Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Uz pomoć prijateljice raskrinkala sam lažljivu mladu

mlada zivotne price

Pogledaj što nam je upravo donio poštar! – proderala se Tajana ulazeći u dnevnu sobu. Bila je subota i unatoč tome što me danas čekala hrpa kućanskih poslova odlučila sam si dati malo oduška i barem dopodne ne raditi ništa. Udobno zavaljena na trosjedu, sa zanimanjem sam se zagledala u nju.

- Što je to? – upitala sam kimnuvši prema raskošno urešenoj omotnici u njezinoj ruci.

- Čini se kao nekakva pozivnica za vjenčanje. Zamisli, adresirana je na nas obje – dodala je Tajana okrećući je u rukama.

- Ne razumijem, tko bi nas mogao zvati na vjenčanje…. – promrmljala sam više za sebe. – No, hoćeš li ju otvoriti već jednom? – nestrpljivo sam upitala sada već potpuno zaintrigirana sadržajem nepoznate omotnice.

- Hm, da, doista je u pitanju pozivnica, ja… Ne mogu vjerovati… Ta glupača… Kako se samo usuđuje – glasno je razmišljala Tajana kad je napokon otvorila pošiljku.

- Od koga je? Daj govori već jednom – nestrpljivo sam uzviknula istrgnuvši joj pozivnicu iz ruke.

Ono što sam pročitala prilično me šokiralo.

- Oh, pa, ovo je doista u najmanju ruku čudno. Ne samo da nas se Ivona sjetila nakon već gotovo godinu dana već nas poziva i na svoje šminkersko vjenčanje. Dakle, kako se čini udaje se za Bojana. Nikada ne bih pomislila da bi si njih dvoje ikada mogli odgovarati… – dodala sam nešto tiše.

- Čekaj malo. Misliš, za onog Bojana? Tvog Bojana? E, pa, što se mene tiče svoju si pozivnicu lijepo može pospremiti….

- Dobro, ne moraš odmah psovati. Osim toga, dobro znaš da Bojan nikada nije bio moj. Bila je to tek bična mladenačka ludost – tobože mirno sam odmahnula rukom premda mi je u duši bjesnjela prava oluja. – Uostalom, sigurna sam da Ivona nije mislila ništa loše. Ako želi da budemo na njenom vjenčanju tada nas zacijelo smatra prijateljicama, zar ne? Možda je ovo prilika da napokon izgladimo sve nesuglasice. Osim toga, mislim da i Bojanu dugujemo barem toliko. Poznajemo ga i… – riječ mi je zastala u grlu. – Znam da uopće nije loš – uspjela sam dovršiti osjetivši u sebi neku neobjašnjivu tugu.

- Oh, kako da ne! Dobro, Sanja, zar ti još uvijek ništa ne razumiješ? Bojan nema apsolutno ništa s tim. Riječ je o Ivoni. Ponovo nam se želi narugati i podsjetiti nas po tko zna koji put da je ona glavna. Da je za razliku od nas pametna, lijepa i uspješna. Baš me zanima što ju je spriječilo u tome da nam se niti jednom u proteklih godinu nije javila – sarkastično je dodala. – Mogu se okladiti da će na tom vjenčanju biti samo napuhana, uštogljena elita? Pa što ako gospodična savršena jednom u životu ostane na cjedilu? Nakon svega što nam je učinila i ne zaslužuje bolje! Ti radi što hoćeš ali, samo da znaš, ja ni mrtva ne namjeravam ići na to snobovsko vjenčanje! – Tajana se nije trudila skriti koliko je uznemirena. Bilo mi je jasno da daljnja rasprava više nema nikakvog smisla. Znala sam da je baš poput mene i ona silno povrijeđena Ivoninim ponašanjem. No, jednako tako, znala sam da će, čim uključi razum i ovoga puta prevagnuti njezino dobro srce uvijek spremno na oprost. Odlučila sam ju pustiti da se smiri a kasnije ponovo porazgovarati s njom. Koliko god da ni sama nisam gorjela od oduševljenja ponovo vidjeti Ivonu, ipak nam je bila prijateljica i smatrala sam kako ju na tako važan datum nipošto ne smijemo iznevjeriti.

- Idem pospremiti kuhinju a kasnije uz kavu možemo razgovarati – promrmljala sam. Morala sam malo ostati sama kako bih još jednom dobro promislila o svemu.

Tajana, Ivona i ja… Tri ženska mušketira, nekad tri nerazdvojne prijateljice…. Premda sve tri potpuno različite, nekad davno nas tri smo doslovce bile jedna duša. Počela sam se prisjećati prvog školskog dana kada smo potpuno spontano sve tri istodobno sjele u minijaturnu školsku klupu…

- Drago mi je da ste tako brzo postale prijateljice ali, na žalost, školska pravila su takva da u klupi može sjediti samo dvoje učenika. Evo, pokraj Tine je jedno slobodno mjesto – nasmijala se mlada učiteljica ugledavši nas no mi smo se pravile da ne čujemo.

- No? – upitno je podigla obrve a zatim popustljivo uzdahnula.

- U redu, kako se čini vidim da ću u vašem slučaju ipak morati učiniti malu iznimku. Nadam se da nitko neće imati ništa protiv. I tako je započelo naše prijateljstvo.

Vrijeme je prolazilo a nas tri smo doslovce postale nerazdvojne. Imale smo tu sreću da smo čak i stanovale u neposrednoj blizini. Ivona je živjela s roditeljima u lijepo uređenoj katnici u samom centru grada. Njezin je otac bio privatni poduzetnik. Imao je manju tvrtku koja se bavila proizvodnjom i distribucijom kartonske ambalaže a Ivona je voljela govoriti o tome kako će ga jednog dana naslijediti u poslu. Unatoč lagodnom životu, Ivona nije bila razmažena djevojčica. Često nas je pozivala u svoj dom gdje smo se satima znale igrati s njenim prekrasnim lutkama.

Godine su prolazile i uskoro su igru s lutkama zamijenile prve simpatije. Kada smo krenule u sedmi razred Tajana se do ušiju zaljubila u jednog Marka. Razumije se kako smo Ivona i ja bile prve kojima je pripala čast to doznati. Prve smo doznale i kada se Tajana jednako naglo i odljubila. Upravo smo Ivona i ja, prema njezinoj izričitoj naredbi morale lagati jadnom Marku da njegova ljubljena već danima leži pod visokom temperaturom te da se upravo stoga nikako ne može vidjeti s njim.

Kad smo napokon zajedno krenule i u srednju školu rodile su se i prve ozbiljnije ljubavi. Ovoga puta, kao prvu u nizu, Amorova strelica je pogodila Ivonu. Mjesecima je bila nesretno zaljubljena u Alena, dečka iz susjednog razreda koji joj, unatoč njenim zavodničkim sposobnostima nije poklanjao nikakvu pozornost. Čak štoviše, do Ivone je dopro glas kako Alen ima djevojku u inozemstvu te da je jako zaljubljen u nju. Dok je uz prvu zapaljenu cigaretu u mojoj sobi ronila krokodilske suze Tajana i ja smo je tješile kako god smo znale i umjele.

- Što? Sada ćeš još i propušiti zbog njega? Što te briga za kretena! Uvjerena sam kako ga ta mala francuskinja, ukoliko naravno i postoji ne šljivi ni dva posto! Pusti ga, još će on klečati pred tobom – savjetovala joj je Tajana u svom stilu.

- Ohhhh, ali cure, vi ne razumijete što je to ljubav…. Ja ga volimmmm – zaridala je Ivona još glasnije nakon čega više nismo znale što učiniti, već smo, razočarane tako okrutnom ljubavnom sudbinom naše prijateljice i nas dvije briznule u plač.

Premda si to tada nisam željela priznati ni meni nije trebalo dugo da se zaljubim. Samo nekoliko mjeseci kasnije kada je Ivona iznova bila u sretnoj vezi i to, koje li ironije upravo s Jerkom, dečkom s kojim je dijelila školsku klupu a kojeg je još donedavno nazivala šmokljanom, u moj je život ušao Bojan. Bio je maturant, dakle dvije godine stariji od mene i imao najkrupnije i najljepše zelene oči koje sam ikada vidjela. Kad bi me na školskom hodniku slučajno okrznuo pogledom osjećala bih trnce po čitavom tijelu. Jedino mi nikako nije bilo jasno kako takvog ljepotana nisam zamijetila ranije. Kada sam uz razne izgovore počela sve češće šetati školskim hodnikom samo kako bih ga susrela shvatila sam da sam se zaljubila. Činilo se da ni on nije bio ravnodušan jer mi se, premda poprilično sramežljivo sve češće znao osmjehnuti u prolazu. Koliko god da sam se to trudila prikriti, naša romansa ipak nije mogla proći neopaženo.

- Daj, Sanja, nemoj mi reći da ti se sviđa taj bezveznjaković. To što je odlikaš i još k tome poput Einsteina živi za one svoje čudne izume, doista ga čini najdosadnijim frajerom na školi. Osim toga, prilično je nespretan. Čula sam da je nedavno izvodio pokus u svojoj sobi i umalo zapalio kuću. A tek oni njegovi uvojci! Fuj! Poput kakve curice – narugala se Ivona jednog dana za vrijeme školskog odmora. Njezina mi je primjedba natjerala rumenilo u lice, no, istodobno me i povrijedila. Kakvi god da su bili njezini dečki nikada nisam govorila ružno o njima. Uvijek sam joj bila potpora u svemu. Naprosto nisam znala što bih joj odgovorila.

- Bojan i ja smo samo prijatelji – počela sam se opravdavati.

- Ivona, ne budi takva. Što imaš protiv Bojana? To što je izvrstan učenik i pritom ima određene ambicije ne bi trebalo biti predmetom tvog ruganja. Dečko uopće nije loš. Uvjerena sam da će jednog dana postati čuven znanstvenik – umiješala se Tajana opazivši moju nelagodu.

- Oh, naravno, a ja ću postati Angelina Jolly – nemilosrdno je nastavila. Na vlastito zaprepaštenje osjetila sam kako mi se u očima počinju nakupljati suze. Zašto je Ivona ovakva? Što sam joj učinila? – razmišljala sam.

Već uskoro nisam bila jedina koja je opazila koliko se Ivona promijenila. Od nekad mirne i ljubazne djevojke počela polako ali sigurno počela se pretvarati u pravu vješticu. Drastično je smršavjela jer je neprekidno bila na nekim besmislenim dijetama. Za razliku od prije kada je nosila samo udobnu sportsku odjeću odjednom je počela nositi samo poznate robne marke. Popustila je u školi što je bilo i logično budući da je pronašla novo društvo s kojim je redovito tulumarila do ranih jutarnjih sati. Postala je bahata i rugala se svakome tko nije mogao pratiti takav način života. Najviše me boljelo to što smo Tajana i ja odjednom prestale postojati za nju.

-  Što smo joj mi skrivile? – upitala sam Tajanu jednog jutra na školskom hodniku kad je Ivona s još nekoliko djevojaka koje je još do jučer nazivala umišljenim guskama bez pozdrava projurila pokraj nas.

- Ništa, osim što joj sad kad joj se tata dodatno obogatio na burzi očito više nismo dovoljno dobre. Čujem da su njeni nedavno u kući dali ugraditi saunu i bazen. Razumije se kako su sada glavne face u gradu – sarkastično je dodala. – Ali, dobro, ne kaže se uzalud da tko visoko leti, taj nisko pada. Nadam se da će Ivona čim prije pljusnuti ravno na nos i razbiti ga – bijesno je nastavila.

- Ne razumijem. O čemu govoriš? – upitala sam ništa ne shvaćajući.

- Joj Sanja, znaš, ponekad me stvarno živciraš. Ivonin tata se nedavno našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Čovjek je trgovao nekim dionicama, i uz malo sreće preko noći utrostručio svoje bogatstvo. Je li ti sada jasnije? – uspjenila se.

- Ne mogu vjerovati – bilo je sve što sam uspjela procijediti.

Premda me silno boljela Ivonina izdaja nisam joj to ničim željela pokazati. Upravo tih dana Bojan je napokon skupio hrabrost pozvati me u kino. Bila sam toliko sretna da sam zbog toga naš odnos s Ivonom odlučila staviti u drugi plan. Ako nas više ne želi za svoje prijateljice, tko joj je kriv? – razmišljala sam.

Ta subotnja večer bila mi je najljepša u životu. Nakon što smo se u dogovoreno vrijeme našli u gradu Bojan me u obližnjoj slastičarnici počastio  sladoledom. Moram priznati kako je naš razgovor u početku tekao prilično ukočeno, ali malo po malo oboje smo se uspjeli opustiti. Nešto kasnije u kinu Bojan me nježno primio za ruku a ja sam osjećala kako se topim od miline. Njegov dodir uzrokovao je lavinu dotad nepoznatih osjećaja u meni. Koliko god se trudila, nikako se nisam uspijevala koncentrirati na film. Kada smo nešto kasnije držeći se za ruke zajedno izišli na ulicu dogodio se incident koji ni danas nisam uspjela zaboraviti.

- Oho, vidi, vidi, koga to imamo ovdje? Cure, pogledajte samo te golupčiće. Da nisu tako jadni čovjek bi pomislio kako će svakog trena poletjeti – zakreštala je Ivona okružena hordom svojih podanica. Unatoč tome što je njezina primjedba bila krajnje neumjesna njezine prijateljice su prasnule u gromoglasan smijeh. Zacrvenjevši se od nelagode naglo sam ispustila Bojanovu ruku.

- Ivona… Što ti radiš ovdje? – zbunjeno sam upitala.

- Isto što i ti, samo što se za razliku od tebe pritom puno bolje zabavljam – nastavila me vrijeđati. – Nije li tako Einsteine? – podrugljivo se obratila Bojanu. Kada joj ništa nije odgovorio postala je još nemilosrdnija.

- Sanja, samo da znaš, jako si me razočarala. Mislila sam da si pametnija. Kakav šmokljan! – prezrivo je dobacila Bojanu. – Idemo cure! S ovakvim dosadnjakovićima nemamo što tražiti – frknula je nosom na što su njezine napirlitane podanice ponovo prasnule u smijeh. Bila sam sretna kad smo Bojan i ja napokon ponovo ostali sami. No učinilo mi se kako je on odjednom postao veoma tih.

- Oprosti, Bojane, doista ne znam što je mojoj prijateljici u posljednje vrijeme. Bit će najbolje da ovo zaboravimo – rekla sam kako bih prekinula nelagodnu šutnju.

- Prijateljica? Jesi li ti to Ivonu upravo nazvala prijateljicom? – šokirano je upitao na što sam samo kimnula glavom.

- Pa zašto joj se onda nisi usprotivila? Zašto si onako naglo strgnula ruku iz moje? Zašto nisi ništa rekla u moju obranu? Zato što ti zapravo i nije stalo do mene, zar ne? – upitao je nešto tiše.

Bila sam toliko šokirana da nisam znala što bih mu odgovorila. Zaljubljena sam u tebe, nijemo sam zavrištala u sebi.

-  To sam si i mislio. U redu, kako želiš, ionako uskoro odlazim na studij. Zbogom Sanja – tiho je rekao okrenuvši se. Dok sam promatrala kako se njegovo visoko vitko tijelo gubi u gradskoj gomili mogla sam još jedino plakati.

Koliko god da sam se željela nadati da će mi se Bojan uskoro javiti i da ćemo izgladiti nesuglasice to se nije dogodilo. Od Tajne sam doznala kako je Bojan tog ljeta uspio upisati željeni fakultet i zbog toga preselio u Zagreb. Premda sam bila sretna zbog njegovog uspjeha nikako ga nisam uspijevala zaboraviti. Neprekidno sam razmišljala o njegovim toplim zelenim očima, načinu na koji se smijao i pravio grimase. Prošlo je tako još nekoliko mjeseci. Premda me i dalje boljela uspomena na njega s vremenom sam se uspjela pomiriti s tim da je Bojan sada već zacijelo sretan s drugom djevojkom. Nadala sam se samo da je jednako dobra poput njega te da ga zaslužuje.

- Hej, što je s kavom? – iz razmišljanja me prenuo Tajanin glas. Toliko sam se zadubila u misli da nisam ni čula kada je ušla u kuhinju.

- Znaš što Sanja? Razmislila sam o svemu i odlučila sam Ivoni pružiti još jednu priliku. Na koncu, nikad ne znaš. Ljudi se mijenjaju. Možda se i ona promijenila mada nekako iskreno sumnjam u to – dodala je više za sebe. – Dakle, idem s tobom na to vjenčanje, ali, samo da znaš, što se mene tiče ovo joj je doista posljednja šansa da se iskupi – odlučno je rekla.

Nisam joj uspjela odgovoriti jer je upravo u tom trenutku zazvonio telefon.

- Bok cure, što ima? Dobile ste pozivnicu zar ne? – gotovo sam se onesvijestila kada sam s druge strane slušalice začula Ivonin glas.

- Lijepo od tebe što si nas se sjetila. Koliko ono je vremena prošlo od kad smo se posljednji put čule?  – pomalo optužujuće sam upitala.

- Ah, Sanja, uvijek od svega radiš dramu. Možeš li zamisliti u kakvoj sam gužvi u posljednje vrijeme? – brzo se snašla. Mislim, zaruke pa organizacija vjenčanja…. Ne znam što bih da mi Bojan ne pomaže u svemu. Doista je divan. Samo da vidiš koliko se promijenio. Sada je doktor znanosti i vjerojatno  odmah nakon vjenčanja zbog prirode njegova posla selimo u Švicarsku. A tek da vidiš kakvu kuću ima ondje… Ma što kuću, vilu! – brbljala je. Premda nisam znala zašto je tome tako, osjećala sam kako mi se svaka njezina riječ poput noža zabija u srce.

- Da ne duljim, željela bih da u petak dođete na moju djevojačku večer. Bit će kavijara, šampanjca… Možeš li vjerovati da će ondje biti i Amanda – uzbuđeno je nastavila a ja sam bila sretna što je napokon promijenila temu. Iz nekog čudnog razloga više nisam željela čuti ni jednu jedinu riječ o njoj i Bojanu.

- Tko je Amanda? – upitala sam.

- Bože, Sanja, nemoj mi reći da nisi čula za Amandu?! No? Ona je svjetski poznat foto model. Radila je čak i za Armanija – dodala je još za svaki slučaj kada joj nisam ništa odgovorila. Koliko god da sam gorjela od želje upitati ju kako to da se odjednom udaje za čovjeka kojeg je nekoć nazivala šmokljanom nisam to učinila. Tko zna? Život je nepredvidiv. Možda se Ivona ovoga puta doista zaljubila, pomislila sam glasno uzdahnuvši.

- U redu. Vidimo se onda – odgovorila sam kada smo napokon dogovorile detalje.

Nekoliko dana kasnije dok smo Tajana i ja u gradu tražile prikladnu odjevnu kombinaciju za Ivonino vjenčanje slučajno smo naletjele na Bojana.

- Hej, Sanja, to si ti, zar ne? Drago mi je što te vidim – gotovo sam se srušila od šoka kad mi je pružio ruku. I danas, punih pet godina kasnije, njegova je pojava čudno djelovala na mene.

- I meni također – uspjela sam promucati dok mi je lice gorjelo. Bože, koliko vremena je prošlo… Tako je lijep, prelijep… – razmišljala sam dok mi se smiješio.

- Onda, cure, valjda ćete mi dopustiti da vas počastim kavom. Želim doznati sve o vama. Trenutačno jedino znam da ste cimerice i da radite u istoj firmi. Ivona, naravno – nasmijao se kad sam se upitno zagledala u njega na što sam, ako je to uopće i bilo moguće, pocrvenjela još jače. Glupačo, što si umišljaš? Da ga još uvijek zanimaš i da je zbog toga unajmio privatnog istražitelja kako bi prikupio informacije o tebi, ukorila sam se u sebi. Unatoč tome, Bojan me promatrao s toliko nježnosti da ni uz najbolju volju nisam uspijevala odvratiti pogled od njegovih predivnih zelenih očiju.

- Žao mi je, ali još uvijek nisam uspjela pronaći odgovarajuće cipele – ispričala se Tajana na što me preplavilo golemo razočarenje. – Ali vi samo idite. Uvjerena sam da imate puno toga za ispričati jedno drugom – nasmijala se Tajana namignuvši mi. Istog trenutka poželjela sam ju zagrliti od sreće.

- I, pričaj, što ima kod tebe? – započeo je Bojan čim nam je konobar donio kave.

- Ma ništa posebno. Znaš već, kuća posao, posao kuća. Za ostalo mi pretpostavljam i ne ostaje previše vremena – ni sama ne znam zašto sam dodala. – A što je s tobom? – upitala sam. Koliko god da sam znala da ćemo se Bojan i ja kad-tad ponovo susresti nikako nisam računala na količinu nervoze koju sam sada osjećala. Jedva sam uspijevala prikriti drhtanje ruku.

- Pa eto, napokon su mi se posložile sve kockice u životu. Imao sam sreće i uspio sam upasti na Švicarski Znanstveni institut. Istinski uživam u svom poslu. Nedavno sam i ovdje kupio stan a sada se i ženim…. – dodao je nešto tiše. – Znaš, kada ju čovjek malo bolje upozna Ivona i nije toliko loša. Mislim, ima neke svoje mušice ali… Osim toga, kako se čini, uskoro ćemo dobiti i bebu – njegove riječi su me toliko šokirale da nekoliko trenutaka nisam uspijevala progovoriti ni riječi. Gorjela sam od želje upitati ga voli li on doista Ivonu no uspjela sam se suzdržati na vrijeme. Nisam imala nikakva prava miješati se u njegov privatni život. Osim toga, bojala sam se da bi mogao pomisliti kako sam obična glupača koja je i nakon toliko godina još uvijek zaljubljena u njega što nipošto nisam željela.

- Tko bi rekao? Ti i Ivona – napokon sam izustila susrevši se s njegovim pogledom. Ono što sam ugledala u njegovim očima prestrašilo me.

- Sanja… Ja….

- Oh, zar je već toliko sati? Oprosti ali sada bih doista trebala krenuti – naglo sam poskočila. Bila sam svjesna da se naš razgovor počinje kretati u opasnom pravcu i nisam bila sigurna da sam u ovom trenutku spremna na to.

- Ali, nisi popila kavu. Sanja, molim te, ostani još malo – preklinjao je.

- Dakle, vidimo se na vjenčanju, bok – odlučno sam rekla okrenuvši se. Dok sam koračala prema izlazu na vlastito zaprepaštenje shvatila sam da mi je lice mokro od suza.

Dok smo narednog jutra Tajana i ja ispijale kavu osjećala sam neku neobjašnjivu žalost.

- Znaš, još nikad ti to nisam rekla ali među vama je definitivno oduvijek bilo kemija – ukočila sam se kad je Tajana iznenada progovorila.

- Mislim da je još uvijek zaljubljen u tebe. Radi veliku glupost što ženi tu gusku. Sigurna sam da će se pokajati već za nekoliko dana – nastavila je.

- Ne razumijem. O čemu govoriš? – pravila sam se nevještom.

- Sanja, prestani glumatati. Ipak sam ja tvoja najbolja prijateljica i takvim me ponašanjem vrijeđaš. Nisi ni ti ravnodušna prema njemu, zar ne? Vidjela sam kako ste jučer gledali jedno drugo – nastavila me zadirkivati. Nisam joj morala odgovoriti. Rumenilo koje mi je oblilo lice zacijelo je govorilo više od tisuću riječi.

- Oh, Tajana, znam da ne bih smjela, ali, da, mislim da još uvijek nešto osjećam prema Bojanu. Znam da je to potpuno besmisleno jer… Ivona je trudna i….- nemoćno sam zajecala.

- Nisi u pravu. Bojan je još uvijek slobodan muškarac. Znaš kako se kaže. U ratu i ljubavi sve je dopušteno. Da sam na tvom mjestu borila bih se za njega. Ne zaboravi da do vjenčanja imaš još puna tri dana – entuzijastično je dodala.

- To ne dolazi u obzir. Nikada ne bih mogla Ivoni učiniti takvo što. Posebice sada kada je trudna – kategorično sam odmahnula glavom.

- Ne budi smiješna. A ona bi imala milosti da si ti u pitanju? Uostalom, tko zna da li je uopće trudna ili je to još jedna njena smicalica. Poznajući Ivonu ne bi me čudilo da se udaje za Bojana samo iz koristi. Ipak je on cijenjeni stručnjak s iznimno visokim primanjima. A njoj su titula i novac kao što to obje znamo dvije najvažnije sporedne stvari na svijetu – narugala se na što nisam odoljela ne nasmijati se. – Zahvali Bogu na ovakvoj prijateljici jer…. Upravo sam smislila savršen plan – tajanstveno se osmjehnula.

- Tajana, nisam sigurna da….

- Uvijek si mi mogla vjerovati, zar ne? E pa tada me pusti da učinim ono što sam naumila. Bit će najbolje ako Bojan čim prije dozna s kim ima posla. A sada idem pod tuš – odlučno je rekla pridižući se iz naslonjača.

Kada smo tog petka na večer rukom pod ruku Tajana i ja zakoračile u predvorje hotela u kojem se održavala proslava Ivonine djevojačke večeri shvatila sam da će to, unatoč raskoši biti najdosadnija večer u mom životu. Premda je sve bilo uređeno s puno ukusa a u pozadini diskretno svirao orkestar atmosfera je već na prvi pogled djelovala prilično sumorno. Već s ulaza opazila sam Ivonu u pripijenoj žarkocrvenoj haljini koja je okružena s nekoliko gostiju očito u žaru prepričavanja nekog najnovijeg trača živo gestikulirala rukama. Prema tome kako se njihala bilo je više negoli očito da je pripita.

- Bok, cure, tako mi je drago što vas vidim – zapetljala je jezikom opazivši nas na što je Tajana samo zakolutala očima. Nismo se ni snašle a Ivona nas je već ljubila a potom povukla kroz gomilu.

- Oh, tako sam uzbuđena. Prava zabava samo što nije počela. Svakog trena bi se trebala pojaviti i Lana, inače kći našeg uvaženog saborskog zastupnika a i Amanda samo što nije došla – kočoperila se.

- Draga, izgledaš sjajno. Trudnoća ti savršeno pristaje. Tako mi je drago zbog tebe i Bojana. Uvjerena sam da ćete biti jako sretni posebice kada još dođe i bebica – gotovo sam se zagrcnula pjenušcem kad je Tajana progovorila.

- Pa sad, to koliko sam sretna što se udajem druga je priča. Ali tko kaže Bojan mora biti jedini muškarac u mom životu? Meni je važno jedino to da je bogat i utjecajan. Pružit će mi raskošan i lagodan život kakav uostalom i zaslužujem. Znate mene – prenemagala se. – Uostalom, morate priznati da moj budući mužić uopće nije ispao tako loš, premda, što se mene tiče, s bankovnim računom koji posjeduje mogao je jednako tako biti i grbav ili kljast – pijano se zahihotala. – Što se pak trudnoće tiče, bio je to, kako bi se reklo, marketinški trik kako bih lakše pridobila Bojana. Znate, dečki vole glumiti prinčeve na bijelom konju. Većina njih ipak nikada neće ostaviti djevu u nevolji – zavjerenički je dodala iznova prasnuvši u smijeh.

- Što, želiš nam reći da uopće nisi trudna? Što misliš, što će se dogoditi kad Bojan dozna da si ga prevarila? – zgražala se Tajana.

- Na sve sam mislila. Koliko god to žalosno zvučalo, spontani pobačaji se često događaju, zar ne? – beskrupulozno se nacerila. Osjetila sam kako me odjednom obuzima gađenje. Bože, mislila sam da se Ivona barem malo promijenila a kad tamo, postala je još gora, pomislila sam.

- Imam je! Vjeruj mi, uopće nisam mislila da će biti tako lako. Očito joj je piće dodatno razvezalo jezik – nasmijala se Tajana kad smo napokon ponovo ostale same. – Moja misija ovdje je završena. Što kažeš da sada odemo na neko zanimljivije mjesto? – raspoloženo je rekla. – Samo prepusti sve meni, može? Obećavam da će ti već sutra sve biti puno jasnije – dodala je kad sam se upitno zagledala u nju.

Narednog dana kad sam se vratila s posla Tajane nije bila u stanu što me začudilo. Zaklela bih se da sam je popodne vidjela kako izlazi iz firme. Pretpostavila sam kako je zacijelo poslom morala u grad i kako bih prikratila vrijeme do njenog povratka odlučila sam nam pripraviti lagani ručak.

Upravo sam ga vadila iz pećnice kad je Tajana doslovce utrčala u kuhinju.

- Hej! Uspjela sam! Možeš li vjerovati da je Bojan upravo preslušao cijelu snimku s Ivonom u glavnoj ulozi? – uzbuđeno je upitala.

- Umiri se, ne razumijem, o kakvoj snimci je riječ?

- Oprosti, nisam ti željela ranije govoriti o tome ali one večeri sam snimila svaku Ivoninu riječ. Bojan se napokon uvjerio da je njegova ljubljena buduća ženica zapravo obična aždaja – podrugljivo je dodala.

- Čekaj, Tajana. Nemoj mi reći da si danas bila kod Bojana?! Oh, Bože, tek sad će pomisliti da sam prava jadnica koja mu na sve mile načine pokušava sabotirati vjenčanje. Ne mogu vjerovati – gotovo sam zaplakala od muke.

- Željela sam samo pomoći. Njemu da shvati koliko griješi što ženi Ivonu, Ivoni da shvati kako novac i bogatstvo nisu garancija za sreću a tebi da napokon priznaš sebi da još uvijek voliš Bojana, uostalom baš kao i on tebe – tiho je dodala. U glavi mi je toliko pulsiralo da sam se bojala kako će mi eksplodirati.

- Oh, ne, što si učinila? – zavapila sam dok me Tajana i dalje zbunjeno promatrala. – Sad više ne dolazi u obzir da idem na to vjenčanje. Ne mogu pogledati Bojanu u oči – zakukala sam.

- Sanja, halo?! Ja sam ovo učinila i ukoliko se pokaže da sam se prevarila u procjeni spremna sam snositi punu odgovornost. Dobro me poslušaj, ništa nas neće spriječiti da obje u subotu budemo ondje. Nemoj biti kukavica. Barem jednom u životu pokaži zube i pokušaj se izboriti za ono što želiš. Ako i ne uspiješ u tome barem nećeš imati za čim žaliti. Znat ćeš da si učinila sve što je bilo u tvojoj moći. Sigurna sam da vaša ljubav zaslužuje barem toliko – odlučno mi se zagledala u oči.

- Hvala ti Tajana, i… premda ovo možda i nije bio najbolji način, da, skupit ću snage, učinit ću to – ganuto sam prošaptala.

Dok sam se tog subotnjeg popodneva spremala na Ivonino vjenčanje osjećala sam neku čudnu smirenost. Napokon sam bila potpuno sigurna da istinski volim Bojana. Koliko god da sam znala da nemam pravo petljati se u njegovu vezu s Ivonom nisam mu mogla dopustiti da se oženi tako sebičnom ženom koja ga ne poštuje i ne voli pa makar se ona nazivala i mojom prijateljicom.

Nekoliko sati kasnije u crkvi prepunoj uzvanika još uvijek nisam znala što bih točno trebala učiniti no nisam to niti trebala jer se već ubrzo sudbina sama pobrinula za to. Dok ju je otac uz taktove svadbenog marša ponosno vodio prema oltaru  morala sam priznati da Ivona izgleda bolje no ikad. Satenska vjenčanica boje slonovače savršeno joj je pristajala ističući njezine krupne tamne oči. Ipak, nije mi promaklo kako u njima nema ni trunke ushićenja svojstvenog svim mladenkama u tako emotivnom  trenutku. Premda su joj usne bile razvučene u osmijeh bilo je više nego očito kako taj osmijeh nije iskren već samozadovoljan i podmukao. Vidjelo se kako je itekako svjesna činjenice da je od potpunog ostvarenja cilja dijele još samo minute. Stajala je ondje pred oltarom potpuno smirena i čekala svog princa.

Prošlo je tako pet, pa deset minuta, pola sata a od Bojana nije bilo ni traga ni glasa. Uzvanici su se međusobno počeli došaptavati, svećenik se sve češće nelagodno nakašljavao kako bi smirio brbljavu gomilu no Bojan se i dalje nije pojavljivao. Na Ivoninom licu počela se nazirati sve jača panika a ubrzo potom i bijes. Prvi put u životu ostavljena je na cjedilu i očito se nije ni znala ni umjela nositi s tim.

- Dobro, hoće li mi netko reći što je s tim glupanom? Misli li da ću dovijeka stajati ovdje i čekati njegovu visost?! E pa, prevario se! A što vi blejite? – obratila se postarijoj gospođi iz prvog reda za koju mi je već ubrzo postalo jasno da je Bojanova majka.

- Sramite se! Kako ste to odgojili sina? No, može li se uopće od takve primitivke očekivati što bolje. Pogledajte se, nalikujete kakvom strašilu – prosiktala je Ivona na zaprepaštenje svih nazočnih.

- Ivona, dušo… – otac joj je očito pokušavao ukazati na Bojana koji je zapanjeno stajao na ulaznim vratima crkve. Prema izrazu njegovog lica bilo je očito da je čuo svaku njezinu riječ.

- Pusti me, stara budalo. Samo da znaš, i ti si kriv za ovo. Da nisi bankrotirao nikada ne bih morala tražiti bogatog muža – nastavila je urlati lica iskrivljenog od mržnje. – To je bilo to! Svi možete doma! Odlazite, što čekate?! – nastavila je strgnuvši veo te popraćena šokiranim pogledima uzvanika poput furije potrčala prema izlazu. Teško je opisati riječima šok na njezinom licu kada je ondje ugledala Bojana.

- Bojane?! – zaprepašteno je promucala. – Ljubavi, što se dogodilo da kasniš? – brzo se pribrala kao da se maločas baš ništa nije dogodilo.

- Ako će te to uopće zanimati kasnio sam jer je taksi kojim sam došao zapeo u prometnoj gužvi. No, oboje znamo da to ionako više nije važno, zar ne? – hladno je odgovorio Bojan. – A sada mi se gubi s očiju. Ne želim te više nikad vidjeti – naredio joj je dok se Tajana pored mene gušila od smijeha.

- Stara, uspjele smo. Rekla sam ti, sve se vraća, sve se plaća – trknula me laktom a ja nisam znala što bih mislila. S jedne strane sam žalila Ivonu dok sam se s druge ipak morala složiti s Tajanom.

-  Nadam se samo da će iz svojih pogrešaka nešto i naučiti i jednog dana ponovo postati ona stara Ivona – uzdahnula sam.

Nekoliko tjedana kasnije u gradu sam susrela Bojana. Bio je opušten i nasmijan i pozvao me na kavu. Ponovo me promatrao onim svojim toplim pogledom, a ja, premda su mi ruke i dalje podrhtavale u njegovom društvu, nisam se više trudila to prikriti.

- Hoću li te uplašiti ako ti kažem kako mislim da sam još uvijek zaljubljen u tebe? – upitao je sjajnih očiju.

- Hm, da vidimo… Mislim da ćeš me više uplašiti ako me odmah ne poljubiš – nasmijala sam prije nego što su se naše usne spojile.

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net, E-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.">Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka