hipnozi. Nadam se da si čula za to – ozbiljno je rekla. Nekoliko trenutaka sam prestrašeno gledala u nju.

- Ne moraš se bojati. Već sam nekoliko puta bila u prilici raditi s tim i rezultati su bili izvrsni. Znaš, često se događa da uznemirujuće stvari ili događaje iz života potisnemo duboko u podsvijest jer ih naprosto želimo zaboraviti. Tada je hipnoza najbolje rješenje. Kako bi me lakše razumjela sve ću ti lijepo objasniti…..

Dok sam se tog popodneva vraćala kući bila sam prilično napeta. Ipak, koliko god to zastrašujuće zvučalo, znala sam da ću se sutra zahvaljujući Vesni napokon suočiti sa svojim strahovima.

Vrativši se doma shvatila sam da se mama još uvijek nije vratila s posla. Tog trena donijela sam odluku da joj neću ništa reći o svojim planovima. Znala sam da bi se samo bespotrebno brinula što nipošto nisam željela.

Dok sam si kuhala čaj odlučila sam nazvati svoje prijateljice i zamoliti ih da sutra pođu sa mnom.

- Naravno, draga. Već sam ti rekla da možeš računati na nas. Samo hrabro, uz tebe smo – laknulo mi je kad su se obje jednoglasno složile.

Narednog jutra probudila sam se kasnije no obično. Shvatila sam to po sunčevim zrakama koje su svojom svjetlošću već uvelike ispunile sobu. Oh, Bože, danas idem k Vesni! – panično sam pomislila poskočivši u krevetu. Upravo sam se odijevala kad mi je zazvonio mobitel.

- Spremna? – upitala je Renata kad sam se javila.

- Nikad spremnija. Silazim za par sekundi – uzbuđeno sam odgovorila.

Sat kasnije, sklopljenih očiju ležala sam na ležaju u Vesninoj ordinaciji i koncentrirala se na njene upute. Osjećala sam se tako laganom i opuštenom kao još nikad u životu. Polako ali sigurno uspješno sam tonula u stanje transa…..

Odjednom sam ponovo bila mala djevojčica. Stajala sam u plitkom dijelu bazena i vrištala iz petnih žila.

- Želim sladoled!

Nisam se ni snašla kad mi je netko pred mene bacio veliku šarenu loptu na napuhavanje.

- Ne plači, sestrice. Ja ću paziti na tebe dok se mama ne vrati sa sladoledom koji toliko želiš. Dotle se možemo igrati s loptom. Gledaj kako je lijepa. Hajde, dobaci mi je natrag – doviknula mi je plavokosa djevojčica u ružičastom kupaćem kostimu čijeg sam prisustva tek sad postala svjesna.

- Ne želim se igrati s loptom. Hoću sladoooled! – zatulila sam još glasnije. A tada, kako bih joj pokazala da mislim ozbiljno, dohvatila sam loptu i svom snagom je bijesno odbacila od sebe. Dok je plavokosa djevojčica prijekorno zurila u mene, promatrala sam kako se lopta klizeći površinom vode sve više udaljava od nas.

- Što si to učinila? Ondje je voda prilično duboka – ozbiljno je rekla pokazavši prstom u loptu koja je sada već doplutala do sredine bazena. Znaš, mama će se jako ljutiti na tebe ako joj kažem da si bila zločesta – ukorila me. – Ma, ne boj se. Neću joj reći. Samo sam se šalila. Ti si moja mala sestrica – nasmijala se ugledavši prestrašen izraz mog lica i pomilovala me po kosi. – Otplivat ću po loptu a kad se vratim možemo smisliti neku novu, zanimljiviju igru, može? Ostani tu i ne miči se dok se ne vratim. Evo ti tvoja miljenica – rekla je gurnuvši mi dudu varalicu u usta. Napokon sam prestala tuliti. Sada sam mirno stajala i raširenih očiju promatrala djevojčicu koja se širokim zamasima ruku sve više približavala šarenoj lopti na sredini bazena. Sa svakim njenim novim zamahom moje ushićenje postajalo je sve veće. Bila sam silno ponosna na svoju stariju sestru.

- Imam je! – uzviknula je mahnuvši mi kada je napokon došla do nje. A tada se dogodilo nešto što nisam mogla shvatiti. Moja sestra je zaronila. Nakon nekoliko trenutaka učinilo mi se da sam vidjela njezinu ruku na površini no ubrzo je i ona nestala.

Povjerovala sam kako je to zacijelo ona nova igra koju mi je maločas spomenula i veselo prasnula u smijeh. Kada mi je to napokon dosadilo zbunjeno sam se stala osvrtati oko sebe u nadi da ću ponovo negdje ugledati sestru. Na žalost, osim grupice mladića koji su se na suprotnoj strani bazena zdušno smijali nekoj šali u bazenu više nije bilo ni žive duše. Još uvijek sam se grčevito držala za rub i zbunjeno osvrtala oko sebe kad se sa sladoledima u rukama i širokim osmijehom na licu pojavila mama.

- Sladoled od čokolade za tebe – rekla je pruživši mi. – A ovaj drugi je za Mihaelu. Gdje je uopće tvoja sestra? Ne bi li trebala paziti na tebe – upitala je osvrćući se.

- Ondje je – rekla sam pokazavši prstom na sredinu bazena gdje je još uvijek stajala samo golema šarena lopta.

- Što? Ne razumijem. Što bi radila u dubokom dijelu bazena? Nisam li vam rekla da nipošto ne smijete ići ondje? – prestrašeno je upitala a u glasu joj se sve jače nazirala panika. Mihaela! Mihaelaaaa! – uzrujano ju je stala dozivati. Jedan od mladića naglo je skočio u vodu a ubrzo su ga slijedili i ostali. Njihov uzbuđeni žamor na sredini bazena nije slutio na dobro. Nisam se ni snašla a mama je s Mihaelinim sladoledom u rukama prestravljeno skočila za njima.

Znala sam da nikada neću zaboraviti majčino zapomaganje kada je nešto kasnije skupina mladića izvukla iz vode nepomično, pomodrjelo tijelo moje sestre. Dok su je uzaludno pokušavali reanimirati majka je ridala  poput ranjene zvijeri. Činilo se kako je u tom trenutku potpuno zaboravila na mene. Dok sam se malenim ručicama grčevito držala za rub bazena čitavo tijelo treslo mi se kao u groznici. Krivnja koju sam osjećala duboko u srcu bila je neizdrživa. Dok su mi suze u potocima curile licem počela sam dozivati svoju sestru. Najprije tiho a potom sve glasnije, no uzalud. Pola sata kasnije, promukla i uplakana napokon sam shvatila da me Mihaela više ne može čuti.

- Mirela, umiri se. Sada si ponovo sa mnom. Sve je u redu. Želim da sada otvoriš oči – do mene je ponovo dopro Vesnin glas. Kad mi je to napokon pošlo za rukom shvatila sam da mi je lice mokro od suza.

- Što se dogodilo? – upitala sam pridižući se.

- Mirela, znam da ti ovo neće biti lako čuti ali dosad si pokazala iznimnu hrabrost pa se nadam da će tako biti i ubuduće. Upravo smo doznali da si nekoć imala sestru – uzdahnula je.

- Nemoguće, valjda bih u tom slučaju znala za to – u nevjerici sam odmahnula glavom.

- Moguće – složila se. – No moguće je i da se toga ne sjećaš. Imala si samo četiri godine kad se dogodila tragedija – oprezno je započela. – Žao mi je što ti to moram reći no čini se kako su ti roditelji prešutjeli neke stvari. Da, imala si sestru. Zvala se Mihaela i bila je nekoliko godina starija od tebe – nelagodno je zastala.

- Ne razumijem. Gdje je sada? – promrmljala sam dok mi je neka hladna ruka sve jače stezala srce.

- Na žalost, više nije živa. Kada si imala četiri godine….. bila si svjedokom njenog utapanja – napokon je provalilo iz nje. – Bila si premalena da joj pomogneš. Čini se kako si oduvijek podsvjesno osjećala krivnju zbog onog što se dogodilo. Doista mi je žao – suosjećajno je dodala.

Bila sam toliko šokirana ovim saznanjem da nekoliko minuta naprosto nisam mogla doći k sebi. Milijun pitanja bez odgovora motalo mi se glavom. Zašto je mama sve ove godine šutjela o tome? I kako sam uopće mogla sve zaboraviti? – pitala sam se dok su mi na oči navirale suze.

- Ne brini, sve će biti u redu. Tada si možda bila premalena da shvatiš što se točno dogodilo, no danas imaš puno pravo zatražiti neke odgovore. Kvalitetan razgovor s roditeljima razriješit će sve nedoumice a ti ćeš se osjećati puno bolje. Ipak, nemoj prestrogo suditi svojim roditeljima. Ionako su već puno propatili. Zacijelo su te svojom šutnjom samo željeli zaštititi – pojasnila je.

- Sretno Mirela. Ako me ikada zatrebaš znaš gdje ćeš me naći – rekla je Vesna nešto kasnije dok smo se opraštale.

- Hvala vam Vesna. Puno ste mi pomogli. Doista ne znam što bih bez vas. I vama cure – obratila sam se Leli i Renati. – A sada idem doma. Čeka me još puno posla – rekla sam.

Premda me saznanje da sam imala sestru koja se utopila pred mojim očima silno boljelo, laknulo mi je što sam napokon doznala istinu. Koliko god da sam zamjerala roditeljima što su mi sve zatajili, duboko u sebi znala sam da Vesna ima pravo. Ne smijem biti prestroga prema njima. Od kada znam za sebe oduvijek su bili uz mene i Dinu i voljeli nas. Dok sam otključavala ulazna vrata svog doma duboko u srcu znala sam da im nemam pravo zamjeriti zbog toga što su nam oduvijek željeli samo najbolje.

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net, E-mail sanja51@net>;;

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka