Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Postala sam ovisna o online kupovini

Dinko je stajao na vratima dnevne sobe i skrštenih ruku prijekorno zurio u mene.

- Oprosti…. Samo sam… – pokušavala sam se izvući.

- Što si to samo? No, hajde, dovrši. Baš bih volio znati što je toliko zaokupilo tvoju pozornost kad nisi čula čak ni kad sam ušao. Vlasta, promatram te već deset minuta i ne mogu vjerovati svojim očima u što se pretvaraš u posljednje vrijeme. Gora si od kakve babe na pijaci – sarkastično je započeo. – Ako sam dobro shvatio, ponovo kupuješ na tom vražjem virtualnom buvljaku. Koliko puta ti moram ponoviti da ne odobravam takav način kupnje. Svi ti portali s rabljenom odjećom… Zaboga, kako možeš biti sigurna tko je nosio tu odjeću prije nego što ju je uvalio tebi i pritom još dobro zaradio? Ne želim da se još razboliš – bijesno je nastavio.

- Molim te, Dinko, sad stvarno pretjeruješ. Zašto bih se razboljela? Sva odjeća koju sam dosad kupila je bila čista i uredna. Osim toga, ovako je puno jeftinije nego u trgovini – branila sam se ali on nije popuštao.

- Kao da ne znam da si prošlog tjedna i Hani kupila rabljene traperice preko interneta. Mislim da sam bio dovoljno jasan kada sam naglasio kako ne želim da moja djeca uokolo hodaju u tuđoj, iznošenoj odjeći. Zaboga, još uvijek nije dotle došlo – snebivao se a zatim nastavio s paljbom. – Uostalom, podrum nam je ionako krcat starom odjećom. Treba li ti još i ova? Božja ženo, što je tebi? Kad smo već kod toga, nadam se da ćeš ovih dana pronaći trunku vremena da sve ono u podrumu dovedeš u red – dodao je okrenuvši se. Shvativši da je Dinko jako ljut i da je ovoga puta vrag odnio šalu pokušavala sam ga nekako udobrovoljiti.

- Pričekaj, dragi, odmah ću ti pripremiti nešto za jelo. Mogla bih skuhati hrenovke i ohladiti bocu vina a potom…

- Hvala, ali doista se ne moraš truditi. Samo ti nastavi pratiti današnju online ponudu. Ne daj Bože da ti promakne kakav iznimno povoljan „prnjac“– ljutito je odgovorio navlačeći jaknu. Premda sam bila poprilično posramljena u tom trenutku nisam željela da Dinko to primijeti.

- E pa da znaš da i hoću!  Ti očito ne shvaćaš da sve ovo radim isključivo zbog zajedničke dobrobiti, mislim, kako bismo uštedjeli barem ondje gdje je to moguće – uvrijeđeno sam mu odbrusila.

- Što? Molim te, Vlasta, ne nasmijavaj me kad oboje znamo da to nije istina. Osim dakako ako u dogledno vrijeme ne planiraš naš podrum pretvoriti u ekskluzivni butik u što, uz dužno poštovanje, iskreno sumnjam – narugao se.

Kada je otišao u očima su me zapekle suze. Moram priznati kako ovo nipošto nije bila naša prva svađa vezana uz moj novi hobi. Od kada me Irma, prijateljica iz ureda uputila na nekoliko zanimljivih portala koji su nudili malo nošenu,  ili čak potpuno novu odjeću, priznajem da sam postala prava ovisnica o internetu. Sve je počelo jednog jutra kada sam gotovo u posljednji trenutak žurno utrčala u ured.

- Hej stara, sinoć sam malo surfala po internetu i pogodi na što sam naletjela – uzbuđeno je započela moja kolegica Irma čim sam se smjestila za stol.

-  Nemoj mi samo reći da si upoznala novog frajera na chatu? – upitala sam zakolutavši očima budući da sam dobro poznavala svoju prijateljicu.

- Ma kakvi! Ovoga puta je u pitanju nešto puno bolje. Nećeš vjerovati, ali na jednom portalu sam za smiješan iznos uspjela kupiti ni manje ni više već Giorgio Armani tuniku – ozareno je ispalila.

- Doista? – napokon je uspjela pobuditi moje zanimanje.

- Kad ti kažem. Čekaj samo, odmah ću ti pokazati koji portal je u pitanju. Šef ionako još nije stigao – dodala je mahnito tipkajući po tastaturi svog računala. Kada je napokon pronašla ono što je tražila pozvala me k sebi.

- Joj stara moja, ja jednostavno ne mogu vjerovati koliko dobrih stvari ima ovdje. Većina njih je malo nošena ali ništa za to. Obzirom na cijenu izgledaju i više nego dobro. Jedva čekam da dođem doma kako bih se ponovo bacila na pretraživanje – prokomentirala je nakon čega smo se obje prilično zadubile u fotografije odjevnih predmeta na ekranu. Desetak minuta kasnije njezino oduševljenje je zarazilo i na mene. Opasno sam se zagrijala za dugi crni kaput po iznimno povoljnoj cijeni a za kojeg bih u normalnim okolnostima zacijelo izdvojila barem polovicu svoje plaće.

Od tog dana doma sam svaki slobodan trenutak provodila pred računalom diveći se svim tim lijepim stvarima koje su se nudile. Premda sam već nekoliko godina radila u uredu manje izdavačke tvrtke plaća mi baš i nije bila osobito velika. Dok bih platila stanarinu i režijske troškove, te izdvojila iznos rate kredita za automobil ne bi mi puno preostajalo od plaće. Koliko god da sam to željela, niti uz najbolju volju nisam si često mogla priuštiti kupnju odjeće stoga mi je otkriće ovog portala bilo pravi dar s neba. Napokon sam za malo novca mogla kupiti sve što bi mi se svidjelo i priznajem da sam se počela obilato koristiti time. Znalo se dogoditi da naručim čak nekoliko stvari odjednom jer mi se obzirom na cijenu u tom trenutku to činilo pametnom odlukom. Nakon što bih odabrala i platila ono što bi mi se svidjelo kroz nekoliko dana uslijedio bi paket čijem sadržaju bih se unaprijed veselila poput djeteta. Jedino mi je Dinko iz nekog razloga uvijek prigovarao zbog kupovine.

Pomisao na mog supruga ponovo me vratila u stvarnost. Kamo je mogao otići? Sigurno k mamici kako bi ga utješila – sarkastično sam pomislila. U tom trenutku začulo se otvaranje ulaznih vrata. Prema buci koja je dopirala iz hodnika znala sam da se moja kći vratila iz škole.

- Bok mama. Stigla sam! Što ima za jelo? – doviknula je.

- Oprosti dušo, danas nisam stigla prirediti ručak ali odmah ću ti skuhati hrenovke – odgovorila sam požurivši joj u susret.

- Ali, mama, ne želim ponovo jesti hrenovke. Danas sam imala naporan dan u školi i užasno sam gladna. Baš sam se veselila ručku. Obećala si mi danas napraviti lazanje. Sjećaš se? – zacvilila je. Moram priznati kako sam u tom trenutku ipak osjetila grizodušje. Možda sam doista pretjerala kad sam se po povratku s posla umjesto kuhače ponovo dohvatila računala. No, možda još uvijek nije sve izgubljeno, pomislila sam požurivši u kuhinju. Na moju veliku sreću, u kuhinjskom ormariću pronašla sam pakiranje gotovih kora za lazanje. Odahnula sam od olakšanja i brzo se primila posla.

Te večeri Dinko se vratio prilično kasno. Bio je loše volje. Čak mi se učinilo i da je pio što mu nikada nije bilo slično. Premda bih mu najradije rekla sve što ga ide, znala sam da u ovakvim okolnostima takvo što ne bi imalo nikakvog smisla. Na um mi je pala puno bolja ideja. Hana i Denis su već odavno spavali u svojim krevetima stoga nam ništa nije stajalo na putu.

- Dragi, gdje si dosad? Nedostajao si mi, znaš li to? – mazno sam započela privivši se uz njega.

- Kao da bi te to zanimalo. U posljednje vrijeme ionako pridaješ više pažnje online kupovini negoli meni – i dalje je glumio ljutnju no nije se opirao mojim poljupcima.

- Varaš se, ja sam ti žena i… Jako te volim – strastveno sam mu prošaptala na uho. Dok mi je uzvraćao poljupce znala sam da problem s Dinkom barem privremeno mogu smatrati riješenim i napokon sam malo odahnula. Nešto kasnije dok je Dinko već blaženo hrkao pored mene iskrala sam se iz kreveta i u dnevnoj sobi ponovo uključila računalo. Toliko sam se udubila u fotografije brendiranih haljina po iznimno povoljnoj cijeni da nisam bila ni svjesna kad se vani počelo razdanjivati. Do odlaska na posao ostalo mi je tek toliko vremena da se istuširam i popijem kavu. Kad je Dinko ustao upravo sam izlazila iz kupaonice.

- Mmmm… Noćas je doista bilo nezaboravno. Želim reprizu… – pospano se nacerio uštipnuvši me u prolazu.

- I ja dragi, ali bojim se da već kasnim na posao. Imaš kave u kuhinji – užurbano sam odgovorila zvučno ga poljubivši u obraz.

Kad sam nešto kasnije napokon stigla u ured Irma je već tipkala po svom računalu. Budući da bismo svakog jutra prije posla prvo popile kavu moram priznati kako me ovakva revnost prilično iznenadila. – A jutros nema kave? – našalila sam se odloživši kaput.

- Ma koja kava? Bolje niti ne pomišljaj na nju – namrgođeno je odgovorila kad sam se upitno zagledala u nju.

- Strašno. Samo nam je još ovo trebalo – mrmljala je sebi u bradu dok sam skidala kaput.

- Što se dogodilo? – upitala sam ništa ne shvaćajući.

- Ma bolje ne pitaj. Šef je jutros užasno loše volje. Čini se kako smo jučer zaboravile poslati onaj važan dopis o kojem je ovisilo puno toga, to jest, ti si zaboravila. Jerko ga je ostavio na tvom stolu – nelagodno se nakašljala. – Ali, dobro, mi smo tim. Pretpostavljam da smo zajedno u ovome. Ja sam već dobila svoju porciju jezikove juhe a obzirom na to koliko je ljut čini mi se da ni ti nećeš proći puno bolje. Čudi me da već nije ovdje – zabrinuto je odgovorila bacivši bojažljiv pogled prema vratima.

Dok sam panično prebirala po sjećanju sa zebnjom sam se prisjetila trenutka kada je jučer poslije pauze u ured ušao naš šef Jerko i zamolio da hitno pošaljem dopis važnom klijentu. Obećala sam kako ću to odmah učiniti ali čim su se vrata ureda zatvorila za njim Irma me pozvala kako bi mi na ekranu svog računala pokazala svoje novopronađeno blago u vidu iznimno povoljnih dizajnerskih cipela na e bay-u. Zadubljene u više nego primamljivu online ponudu uskoro smo potpuno zaboravile na dopis koji je zacijelo još uvijek ležao negdje pod gomilom papira na mom stolu. Osjećala sam se kao da me tko snažno udario šakom u želudac. Nisam mogla povjerovati u to da sam zbog običnih cipela bila u stanju napraviti tako ogroman propust i time dovesti u pitanje svoj posao.

- Oh, Bože, što ćemo sad? – panično sam upitala.

- Mislim da će biti najpametnije ako se odmah prihvatimo posla – odgovorila je Irma vrativši se tipkanju.

- Dobro, ali kasnije, mislim, čim se situacija malo smiri moram ti pokazati šal koji sam sinoć pronašla na jednom portalu. Kao nov je, od kašmira, prošaran svilenim nitima, ma savršen, kad ti kažem, oduševljeno sam nabrajala. Toliko sam se zanijela u opisu da sam potpuno zaboravila na činjenicu da još uvijek nisam za radnim stolom. Trgnula sam se tek kad se netko diskretno nakašljao iza mojih leđa.

- Dobro jutro, Vlasta. Vidim vi stvarno ne gubite vrijeme – riječi su mi zapele u grlu kad sam iza leđa začula ljutiti glas našeg šefa.

- Ma, baš sam Irmi objašnjavala nešto vezano uz posao – slagala sam zacrvenjevši se.

- Naravno, kako da ne. Sad ćete još praviti i budalu od mene – sarkastično je nastavio. – A sad me dobro poslušajte. Ako sam vas jučer zamolio za uslugu tada sam vjerovao da mogu računati na vas. Površnost i nemarnost kod mene nikada nisu dobro prolazile. Zbog samo nekoliko minuta vašeg vremena koliko je bilo potrebno da pošaljete taj vražji dopis tvrtka je izgubila važnog klijenta. Neću se ni truditi govoriti o tome koliki je to gubitak za firmu jer vas očito trenutačno više zanima tamo neki prokleti šal od kašmira. Što je najgore, ovo i nije prvi put, zar ne? Nadam se da razumijete kako više ni uz najbolju volju ne mogu prijeći preko toga – dovršio je.

- Oprostite, žao mi je – uspjela sam promucati dok je Irma pognute glave šutke zurila u pod.

- I meni što vam ovo moram reći ali imate pola sata da napustite ovaj ured. Dobili ste otkaz – kruto je rekao. Bila sam toliko šokirana da nekoliko trenutaka nisam uspijevala doći do riječi.

- Gospodine Jerko, Vlasta nije mislila ništa loše. Zapričale smo se i…. – uplela se Irma.

- To se odnosi i na vas – žustro se okrenuo Irmi. – I vi ste dobili otkaz. Sljedeći tjedan obje možete doći po svoje papire. Do viđenja – odrješito je rekao izašavši iz ureda.

Dok smo posramljeno skupljale svoje stvari Irma nije uspijevala suspreći jecaje.

- Ovo nam stvarno nije trebalo – šmrcala je okrećući glavom. Ugledavši svoju prijateljicu svu u suzama odjednom me obuzeo bijes.

- Ma što si to ovaj glupan umišlja? Da nas samo tako može izbaciti iz tvrtke kojoj smo dale svoje najbolje godine? I to zbog najobičnijeg dopisa! E pa neće ostati na ovome! Još će on vidjeti s kim ima posla. Zapravo, kad bolje promislim, učinio mi je golemu uslugu što me otpustio. Dovoljno dugo sam trunula u ovom prokletom uredu! Možda je napokon došlo vrijeme da za promjenu počnem raditi nešto u čemu ću doista uživati – prezrivo sam frknula nosom nasumično ubacujući u kutiju svoje stvari sa stola. Premda još uvijek nisam znala što bi to moglo biti, glumila sam samouvjerenost pred Irmom kako bih je utješila i dokazala joj da za nas još uvijek ima nade.

Ipak kada sam otprilike pola sata kasnije za sobom zatvorila vrata ureda koji mi je već godinama bio drugi dom, osjetila sam knedlu u grlu. Popraćena sažaljivim pogledima ostalih zaposlenika malo je nedostajalo da se i ja ne rasplačem. Negdje duboko u sebi znala sam da sam pogriješila i da mi radeći za tvrtku zapravo ništa nije nedostajalo ali u ovom ponižavajućem trenutku takvo što ne bih priznala čak ni mrtva.

Tog popodneva Dinko je kasnio s posla što mi je obzirom na raspoloženje u potpunosti odgovaralo. Ionako još uvijek nisam imala pojma kako ću mu reći da sam dobila otkaz. Bojala sam se da će poludjeti posebice kad čuje razlog koji je doveo to toga. Ubrzo su se Denis i Hana vratili iz škole i barem na kratko sam uspjela zaboraviti probleme. Ovoga puta dočekala sam ih sa svježe pripremljenim ručkom i sa zadovoljstvom promatrala kako oboje jedu s velikim tekom. Robni portali mogu pričekati i večer. Srećom, bila sam dovoljno mudra da onaj predivni šal naručim još sinoć. Više se ne moram bojati da će ga ugrabiti netko prije mene, razmišljala sam nešto kasnije raspremajući stol.

Zabavljena takvim mislima, nisam ni čula kad je Dinko ušao u kuhinju.

- Mmmm… Nešto božanstveno miriše. Što to imamo danas? – upitao je obgrlivši me oko struka.

-  Teleće medaljone s umakom, ali…. Dinko, bojim se da prvo moramo razgovarati – ozbiljno sam rekla.

- Što je, ljubavi? Zar nešto nije u redu? – zabrinuto je upitao ugledavši namrgođen izraz mog lica.

- Dragi… dobila sam otkaz – tiho sam rekla. Njegov šokirani pogled govorio je više od tisuću riječi.

- Kako… Ne razumijem…Vaša tvrtka je poslovala i više negoli dobro. Što se dovraga dogodilo? – napokon je uspio progovoriti.

- Molim te, ne ljuti se. Sve ću ti objasniti – drhtavo sam započela. – Dogodilo se da smo Irma i ja zaokupljene drugim poslom zaboravile poslati jedan važan dopis zbog čega je tvrtka izgubila važnog klijenta – nelagodno sam pojasnila.

- Samo malo. A čime ste točno bile tako silno zaokupljene ako smijem znati? – prijeteće je upitao. Da je Dinkov pogled kojim slučajem mogao ubijati sigurna sam da bih istog trenutka od njega pala kao pokošena. Lice mu se zajapurilo od gnjeva. Znala sam da nema nikakvog smisla lagati.

- Irma je na jednom portalu pronašla jako zanimljive cipele i samo mi ih je željela pokazati, kunem se. I ona je dobila otkaz – dodala sam za svaki slučaj.

- Molim?! Nemoj mi molim te reći da svoju opsjednutost tom kramom nisi mogla kontrolirati čak ni na poslu? – zaprepašteno me pogledao. – Dobro ženo jesi li ti normalna? Znaš li što znači biti bez posla u današnje vrijeme. Kako misliš da ćemo izaći na kraj samo s mojom plaćom? Zaboga, imamo kredit, kuću, djecu…. Doista ne mogu vjerovati! – prasnuo je u histeričan smijeh.

- Žao mi je – promucala sam stisnuta grla.

- Ah, da? Tada to pokušaj reći onima kojima ćemo zahvaljujući tebi uskoro biti itekako dužni – ljutito je odvratio izlazeći iz kuhinje.

Narednih nekoliko dana bili su mi najgori u životu. Po prvi put od kada smo u braku Dinko i ja gotovo da uopće nismo razgovarali. Kad bi se susreli na hodniku ili u kuhinji pravio se kao da me ne vidi a to me boljelo više od ičega. Čak se ni s Irmom nisam čula. Prvi put kad sam ju nazvala javila se njezina svekrva i rekla mi kako Irma nije kod kuće. Kada sam dva dana kasnije ponovo pokušala dobiti Irmu javio se njen suprug i prilično grubo rekao da ne može razgovarati jer ima jaku glavobolju. Kada je odmah potom bez uobičajenog pozdrava poklopio slušalicu napokon sam shvatila da Irma zapravo ne želi razgovarati sa mnom. Što je bilo najgore, nisam joj to mogla zamjeriti jer sam zapravo ja bila najveći krivac zbog onog što se dogodilo. Ja sam zaboravila poslati dopis. Jerko ga je ostavio na mom stolu, ali sada je kasno kajati se, s uzdahom sam se podsjetila.

Jedino dobro koje se tih dana izrodilo iz svega toga bilo je to što sam se za promjenu malo više aktivirala po kući. Redovito sam kuhala, čistila, glačala….Ukratko, trudila se da svi budu zadovoljni. Pred računalo bih sjela tek kasno na večer kada bi svi, računajući i Dinka već mirno spavali u svojim krevetima. A tada mi je jedne noći pred računalom potpuno neplanirano na pamet pala izvrsna zamisao. Moj Bože, kako se samo toga nisam ranije dosjetila? Imam i ja hrpu odjeće koju iz ovog ili onog razloga uopće ne nosim. Da i ne govorim koliko toga bi se još pronašlo kada bih detaljno očistila sve ormare. Kad mogu drugi prodavati svoje stvari, zašto to onda ne bih mogla i ja? Trebat ću samo dobar fotoaparat kako bi fotografije stvari namijenjenih prodaji izgledale što vjerodostojnije. Sigurna sam da ću uspijem li prodati barem polovicu svega što imam poprilično zaraditi. Dinko, razumije se, za početak ne mora ništa znati o tome. Ionako je veći dio dana na poslu – uzbuđeno sam kovala planove.

Te noći gotovo da uopće nisam spavala. Jedva sam čekala da svane kako bih svoj naum čim prije počela sprovoditi u djelo. Planirala sam krenuti od odjeće iz svog ormara a potom polako proširiti ponudu i dječjom odjećom. Prisjetila sam se da negdje u podrumu još uvijek stoji kutija puna Denisove i Hanine odjeće koju su odavno prerasli a na kojoj se, pomislila sam, još uvijek moglo dobro zaraditi.

Tog jutra za doručkom bila sam vidljivo uzbuđena. Jedva sam čekala da svi odu i da ostanem sama. Kad se to napokon i dogodilo najprije sam uključila računalo i registrirala se na jednom od bolje posjećenih portala s rabljenom odjećom. Kada mi je to pošlo za rukom uzbuđeno sam protrljala ruke. Moja nova avantura je mogla početi.

Odloživši posuđe od doručka u sudoper, puna neke nove energije sjurila sam se stubama u podrum. Ugledavši sve te kutije s našom starom odjećom gotovo sam vrisnula od sreće. Dinko uopće nije bio u pravu kada je ovo nazvao starim prnjama. Bojim se da će se itekako iznenaditi kad shvati da te prnje kako ih on naziva, uz malo sposobnosti i volje mogu donijeti pravo bogatstvo, pomislila sam prepuna optimizma prebirući po kutijama. Bože, pa ovo je još uvijek izvrsno! – uzviknula sam prevrćući svilenu košulju u rukama. Ako je još skombiniram uz ovu modru suknju sve zajedno bi moglo proći kao komplet. Tada bih mogla malo povisiti cijenu a samim time će i zarada biti veća… – kovala sam planove dok mi je u glavi tutnjalo od uzbuđenja.

Nekoliko sati kasnije kada sam na internet uz pripadajuću fotografiju priložila i posljednji oglas o prodaji napokon sam odahnula. Sada mi još samo preostaje da budem strpljiva i pričekam prvu narudžbu. Dotle bih mogla pripremiti ručak. Dinko i djeca samo što nisu stigli, podsjetila sam se u posljednji trenutak isključivši računalo.

Cijelog popodneva u nekoliko sam se navrata jedva uspjela suzdržati da ne uključim računalo kako bih provjerila ima li zainteresiranih za moje oglase. Ipak, Dinko se neprekidno motao po kući i nipošto nisam željela narušavati teško stečeni sklad među nama. Osim toga i Hana je imala svu silu školske zadaće i trebala je moju pomoć što mi je donekle uspjelo odvratiti misli. Ali kada sam navečer uključila računalo i ondje ugledala deset novih dolaznih poruka od kojih su čak osam njih bili upiti vezani uz moje oglase gotovo sam vrisnula od oduševljenja. Kako se čini, sve ide i bolje negoli sam se tome nadala, sretno sam pomislila.

Kada sam dva tjedna kasnije rasprodala gotovo polovicu stvari iz podruma znala sam da sam na pravom putu da uspijem. Prodaja mi je išla od ruke u to nije bilo nikakve sumnje. Posebice se to odnosilo na dječju odjeću. Uspjela sam prodati skoro svu Haninu staru odjeću tako da sam u nedostaku zaliha odlučila pročešljati i njen ormar. Bila sam sigurna da ću ondje pronaći još dosta stvari koje iz ovog ili pak onog razloga Hana više ne nosi. Kad sam joj jednog jutra prije škole rekla što planiram učiniti moram priznati da se baš i nije činila previše oduševljenom.

- Ali, mama, možda će biti najbolje ako to učinimo zajedno. Kako bi ti mogla znati što mi se još uvijek sviđa ili ne sviđa? – svadljivo je upitala.

- Ne brini, dušo. Uzet ću samo nekoliko majica. Na primjer onu crvenu što sam ti prošle godine kupila za rođendan, ili onu zelenu koju si dobila od tete Nade a koja ti se zapravo uopće ne sviđa – pokušavala sam je utješiti.

- Ma znaš što? Radi što hoćeš, baš me briga! – dodala je suznih očiju izjurivši iz kuhinje.

Premda ovakvim razvojem događaja baš i nisam bila najsretnija nisam imala namjeru odustati od svog nauma zbog nekoliko Haninih suza. Sviđalo se to njoj ili ne, pregledat ću njezin ormar i prodati sve što budem smatrala pogodnim. Razmaženo derište. Umjesto da mi bude podrška gospodična se duri! Na koncu, ni zaradu neću potrošiti sama, pomislila sam. A tada mi je na pamet pala još jedna zamisao. Pa naravno, ne moram prodavati samo odjeću. U kući imam još hrpu drugih stvari koje rijetko ili gotovo uopće ne koristim a na kojima bih također mogla dobro zaraditi. Kome uopće treba porculanski servis za dvanaest osoba koji sam za vjenčanje dobila na dar od Dinkove tetke Klare? Ili na primjer četiri para skija u podrumu kad ove zime obzirom na financijsku situaciju ionako ne idemo na zimovanje, grozničavo sam razmišljala. Dinko naravno ne mora ništa znati o tome. Bit će vremena za to. Jednom kad dozna koliko sam zaradila bit će ugodno iznenađen, tješila sam se.

Na žalost, prvi problemi započeli su već sljedećeg jutra za doručkom. Denis je kao i uvijek prvi sišao u kuhinju a ubrzo mu se za stolom pridružio i Dinko.

- Oprosti, stvarno se žurim. Popit ću samo kavu – promrmljao je kad sam pred njega spustila uobičajeni prepečenac s maslacem. Upravo sam na štednjaku dovršavala kavu kad je sva u suzama u kuhinju upala Hana.

- Mama, kako si mogla pokupiti moje najomiljenije majice iz ormara?! Gotovo da više nemam što odjenuti. Ili bih danas trebala ići gola u školu?! – vrisnula je. Iskreno, nisam očekivala da će moja kći zbog nekoliko rabljenih majica podići toliku viku, posebice dok je još Dinko tu. Popraćena zapanjenim pogledom mog supruga osjetila sam kako rumenim.

- Vlasta, smijem li znati što se to ovdje događa? – upitao je u jednom trenutku opasno mirnim glasom. – Ili, da radije pogađam – dovršio je prodorno me motreći.

- Mami više nije dovoljna sva ona odjeća iz podruma koju već danima naslikava i oglašava na internetu. Sad uzima i stvari iz našeg ormara. Da si barem bila dovoljno pametna i da se prilikom tog svog prokletog oglašavanja svugdje nisi prijavila punim imenom i prezimenom. Ovako mi se cijela škola ruga zbog tebe. Znaš li da me zahvaljujući tvom novom poslu svi prijatelji zovu second Hana – povikala je moja kći istrčavši iz kuhinje.

- Ne, molim te Vlasta, reci da to nije istina. Sada još i prodaješ stvari?! Pa dobro, što još sve tebi neće pasti na pamet – okretao je glavom u nevjerici kada mu ništa nisam odgovorila. – Zar je doista dotle došlo da pljačkaš i sramotiš vlastitu djecu? Imam dojam da te u posljednje vrijeme ne zanima ništa drugo osim tih starih prnja. Zaboga, ženo, opsjednuta si time! Sad moram na posao, ali samo da znaš, ovaj razgovor još niti približno nije gotov – bijesno je dodao ustajući iz naslonjača.

- Ali Dinko, kako ne razumiješ?! Nisam učinila ništa loše ako sam prodala nekoliko stvari koje nikom od nas više ne trebaju. Nisi li i sam rekao kako bi trebalo očistiti podrum. Samo sam spojila ugodno s korisnim, vjeruj mi. Iznenadio bi se kada bi znao koliko se može zaraditi…

- Baš šteta, jer me to uopće ne zanima. Znam samo da si se pretvorila u čudovište i da te više ne prepoznajem. Doviđenja – prezrivo je procijedio okrenuvši mi leđa.

Kada sam ubrzo ponovo ostala sama osjetila sam kako me u očima peckaju suze. Do vraga, zašto Dinku nikada, ništa što učinim nije dovoljno dobro? Napokon radim nešto što me veseli i u čemu istinski uživam a on mi i to želi pokvariti. E, pa, može se slobodno nasaditi na glavu ako želi jer mu ovoga puta to neću dopustiti – bijesno sam pomislila silazeći u podrum. Tog dana sam morala zapakirati i poslati čak nekoliko paketa i nije bilo vremena za kukanje. Jednako tako, planirala sam fotografirati skije i porculanski servis kako bih čim prije i njih uvrstila u prodaju.

Nisam mogla povjerovati svojoj sreći kad se niti sat vremena kasnije nakon što sam oglasila da povoljno prodajem skije, ispred kuće zaustavio automobil i na vratima pozvonio nepoznati muškarac.

- Dobar dan, ja sam Zvonko. Vidio sam vaš oglas u kojem stoji da prodajete skije. Bio sam u prolazu. Ukoliko je slobodno volio bih ih pogledati – ljubazno je rekao.

- Oh, da, naravno, izvolite. U hodniku su – oduševljeno sam odgovorila propustivši ga u stan. Dok je Zvonko s velikim zanimanjem pomno pregledavao skije u meni se ponovo probudio trgovac.

- Skije su skoro nove i kao što imate prilike vidjeti bez ikakvog oštećenja. Kupite li sva četiri para dat ću vam znatan popust. Naime, uskoro selimo u drugi stan i pokušavamo se riješiti viška stvari – slagala sam ni ne trepnuvši.

- Imate pravo. Skije su doista kvalitetne. Uzimam ih – odahnula sam kada je rekao.

- U redu, gospodine… Zvonko, je li tako? Imate li još malo vremena mogla bih vam pokazati još nekoliko stvari koje bi vas mogle zanimati – slatkorječivo sam započela. – Možda bi gospođa supruga trebala porculanski servis ili prelijepu antiknu vazu koju možete pronaći samo kod mene i to po iznimno pristupačnoj cijeni – nastavila sam ga uvjeravati.

- Ne znam baš… Mislim da bi Lenu više moglo zanimati ovo. Obožava umjetnost. Prodajete i to? – upitao je pokazavši ulje na platnu koje je već godinama krasilo zid našeg hodnika, a koje je Dinko naslijedio od oca.

- Oh, naravno, samo… Bojim se da nije baš jeftina. Naime, slika je skupocjena. Unikat – dodala sam za svaki slučaj premda je to bilo daleko od istine. Jedina vrijednost te slike bila je ona sentimentalne prirode, barem što se Dinka ticalo, ali u ovom trenutku mi to uopće nije bilo važno.

Kada je gospodin Zvonko pola sata kasnije nakrcan stvarima napokon napustio stan zadovoljno sam protrljala ruke. U džepu traperica imala sam pozamašan iznos novca i nitko nije bio sretniji od mene. Ne samo da je Zvonko kupio skije i ulje na platnu, već sam ga uspjela ubijediti da će njegova punica biti više nego oduševljena porculanskim servisom tako da je na koncu uzeo i njega. Kad Dinko čuje koliko sam danas zaradila sigurna sam da će ostati bez teksta, a od razgovora kojim mi je zaprijetio neće biti ništa. Djeca ionako večeras odlaze kod bake i noć će biti samo naša. Rashladit ću vino, odjenuti nešto izazovno…– razmišljala sam prebrajajući novac.

Te večeri Dinko se nešto kasnije vratio s posla. Izraz njegovog lica govorio je da je još uvijek jako ljut na mene.

- Hej ljubavi, nadam se da se više ne ljutiš na mene – mazno sam se privila uz njega dok je svlačio jaknu.

- Što se dogodilo sa slikom? – upitao je pokazavši prstom u zid umjesto odgovora. Moram priznati da na to uopće nisam računala. Oh, Bože, zašto je odmah morao opaziti da nedostaje ta prokleta slika, pomislila sam panično smišljajući odgovor.

- Dinko, ja… Zapravo…- petljala sam u nedostatku pravih riječi.

- Vlasta, molim te nemoj mi reći da si opet učinila neku glupost. Pitao sam gdje je vražja slika?! – prosiktao je.

- Prodala sam je. Oprosti, nije mi bila namjera ali kupac je uz još nekoliko stvari odlučio uzeti i nju…

- Kako si mogla? Znaš da sam ju dobio od oca! Ti doista više nisi normalna! Kakav kupac? I kakve stvari? Sad si i neznance počela puštati u kuću? Pa dobro, gdje ti je pamet? – upitao je u nevjerici.

- Ali zaradila sam nekoliko tisuća kuna. Mislim da to opravdava….

- Da čujem, što si još prodala? – upitao je previdjevši moj odgovor.

- Porculanski servis i…. skije – jedva sam uspjela procijediti.

- Ne, ja ovo doista više ne mogu podnijeti. Uskoro ćeš rasprodati cijelu kuću…. Vlasta, mislim da bi se trebala liječiti. Oprosti, ali ja doista više ne mogu ovako – u šoku sam slušala njegove riječi prije nego što je bijesno ponovo izjurio van.

- Dinko, molim te…. Ne ostavljaj me. Promijenit ću se, obećavam – zajecala sam ali više me nije mogao čuti. Nisam mogla povjerovati da mi se ovo događa. Milijun pitanja bez odgovora motalo mi se glavom. Što mi je ovo trebalo? Nisam li doista pretjerala kad sam odlučila prodati sliku koja Dinku očito puno značila? Jesam li doista poludjela? – zarila sam lice u dlanove i glasno zaridala.

Ni sama ne znam koliko dugo sam tako sjedila na podu i plakala. Prenulo me tek otvaranje ulaznih vrata. Očiju podbuhlih od plača jedva sam uspjela prepoznati Dinka.

- Što radiš na podu? Prehladit ćeš se – rekao je i pomogao mi da se pridignem.

- Dinko… Oprosti. Napokon znam da sam pogriješila. Molim te, ne ostavljaj me. Ostavit ću se toga, obećavam. Ne mogu zamisliti život bez tebe – promucala sam u suzama.

- Nisam to ni namjeravao. Samo sam trebao malo mira kako bih o svemu razmislio. Napokon mi je jasno da imaš problem. Znam što nam je činiti. Potražit ćemo stručnu pomoć. Ne plači ljubavi, bit će sve u redu. Zajedno ćemo ovo prevladati. Volim te – prošaptao je Dinko privivši me u naručje. Njegove riječi su u tom trenutku bile pravi melem za moje uši. Imam predivnog muža i obitelj koji su uvijek bili i bit će uz mene. Sreća da sam na vrijeme shvatila kako ništa na ovome svijetu nije vrijedno takvog blagoslova, rasterećeno sam pomislila utonuvši u Dinkov zagrljaj.

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net, E-mail sanja51@net

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka