Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Jednonoćna avantura na Zrću pretvorila mi je život u noćnu moru

Da mi je netko rekao kako ću nakon samo šest mjeseci rada u novoj tvrtci dobiti godišnji odmor i to još u vremenu u kojem mi baš odgovara pomislila bih da je skrenuo. Baš sam između nekoliko kupaćih kostima pokušavala odabrati najprikladniji kad mi je zazvonio mobitel.

- Sunce, more, plaža i tulumarenje do zore. Što se još čeka? Idemo na Zrćeeee!!! – zaurlala je moja prijateljica Nena iz slušalice kad sam se javila. – Nadam se da si spremna. Nemoj zaboraviti spakirati onu super seksi ružičastu haljinu. Uskoro Vlatka i ja dolazimo po tebe – uzbuđeno me obavijestila.

- Ne brini stara, sve je već spremno. Na vama je samo da požurite – vedro sam odgovorila i poslala joj poljubac u slušalicu. Dok sam razmišljala o svojim novim prijateljicama usne su mi se razvukle u osmijeh. Premda sam Nenu i Vlatku upoznala tek prije nekoliko mjeseci na poslu njih dvije su mi toliko prirasle srcu da sam imala osjećaj kao da ih oduvijek poznajem. Zajedno smo došle na ideju o zajedničkom ljetovanju i uopće nisam sumnjala kako ću se uz Nenu i Vlatku nezaboravno provesti na Pagu.

Upravo sam zatvarala putnu torbu kad je mama ušla u sobu.

- Nina dušo, nadam se da ćeš se dobro provesti sa svojim prijateljicama na moru. Budite pametne i pazite na sebe – nije propustila ponoviti mi po tko zna koji put. – Došla sam ti još samo poželjeti sretan put i reći ti da se jako ponosim tobom. Ah, da, i tata te pozdravlja. Jutros je prije odlaska na posao ovo ostavio za tebe. Mislim, čisto da ti se nađe u putu – rekla je pruživši mi omotnicu. Nisam mogla vjerovati kada sam zavirivši unutra ugledala novčanicu od tisuću kuna. Grlo mi se stegnulo od ganuća i osjetila sam kako mi na oči naviru suze.

- Hvala ti mama. Oboje vas jako volim. Eto, sad ćeš me još i rasplakati a već sam nanijela šminku – tobože prijekorno sam rekla susprežući suze. Silno sam voljela svoje roditelje i znala sam da će mi unatoč svemu jako nedostajati u ovih nekoliko dana.

- A sad požuri dolje. Mislim da su djevojke upravo stigle pred zgradu – opomenula me privlačeći me u zagrljaj.

- Bok mama. Pozdravi tatu – uspjela sam dobaciti prije negoli sam se s torbom u rukama munjevitom brzinom sjurila niz stube. Na izlazu iz zgrade dočekala su me ozarena lica mojih prijateljica.

- Dobro stara, što se još čeka? More i komadi zovu. Bit će ovo samo naših tjedan dana. Ne moraš brinuti za Zorana. Bit će on dobro dok se ne vratiš – veselo me pozdravila Nena ljubeći me u obraz.

- Daj, Nena, znaš da između nas još uvijek nema ničega. Moraš li me baš uvijek zezati zbog njega? – tobože prijekorno sam upitala no prava istina je bila da su mi njezine riječi zapravo godile.

- Hm, da, možda zasad i nema ali nešto mi govori da bi moglo biti? Vlatka kaže da je Zoran jučer od nje tražio tvoj broj. Nemoj reći da sam ti rekla ali… Učinila je to. Mislim, dala mu je tvoj broj – zavjernički je prošaptala dok mi je srce mahnito tuklo. Zoran, kolega s posla već dugo je bio moja tiha patnja. Premda nikada nisam bila osobito sramežljiva uglavnom nismo radili u istim smjenama i to je, barem što se mene ticalo, svakako bila otežavajuća okolnost.

- Dobro, a sad dosta došaptavanja o Goranu. Bit će i kasnije vremena za to. Usput, predivno izgledaš u tim kratkim hlačama. Ističu ti guzu – dobacila mi je Vlatka u svom stilu s osmijehom od uha do uha.

- Hvala, a sad djevojke, što kažete da napokon krenemo? Ne namjeravamo valjda cijeli dan stajati ovdje na parkiralištu. Zrće zove! – proderala sam se iz sveg glasa na što smo se sve tri zagrlile i zajedno stale poskakivati u nekom čudnom, samo nama znanom ritmu. Da nas je mogao vidjeti netko sa strane zacijelo bi pomislio da smo skrenule s uma. Bile smo silno uzbuđene zbog zajedničkog putovanja posebice Nena, koja nekim čudom još nikada ranije nije bila na moru.

Kad smo se napokon sve tri smjestile u njen neklimatizirani Renault Clio, vani je već počelo pržiti sunce. U automobilu je bilo vruće kao u paklu ali to ni najmanje nije utjecalo na naše raspoloženje. Dok nam se znoj cijedio niz lica zbijale smo šale i smijale se kao lude.

Kada smo te večeri trajektom stigle na Pag vrućina je napokon malo popustila. Imale smo sreću i ubrzo pronašle apartman gdje smo trebale odsjesti narednih nekoliko dana. Ušavši u dnevnu sobu imala sam osjećaj kao da sanjam i da ću se svakog trena probuditi. Soba je bila ugodno rashlađena i prostrana s terasom i predivnim pogledom na more. Unatoč prilično iscrpljujućem putovanju ni jedna od nas nije bila pretjerano umorna i ubrzo smo se sve tri složile da odmah siđemo na plažu.

- Dolje je sve puno. Čini se da je u tijeku nekakav after party. Moj Bože, frajera kao u priči – uzbuđeno nas je obavijestila Vlatka odgrnuvši zavjesu.

- Ma dobro, s frajerima ili bez njih sigurna sam da ćemo se večeras ludo provesti. Onda, što kažete? Idemo? – upitala je Nena dok su joj oči blistale od uzbuđenja. Užurbano smo na sebe navukle kupaće kostime i avantura je mogla započeti.

Nešto kasnije, dok smo na improviziranom šanku uz plažu uz zaglušujuće zvukove glazbe u sveopćoj ludnici zdušno ispijale svoje koktele nisam se uspijevala oteti dojmu da me netko promatra.

- Hej stara, pogledaj onog komada u crnoj potkošulji. Već čitavu vječnost zuri u tebe – proderala se Vlatka tik do mog uha u jednom trenutku pokazavši prstom na mišićavog muškarca s tamnim, sunčanim naočalama, udobno zavaljenog u jednoj od obližnjih ležaljki. Dok sam gledala u njega učinilo mi se da mi se nasmiješio.

- Vlatka, molim te prestani prstima pokazivati u ljude. Sramotiš nas – prosiktala sam uzvraćajući mu osmijeh.

- Daj stara, opusti se malo. Zaboga, nismo u zatvoru, na odmoru smo. Dobro, možda je frajer malo stariji ali to i dalje ne umanjuje činjenicu da je presladak. A tek oni njegovi bicepsi. Mmmmm… – nije se dala smesti. Baš sam počela razmišljati o tome kako je Vlatka zapravo u pravu i da bih doista trebala što bolje iskoristiti svaki trenutak na ovoj predivnoj plaži kad nam je neznanac počeo prilaziti.

- Bok, ja sam Danijel. Prijatelji me zovu Dado. Smijem li vas počastiti pićem? Ponovo isto? – upitao je fiksirajući me pogledom. – Predivna si – zadivljeno je prošaptao odmjeravajući me. Prije negoli sam mu išta uspjela odgovoriti Dado je već pozivao konobara. Moram priznati da mi se njegova poduzetnost prilično svidjela. Oduvijek su mi se sviđali muškarci koji su u svakom trenutku točno znali što žele.

- Ja sam Nina, a ovo su moje prijateljice Vlatka i Nena. Imaš fantastičnu boju. Već dugo si ovdje? – sad sam već otvoreno očijukala s njim a njih dvije su se, očito shvativši o čemu je riječ, diskretno povukle.

- Nekoliko dana – neodređeno je odgovorio. – Na žalost, već ujutro moram natrag u Zagreb. Radionica zove. Znaš, ja sam automehaničar – pojasnio je.

- Oh, i ti si iz Zagreba? Ne mogu vjerovati – izletjelo mi je premda sam već istog trenutka požalila zbog toga. Glupačo! Još samo nedostaje da ga pitaš za adresu ili pak, ne daj Bože, za bračno stanje prekorila sam se u sebi.

Iskapili smo koktele a potom naručili nove. Sa svakim sljedećim , Dado mi se sviđao sve više. Znala sam da je količina ispijenih koktela značajno doprinijela tome, no nije me bilo briga. Već ubrzo me počela hvatati ugodna omaglica.

- Idemo plesati. U bazenu je prava ludnica – rekao je u jednom trenutku uhvativši me za ruku.

- Ustvari, imam bolju ideju – mazno sam prošaptala.  Zašto ne bismo pošli k tebi – začula sam se kako govorim. Premda je bilo više nego očito da iz mene progovara alkohol, činilo se kako to Dadi ni najmanje ne smeta.

- Sigurna si da to želiš? – upitao je zagledavši mi se u oči kao da ne može povjerovati vlastitoj sreći.

- Što još čekamo? – zavodljivo sam upitala obgrlivši ga oko vrata nakon čega je uslijedio strastven poljubac. Dok smo zagrljeni odlazili s plaže uspjela sam uhvatiti Nenin preneraženi pogled na nama. Učinilo mi se to toliko smiješnim da sam istog trenutka prasnula u smijeh koji ni uz najbolju volju nisam uspjela obuzdati sve do hotela.

Kada sam narednog jutra otvorila oči najprije nisam imala pojma gdje se nalazim. Glava mi je pucala od bola a grlo mi je bilo toliko suho da sam jedva mogla disati. Osvrnuvši se oko sebe shvatila sam da potpuno gola ležim u golemom krevetu nepoznate hotelske sobe. Malo po malo i počela sam se prisjećati plaže, koktela a odmah potom i Dade. Vrisnuvši, pokočila sam s kreveta. Tek tada mi je za oko zapela bombonijera na noćnom ormariću i crvenim markerom nažvrljana poruka na njoj.

„ Dobar tek ljepotice. Nisam te htio buditi. Tako si lijepa dok spavaš. Napokon sam siguran da smo nas dvoje stvoreni jedno za drugo. Vidimo se u Zagrebu. Zauvijek tvoj, Dado „ – stajalo je u poruci. Kako da ne! Samo bi mi još to falilo – mamurno sam pomislila izvlačeći se iz kreveta.

Bacivši pogled na sat na noćnom ormariću iznenadila sam se kada sam shvatila da je već skoro podne. Nena i Vlatka su već sigurno zabrinute zbog mene. Ovo mi doista nije trebalo – brzo sam požalila zbog svoje nepromišljenosti. Obuzeta sramom pokupila sam odjeću s poda i stala se odijevati. Odjednom mi je pred očima zatitrao Zoranov lik. Premda nas dvoje još uvijek nismo bili u vezi osjetila sam golemu krivnju. Ipak, znala sam da ono što se dogodilo noćas više ne mogu promijeniti. Duboko sam uzdahnula i čvrsto obećala sebi kako ću se odsad svakako kloniti prevelike količine koktela a ovakvih ponižavajućih situacija još i više.

- Dobro jutro pospanko. Vidim, dobro si se provela. A tko uostalom i ne bi s onakvim komadom – zacvrkutala je Vlatka čim sam kročila u naš apartman. – Znaš, jutros sam srela Dadu u trgovini i tražio me broj tvog mobitela. Rekao je da još uvijek spavaš i da te ne želi buditi. Bio je stvarno sladak. Nisam imala srca odbiti ga….

- Što si učinila?! Molim te reci da se šališ – zaprepašteno sam je pogledala.

- Oprosti, Nina, mislila sam da će ti biti drago zbog toga – pokunjeno je dodala. Opazivši njenu zbunjenost moja je ljutnja počela popuštati.

- Ma, znaš što? Kad bolje promislim, to zapravo nije ni važno. Ionako vjerojatno više nikad neću vidjeti Dadu – vedro sam odgovorila i to je, barem što se mene ticalo, bio kraj priče o Dadi.

Dok smo nekoliko dana kasnije ponovo pakirale torbe, ovoga puta kako bismo se vratile u Zagreb nisam mogla povjerovati da je sve tako brzo prošlo. Odmor na Zrću bio je definitivno najbolji odmor u mom životu i jedva sam čekala sljedeće ljeto kako bih se s Nenom i Vlatkom ponovo vratila na Pag.

Po povratku u Zagreb mama me dočekala s domaćom juhom i štruklama. Nakon večere razgovarale smo do dugo u noć. Ispričala sam joj sve o našim dogodovštinama na Pagu. Jedino nisam spominjala Dadu.

Kad sam u ponedjeljak u jutro stigla u ured na radnom stolu me dočekao predivan buket ruža. Nena je s tajanstvenim osmijehom na licu već tipkala po tastaturi.

- Što je ovo? – upitala sam glumeći nezainteresiranost.

- Nemam pojma, morat ćeš to sama otkriti. Poruka bi trebala biti tu negdje među ružama – dodala je a potom očito shvativši da se odala, prasnula u smijeh.

- Oprosti. Htio te iznenaditi a ja glupača… No, dobro, kako god. Dakle, maločas je ovdje bio Zoran i ostavio je cvijeće za tebe – iskreno je rekla uočivši nestrpljivost u mom pogledu. Istog trenutka srce mi je poskočilo od uzbuđenja.

- Zar nećeš otvoriti poruku? – zanimalo ju je. Nije mi morala dvaput ponoviti. Drhtavim rukama dograbila sam ceduljicu iz buketa. „ Kalkulantici s najljepšim očima uz molbu: Večeraj danas sa mnom. Javim ti se popodne. Zoran“. Oh, moj Bože, poziva me na večeru! – radosno sam uskliknula.

- Znala sam da ste vas dvoje stvoreni jedno za drugo – nasmijala se vrativši se poslu.

Ta večer bila mi je najljepša u životu. Nakon večere u malom romantičnom restoranu Zoran je predložio da malo prošećemo. Večer je bila predivna a nebo osuto zvijezdama. Nikada neću zaboraviti trenutak kad me u jednom trenutku nježno privukao k sebi i strastveno poljubio. Dok sam mu uzvraćala poljubac doslovce sam se rastapala od miline. Zoranova blizina u meni je pobuđivala čudne osjećaje i premda mi se oduvijek sviđao, osjećala sam kako se iz trena u tren sve više zaljubljujem u njega.

Narednih dana bila sam na sedmom nebu. Zoran me obasipao nježnošću i pažnjom a naša veza je iz dana u dan postajala sve ozbiljnijom. Tog subotnjeg jutra nisam morala na posao i ostala sam u krevetu dulje no obično. Baš sam razmišljala o tome kako na najbolji način iskoristiti slobodan dan kad se oglasilo zvono na ulaznim vratima. Mama i tata su bili na poslu i budući da mi se još uvijek nije ustajalo odlučila sam ga ignorirati. Unatoč tome, osoba pred vratima nije odustajala. Navukla sam ogrtač i bosa sišla u prizemlje.

- Bok lutko. Nadam se da te nisam probudio? – gotovo sam pala u nesvijest kada sam otvorivši vrata ispred njih ugledala Dadu.

- Ne, nisi samo… Ne razumijem, što ti radiš ovdje? – zaprepašteno sam upitala.

- Kako što radim? Nije li očito? Došao sam te vidjeti. Nisi odgovarala na moje pozive i moram priznati kako sam bio zabrinut za tebe. Osim toga, jako si mi nedostajala ovih nekoliko dana. Neću lagati da mi se jako sviđaš. Danima mislim samo na onu noć s tobom. Niti uz najbolju volju nisam te uspio zaboraviti  – rekao je smiješeći se. Ne, ovo se ne događa. Zacijelo je sve samo ružan san iz kojeg ću se svakog trena probuditi. Samo mirno. Moraš ostati pribrana. Sve će biti u redu, panično sam razmišljala.

- Žao mi je, ali ne odgovaram na pozive s nepoznatog broja – pojasnila sam slegnuvši ramenima uz nelagodan osmijeh.

- Smijem li nakratko ući? Volio bih popričati s tobom – nije odustajao.

- Oprosti, ali već kasnim na posao. Drugi put – slagala sam samo kako bih ga se što prije riješila.

- U redu, ljepotice. Ako je doista tako tada te više neću zadržavati. Što kažeš da u petak večeramo zajedno. Znam jedan romantičan restoran…

- Žao mi je, ali već imam planove za petak – pokušavala sam se izvući.

- Dogovoreno. Onda u subotu. U sedam dolazim po tebe. Vidimo se, lutko – dodao je odmahnuvši mi u znak pozdrava. Bila sam toliko zbunjena da mu nisam uspjela ništa odgovoriti. Moj Bože, što mi je sve ovo trebalo? Posebice sad kad sam u vezi sa Zoranom – pitala sam se zatvarajući vrata.

Narednog dana bila sam prilično nervozna. Već i pri samoj pomisli o Dadi i zajedničkoj večeri želudac mi se grčio od muke. Premda sam duboko u podsvijesti znala kako sam si sama kriva zbog svega, svoj bijes sam tog jutra u uredu i nehotice iskalila na Vlatki.

- Kako si samo došla na tu ideju da dijeliš uokolo broj mog mobitela? Dado me pronašao. Zna gdje stanujem. Shvaćaš li što si učinila? – poput aždaje sam se obrušila na nju.

- Daj Nina, ohladi malo. Pa što ako te pronašao. Ne moraš napraviti ništa što ne želiš. Otvoreno mu reci da nisi zainteresirana za vezu s njim i to je to – mirno je odgovorila.

- Lako je to tebi reći. Da si samo vidjela kako me gledao. Čini se da si je tip totalno zabrijao neke stvari u glavi – nastavila sam se pjeniti.

- Nemoj otići na tu večeru i sigurna sam kako će Dado ubrzo shvatiti da ga ne zanimaš – predložila je a ja sam napokon počela shvaćati da je u pravu. Ponašam se poput paranoične luđakinje. Predložit ću Zoranu da na večer odemo u kino, a potom na večeru. Kad Dado dođe po mene neće me biti doma, u glavi mi se već počeo rađati plan. Premda sam znala da ne postupam ispravno donijevši takvu odluku ipak sam osjetila stanovito olakšanje.

Te subotnje večeri na moju inicijativu Zoran je već oko šest došao po mene. Uopće nisam osjećala  grižnju savjesti zbog činjenice što ću svojim postupkom zacijelo povrijediti Dadu. Na koncu, ionako  sam mu nekako morala dati do znanja da me ne zanima. Ako sam već morala birati između Zorana i Dade tada je moj izbor definitivno bio Zoran.

Nakon što smo odgledali film, Zoran je predložio da umjesto restorana posjetimo jedan novootvoreni klub. Budući da uopće nisam bila gladna njegova ponuda mi se učinila jako primamljivom. Ali već pola sata kasnije, na plesnom podiju, večer koja je bajkovito započela polako ali sigurno počela se pretvarati u noćnu moru o kakvoj nisam mogla ni sanjati. Dok smo se priljubljenih tijela pomicali u ritmu glazbe odjednom sam osjetila nečiju ruku na ramenu.

- Nina, hvala Bogu da sam te napokon pronašao. Pa dobro gdje si ti? Tražio sam te po čitavom kvartu. I tko je uopće ovaj ovdje? – upitao je Dado uprvši prstom u Zorana. Dok je Zoran upitno zurio u mene osjećala sam kako mi tlo izmiče pod nogama. Bila sam toliko šokirana da nekoliko trenutaka nisam uspijevala prozboriti ni riječi.

- Nina, što se događa? – upitao je Zoran dok sam mijenjala boje poput semafora.

- No, lutko, hajde već jednom, reci mu za nas. Ima pravo sve znati – poticao me Dado na što sam poželjela propasti u zemlju od nelagode. Ne, ovo ne može biti istina, sjećam se da sam pomislila još uvijek potpuno nesposobna da progovorim.

- Što bih to trebao znati Nina? Za Boga miloga, hoće li mi netko napokon objasniti što se događa? – povikao je Zoran sada već vidljivo uzrujan.

- Nina i ja smo se upoznali na plaži. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ti si joj prijatelj? Baš me čudi da ti nije pričala o tome – odgovorio je Dado cereći se.

- Nina, imaš li što dodati na ovo? – razočarano mi se obratio Zoran. U pokušaju da napokon dođem do riječi otvarala sam usta poput ribe na suhom.

- Dakle, to sam si i mislio – prezrivo je rekao okrenuvši mi leđa. Ne smijem dopustiti da ode. Moram mu sve objasniti, pomislila sam u panici dok su mi iz očiju navirale suze.

- Zorane, ne slušaj ga. Sve ću ti objasniti. Samo mi daj priliku, molim te – očajnički sam povikala kako bih ga zaustavila. – A ti mi se gubi s očiju! Za večeras si ionako učinio više nego dovoljno zla – prosiktala sam Dadi.

- U redu, ljubavi. Kako god ti kažeš. Ovo očito nije tvoj dan. Vidimo se sutra – mirno je rekao okrenuvši se.

- Zorane, ne odlazi, molim te – uspjela sam ga sustići dok mi se pogled maglio od suza.

- Nisam ti željela ništa govoriti o ovome jer sam se bojala da mi nećeš vjerovati. Dadu sam upoznala na ljetovanju dok nas dvoje još nismo bili zajedno. Nije mi ugodno pričati o ovome ali želim biti iskrena s tobom. Istina je da sam s Dadom provela noć na Zrću. Malo više sam popila i eto, dogodilo se. Bog mi je svjedok da se još i danas kajem zbog toga. Taj čovjek mi ništa ne znači. A tebe volim. Možda sam luda što ovo govorim ali kunem ti se da više ne mogu zamisliti svoj život bez tebe. Žao mi je, užasno mi je žao – sada sam već glasno jecala.

- Oprosti mi Nina. Stvarno se ponašam poput kakvog ljubomornog balavca. Što mogu kad mi je previše stalo do tebe – pokajnički me zagrlio a ja sam napokon osjetila kako se počinjem opuštati.

Na žalost, već sutradan po povratku s posla doma me ponovo dočekalo neugodno iznenađenje.

- Bok mama, stigla sam. Gladna sam kao vuk. Ima li što za je… – riječi su mi zapele u grlu kad sam ušavši u kuhinju ondje ugledala mamu i Dadu. Sjedili su za stolom sa šalicama kave pred sobom i upravo se smijali nekoj šali.

- Dušo, imaš gosta. Dado mi je rekao da o nečemu mora razgovarati s tobom pa sam mu predložila da te pričeka. Stvarno divan mladić. Usput, pozvala sam ga da ostane na ručku – obratila mi se mama s osmijehom.

- Mama, dopusti da ja odlučim o tome. Možeš li nas, molim te na trenutak ostaviti nasamo? – upitala sam dok je sve u meni kuhalo od ljutnje.

- Naravno dušo – zbunjeno je odgovorila pridižući se iz naslonjača.

- Dobro Dado, što bi sve ovo trebalo značiti? Kako se usuđuješ doći mi u kuću nakon svega?! – obrušila sam se na njega kad smo napokon ostali sami.

- Nina, zašto se stalno ljutiš na mene? Nedostajala si mi. Morao sam te vidjeti. Cijelu noć mislim samo na tebe. Razumijem da sinoć u klubu nisi mogla razgovarati sa mnom zbog onog mamlaza pa sam ti odlučio dati drugu priliku. Nadam se da si mu napokon objasnila da smo nas dvoje u vezi i da se nema pravo petljati tamo gdje mu nije mjesto – mirno je pojasnio dok sam u nevjerici zurila u njega.

- Molim?! Oprosti, ali čini se da si krivo shvatio neke stvari. Ti i ja nismo u nikakvoj vezi. Ali zato Zoran i ja to jesmo. Voljela bih da to shvatiš i da me već jednom ostaviš na miru – rekla sam što sam mirnije mogla.

- Dobro. Vidim da ni danas nisi raspoložena za razgovor. Sigurno si imala naporan dan na poslu. Navratit ću ponovo kad se smiriš. Doviđenja malena – tobože uvrijeđeno je rekao.

- Ne želim da dolaziš! Ne želim te više nikada vidjeti, razumiješ?! – zaurlala sam i protiv volje.

- Sve u redu? – mama je zabrinuto povirila u kuhinju.

- Naravno da jest. Dado je upravo na odlasku – odbrusila sam okrenuvši se prozoru kako ne bi mogla vidjeti moje suze.

- Doviđenja gospođo Jasna. Bilo mi je zadovoljstvo upoznati vas – odahnula sam shvativši da se uistinu spremao otići.

Premda smo Zoran i ja imali dogovor za popodnevnu šetnju odjednom više nisam imala volje za tim. Ne samo da nisam imala hrabrosti pogledati ga u oči već sam strahovala i od Dadinog sljedećeg koraka. S njim čovjek nikada ne zna što bi mu moglo pasti na pamet, razmišljala sam. Nakon kraćeg premišljanja odlučila sam nazvati Zorana i reći mu da se ne osjećam najbolje, što u stvari i nije bilo daleko od istine.

- Želiš li da dođem do tebe? Mogao bih posuditi nekakav film i donijeti kokice….

- Oprosti Zorane, ali stvarno mi nije dobro. Mislim da me hvata nekakva viroza – mrzila sam samu sebe što mu lažem. Ipak, kako sam mu mogla reći da je Dado maločas bio kod mene i da ga se više ni uz najbolju volju ne uspijevam riješiti?  Bio bi to kraj naše veze.

- U redu, ljubavi. Brzo mi ozdravi. Nadam se da će ti sutra biti bolje. Vidimo se na poslu – dodao je i poslao mi zvučan poljubac u slušalicu.

Zamolila sam mamu da mi skuha čaj i potom se zavukla u krevet.

- Nina, dušo, nije da se petljam ali Dado tvrdi da ste vas dvoje u vezi. Znam da odnedavno izlaziš sa Zoranom pa…. – nelagodno se nakašljala. – Iskreno, mislim da nije u redu da sjediš na dva stolca. Bilo bi dobro da se čim prije odlučiš – zabrinuto je dovršila.

- Mama, sve je u redu. Dado je očito krivo shvatio neke stvari… – naglo sam se prekinula. Koliko god da sam željela biti iskrena s njom nisam imala hrabrosti otkriti joj da sam s tim čovjek zapravo provela samo jednu noć i da o nekakvoj vezi među nama nema niti govora.

- Ne brini za mene. Riješit ću to. Samo te molim da više Dadu ne puštaš u kuću bez mog odobrenja, može? – nježno sam upitala zagrlivši ju.

Sljedećeg jutra sam upravo ulazila u tvrtku kad se ispred mene stvorio Bruno, naš dugogodišnji portir.

- Dobro jutro Nina. Ovo je maločas stiglo za tebe. Mislim da je unutra i nekakva poruka – nasmiješio mi se pružajući mi predivan buket crvenih ruža. Istog trenutka lice mi se razvuklo u osmijeh. Zorane, ljubavi – sretno sam pomislila i primivši buket u ruke ljubazno zahvalila Bruni.

- Oho, što to opet imamo ovdje? – nasmijala se Nena čim sam kročila u ured.

- Blago tebi kad imaš takvog muškarca – sa sanjarskim izrazom u očima pridružila joj se i Vlatka.

- Stvarno je pažljiv – složila sam se vjerujući kako mi je ruže poslao Zoran. – Prelijepe su zar ne? – upitala sam pomirisavši ih. Tek tada mi je palo na pamet da još uvijek nisam otvorila poruku.

„ Nadam se da će te ovo predivno cvijeće podsjetiti na jednako takvu noć koju smo proveli zajedno. Živim za trenutak kad ću te ponovo vidjeti. Tvoj Dado „ – stajalo je u poruci. Odjednom sam osjetila da mi je neka hladna ruka ščepala srce. Dok sam užasnuto zurila u poruku osjećala sam kako mi ponestaje zraka. Vlatka je prva opazila da nešto nije u redu.

- Nina, jesi li dobro? – prestrašeno je upitala dok mi se čitavo tijelo treslo poput šibe na vjetru.

- Ne, nisam, i to zahvaljujući tebi. Ti si kriva za sve! – ponovo je provalilo iz mene.

- Što se dogodilo? Ne razumijem – zbunjeno je odgovorila.

- Izvoli, pročitaj sama. Usput, možeš zadržati i Dadine ruže. Ionako ti je, kako se čini oduvijek bio simpatičan – sarkastično sam dobacila dok je u nevjerici zurila u mene.

- Oprosti, Nina. Dala sam mu tvoj broj u najboljoj namjeri. Da sam znala da ćeš se ljutiti zbog toga nikada to ne bih učinila. Naše prijateljstvo mi je važnije od ičega – dodala je sa suzama u očima.

- Znam. Oprosti mi. Nisi ti kriva. Sama sam si kriva za sve. Kada bih barem mogla vratiti vrijeme unatrag – uzdahnula sam zarivši lice u dlanove. Život mi se pretvarao u noćnu moru a ja nisam mogla učiniti baš ništa da to promijenim. Preskupo sam plaćala jednu noć nepromišljenosti i mogla sam se samo nadati da čitava stvar neće postati još gora. Željela sam vjerovati kako će Dadi jednom ipak dosaditi moja hladnoća i da će me napokon ostaviti na miru.

Nekoliko dana je sve bilo u redu. Dado se više nije javljao niti je dolazio. Već sam se pomalo počela opuštati kad mi je jednog popodneva pred sam kraj radnog vremena nasmiješen banuo u ured.

- Hej lutko, pogledaj što sam ti donio. Sigurno si gladna. Nisam znao voliš li više one sa šunkom ili sa sirom pa sam uzeo i jedne i druge – ozareno je rekao spustivši vrećicu sa sendvičima na moj stol. Dok su Nena i Vlatka zbunjeno gledale u mene bila sam u potpunom šoku.

- Dado, mislim da sam bila dovoljno jasna kada sam rekla da te više nikad ne želim vidjeti. Uostalom, kako si doznao gdje radim? – uspjela sam procijediti no Dado se pravio da me ne čuje.

- Ukoliko ne možeš sve sama pojesti neću se ljutiti ako sendviče podijeliš sa svojim kolegicama. Čim završiš s poslom vodim te na piće ili sladoled. Što već želiš. Bit ću dolje malena – rekao je i uz pomalo glupav naklon nestao iz ureda.

- Moj Bože, Nina, mislim da stvarno imaš problem. Ovome stvarno nisu sve daske na broju. Sreća što ga Zoran nije vidio – Nena je u nevjerici odmahnula glavom.

- Iskreno, nemam pojma dokle ću ovo moći skrivati od njega. Voljela bih da mu mogu reći za to kako me Dado proganja ali bojim se da ne bi shvatio. Bože, doista ne znam što ću – promucala sam na rubu suza.

- Bit će najbolje ako danas izađeš na stražnji izlaz. Tako ćeš umaći Dadi a Zoran neće ništa posumnjati. Ne brini, Nena i ja ćemo već smisliti neki izgovor – javila se Vlatka na što sam je poželjela poljubiti od zahvalnosti.

Na žalost, sudbina je imala malo drugačije planove od nas. Upravo sam se po završetku posla poput tata šuljala niz stube na stražnjem izlazu kad sam začula kako me netko doziva.

- Nina, ovdje sam! Upravo razgovaram sa Zoranom. Ne brini, ljubavi, sve sam mu objasnio – viknuo je Dado iz petnih žila na što sam se ukočila u mjestu. Trebala mi je čitava vječnost da skupim hrabrosti okrenuti se. Kada se to napokon dogodilo dočekalo me ono čega sam se najviše bojala. Na parkiralištu, samo nekoliko koraka od mene stajali su Dado i Zoran. Zoranovo blijedo, skamenjeno lice govorilo je više od tisuću riječi. A potom, prije negoli sam išta uspjela reći ili učiniti jednostavno je bez riječi sjeo u automobil i uz škripu guma nestao s parkirališta, ali nesumnjivo, i iz mog života.

- Zorane! Pričekaj! Molim te. Nije ono što misliš – povikala sam gušeći se u suzama no više me nije mogao čuti. Cijeli svijet mi se srušio i zaridala sam poput ranjene životinje. Grcajući u suzama nisam marila za Dadu koji se u samo nekoliko koraka ubrzo stvorio pokraj mene.

- Umiri se, ljubavi? Ne brini, sad imaš mene. Učinit ću sve da te usrećim. Zoran te ionako ne zaslužuje – tepao mi je milujući me po kosi. Svaki njegov dodir prizivao mi je mučninu. Osjećala sam toliku slabost da sam se bojala da će mi iskreno pozliti.

- Proklet bio! Ne volim te, shvaćaš! Nikada nisam, niti hoću! Volim Zorana – zaurlala sam sva u suzama.

- Ali draga, mislio sam da je ona noć u hotelu i tebi nešto značila – uvrijeđeno je rekao no brzo se ponovo pribrao. – Znam da me voliš baš kao i ja tebe samo se to bojiš priznati. Htio sam ti pomoći. Zato sam uzeo stvar u svoje ruke i umjesto tebe rekao Zoranu kako stoje stvari između nas – mirno je nastavio a ja sam po prvi put počela vjerovati da je potpuno lud. Premda nisam bila oduševljena opcijom da u naš odnos uplićem policiju, odjednom sam shvatila kako baš i nemam previše izbora.

- Što si mu rekao? Govori! – naredila sam kopajući po torbici u potrazi za mobitelom. Kad sam ga napokon pronašla otipkala sam Zoranov broj. Jednom, pa još jednom. Očekivano, Zoran se nije javljao.

- Rekao sam mu da je naša veza fatalna i da ćeš zauvijek, što god on mislio o tome voljeti jedino mene – pojasnio je dok sam se tresla od užasa.

- Kako si mogao?! Dado, dobro znaš da to nije istina. Molim te, ostavi me na miru. Zaboravi da postojim – preklinjala sam.

- Ali ja te volim. Ne možeš samo tako spavati s nekim i onda ga odbaciti poput stare krpe. Kakva si ti to žena? – odjednom se njegovo dotad dobro raspoloženje naglo počelo mijenjati.

- Žao mi je ako sam te povrijedila – prestrašeno sam promucala dok su mu oči sijevale od bijesa. Bože, pomozi mi, preklinjala sam u sebi opazivši da se parkiralište već potpuno ispraznilo što je moglo značiti samo jedno. U zgradi, osim portira na glavnom ulazu više nije bilo ni žive duše.

- Dado, idemo nekamo sjesti i uz kavu porazgovarati o svemu. Iskreno, baš bi mi godila jedna – slagala sam što sam uvjerljivije mogla. Činilo se da napregnuto razmišlja o tome.

- U redu. Ali idemo mojim automobilom – odahnula sam kada je ipak pristao.

Vožnja do centra grada protjecala je u napetoj tišini. Kad je Dado napokon zaustavio automobil ispred jednog kafića razmišljala sam još jedino o tome kako mu umaći. Unatoč mojim strahovima to se pokazalo lakšim nego što sam se nadala. Sjeli smo za jedan od stolova i uskoro nam je prišao  konobar.

- Kavu, molim – naručila sam. – Oprosti, sila mi je. Vraćam se za minutu – slagala sam i prije nego što se uspio snaći nestala iza vrata ženskog toaleta. Ondje sam vrlo lako izmigoljila kroz prozor i pozvala taksi.

Nekoliko dana kasnije noćna mora koju mi je priuštio Dado napokon je dobila svoj epilog. Uvidjevši da nemam drugog izbora još iste večeri sam otišla u policijsku postaju i prijavila Dadu zbog uznemiravanja. Nisu prošla niti dva dana od toga a Dado me i dalje nastavio zvati i dolaziti pred vrata. Bila je to kap koja je prelila čašu i odlučila sam se na još drastičniji potez. Podnijela sam tužbu nakon koje je Dado izvukao deblji kraj i dobio zabranu pristupa na udaljenosti od stotinu metara. Činilo se da ga je takva presuda ipak uspjela dovesti k pameti jer je već ubrzo potpuno zaboravio da postojim.

Budući da mi je Zoran i dalje silno nedostajao odlučila sam ga posjetiti pa što bude. Bez imalo uljepšavanja ispričala sam mu cijelu priču. Bila sam presretna kad mi je napokon povjerovao.

- Oprosti Nina, bio sam prava budala što sam ikada sumnjao u tebe. Jako te volim. Silno si mi nedostajala ovih dana, znaš to? – upitao je smiješeći se a ja sam napokon bila sigurna da će od sad pa na dalje u našoj vezi sve biti u najboljem redu. Na koncu, iskrena ljubav koju oboje nosimo u srcu itekako zaslužuje novi početak.

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net, E-mail sanja51@net

 

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net, E-mail sanja51@net

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka