Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Sramim se priznati,nisam željela njega već njegov novac

Trgovina je propala, pa što? Nisi ni prva ni posljednja kojoj se to dogodilo. Urazumi se dijete drago. Već ćemo smisliti nešto. Tata i ja pomoći ćemo ti koliko god možemo… – uzaludno je preklinjala lomeći ruke dok sam u prtljažnik trpala svoju golemu putnu torbu.

- Mama, molim te prestani. Samo mi treba malo prostora da se odmaknem od svega i usput zaradim nešto. Uostalom, tko bi me više i zaposlio ovdje u gradu kad svi znaju koliko sam zaglibila. Zaboga, ne idem na vješala. Govoriš kao da će me posao konobarice u seoskoj gostionici dovesti u neku smrtnu opasnost. Posao, kao i svaki drugi – otpuhnula sam.

- Znam, samo…. Ti si moje dijete i…brinem se za tebe -  prošaptala je.

- Da, ali dijete koje ima gotovo trideset godina. Osim toga, nadam se da shvaćaš da moram raditi kako bih vratila dugove koje sam si natovarila na vrat, zar ne? Žao mi je, već sam odlučila. Sama sam skrivila ovo što mi se dogodilo i sama ću se pobrinuti da se izvučem iz toga. Bit će sve u redu, ne brini – nešto mekše sam dodala opazivši suze u njenim očima.

Premda u tom trenutku ni sama nisam bila sigurna u to što govorim nisam željela da se mama bespotrebno brine. Svojom nepromišljenošću uzrokovala sam previše problema svojoj obitelji i bilo je vrijeme da napokon preuzmem odgovornost za svoje postupke. Mala prodavaonica mješovite robe koju sam prije nekoliko godina otvorila u susjedstvu, koliko god da sam bila sklona vjerovati u suprotno, s vremenom se pokazala kao potpuni promašaj. Prvi problemi započeli su kada mi je gazdarica suprotno zaključenom ugovoru odlučila povisiti najamninu. Nekako bih to i podnijela da se već nekoliko mjeseci kasnije u susjedstvu nije otvorio golemi trgovački centar i tako mi preoteo većinu mušterija. Kako je posla bilo sve manje počela sam tonuti sve dublje no još uvijek si to nisam željela priznati. Dobavljači su tražili svoje, gazdarica svoje, a trebalo je plaćati i režijske troškove. Posuđivala sam novac od prijatelja, podigla kredit… sve u nadi kako ću već nekako isplivati iz svega. Dno dna dosegnula sam onog trenutka kada sam bila prisiljena zamoliti roditelje za pozajmicu od nekoliko tisuća kuna sve u nadi kako ću već nekako isplivati iz problema. Kada se to niti godinu dana kasnije nije dogodilo, a moje sveukupno dugovanje znatno premašilo svotu od pedeset tisuća kuna, teška srca sam si morala priznati da sam pogriješila što sam se uopće i uplela u takvo što.

Uspjet ću! Moram vratiti taj novac, ponavljala sam u sebi dok sam zaustavljala automobil pred žuto obojenom katnicom. Svjetleća reklama naziva kafića iznad ulaza svjedočila je da sam na pravom mjestu. Za svaki slučaj sa zadnjeg sjedala sam dohvatila novine s oglasima i još jednom provjerila jesam li na pravoj adresi. Kad sam se uvjerila da je sve u redu duboko sam udahnula i izašla iz automobila. Svjež seoski zrak ispunio mi je nosnice i podsjetio me da već satima nisam ništa pojela. I nije toliko loše, pomislila sam ponešto ohrabrena osvrnuvši se nekoliko puta oko sebe. Osim mršavog psa lutalice koji je s druge strane ceste lijeno pratio svaki moj pokret na ulici nije bilo ni žive duše.

- Dobar dan, mogu li razgovarati s gazdom? Ja sam nova konobarica Anita – predstavila sam se mladoj djevojci za šankom kada sam napokon ušla.

- Ah, da, Jure je rekao da danas trebaš doći. Na žalost, on trenutno nije tu ali trebao bi se vratiti svakog trenutka. Ja sam Lada, drago mi je. Jesi li već radila ovaj posao? – upitala je znatiželjno me odmjeravajući.

- Ne, na žalost, ali zato brzo učim – naglasila sam.

- Kako to da si se odlučila iz grada doći čak ovamo? Mislim, nije ni ovdje tako loše ali grad je ipak grad i ima puno veće mogućnosti – nastavila je zapitkivati. Premda se Lada činila simpatičnom nisam imala namjeru razglabati s njom o privatnim problemima.

- Možda sam poželjela malo promjene – dvosmisleno sam odgovorila na što se Lada nasmijala.

- Već vidim da ćemo se nas dvije izvrsno slagati – dodala je namignuvši mi i pružila pregaču.

Nekoliko dana kasnije imala sam osjećaj kao da ovaj posao oduvijek radim. Gazda Jure bio je dobar i korektan čovjek. Uz više nego pristojnu plaću dao mi je stan i hranu te sam ubrzo shvatila da sam zaposlivši se kod njega unatoč okolnostima ipak imala sreće. Lada i ja smo uglavnom radile u smjenama. U potkrovlju smo dijelile veliku sobu s kupaonicom i ubrzo postale dobre prijateljice.

Posla u kafiću nije bilo previše a gosti su uglavnom bili stanovnici sela. Bili su to uglavnom pristojni i radišni ljudi koji bi uglavnom nakon napornog rada na njivi svraćali u kafić na čašicu osvježenja. Pritom mi je posebice prirastao srcu gospodin Luka koji je bez iznimke, svakog jutra i poslijepodneva dolazio k nama na kavu. Ponašao se prema meni pokroviteljski i jako me podsjećao na oca. U nedostatku posla često bih mu se pridružila za stolom.

- Dobra si ti djevojka, Anita. Što bih dao da imam takvu snahu. Ni onaj moj mali nije loš ali eto…. Zavela ga svjetla velikoga grada pa sad jedva da se i sjeti svog starog oca. Nije ni čudo kad unatoč tome što je već dobrano prevalio tridesetu još uvijek živi jedino za društvo i izlaske. Dok ja ovdje crnčim, on se tamo negdje provodi. Kao da ću svoje imanje ostaviti susjedu a ne njemu. Da je moja Ida tu, pokoj joj duši, siguran sam da bi joj srce prepuklo od tuge što ima takvog sina – kukao je dok mu se pogled mutio od suza.

- Nemojte tako, gospodine Luka. Ljudi se razlikuju. Možda je vaš sin samo sretniji ondje u gradu. To nipošto ne znači da vas ne voli i da ne misli na vas – pokušavala sam ga utješiti kako sam znala i umjela.

Mjesec je prošao i uskoro sam dobila i svoju prvu plaću. Bila sam više nego zadovoljna kada sam odmah nakon posla odjurila u obližnju seosku poštu i cjelokupan iznos uplatila na račun dobavljača kojem sam najviše dugovala. Premda je to bila tek malena kap vode u moru mojih dugova ipak sam se osjećala malo bolje. Odmah sam nazvala mamu kako bih joj rekla sretne vijesti.

- Oh, dušo, baš dobro što si nazvala. Već nekoliko dana te pokušavam dobiti na mobitel ali stalno ti je isključen. Svi su uvjereni da se skrivaš – započela je. Već sam otvorila usta kako bih joj rekla da u selu gotovo da uopće i nema signala kad su me njezine sljedeće riječi sledile na mjestu.

- Znaš, Anita, žao mi je što ti ovo moram reći no situacija u posljednjih nekoliko dana nije nimalo dobra. Neki dan nas je posjetio onaj dobavljač Mario i raspitivao se za tebe. Kad sam mu rekla da si otišla raditi kako bi mu čim prije mogla vratiti dug pobjesnio je i optužio nas da te skrivamo. Prijetio je čak i tvom ocu koji ga je cijelo vrijeme uzaludno pokušavao smiriti. Na žalost, to još uvijek nije sve – nastavila je kad sam teško uzdahnula.

- Maločas mi je na vratima bila i tvoja bivša gazdarica Zdenka. Kaže da joj duguješ tri rate najamnine. Nekako sam ju uspjela uvjeriti da se ne brine i obećala da će čim prije svakako dobiti svoj novac. Jako smo zabrinuti za tebe. Zar doista ne postoji neki način da pribaviš taj novac, primjerice nekakav kredit ili što ja znam. Ovo doista postaje neizdrživo. Da ne spominjem to kako smo tvoj otac i ja zbog stalnih prijetnji već na rubu snaga – dovršila je dok sam u glavi panično prebirala moguće opcije. Na žalost, ništa pametno mi nije padalo na pamet. Kredit u banci sam već imala i još jedan nikako nije dolazio u obzir. Uostalom, obzirom na okolnosti iskreno sam sumnjala sam da bi mi ga bilo koja banka i odobrila. Nisam imala pojma što učiniti a s druge strane nikako nisam željela da moji roditelji trpe zbog mojih pogrešaka.

- Ne brini mama. Pokušat ću pitati gazdu za neki predujam. Sigurna sam da će razumjeti – rekla sam lažno veselim glasom dok mi se grlo stezalo od straha. Dobro sam znala da ukoliko kojim slučajem i dobijem predujam s njim opet neću učiniti mnogo. Mora postojati način, jednostavno mora. Možda bih trebala sve ispričati Ladi i pitati je za pozajmicu, razmišljala sam dok sam se vraćala. Prisjetila sam se kako je Lada još neku večer spomenula da ima neku ušteđevinu. Ipak, nisam mogla a da se pritom ne prisjetim i njezine priče o starim i bolesnim roditeljima. Posebice ocu koji je bolovao od leukemije i kojem je kupovala lijekove tako da sam ubrzo odbacila tu mogućnost.

Te noći, unatoč naporima nikako nisam uspijevala usnuti. Dok je Lada mirno spavala na svom krevetu ja sam se prevrtala po postelji uzaludno se pokušavajući smiriti. Pred očima su mi plesale slike mog oca kako onako slab i sićušan staje u moju obranu pred gorostasom kakav je bio Mario i osjetila sam suze u očima. Mora da sam glasno zajecala jer me već u narednom trenutku prenuo Ladin glas.

- Što je stara moja? Zar ne možeš spavati? Nešto te muči, vidim ja to. Znaš da meni možeš sve reći. Tako će ti biti puno lakše – brižno je rekla sjedajući na moj krevet. Kada me rukom nježno pomilovala po kosi osjetila sam kako moj otpor popušta. Riječi su krenule same od sebe i uskoro je Lada doznala sve o mojim financijskim problemima. Bilo je tako lijepo osjetiti nečije razumijevanje.

- Žao mi je što prolaziš kroz sve to. Vjeruj mi, rado bih ti pomogla kada bi to bilo moguće ali prošli tjedan sam poslala novac roditeljima za lijekove. Mama kaže da je tati iz dana u dan sve lošije i…. boji se najgoreg. Nadam se da me razumiješ – tiho je rekla.

- Naravno, ništa ne brini. Već ću smisliti nešto – neuvjerljivo sam rekla.

Unatoč problemima koji su me sve više pritiskali nastavila sam raditi i davati sve od sebe. Tog subotnjeg popodneva zbog nešto većeg obima posla Lada i ja smo radile zajedno. Upravo smo prepričavale šaljivu anegdotu koja se sinoć dogodila u kafiću kada je u lokal ušao muškarac kojeg do sad još nikad nisam vidjela ovdje. Mogao je imati nešto više od četrdeset godina i djelovao je prilično grubo. Unatoč tome pogled mu je bio blag i topao. Bio je visok i plavokos a na sebi je imao prilično uprljane radničke hlače. Iznenadilo me kada je prišao šanku i tihim, pristojnim glasom zatražio sok od brusnice. Dok sam mu točila piće opazila sam kako me promatra.

- Vi ste novi? – upitao je dok sam pred njega stavljala sok.

- Moglo bi se reći. Ovdje sam tek nešto više od mjesec dana – pristojno sam odgovorila.

- Neki dan sam vas vidio pred poštom. Imali ste šarenu haljinu na sebi. Jako ste lijepi – rekao je. Nije bilo prvi put da mi udvara nepoznati muškarac ali ovaj je to činio s toliko ozbiljnosti da sam se jedva suzdržala da ne prasnem u smijeh.

- Hvala. A sada bih se ako nemate ništa protiv trebala vratiti poslu – odgovorila sam pokazavši rukom na hrpu prljavih čaša u sudoperu.

- Nema problema. Ne dajte se smetati. Vidi se da ste poštena i radišna cura a takvih je danas malo – udijelio mi je još jedan kompliment ispivši na brzinu ostatak soka.

- Bez ostatka. Popijte i vi nešto – rekao je spustivši na šank novčanicu od pedeset kuna. Moram priznati da sam ostala prilično zbunjena takvom galantnošću. Upravo sam pospremila novac u blagajnu kad mi se s leđa prikrala Lada.

- Sviđaš mu se. Nemoj ni pokušavati to poreći. Uvjerila sam se na svoje oči kako te gledao. Bože, ovo će sutra postati senzacija. Ne mogu vjerovati da je Matan navratio u kafić. Još nikada to nije učinio – uzbuđeno je rekla.

- Daj, Lada, ne lupetaj! Još nikada nisam upoznala čudnijeg muškarca a ti si već iz našeg prvog susreta iscenirala nekakvu romansu – narogušeno sam odvratila.

- Hm, ne bih se baš složila s tobom. Čudan ili ne, koliko me služi sjećanje Matan još uvijek drži prvo mjesto kao najbogatiji neženja u selu. Ima veliko imanje na samom kraju sela. Na žalost, prema onome što pričaju seljani čini se kako se Matan nakon tragične pogibije svojih roditelja prije nekoliko godina povukao u neki svoj svijet i otad rijetko ili gotovo uopće ne komunicira s ostalim stanarima. Naime, roditelji su mu poginuli u požaru koji je usred bijela dana buknuo u jednoj od staja. Što je najgore, policija nikada nije uspjela pronaći uzrok tog strašnog događaja o kojem su tada pisale sve novine. Doista tužno – uzdahnula je a ja sam se morala složiti s njom.

Od tog dana opazila sam da je Matan postao redovit gost u kafiću. Često bih se napravila kako ne zamjećujem njegov pogled koji je sve češće počivao na meni. Unatoč tome nikada nije bio nepristojan. Naručio bi svoj sok od brusnice i mirno ga ispijao zadubljen u neke samo njemu znane misli. Kada bih kasnije došla naplatiti njegovo piće redovito bi mi pružio novčanicu od pedeset kuna i nikada ne bi htio uzeti ostatak.

- Nemojte misliti da sam nezahvalna ali… Ne mislite li da je tolika napojnica odjednom ipak previše – ohrabrila sam se upitati jednom prilikom kad mi je Matan umjesto uobičajenih pedeset, pružio stotinu kuna.

- Maleni znak pažnje. Za lijepu i marljivu djevojku poput tebe učinio bih ja i puno više – odgovorio je. Nije mi promaklo kako mu je u tom trenutku lice oblilo rumenilo. Iskreno, ni ja se nisam osjećala puno bolje. Matan je možda i bio dobar i marljiv čovjek ali nikako tip muškarca koji bi me zanimao u bilo kojem kontekstu osim onog prijateljske naravi. Barem sam tako mislila. Nisam mu željela davati lažne nade no, s druge strane, svojom galantnošću nametao mi je određeni osjećaj dužnosti koji niti uz najbolju volju nikako nisam uspijevala ignorirati.

- Dobro, ako vi tako kažete… – nesigurno sam slegnula ramenima. – U tom slučaju mi barem dopustite da vas počastim još jednim pićem. Isto? – upitala sam pokazavši na njegov dopola ispijen sok od brusnice.

- U redu, ali samo ako ćeš i ti malo sjesti sa mnom – sramežljivo je dodao.

Pola sata kasnije unatoč početnoj sramežljivosti o Matanu sam doznala gotovo sve. Od njegovih dječačkih snova o velikom imanju s konjima i ostalim domaćim životinjama koji je dosad uglavnom ispunio, pa sve do onih o velikoj i sretnoj obitelji koje je tek namjeravao ostvariti.

- Eto, zadesila me teška tragedija i oduzela nekoliko najljepših godina u životu. Sigurno bi sve bilo puno lakše da sam se oženio na vrijeme. Sada je kasno kajati se…..Što se može. Valjda je takva sudbina – uzdahnuo je podbočivši glavu rukama kada je svoju životnu priču napokon priveo kraju. Nije mi promaklo kako su mu se pritom oči napunile suzama.

- Nemojte tako, Matane. Nipošto niste stari i još uvijek imate vremena pronaći svoju sreću –  rekla sam kako bih ga utješila.

- Molim te, samo Matan. Bez onog „vi“ – pojasnio je kad sam se upitno zagledala u njega.

- Stvarno misliš da nije kasno za mene? – s nadom je upitao dok mu se licem razlijevao osmijeh. Morala sam priznati da mi se ovako nasmijan puno više sviđao.

- Ne samo da mislim već sam sigurna u to – potvrdila sam. – A sada bih se doista trebala vratiti poslu – ispričala sam se osmjehnuvši se.

- Možda bi me koji put mogla posjetiti na imanju. Volio bih ti pokazati svoje konje – s ponosom je dodao na što sam mu obećala kako ću to već uskoro učiniti.

Te večeri kada smo napokon legle u krevet Lada me nije puštala na miru.

- Vidim Matan se ozbiljno zagrijao za tebe. Da čujem, što namjeravaš učiniti po tom pitanju? – zadirkivala me.

- Ne razumijem. Kako to misliš? Ne poričem da je Matan dobar i pristojan čovjek ali između nas nema ničeg drugog osim prijateljstva – pojasnila sam.

- Možeš ti pričati što god hoćeš ali i vrapcima na grani je već jasno da je zaljubljen u tebe. Dok ti nisi došla gotovo da i nije dolazio u kafić a sada je odjednom postao redovan gost i uz to još ostavlja goleme napojnice. Nije ni čudo, obzirom da se po selu priča kako je nakon majčine smrti naslijedio zavidnu zbirku zlatnih dukata. Očito ti je odlučio dokazati da u njegovom slučaju još uvijek vrijedi ona stara izreka, ima se, može se – u polušali je nastavila.

- Lada, prestani, molim te. Već sam ti sto puta rekla da Matan uopće nije moj tip. Osim toga, puno je stariji od mene – sada sam se i ja morala nasmijati.

- Ne znam baš kome su ikad godine pored bogatstva bile prepreka….. Znaš, da sam kojim slučajem na tvom mjestu bila bih jako ljubazna s njim. Možda se na prvi pogled ne čini da je tako ali, vjeruj mi, Matan je pun kao brod. Mislim, ono, nekih mjesec ili dva glumiš veliku ljubav a kada iz toga izvučeš maksimum riješila si sve probleme. Konkretno, u tvom slučaju, one financijske prirode. Nadam se da me razumiješ – odjednom se uozbiljila i više nisam bila sigurna misli li Lada ozbiljno ili se i dalje samo šali.

Nekoliko dana kasnije imala sam slobodan dan. Nisam morala raditi stoga sam tog jutra spavala dulje no obično. Nakon buđenja otišla sam u kupaonicu i priuštila si dugo tuširanje. Upravo sam se odijevala kad mi se oglasio mobitel.

- Oh, dušo, već danima te zovem i ništa. Hvala Bogu da sam te napokon uspjela dobiti. Mario je prošli tjedan ponovo bio ovdje. Želi znati kada će dobiti ostatak novca koji mu duguješ. Bio je užasno ljut i jako sam se uplašila. Znaš kako taj čovjek zna biti neugodan – začula sam uznemiren mamin glas kad sam se javila.

- Zaboga, nije ti valjda naudio? – prestrašeno sam upitala.

- Ne brini, sve je u redu. Samo… Ne znam koliko dugo će još tako ostati – tiho je odgovorila.

-Molim te zamoli Marija za još malo strpljenja. Reci mu da ću uskoro dobiti plaću i da ću mu odmah poslati ostatak novca – nelagodno sam odgovorila. – I, mama, molim vas, pazite na sebe – zabrinuto sam dodala.

Nakon što smo prekinule razgovor sjela sam za stol u kutu sobe i zagnjurila lice u dlanove. Mrzila sam ovakve trenutke u kojima bih osjećala strah i nemoć kao što je to sada bio slučaj…. Pogriješila sam a moji roditelji trpe zbog toga. Poput najveće kukavice pobjegla sam iz našeg grada u ovo selo Bogu iza leđa. Kako sam ih samo mogla ostaviti na milost i nemilost svim tim lešinarima. Ali opet, namjeravam li se riješiti dugova tada moram raditi. Ovaj posao mi je došao kao dar s neba. Kada bi samo neki ljudi imali malo više strpljenja, razmišljala sam. U tom trenutku vrata sobe su se otvorila i u sobu je uzbuđeno utrčala Lada.

- Hvala Bogu da si napokon ustala. Matan je dolje i poziva te na kavu. Koliko sam shvatila planira da kasnije idete k njemu na ručak. Samo da vidiš kako se uredio danas! Kao da će na vjenčanje. Stara moja, tip je zagrizao kad ti ja kažem i bit ćeš luda ako to ne iskoristiš – zacerekala se sjurivši se stubama natrag.

Nekoliko minuta kasnije pridružila sam se Matanu u kafiću. Moram priznati da me njegov izgled poprilično zatekao. U novoj odjeći, obrijan i namirisan bio je potpuno drugi čovjek.

- Danas imaš slobodan dan pa sam mislio da odemo do mene… Mislim, mogli bismo ručati a potom zajedno obići farmu. Obećala si, sjećaš se – nesigurno je započeo kad sam se sa šalicom kave u rukama smjestila u stolicu nasuprot njemu.

- U redu. Ako ti to neće biti previše naporno… – pomalo nevoljko sam odgovorila. Činilo se kako je Matan to opazio jer me već u narednom trenutku uhvatio za ruku i zagledao mi se u oči. Moram priznati da me pomalo uplašilo ono što sam ugledala u njima. Shvatila sam da je Lada u pravu. Ne znam kako i kada se to dogodilo, ali obožavanje koje se odražavalo u njegovom pogledu govorilo je u prilog tome da Matan prema meni već odavno ne gaji samo prijateljske osjećaje. Prestrašeno sam izvukla ruku iz njegove i naglo poskočila iz naslonjača. Bacila sam pogled prema šanku za kojim je stajala Lada i u znak ohrabrenja mi podizala palac u zrak. Premda se danas sramim to priznati, mislim da sam upravo u tom trenutku donijela odluku da Matanovu naklonost pokušam okrenuti u svoju korist. Vjerovala sam kako je to jedini a ujedno i najbrži način da riješim financijske probleme. Morala sam ga samo natjerati da za mnom izgubi glavu a to mi se, obzirom na okolnosti nije činilo pretjerano teškim.

- Što se mene tiče, možemo krenuti – rekla sam najslađe što sam mogla. Ako je i opazio naglu promjenu u mom ponašanju nije to ničim pokazao. Lice mu se ozarilo od sreće i oduševljeno je pošao za mnom prema izlazu.

Moram priznati da sam kročivši na Matanov posjed ostala ugodno iznenađena. Oduševili su me njegovi konji, ali i druge domaće životinje koje je uzgajao na svojoj farmi. Kada smo nekoliko sati kasnije ušli u kuću kako bismo nešto pojeli silno me se dojmilo što je unutra sve bilo čisto i uredno. Matan se pokazao kao iznimno gostoljubiv domaćin. Činilo se kako je doista mislio na sve jer je već ubrzo na stol počeo iznositi veoma ukusne domaće delicije.

- Anita, ti si tako posebna… Danas sam doista uživao u tvom društvu. Nadam se da je i tebi bilo barem upola tako ugodno sa mnom – sramežljivo je započeo dok sam iznova punila tanjur. Nisam mogla ne opaziti koliko se pritom zarumenio. Izvrsno, čini se kako sam na dobrom putu, pomislila sam.

- Naravno. Što se mene tiče voljela bih još koji put vidjeti tvoje konje – odgovorila sam između dva zalogaja.

- Odlično! Tada već sutra nakon posla možeš ponovo doći kod mene. Bit će mi drago – oduševljeno je odgovorio.

Te večeri dugo nisam mogla usnuti. Matan je bio dobar čovjek i još k tome zaljubljen u mene, u to više nije bilo nikakve dvojbe. No, jesam li imala pravo iskorištavati njegove osjećaje kako bih se dokopala njegovog novca? Koliko god da sam se trudila to potisnuti sve jače me grizla savjest zbog onog što sam se spremala učiniti. Već sam namjeravala odustati od svega kad je oko ponoći u sobu ušla Lada.

- Stara moja, nedostajala si mi danas. Jedva stojim na nogama od umora ali jedva čekam da mi sve ispričaš. Jesi li već što poduzela? – započela je još s vrata.

- Zapravo, odlučila sam odustati od svega. Matan nije loš čovjek, osim toga, mislim da je zaljubljen u mene. Ne mogu ga samo tako besramno iskoristiti i kasnije odbaciti kao staru čarapu. Jednostavno nisam takva. Ne znam… – nesigurno sam dodala.

- Daj, stara, ne budi luda. Matan je pun novca. Ne kažem da ga moraš opljačkati ili takvo što. Budeš li pametna i sam će ti ga dati – uvjeravala me. – Ne znam zašto si tako ukočena. Valjda znaš kako to ide. Pomiluj ga, poljubi, u suzama ispričaj što te snašlo, bilo što, samo neka pomisli da ti je stalo do njega. Uostalom, muškarci vole glumiti vitezove i većina njih će rado pomoći djevi u nevolji. Posebice ako još izgleda tako dobro kao ti. Zaboga, Anita, imaš trideset godina. Nemoj da te ja moram učiti kako treba s muškarcima. Tvoji dugovi ne mogu još dugo čekati. Valjda si svjesna toga – nastavila je.

- Možda si u pravu. Sutra nakon posla ponovo idem k njemu. Vidjet ću što mogu učiniti – tiho sam dodala potpuno svjesna toga da baš i nemam previše izbora.

- Tako treba. Pametna cura. I, možda ne bi bilo loše da odjeneš onu šarenu haljinu koja mu se toliko svidjela – zahihotala se uvlačeći se u krevet.

Sljedećeg dana nakon što sam odradila svoju smjenu Matan je ponovo došao po mene. Lice mu je sijalo od zadovoljstva. Vidjelo se da je izvrsno raspoložen. Ne samo da je ušavši u kafić po prvi put uljudno pozdravio ostale goste već je čak naručio i piće za sve.

- Eh, mala, mala. Sretnica si ti znaš. Iz aviona se vidi da je ovaj naš Matan lud za tobom. Hajde, nek se i njemu već jednom osmjehnula sreća – prokomentirao je i moj stari prijatelj, gospodin Luka kad nas je vidio zajedno.

- Mislim da ste sve krivo shvatili. Matan i ja smo samo dobri prijatelji – opravdavala sam se.

- Ah, da? Ako je tako, zašto si onda upravo porumenjela? Ne treba se sramiti ljubavi. Vas dvoje ste stvoreni jedno za drugo – odgovorio je potapšavši me po ramenu.

Te večeri, nakon što mi je Matan još jednom pokazao konje pomogla sam mu pripraviti večeru. Za to vrijeme panično sam smišljala kako zapodjenuti razgovor i zamoliti ga za financijsku pomoć. Dok smo jeli počeo me ispitivati o razlozima mog dolaska u selo. Nije imao pojma koliko mi je time olakšao.

- Na žalost, ništa dobro me nije natjeralo na to. Gazda mi je ponudio dobru plaću i budući da sam nakon stečaja trgovine zapala u dugove pomislila sam kako je to izvrsna prilika da ih se čim prije riješim. Na žalost, koliko god se trudila još uvijek sam na početku. Dosad sam uspjela podmiriti tek manji dio dugovanja. Vjeruj mi, jako se bojim jer nekolicina mojih bivših poslovnih partnera ima sve manje strpljenja. Doista ne znam što ću – započela sam suznih očiju. Nije mi promaklo kako se Matan zabrinuto zagledao u mene.

- Što? Imaš problema a ja nemam pojma o tome? Zašto mi ranije nisi rekla što te muči? Znaš da bih ti pomogao – nježno je odgovorio uhvativši me za ruku. Sve ide kao podmazano! Ne smijem sad odustati, prezirala sam samu sebe dok sam razmišljala u tom trenutku.

- Ne, to nikako ne mogu dopustiti. Već si i previše toga učinio za mene – tobože sam se nećkala.

- Učinio bih ja i puno više ako bi to bilo potrebno. Znam da sam stariji od tebe ali….Anita, nikada ti to nisam rekao no možda je došlo vrijeme da ti priznam da sam već dugo zaljubljen u tebe. Ako se ne varam, i ti gajiš slične osjećaje prema meni. Novac mi nikada nije bio problem. Molim te, dopusti mi da ti pomognem. To je najmanje što mogu učiniti za ženu koju volim više od života – iskreno je rekao dok mu se u očima zrcalila nada. Nemam pojma kako se to dogodilo ali već u narednom trenutku privukao me u zagrljaj a njegove usne su se nježno spustile na moje. Suprotno svim mojim očekivanjima uhvatila sam se kako mu uzvraćam poljubac. Kada smo se nekoliko trenutaka kasnije napokon razdvojili srce mi je lupalo kao ludo. Shvatila sam da sam silno uživala u našem poljupcu. Bože, što se to događa sa mnom? Nisam se ovdje došla ljubiti s Matanom već izmusti njegov novac i čim prije pobjeći glavom bez obzira, podsjetila sam se šokirana navalom osjećaja koji su me odjednom preplavili.

- Ovako ćemo. Dat ću ti novac a ti ga čim prije odnesi ljudima kojima ga duguješ. Ali, molim te, brzo mi se vrati. Više ne mogu zamisliti ni jedan jedini dan bez tebe – rekao je pomilovavši me po kosi. Pod njegovim prodornim pogledom u kojem se zrcalila bezgranična ljubav posramljeno sam zatvorila oči. Matanov dodir bio je toliko nježan da sam se pod njegovim prstima topila od miline. Kako sam ikada mogla i pomisliti na to da na bilo koji način iskoristim plemenitost i dobrotu ovog čovjeka? – užasnuto sam pomislila. Koliko god da sam to pokušavala potisnuti, bilo mi je jasno da iz trena u tren počinjem osjećati sve veću naklonost prema Matanu.

- Tada pretpostavljam da baš i nemam previše izbora. Hvala ti – prošaptala sam nasmiješivši se. Obećavam, da nikad neću zaboraviti tvoju plemenitost. Učinit ću da te svaki budući dan podsjeća na nju, pomislila sam utonuvši mu u zagrljaj. Potom su potpuno neplanirano, moje usne potražile njegove.

Dok sam te noći pod jastukom gužvala omotnicu s Matanovim novcem osjećala sam kako polako nestaju sve moje brige. Napokon sam mogla slobodno disati. Već ujutro sam planirala otputovati doma jer mi je gazda dao slobodan dan i sada sam jedva čekala da napokon podmirim sve svoje dugove. Premda se Matan ponudio da pođe sa mnom, ljubazno sam ga odbila. Ipak sam morala pripremiti roditelje na to da će, kako se čini, uskoro u obitelji dobiti zeta.

- I, stara moja, kako je prošlo? Jesi li uspjela obrlatiti Matana? Dao ti je lovu? – poskočila sam u krevetu kada je oko ponoći poput tornada u sobu utrčala Lada.

- Hej, lakše malo. Ovo je čak i za tebe previše pitanja odjednom – morala sam se nasmijati ugledavši njen zbunjeni izraz lica. – Izuzev nekoliko neplaniranih situacija sve je prošlo i više nego dobro. Dobila sam novac od Matana. Jedino nisam sigurna u to da sam ga uspjela obrlatiti. Kad bolje promislim, mislim da je upravo to njemu uspjelo sa mnom. Sutra ujutro odlazim doma ali se već na večer ponovo vraćam u selo – pojasnila sam smiješeći se.

- Ne razumijem – okretala je glavom ništa ne shvaćajući.

- U redu. Budući da si mi prijateljica red je da kao i inače prva doznaš sve. Ali, pod jednim uvjetom – započela sam jedva suzdržavajući smijeh.

- Kakvim uvjetom? Daj, reci već jednom – nestrpljivo je odmahnula rukom.

- Da budeš kuma na mom i Matanovom vjenčanju – ispalila sam kao iz topa na što je Lada vrisnula od oduševljenja.

- Iskreno, i meni se ova opcija puno bolje sviđa. Matan je dobar čovjek i nekako sam u sebi oduvijek vjerovala da ste vas dvoje stvoreni jedno za drugo. Nisam ti se to nikada usudila reći jer sam se bojala da se ne uvrijediš. Ipak si ti gradska cura. Pa, čestitam stara! – sretno je uzviknula privivši me u zagrljaj. Dok smo tako stajale zagrljene, znala sam da na moju sreću od ovog dana započinje potpuno novo razdoblje u mom životu. Unaprijed sam se radovala svemu što mi ono u budućnosti donosi.

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net, E-mail sanja51@net

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka