Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Čet11142019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Zbog njenih spletki suprug me pretukao na mrtvo ime

pretucena zena

S velikim zadovoljstvom vas mogu obavijestiti kako je naša tvrtka u prethodnoj godini bila uspješna po svim segmentima poslovanja. Želio bih svima zahvaliti na uloženom trudu, znanju i odgovornosti i poželjeti vam još puno uspjeha u narednom periodu.

Nadam se kako će tome pridonijeti i ovi mladi ljudi pored mene kojima sam uz vašu suglasnost odlučio dati priliku za usavršavanjem i daljnjim napretkom.

Dame i gospodo, upoznajte naše nove mlade uzdanike, Mihaelu i Tvrtka – markantan glas našeg glavnog direktora Zlatka prolomio se konferencijskom salom. Kriomice sam pogledala na sat i s uzdahom shvatila da se moj suprug Vjeko sada već sigurno debelo brine zbog mog kašnjenja. Pretrpana obvezama tog dana u uredu nisam ga stigla obavijestiti o današnjem sastanku koji se, shvatila sam, poprilično oduljio. Imala sam prilično naporan dan i doista mi je bilo već svega preko glave. Sada sam još jedino živjela za to da napokon dođem doma i uronem u opuštajuću kupku.

- Hej, ne spavaj. Još samo malo i možemo doma – ispod glasa mi se obratila Veselka, jedna od uredskih kolegica kad sam nehotice zijevnula od umora. – Nisu li slatki? Posebice djevojka. Kako je samo lijepa i samouvjerena. Ne bi me začudilo da uz takav izgled i stav jednog dana dogura i do direktorske pozicije – nastavila je brbljati diskretno kimnuvši glavom u smjeru mladih pripravnika.

Dok se mladić po imenu Tvrtko na spomen svog imena nastavio zbunjeno smješkati svima oko sebe djevojka se očito nije dala lako smesti. Sa samouvjerenim osmijehom na licu poskočila je sa stolice i u nekoliko koraka stvorila se pokraj glavnog direktora, gospodina Zlatka. Nemalo sam se iznenadila kada je stala za katedru i savršeno mirno, bez imalo treme tako svojstvene početnicima obratila mnoštvu.

- Dragi moji, želim da znate kako sam počašćena što ću uskoro postati dijelom tima ovako iznimnih ljudi poput vas. Naravno, pritom ne smijem zaboraviti kako najveće zasluge tome ipak pripadaju našem glavnom direktoru gospodinu Zlatku, stoga koristim ovu prigodu da mu od srca zahvalim na danoj prilici. Obećavam vam kako ću opravdati vaše povjerenje. Hvala svima – osmjehnula se kada se salom prolomio spontan aplauz.

- Ti bokca! Vidi ti male – osupnuto je promrmljala Veselka. U svakoj pori svog bića osjećala sam toliki umor da sam se sada već jedva uspijevala suzdržati da ne zaspem u stolici.

- Što? Oprosti, rekla si nešto? – promrmljala sam prenuvši se.

- Ma ništa. Ionako ćeš se i sama već ubrzo imati prilike uvjeriti u sve što sam maločas rekla. Nešto mi govori da će Mihaelina malenkost biti dodijeljena upravo tvom uredu – zavjerenički je prošaptala.

Kada je nešto kasnije sastanak napokon završio požurila sam u ured po svoje stvari. Upravo sam s torbicom preko ramena izlazila na hodnik kad se ispred mene stvorio Zlatko.

- Oprostite Ana, imate li možda minutu vremena? Htio sam vas samo obavijestiti kako će Mihaela od sutra zauzeti mjesto pripravnika u vašem uredu. Voditeljica ste odjela i imam apsolutno povjerenje u vas. Ugodan ostatak dana. Vidimo se sutra – pristojno mi je kimnuo.

- Hvala – bilo je sve što sam uspjela promucati. Premda je njegova odluka nosila golemu odgovornost s druge je strane bila i potvrda moje uspješnosti i moram priznati kako sam u tom trenutku osjetila ponos. Dok sam se dizalom spuštala u prizemlje osmijeh mi i dalje nije silazio s lica. Znala sam kako će moje radno vrijeme od sutra postati još nemilosrdnije no to mi nije smetalo. Odjednom sam se silno veselila novom izazovu pred sobom i odlučila kako ću dati sve od sebe da svi budu zadovoljni.

Vrativši se doma imala sam još samo toliko snage da pojedem nešto s nogu i odem pod tuš. U kratkim crtama ispričala sam Vjeki kako od sutra radim s mladom pripravnicom no činilo se kako ga to baš i nije previše obradovalo.

- Krasno dakle, sada ću te viđati još rjeđe nego što je to do sada bio slučaj – namrgođeno je dodao.

- Možda, ali osjećam da takva situacija donosi i neke prednosti sa sobom. Nešto mi govori da ukoliko sada pokažem dobru volju uskoro mogu očekivati promaknuće, koje, ruku na srce, nakon napornih godina rada i zaslužujem. Načula sam kako se izvršni direktor gospodin Janko sljedeće godine sprema u mirovinu. Možda će zvučati sebično ali neću ti lagati da svoju priliku vidim upravo u tome – mirno sam pojasnila.

- Oprosti, ponašam se djetinjasto. Znam koliko truda i rada si uložila u tu tvrtku. Ako je tako kao što kažeš, želim ti svu sreću – rekao je Vjeko primivši me za ruku a lice mu se ponovo smekšalo.

Narednih dana u potpunosti sam se posvetila poslu. U ured sam dolazila već u šest u jutro i nerijetko ostajala ondje sve do navečer. Unatoč napornom radu imala sam razloga za zadovoljstvo. Kako se pokazalo Mihaela je bila bistra i ambiciozna djevojka i brzo je učila. Budući da smo puno vremena provodile zajedno, ubrzo smo se sprijateljile. Razgovarale smo o svemu i svačemu, razmjenjivale savjete i ideje, kako o poslovnom, tako i o privatnom životu. Da sam uspjela steći naklonost te mlade djevojke shvatila sam onog dana kad mi je povjerila kako je nedavno prekinula dugogodišnju vezu sa zaručnikom u koju je polagala puno nade. Rekla je kako ju je upravo to nagnalo da čak iz Makarske potegne u Zagreb. Nadala se kako će udaljenost u kombinaciji s poslom učiniti da brže zaboravi Matka. Nije mi prešutjela čak ni istinu o svom skromnom podrijetlu i ocu ribaru koji je na svojim plećima iznio čitav teret njezinog školovanja a kasnije i studija. Dok se sa suzama u očima prisjećala više nego skromnog djetinjstva njezina priča me silno dirnula. Zaklela sam se u sebi kako ću biti najbolja mentorica na svijetu i učiniti sve da toj divnoj djevojci pripomognem u ostvarenju ambicija.

Polako ali sigurno, Mihaela mi se sve više uvlačila pod kožu. Premda sam za čitavo desetljeće bila starija od nje, iz dana u dan sam osjećala sve veću naklonost prema njoj. Ispričala sam joj sve o sebi i svom suprugu te o našoj velikoj dosad neispunjenoj želji za potomstvom. U trenutku bliskosti povjerila sam joj koliko volim svoj posao ali i to da naš bračni život često trpi zbog toga.

- Nemoj mi samo reći da je Vjeko ljubomoran? Znaš, uz dužno poštovanje ne bi mu trebala dopuštati da te ograničava. Ti si poslovna žena i tvoj suprug bi to morao prihvatiti – nastavila je kad sam u neprilici odmahnula glavom.

- Ne bih to nazvala ljubomorom u klasičnom smislu, ali to da mu često smeta moj prekovremeni rad, istina je – priznala sam joj bez uvijanja. Mihaela je valjda shvatila da ne volim pričati o tome stoga je temu razgovora spretno skrenula u drugom pravcu na čemu sam joj bila i više nego zahvalna.

Kada je nakon samo mjesec dana pripravništva Mihaela vlastitim snagama uspjela sklopiti ugovor s jednim važnim klijentom i za to pobrala lovorike kod direktora nitko nije bio sretniji od mene. Što se mene ticalo, njezin uspjeh bio je i moj. U to vrijeme bila sam sklona tako gledati na stvari. Ipak, vrijeme i okolnosti uskoro su pokazale da Mihaela baš i nije onakav anđeo kakvim sam je oduvijek smatrala.

Jednog jutra, nekoliko tjedana kasnije nemalo sam se iznenadila kada sam kročivši u ured ondje zatekla našeg izvršnog direktora Janka u živopisnom razgovoru s Mihaelom. Dok su se ispred njih pušile šalice s kavom, zajedno su se smijali nekoj šali. Čudo je bilo tim veće što se zapravo uopće nisam mogla prisjetiti kada sam posljednji put vidjela Janka da se smije. Premda smo nas dvoje oduvijek imali prilično korektan odnos Janko nikada nije skrivao svoju krutost, posebice prema zaposlenicima, koja je prema njegovom mišljenju bila jedini ključ uspjeha u poslovnom životu. Držao se, prema mišljenju mnogih svojih zastarjelih načela kao pijan plota i nikome nije dopuštao nikakve sugestije ni kritike. Možda je skori odlazak u mirovinu ipak omekšao njegovo srce, nisam mogla a da ne pomislim ugledavši osmijeh na njegovom licu.

- Dobro jutro, Ana. Nadam se da ne smetam. Jutros sam ranije došao na posao a vaša ljubazna pripravnica ponudila me kavom. Imate pravo blago u svom uredu. Nadam se da ste toga svjesni – ozareno je rekao dok mu se Mihaela pomalo napadno smiješila preko stola. Stari jarac, tko zna što si je umislio u društvu ovako lijepe, mlade djevojke, sjećam se da sam pomislila skidajući kaput.

- Naravno. Mihaela je divna osoba i što je najvažnije, brzo uči. Nimalo ne sumnjam da će zahvaljujući svojim sposobnostima jednog dana daleko dogurati – složila sam se s njim na što se Janko ispričavši se poslom stao pridizati iz naslonjača.

– Ima li možda malo kave i za mene? – obratila sam se Mihaeli kada je nešto kasnije napokon izišao iz ureda. Tog jutra sam ustala kasnije no obično i nisam ju stigla popiti kod kuće. Da nevolja bude veća tek usput sam shvatila da sam zaboravila uzeti novu rezervu instant kave a koju sam inače uvijek nosila u torbi.

- Oprosti Ana, čini se da danas baš i nije tvoj dan. Aparat za kavu se ispraznio. Užasno, znam – suosjećajno je dodala ugledavši izraz očaja na mom licu.

- U redu, tada će poslužiti i ona iz vrećice. Nadam se da imaš jednu viška? Sutra ja častim – dodala sam.

- Voljela bih da ti mogu pomoći. Kao za vraga, jutros sam u ured ponijela drugu torbicu. Doista mi je žao – ispričavala se.

- Zaboravi. Idemo raditi. Kavu ćemo popiti za vrijeme stanke u obližnjem kafiću – dodala sam odmahnuvši rukom i odmah uključila računalo.

Nešto kasnije dok smo na terasi obližnjeg kafića zajedno ispijale kavu, ničim izazvana Mihaela se raspričala o jutrošnjem Jankovom posjetu.

- Zapravo, pozvala sam ga na kavu samo kako bih doznala pojedinosti o onome što me zanimalo. Janko mi je potvrdio da naredne godine doista odlazi u mirovinu. Spomenuo je i to kako će mu tvrtka za dugogodišnji rad isplatiti popriličnu otpremninu. Zamisli, kad sam ga upitala što planira učiniti s tolikim novcem nasmijao se i rekao kako će ga najvjerojatnije oročiti na neko vrijeme. Moš si mislit! Umjesto da uživa u tolikoj lovi stari škrtac je našao štedjeti pod stare dane?! – narugala se prasnuvši u smijeh dok sam zaprepašteno zurila u nju.

- Mihaela, nemoj tako. Činjenica je da Janko sa svojim novcem može činiti što ga je volja – dodala sam.

-Naravno, ali pod uvjetom da ima dovoljno vremena za to. Daj, Ana, pa taj starkelja je već jednom nogom u grobu – sarkastično je nastavila. Moram priznati da mi se smjer u kojem je vodio ovaj razgovor sve manje sviđao. Nikada nisam voljela govoriti ružne stvari drugima iza leđa. Osim toga, Mihaelina izravnost me prilično zaprepastila. Počela sam se pitati koliko zapravo poznajem tu djevojku i odlučila kako ću odsad biti malo opreznija s njom.

- Bojim se da je to uistinu njegova osobna stvar. A sada, ako si završila s kavom možemo se vratiti u ured – mirno sam rekla kopajući po torbici u potrazi za novčanikom. Opazila sam kako je u prvi mah ostala prilično iznenađena ovakvim mojim stavom no brzo se pribrala.

- Dopusti, molim te. Ja ću platiti kavu – prekinula me mahnuvši konobaru koji se brzo stvorio pored našeg stola. Dok je u potrazi za novčanikom žurno kopala po torbici nešto joj je ispalo na pod.

- Oh, baš sam nespretna. Ne muči se, sama ću to pokupiti – ispričavala se s nelagodnim smiješkom no ja sam se već saginjala pod stol u potrazi za izgubljenim predmetom. Dok sam joj dodavala vrećicu instant kave s poda nisam znala kojoj od nas je bilo neugodnije.

- Oh, čini se da se jedno pakovanje ipak zametnulo negdje. Ali ništa zato. Ovdje je ionako puno zanimljivije nego u uredu, zar ne? – brzo se snašla.

Premda joj taj sitni propust nisam uzela za zlo narednih dana nisam se mogla oteti dojmu da Mihaela čini sve kako bi mi se iskupila. Bila je ljubaznija no inače i potpuno bespotrebno svim silama nastojala ugoditi mi. Čak je ostajala u uredu poslije mene kako bi, prema njezinim riječima, raščistila teren za sutrašnje nove radne pobjede. Bez ikakvih primisli njezin sam trud smatrala vrijednim hvale i nisam propuštala niti jednu priliku da je pred svima pohvalim.

Vrijeme je prolazilo a Mihaela se sve bolje snalazila u poslu. Postala mi je desnom rukom u uredu i bila sam silno ponosna na nju. Pošto se približavao vikend odlučila sam ju te subote pozvati k sebi na večeru. Baš kako sam i pretpostavljala, Mihaela je moju ponudu dočekala s oduševljenjem.

- Pa to je izvrsno! Napokon ću vidjeti gdje živiš i upoznati tvog famoznog supruga – uzviknula je. Moram priznati kako me njezina pomalo neumjesna primjedba prilično zatekla no ipak sam je prešutjela.

- Sigurna sam da će Vjeki biti drago upoznati te – bilo je sve što sam rekla. Upravo u tom trenutku vrata ureda su se otvorila i ušao je naš glavni direktor Zlatko.

- Ana, došlo je do promjene plana. Nadam se da nisi ništa planirala za sljedeći tjedan. Naime, situacija je takva da već u ponedjeljak hitno moramo na službeni put u Dubrovnik. Molim te da u skladu s tim pripremiš ove ugovore – rekao je spustivši pregršt papira na moj stol.

- Nema problema. Smatrajte to riješenim – službeno sam odgovorila.

- Ako nemate ništa protiv, rado bih i ja pošla sa vama. Mislim, u slučaju da ipak zatrebate nekakvu pomoć – odjednom se javila Mihaela.

- Hvala, ali to doista neće biti potrebno. Riječ je o dva, najviše tri dana u Dubrovniku. Već sam odlučio da ćemo to odraditi Ana i ja – odgovorio je direktor žurno napustivši ured.

- Stvarno ga ne razumijem. Mislim, toliko se trudim i voljna sam bez ikakve naknade poći sa vama a on me samo tako otkanta – pomalo uvrijeđeno je rekla čim je izašao.

-  Mihaela, možda ne bi trebala tako osobno gledati na to. Uvjerena sam da direktor uviđa tvoj napredak  ali za neke je stvari ipak potrebno malo više iskustva i vremena – kratko sam odgovorila vrativši se poslu.

Na kraju radnog vremena imala sam puno razloga za zadovoljstvo. Osim činjenice da se približavao vikend i da pred sobom imam čak puna dva dana za odmor, uspješno sam riješila sve ugovore pred sobom. Složila sam ih na urednu gomilu i rasterećeno isključila računalo.

- Ti još nećeš doma? – začuđeno sam upitala Mihaelu koja je i dalje ravno tipkala po svom računalu.

- Mislim da ću ostati još malo kako bih raščistila teren za ponedjeljak – neodređeno je odgovorila.

- U redu. Dakle vidimo se sutra kod mene na večeri – podsjetila sam ju mahnuvši joj na odlasku.

Tog subotnjeg jutra ustala sam ranije no obično. Detaljno sam pospremila kuću a tada se bacila na pripremanje hrane. Željela sam da sve bude savršeno za večeras. Čak se i Vjeko činio uzbuđenim jer mi se, premda pomalo nespretno, svim silama trudio pomoći u kuhinji. Moram priznati kako gosti baš i nisu bili tako česta pojava u našem domu. Sjeckajući povrće spomenula sam Vjeki svoj odlazak na službeni put. Premda ništa nije komentirao nije mi promakla sjena koja mu je u tom trenu preletjela licem.

Baš sam se uređivala u kupaonici kad se oko šest sati oglasilo zvono na ulaznim vratima. Prema uzbuđenom žamoru koji se ubrzo začuo iz hodnika znala sam da je Mihaela stigla.

- Eto, napokon sam upoznala i Vjeku. Nikada mi nisi spomenula da je tvoj suprug ovako zabavan – zatekla me primjedbom kad sam im se nešto kasnije napokon pridružila u dnevnoj sobi. Budući da nisam propuštala niti jednu priliku da pohvalim Vjeku pred njom pomislila sam kako se samo želi našaliti sa mnom.

- Eh, sad, neke je stvari ipak najbolje zadržati za sebe. Nikad se ne zna – prihvatila sam šalu izrazivši joj dobrodošlicu. Ostatak večere protekao je u ugodnoj atmosferi a Mihaela cijele večeri nije prestajala hvaliti moje kulinarsko umijeće. Čak je zatražila recept kolača koji sam pripremila za ovu prigodu. Kada smo nešto prije ponoći Vjeko i ja napokon ispratili Mihaelu obećala je kako će nam se odužiti već prvom prilikom.

- I, kako ti se sviđa? Slatka je, zar ne? – upitala sam Vjeku nešto kasnije dok mi je pomagao raščistiti stol.

- Hm, ne znam što bih ti rekao – prilično me iznenadio svojim odgovorom.

- Kako to misliš? Ne razumijem.

- Nisam siguran da i ja razumijem. Samo… Nešto mi je čudno na toj djevojci. Da ne znam koliko ste bliske rekao bih da je ljubomorna na tebe. Da si samo vidjela kako te gledala kad si izišla iz kupaonice – prokomentirao je.

- Daj, ne budi smiješan. Zašto bi tako mlada i lijepa djevojka trebala biti ljubomorna na mene? – u nevjerici sam odmahnula glavom.

- Možda zbog tvog uspjeha, prosperiteta, blagostanja. Razloga je mnogo za onoga tko ih traži. Tko bi ga znao. Samo, neće škoditi ako pripaziš. Nešto mi govori da se ta cura teško nosi s konkurencijom – pojasnio je dok sam preko stola zaprepašteno zurila u njega.

- Vjeko, prestani govoriti gluposti. Mihaela je divna osoba i vjeruj mi, nikada, baš nikada nisam stekla dojam da ima bilo što protiv mene – rekla sam što sam mirnije mogla.

- U redu, samo nemoj kasnije reći kako te nisam opomenuo – zamišljeno je dodao slegnuvši ramenima.

– Dobro, a sad dosta o Mihaeli. Što kažeš da se nas dvoje sad zaputimo gore…. Mislim, ipak se nećemo vidjeti tri dana. Jako ćeš mi nedostajati – zavodljivo sam prošaptala privlačeći ga u zagrljaj. I  nakon punih dvanaest godina braka Vjekina blizina je burno utjecala na mene.

- Oprosti, ali jako sam umoran – rekao je odgurnuvši me. Premda nam u posljednje vrijeme zbog moje prezaposlenosti u braku baš i nisu cvjetale ruže, bilo je ovo prvi put da me Vjeko ovako otvoreno odbio. Njegovo ponašanje me jako povrijedilo i osjetila sam kako mi se u očima počinju nakupljati suze.

- Vjeko, što se događa s tobom? Imaš li možda kakvih problema? – upitala sam žestoko trepćući kako bih odagnala suze.

- Baš nikakvih. Sve je savršeno. A sad idemo na spavanje – osorno je odgovorio a meni nije preostalo ništa drugo već poslušati ga.

Kad sam u ponedjeljak u jutro stigla u ured Mihaela je već bila ondje.

- Draga moja, večera je bila izvrsna. Posebice kolač. Teško da ću moći nadmašiti tvoje umijeće no voljela bih kada biste ti i Vjeko u subotu došli kod mene na večeru. Moj cimer Jure gori od nestrpljenja upoznati vas – ozareno me dočekala.

– Ah, da, još nešto, maločas je navratio direktor. Zamolio me da ti prenesem kako u Dubrovnik krećete odmah nakon ručka. Još ga je zanimalo jesu li svi ugovori spremni. Izvoli, tvoja kava – dodala je uz osmijeh spustivši šalicu kave ispred mene.

- Sve je spremno. A što se tiče tvog poziva, vidjet ćemo – tmurno sam odgovorila. – I, naravno, hvala na kavi. Baš mi je trebala – dodala sam ispod glasa jer je u ured upravo ulazio direktor.

- Ana, želio bih samo još jednom preletjeti ugovore kako bi mi prije polaska srce bilo na mjestu – našalio se.

- Naravno, samo da…. – osvrnuvši se po stolu, riječi su mi zamrle na usnama. Najprije sam pomislila da haluciniram ali kada sam pogledala još jednom, shvatila sam da hrpa s ugovorima više ne stoji ondje gdje sam je u petak ostavila. Dok sam drhtavim rukama prebirala po papirima na stolu, bezuspješno sam pokušavala prikriti paniku koja me sve jače obuzimala.

- Mihaela, jesi li ti možda maknula ugovore s mog stola? – drhtavo sam upitala prisjetivši se kako je Mihaela u petak ostala posljednja u uredu.

- Na žalost, ne znam ništa o tome. Zacijelo si ih negdje zametnula – prilično nezainteresirano je odgovorila.

- Nema problema, bez panike. Mogu i kasnije svratiti po njih – rekao je direktor udaljivši se.

- Moram pronaći te ugovore – drhtavo sam prošaptala. Dok sam mahnito kopala po ladicama komode sa spisima moja prijateljica se ponašala baš kao da je se ništa od ovoga ni najmanje ne tiče. Moram priznati da me njezina bezosjećajnost prilično povrijedila ali u tom trenutku nisam imala vremena razmišljati o tome.

Kada niti pola sata kasnije nisam uspjela pronaći ugovore obuzeo me očaj i suze su mi udarile na oči.

- Bože, Mihaela, što da učinim? Ne pronađem li te ugovore do podneva bit će to moja propast. Ne razumijem kamo su mogli nestati – zaridala sam.

- Rado bih ti pomogla u potrazi no doista imam pune ruke posla – ispričavala se tipkajući po računalu. Ipak, posao je nije spriječio u tome da desetak minuta kasnije mirno ode popiti kavu.

Već sam počela razmišljati o tome da odem direktoru i sve priznam kad je zazvonio telefon.

- Dobar dan, Jure pri telefonu. Trebao bih Mihaelu – začula sam ugodan muški glas s druge strane slušalice kad sam se javila.

- Žao mi je, Mihaela je upravo izašla iz ureda. Mogu li vam ja kako pomoći? – ljubazno sam upitala.

- Ma, zapravo vjerujem da ništa važno nije u pitanju ali eto, nikad se ne zna. Riječ je o tome da je Mihaela jutros doma zaboravila nekakve ugovore. Možete li joj za svaki slučaj prenijeti ovu poruku – zamolio je a ja sam gotovo vrisnula od sreće. Oh, Bože, to mora biti to! Mihaela je zacijelo greškom u petak pokupila ugovore sa stola i odnijela ih doma s drugim papirima a da to nije niti primijetila.

- Hvala. Puno ste mi pomogli. Čak štoviše, spasili ste mi život, to jest, karijeru. Odmah dolazim – uzbuđeno sam propetljala bez objašnjenja a čovjek je sudeći prema tajcu koji je nastao s druge strane slušalice  zacijelo morao pomisliti kako sam luda. Upravo sam navlačila kaput kad se Mihaela ponovo vratila u ured.

- Mislim da sam riješila problem s ugovorima. Upravo je nazvao tvoj cimer. Idem k njemu i…Ne brini, greške se svima događaju. Važno je da smo ih pronašli – pokušala sam je utješiti ugledavši prestravljen izraz njezinog lica. Učinilo mi se da je Mihaela problijedjela poput krpe no toliko mi se žurilo da sam samo projurila pokraj nje.

Pola sata kasnije kad sam se s ugovorima pod rukom ponovo vratila u ured Mihaela nekim čudom više nije bila ondje. Nešto kasnije, od Veselke sam doznala kako je pod izlikom da se ne osjeća najbolje zamolila direktora da je pusti doma. Premda mi je takvo objašnjenje bilo pomalo čudno jer Mihaela jutros ničim nije odavala da je bolesna šutke sam prešla preko toga. Preda mnom je bilo iscrpljujuće putovanje do Dubrovnika i nije imalo nikakvog smisla trošiti energiju na nepotrebna zapitkivanja. Mihaelu sam mogla nazvati i kasnije. Pozdravila sam Veselku, na brzinu pokupila sve potrebno i zaputila se u direktorov ured.

Premda su mi ta tri dana u Dubrovniku daleko od Vjeke bila dulja od godine, zahvaljujući obvezama nekako sam ih uspjela pregurati. Po povratku u Zagreb, Zlatko i ja smo doista imali puno razloga za zadovoljstvo. Naša tvrtka je uspjela pridobiti tri nova klijenta a zaključeni i ovjereni ugovori u mojoj aktovci obećavali su dugu i plodonosnu suradnju na obostranu korist.

- Ana, danas ne moraš ostajati u uredu. Pođi se odmoriti. Hvala na pomoći. Doista si bila i više nego izvrsna. Što kažeš da proslavimo ovaj uspjeh večerom u nekom dobrom restoranu? Mogla bi povesti i Vjeku. Ionako se nas dvojica već dugo nismo vidjeli – predložio je Zlatko dok smo se opraštali na parkiralištu.

-  Ukoliko niste previše umorni za to, bit će nam zadovoljstvo večerati s vama – ljubazno sam odgovorila.

- Ma kakvi – ležerno je odmahnuo rukom. – Osim toga, bit će to idealna prilika da porazgovaramo o tvom promaknuću. Naime, nakon poduljeg razmišljanja odlučio sam kako će biti najbolje ukoliko unatoč žestokoj konkurenciji upravo tebi prepustim buduće mjesto izvršnog direktora, odnosno direktorice. Ne znam znaš li za to, no za to mjesto prijavila se čak i Mihaela – ozbiljno je rekao.

- Oh, hvala vam. Doista – smeteno sam promucala a da nisam ni razmislila o njegovim posljednjim riječima. Odjednom sam jedva čekala doći doma kako bih rekla Vjeki sretne novosti. Bio je ovo trenutak koji sam dugo čekala i nisam mogla suspreći ponos u sebi. Nadala sam se kako je moj suprug zaboravio naš mali incident iz spavaće sobe i da sada baš poput mene jedva čeka zagrliti me.

Dok sam parkirala automobil pred kućom srce mi je snažno tuklo od uzbuđenja. Vjeko i naš dom su mi uistinu silno nedostajali ovih dana.

- Vjeko, doma sam – povikala sam iz hodnika čim sam ušla. Premda se iz dnevne sobe čuo zvuk upaljenog televizora odgovorila mi je jedino tišina. Možda je zaspao u naslonjaču. Ne bi mu bilo prvi put, pomislila sam osmjehnuvši se.

- Iznenađenje! – proderala sam se utrčavši u dnevnu sobu no ondje me umjesto očekivanog dočekao pomalo uznemirujuć prizor. Razdrljene košulje i okrvavljenih očiju s dopola ispijenom bocom votke pred sobom iz naslonjača mi se podrugljivo cerilo pijano lice mog supruga.

- Vjeko, zaboga, što se događa?! Dobro si? – zabrinuto sam upitala.

- Oh, gospođa se napokon sjetila vratiti doma. Ili ti je tvoj ljubljeni direktor napokon dosadio? – sarkastično je upitao pridižući se iz naslonjača.

- Molim? Ne razumijem. O čemu to govoriš? – preneraženo sam upitala.

- Molim te, nemoj se sad još praviti i ludom. Već dugo znam za tebe i Zlatka. Službeni put kako ga ti nazivaš nije bio ništa drugo već ljubavni izlet dvoje golupčića, zar ne? Bože, kako sam sve ovo vrijeme mogao biti slijep kraj zdravih očiju? – bijesno je upitao prilazeći mi. Bila sam toliko šokirana njegovim riječima da nekoliko trenutaka naprosto nisam mogla progovoriti ni riječi. Sad mi je Vjeko već bio posve blizu a ono što sam vidjela u njegovim očima nimalo mi se nije svidjelo. Ustuknula sam nekoliko koraka.

- Kako si samo mogao i pomisliti takvo š….. – nisam uspjela niti dovršiti rečenicu kad me snažno pljusnuo posred lica.

- Može te biti sram! Mislila si da nikada neću doznati za vas, zar ne? Znaš li da već mjesecima primam poruke neke tvoje radne kolegice koja se svim silama trudila ostati anonimnom o tome kako me već dugo varaš s direktorom. Što misliš, kako sam se osjećao slušajući od drugih da je moja voljena žena zapravo najobičnija drolja?! – zaurlao je unijevši mi se u lice dok sam grčevito plakala. Ipak, to ga nije spriječilo da me ponovo udari.

- Vjeko, molim te… nemoj. Dobro znaš da nisam takva. Volim te i nikada te ne bih povrijedila –jecala sam dok su njegovi udarci pljuštali posvuda po mome tijelu. Njegove okrutne riječi pogađale su me ravno u srce no činilo se kako mu to nije bilo ni najmanje važno.

- Ništa ja ne znam osim toga da ti više nikada neću moći vjerovati. Gubi mi se s očiju droljo! – prijezirno je rekao snažno me odgurnuvši zbog čega sam završila na podu. Sva okrvavljena i u modricama, jedva sam skupila snage podići se s poda.

- U redu, ako to doista želiš, otići ću no želim da ti jedno bude jasno. Ne znam tko ili što stoji u pozadini svega ovoga ali obećavam kako ću to čim prije doznati pa makar mi to bilo zadnje u životu – drhtavo sam odgovorila dok mi se krv cijedila iz nosa.

Dok sam lica umrljanog krvlju i suzama ponovo navlačila kaput osjećala sam se gore no ikad. Kad sam izašla van napolju se već počinjalo mračiti. Sjela sam u automobil i zarila lice u dlanove. Život mi se rušio a ja nisam imala pojma što učiniti da to spriječim. Nekome sam jako smetala, u to nije bilo nikakve sumnje i taj netko očito nije birao sredstva da me pokopa.

Napregnuto sam razmišljala o tome tko bi mogao imati bilo kakve koristi od toga da mi naudi a tada mi je napokon sinulo. Mihaela? Ne to nije moguće. Prijateljice smo, osim toga nema nikakvog razloga učiniti mi ovakvo što, pomislila sam. Ili se ipak varam? Prava prijateljica nikada ne bi žalila ustupiti paketić kave drugoj prijateljici. Ne bi od nje namjerno sakrila ugovore od iznimne važnosti, tek sada mi je to postalo jasno, a još manje joj neistinama sabotirala njen dugogodišnji, sretan brak. Takvo što učinila bi samo zavidna, bolesno ljubomorna osoba. „ Da si vidjela kako te gledala kad si izašla iz kupaonice….. Da ne znam koliko ste vezane pomislio bih da je ljubomorna na tebe…“ – Vjekine riječi odzvanjale su mi u glavi. Unatoč zbrci koja mi je vladala u mislima neke stvari i događaji u ne tako davnoj prošlosti počeli su dobivati novi smisao. Premda sam se i dalje čitavim bićem trudila oduprijeti saznanju da mi je osoba kojoj sam beskrajno vjerovala i voljela je zapravo čitavo vrijeme bezočno radila iza leđa, napokon sam znala što mi je činiti. Nekoliko puta sam duboko udahnula i pokrenula automobil. Koliko god povrijeđena bila u jedno sam bila sigurna. Ta djevojka će mi doista morati koješta objasniti.

- Ana!? Što ti se dogodilo? I što uopće radiš ovdje? – zaprepašteno je upitala Mihaela kad mi je napokon otvorila vrata.

- Bojim se da nas dvije moramo ozbiljno porazgovarati. Duguješ mi neka objašnjenja – započela sam bez uvijanja.

- Kako? Ne razumijem – zbunjeno je promucala.

- U redu. Tada ću te morati malo podsjetiti. Od čega želiš da krenem? – odlučno sam upitala. Dok je prestrašeno zurila u mene opazila sam da je iznenada problijedjela.

- Ana, ja….

- Sve znam i zato mi nemoj ni pokušavati lagati. Kako si mogla? Zašto? Uvijek sam bila dobra prema tebi. Voljela sam te. Znaš li da me Vjeko zahvaljujući tebi i tvojim lažima upravo istjerao iz kuće? Kako si mogla tako okrutno iskoristiti moje povjerenje? Čime sam to zaslužila od tebe? – povikala sam sada već na rubu suza.

- Oprosti mi, Ana, doista ne znam što me spopalo. Priznajem da sam otišla predaleko. Znam da ništa ne može opravdati ono što sam učinila ali… Hoće li barem malo pomoći to ako ti priznam da sam zapravo oduvijek bila ljubomorna na tebe, tvoj izgled, bračnu sreću…. A sada je tu bilo i to promaknuće. Oduvijek sam željela biti poput tebe…. – provalilo je iz nje a potom se više naprosto nije mogla zaustaviti. Riječi iz njezinih usta potekle su same od sebe…..

Nakon što mi je u suzama priznala kako je upravo ona bila autorica gnjusnih poruka koje su redovito stizale na Vjekinu adresu nisam se pretjerano iznenadila.

- Oprosti mi, molim te. Žao mi je što te Vjeko pretukao zbog mene. Ti si iznimna žena i ničim nisi zaslužila takvo što. Sramim se, užasno se sramim – skrušeno je rekla dok su joj suze u potocima curile niz lice.

- U redu. Oprostit ću ti, ali samo pod jednim uvjetom. Zahtijevam od tebe da odmah nazoveš Vjeku i sve mu priznaš. On i naš brak važniji su mi od ičega na ovome svijetu. Nikakvo promaknuće nije vrijedno naše patnje – odrješito sam rekla. – Unatoč svemu, znam da me Vjeko voli. Kao uostalom i ja njega – nešto tiše sam dodala. Premda su me njegova grubost i nepovjerenje još uvijek silno boljeli bila sam dovoljno pametna da shvatim kako je Vjeko baš poput mene samo žrtva Mihaeline spletke. Bez premišljanja odlučila sam mu oprostiti što me povrijedio. Nakon što izgladimo nesporazum planirala sam mu predložiti da zajedno nekamo otputujemo i u miru otvoreno porazgovaramo o svemu. To je doista najmanje što mogu učiniti za divnih dvanaest godina našeg braka. Neraskidive spone naše bezuvjetne ljubavi na koju smo se jednom oboje zakleli i nadalje će nas uspješno voditi kroz život. Više nemam nikakvog razloga sumnjati u to.

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net, E-mail sanja51@net>

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka