Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

I nakon razvoda pratio je svaki moj korak

nakon rastave

Puna dragosti promatrala sam minijaturni ružičasti kompletić na odjelu s dječjom odjećom. Sada, kada sam napokon bila sigurna u to kako ću roditi djevojčicu, nisam mu mogla odoljeti. Premda već pretrpana vrećicama s dječjom robicom, odlučila sam kupiti još i taj.

-Prekrasan izbor, ako smijem primijetiti. A kada bi gospođa trebala roditi? – s osmijehom me upitala ljubazna prodavačica odmjerivši moj sada već pogolemi trbuh.

- Ovih dana, bit će djevojčica – ponosno sam dodala. Moj ozareni osmijeh govorio je više od tisuću riječi.

- Blago vama. Obožavam djevojčice, ali nisam bila te sreće. Kod kuće imam tri, a pribrojim li i muža, četiri muška vragolana. Zapravo su muževi ti koji nam zadaju najviše glavobolje, često su gori od djece. Ali što se može? Takav je život – našalila se pakirajući kompletić.

Nakon što sam platila i pozdravila prodavačicu, požurila sam kući. Morala sam dovršiti ručak jer se Denis uskoro trebao vratiti s posla. Jedva sam čekala pokazati mu što sam sve kupila za našu bebu. Znala sam da će i on biti jednako sretan. Oboje smo željeli ovo dijete koje je bilo dokaz naše ljubavi. Ljubavi koja je prošla kroz razna iskušenja i samo zahvaljujući svojoj snazi opstala unatoč svemu. No, bili su to najsretniji trenutci moga života i sada nisam željela razmišljati o prošlosti.

Dok sam žurila kući, osjetila sam kako se moja beba snažno rita. Morala sam zastati na trenutak dok se udarci nisu malo umirili. Nije to bilo ništa čudno s obzirom da se termin mog porođaja značajno bližio.

- Zlato moje, strpi se samo još koji dan – tepala sam u sebi svojoj nerođenoj bebi.

Kada sam napokon stigla u stan, Denis me već čekao.

- Hej, ljepotice! Što si to sve lijepoga kupila? A kako je danas moje malo zlato? – nježno je upitao ljubeći moj trbuh.

- Mislim da je nestrpljivo što prije ugledati ovaj svijet. Moram priznati da i ja  jedva čekam – razdragano sam rekla raspakiravajući vrećice. – Pogledaj kako je preslatko, jednostavno nisam mogla odoljeti. Ne ljutiš se, zar ne? – pomalo zdvojno sam upitala tek sada postavši svjesna koliko sam zapravo novca potrošila.

- Kako bih se mogao ljutiti na tebe? Ti si najbolja i najljepša žena na svijetu… – zaljubljeno je gugutao Denis ljubeći me.

Nasmijala sam se uzvraćajući mu poljupce.

- A sada bih se trebala baciti na pripremu ručka, inače ćemo ostati gladni – prekinula sam idilu,

- Ja ću završiti, a ti dotle malo odmori – nježno je rekao moj suprug.

- Baš si zlatan, stvarno sam se umorila – rekla sam zaputivši se u spavaću sobu.

Moj je Denis doista je bio posebna osoba. Kao da mi je u svakom trenutku na neki način uspijevao čitati misli. U njemu sam pronašla utjehu i oslonac u trenutku kada sam pomišljala kako daljnji život za mene više nema nikakvog smisla. Kao da ga je sam Bog poslao kako bi me spasio iz pakla koji sam proživljavala. Jer moj život prije Denisa bio je upravo to –  pakao.

Premda sam nedavno napunila tek dvadeset i pet godina, iza sebe već imam jedan propali brak. Zadrhtim svaki put kada samo i pomislim na to razdoblje svoga života. Čvrsto sam zatvorila oči kako bih otjerala slike prošlosti iz svoje glave. Ipak, koliko god se trudila, one me nisu ostavljale na miru.

Darka, koji je nešto stariji od mene, upoznala sam s nepunih šesnaest. Bila je to ljubav na prvi pogled. Čim bi me pogledao onim svojim prodornim tamnim očima, gubila bih tlo pod nogama. Obasipao me ljubavlju i pažnjom i stalno je želio biti pored mene. Moram priznati kako mi je to u početku neopisivo godilo, no s vremenom su njegovi prohtjevi postajali sve većima. Kad ne bih pristala na ono što bi želio, pokazivao bi svoje pravo lice. Naime, Darko je bio bolesno ljubomoran. Na žalost, trebalo je dosta vremena da to shvatim i povežem njegove bezrazložne ispade. Ako bih samo i pogledala nekog mladića, već bi me optuživao za nevjeru. Znala sam kako uz ljubav ide i malo ljubomore ali kod njega je, čini se, bilo previše i jednog i drugog. Ipak, voljela sam Darka i bila sam spremna podnijeti sve za njegovu ljubav. Vjerovala sam kako će ga sve proći kada jednom napokon započnemo zajednički život. Tada, naravno, nisam imala ni pojma koliko sam u krivu.

Dan našeg vjenčanja prošao mi je kao u nekom snu.

- Željka, toliko te volim. Siguran sam kako će naša ljubav potrajati zauvijek – strastveno mi je šaputao Darko naše prve bračne noći.

- I ja tebe volim, ljubavi. Nimalo ne sumnjam u to da ćemo biti sretni – sa žarom sam mu odgovorila predajući mu se dušom i tijelom.

Problemi su počeli već nekoliko dana kasnije kada sam jednog jutra otišla u obližnju pekarnicu. Ustala sam ranije kako bih ga iznenadila svježim pecivom i kavom za doručak. Kad sam se vratila, Darka više nije bilo u krevetu. Kada sam iza leđa ugledala njegovo bijesom iskrivljeno lice, znala sam što je posrijedi.

- Kamo se smucaš u ovo vrijeme dok pristojni ljudi još spavaju? – proderao se.

- Ne smucam se, samo sam te željela iznenaditi doručkom. Kupila sam nam svježa peciva. Nisam imala pojma da će te to toliko naljutiti – pomalo uvrijeđeno sam rekla.

- Da? Ili si imala kakav dogovor u ovako sitne sate? – upitao je sav zajapuren od bijesa.

- Zaboga, Darko, što ti pada na pamet?– nešto pomirljivije sam rekla. Trenutno sam ponajmanje željela svađati se.

- Glupačo! Misliš da ne vidim što mi cijelo vrijeme radiš iza leđa? Zavodiš druge muškarce, a meni glumiš nevinašce! Samo da znaš, stat ću ja na kraj tom tvom bezobraznom ponašanju – viknuo je pljusnuvši me.

Od šoka i nevjerice nisam uspijevala prozboriti ni riječi. Nijemo sam se uhvatila za obraz koji je bridio od siline njegova udarca. No, više od samog udarca boljelo me njegovo nepovjerenje. Čime sam to zaslužila? – pitala sam se otrčavši u kupaonicu. Zaključala sam vrata za sobom i dala oduška svojoj boli. Nisam mogla vjerovati da mi se ovo događa. U stvarnost me vratilo tek njegovo lupanje po vratima.

- Željka, ljubavi, oprosti mi molim te! Ne znam što mi je bilo. Obećavam ti da se ovo više nikad neće ponoviti – preklinjao me.

Da sam barem tada shvatila kako se ništa od njegovih obećanja neće ostvariti uštedjela bih si još puno boli i patnje. Na žalost, obećanja su jedno, a život nešto sasvim drugo. Trebalo mi je punih pet godina kako bih to napokon shvatila.

Toga sam puta, razumije se, Darku sve oprostila. Čak sam počela vjerovati u to kako dio krivnje ležai na meni jer mu nisam rekla kamo idem.

Sljedećih dana situacija se ponešto popravila. Darko me držao kao kap vode na dlanu kako bi se iskupio za učinjeno. Kao svaka zaljubljena žena vjerovala sam kako je taj mali incident sada daleko iza nas. No, već nekoliko dana kasnije shvatila sam kako se grdno varam. Darko je iznova počeo pokazivati svoje pravo lice. Sve bi bilo u redu dok god bismo bili zajedno. Problem bi nastajao onog trenutka ako bih ja nešto samostalno rekla ili učinila. Tada bi me poput policajca satima ispitivao gdje i s kim sam točno bila, o čemu smo razgovarali, koliko dugo sam se pritom zadržala.

Ograničavao me u svemu i to me užasno smetalo. Zabranjivao mi je i najbanalnije stvari, poput dotjerivanja ili kave s prijateljicama. To je dolazilo u obzir jedino kada bi i on bio prisutan, zbog čega sam osjećala izvjestan sram. Ono malo prijateljica koje sam još imala gledale su me ili sažaljivo ili podsmješljivo. Nisam im to mogla zamjeriti jer nisu mogle znati kakav je osjećaj kada netko kontrolira svaki tvoj korak. Iako mi ništa konkretno nije nedostajalo, nisam imala ono najosnovnije, slobodu. Kako je vrijeme odmicalo, shvatila sam da moj suprug doista ima problem. Ipak, nisam imala hrabrosti predložiti mu da barem pokuša naći načina da se riješi te svoje opsesije koja nas je oboje uništavala.

Iz dana u dan gutala sam svoju bol i nikome, pa niti roditeljima nisam rekla kroz kakav pakao zapravo prolazim. Postajala sam sve potištenija i mršavija, što ipak nije moglo proći neopaženo. Kad smo jednom rijetkom prilikom Darko i ja posjetili moje roditelje, mama me cijelo vrijeme zabrinuto promatrala. Iskoristila je priliku dok sam joj u kuhinji pomagala oprati posuđe kako bi me napokon upitala što se događa.

- Dušo, što je s tobom? Blijeda si poput duha. Ne činiš mi se baš najbolje. Imate li ti i Darko problema? Rado ću ti pomoći ako mogu – nježno je rekla pogladivši me po kosi. Premda je malo nedostajalo da glasno ne zaplačem, progutala sam knedlu i usiljeno se nasmijala.

- Ma ne. Malo sam umorna i to je sve – usiljeno sam se nasmijala.

- Nisam baš sigurna, no ako ti tako kažeš. Zatrebaš li ikad moju pomoć, znaj da sam uvijek tu za tebe – sumnjičavo je dodala vrativši se poslu.

Bezbroj puta poslije tog razgovora proklinjala sam sebe što joj nisam povjerila kroz što prolazim. Ta tko bi me bolje saslušao i pomogao mi ako ne vlastita majka. No, sram ali i strah koji je iz dana u dan bivao sve veći, bili su jači.

Nekoliko dana kasnije odlučila sam iskušati sreću i predložiti Darku da se zaposlim.

- Ljubavi, po cijele dane se dosađujem i ne znam što bih sa sobom. Mogla bih za promjenu pronaći kakav posao. Što misliš o tome? – plašljivo sam upitala.

- Ni govora! Doista nema potrebe da radiš. Moja je plaća sasvim dostatna za oboje. Ili ti misliš drukčije? – upitao je povišenim tonom.

- Darko, željela bih raditi, osjećam se tako beskorisno – iskreno sam rekla.

- Ja sam svoje rekao i molim te da mi ne proturječiš, u protivnom… – sav se zapjenio od bijesa. – Znam ja što bi gospođa radila! Kurvala se, eto što – zaurlao je i već sljedećeg trenutka me ošamario. Skamenila sam se od šoka i nevjerice dok su mi se suze slijevale niz lice.

- Kako možeš? Što sam ti učinila? Ti si jedan najobičniji nasilnik. Držiš me zatvorenu poput životinje u kavezu. Dosta mi je svega – zaurlala sam natrag poput ranjene zvijeri. Darko je bio prilično iznenađen mojim ispadom jer je u nevjerici stajao i buljio u mene. Bilo je to prvi put da sam mu se otvoreno usprotivila. Lica umrljanog suzama odjurila sam u spavaću sobu i zaključala vrata za sobom.

Nakon Darkovog višednevnog preklinjanja i obećanja kako će se promijeniti, opet sam mu sve oprostila. Na nekoliko dana u našem je domu ponovo zavladao mir. Unatoč svemu, Darka sam još uvijek voljela i vjerovala kako će se promijeniti. Kap koja je prelila čašu dogodila se jedne subotnje večeri na svadbi našeg zajedničkog prijatelja. Mjesecima unaprijed veselila sam da ću napokon malo izaći među ljude.

S tugom sam promatrala sve one prelijepe haljine koje sam imala u ormaru. Znala sam kako mi Darko ni u ludilu neće dopustiti odjenuti niti jednu od njih. One su po njegovu mišljenju bile previše izazovne, a on nije želio da drugi muškarci „pare oči“ na njegovoj ženi. Kako bih izbjegla svađu, dopustila sam mu da on izabere ono što ću odjenuti te večeri. No, čini se kako mu ni to nije bilo dovoljno.

- Zakopčaj taj gumb. Zar ne vidiš da svi bulje u tvoje grudi – naredio je dok smo sjedili za večerom. Nekolicina prijatelja koji su sjedili za našim stolom uputila mi je pogled pun sažaljenja. Osjetila sam kako mi lice plamti od nelagode. Panično sam smišljala način kako da se izvučem iz neugodne situacije.

- Ne znam na koji gumb misliš, dragi – rekla sam usiljeno se smješkajući jer sam već  bila zakopčana gotovo do grla. Uputio mi je pogled pun bijesa. Nisam se ni snašla a Darko me snažno pljusnuo pred svima.

Bilo je to više nego što sam mogla podnijeti. Zgrabila sam torbicu i izjurila iz restorana. Više od udarca boljelo me to što me ponizio i uvrijedio pred našim prijateljima. S tim čovjekom doista više nisam imala što raditi. Njegovo sputavanje i zlostavljanje doseglo je vrhunac i ovaj mu put nisam imala namjeru oprostiti.

Cijele sam noći besciljno lutala gradom. Kući sam došla u samo svitanje kako bih pokupila najnužnije stvari. No, čini se kako je to bila velika pogreška. Darko je namrgođeno sjedio za kuhinjskim stolom. Iz očiju mu je izbijao bijes i luđački sjaj. Nije mi dugo trebalo da shvatim kako ono najgore tek slijedi. I nisam se prevarila. Čim sam zakoračila unutra, Darko se poput divlje zvijeri bacio na mene. Bila sam potpuno nemoćna, ali sa svakim novim udarcem odluka da napustim Darka bivala je sve čvršćom. Obećala sam sebi kako će ovo biti posljednji put da me tuče. Jer, mogao je slomiti moje tijelo, ali više ne i duh. Ne zaslužujem da se tako ponaša, zaslužujem bolje, ponavljala sam u sebi poput molitve dok sam gubila svijest.

Kad se napokon umorio i prestao me tući, bijesno je izjurio iz kuće glasno zalupivši vratima za sobom. Poput ranjene životinje, nepomično sam ostala ležati na podu. Tepih pod mojom glavom bio je natopljen krvlju koja mi je šikljala iz nosa. Ni sama ne znam koliko sam dugo ondje ležala. Ipak, strah da bi se Darko mogao vratiti natjerao me da prikupim posljednju snagu kako bih ustala. Nazvala sam roditelje i što sam mirnije mogla saopćila im kako se vraćam kući. Kada sam im ukratko prepričala što se dogodilo ponudili su se doći po mene. Nisam znala kamo je otišao Darko, niti kad bi se mogao vratiti stoga mi je, moram priznati, laknulo što neću biti sama u slučaju da se iznenada pojavi. Ipak, prije negoli zauvijek odem, morala sam učiniti još nešto.

- Voljela sam te, no ne mogu više ovako. Svojim si ponašanjem ubio moju ljubav. Uskoro ću ti se javiti kako bismo dogovorili detalje razvoda. Zbogom zauvijek – napisala sam Darku u oproštajnom pismu koje sam mu ostavila na kuhinjskom stolu.

Vjerovala sam kako će to biti kraj Darkovoj tiraniji no, na žalost, prevarila sam se. Još istu večer nazvao me u roditeljski dom.

- Glupa gusko! Varaš se ako misliš da ćeš dobiti razvod. Možeš me napustiti, ali ti to baš i nije najpametniji izbor. Samo da znaš, nikad te neću pustiti na miru. Bolje ti je da se smjesta vratiš, inače ću ti zagorčavati život tako da ćeš požaliti što si se rodila. Zauvijek ćeš ostati sama, osobno ću se pobrinuti za to! – urlao je u slušalicu.

Uz podršku roditelja, u kratkom sam vremenu uspjela pronaći posao u obližnjoj prodavaonici. Plaća nije bila bog zna što, no, davala mi je kakav-takav osjećaj sigurnosti. I nisam bila potpuno na teret roditeljima koji su uz skromnu mirovinu jedva spajali kraj s krajem.

Kako je vrijeme prolazilo, modrice po mom tijelu su zacijeljele, no one na duši su još uvijek bile svježe. Tome je  uvelike pridonosila Darkova svakodnevna telefonska tortura. Baš kako je i prijetio, jednostavno me nije ostavljao na miru. Promijenila sam broj mobitela, nije pomoglo. Odmah je saznao moj novi broj. Doslovce je pratio svaki moj korak tako da sam mu bila prisiljena zaprijetiti policijom. Olakšanje sam osjetila tek kad je brakorazvodna parnica bila završena.

Još se neko vrijeme nije mogao pomiriti da je ostao bez žrtve, a onda se njegovo uhođenje prorijedilo pa sam postala nešto opuštenija. Počela sam češće izlaziti i upoznavati nove ljude. Tako sam upoznala Lovru. Bio je drag i ljubazan mladić. Ispričala sam mu sve o svom lošem iskustvu iz prethodnog braka i zamolila ga za strpljenje jer još uvijek nisam bila spremna za neku ozbiljniju vezu. Složio se s tim kako ni sa čim nećemo žuriti.

- Željka, ti si doista posebna osoba. Ne brini, možeš mi vjerovati, kunem se da te neću razočarati – nježno je rekao, a ja sam osjećala kako nakon duže vremena ponovo dišem punim plućima.

Tim veće bilo je moje razočarenje kad je Lovro nakon samo dva mjeseca našeg druženja naprasno prekinuo svaku vezu sa mnom. Prestao je odgovarati na moje pozive, prestao mi slati poruke, jednostavno je nestao. Nikako mi nije bilo jasno gdje sam pogriješila. Izgledalo mi je da je zaljubljen u mene, ali očito sam ponovno bila u krivu. To je samo dokazivalo moju naivnost, ali i kako uopće nisam poznavala ljude.

Počela sam shvaćati kako nešto nije u redu tek kada sam na sličan ili gotovo isti način izgubila i Krešu, te nešto kasnije i Marka, za kojeg sam vjerovala kako je čovjek mog života. Marko me privlačio više od bilo kojeg muškarca do tada, no unatoč obostranoj strasti, naša je veza pukla nakon samo mjesec dana. Trebalo mi je dugo da ga prebolim i tada sam odlučila kako se više neću zaljubiti. Ljubav mi je dosad donijela samo bol i razočaranje. Nikako nisam uspijevala dokučiti u čemu je problem. Je li problem u meni? Jedan je muškarac i mogao tako postupiti, ali toliko njih? To nikako ne može biti slučajnost – tužno sam razmišljala.

A onda je u moj je život ušetao Denis. Bio je petak, i radno vrijeme se bližilo kraju. Upravo sam popunjavala police u trgovini kada sam iza sebe začula ugodan muški glas.

- Oprostite, gospođice, vi radite ovdje, nije li tako? Zapravo, trebao bih malu pomoć. Želio bih iznenaditi jednu veoma posebnu osobu i pokloniti joj bombonijeru. Na žalost, nisam baš stručnjak za čokoladu. Budući da nemam pojma što bi bilo po daminu ukusu, veoma bih cijenio vašu stručnu pomoć – našalio se, a prekrasan osmijeh ozario mu je cijelo lice.

Bila sam prilično zbunjena jer je čovjek koji mi se upravo obraćao bio najljepši muškarac kojeg sam ikad vidjela. Nisam poznavala damu kojoj je dar bio namijenjen i nisam imala pojma o tome što bi joj se moglo svidjeti, ali u tom sam trenutku pomislila: Bože, kakva sretnica.

- Naravno, pomoći ću vam. No, bojim se kako ni ja baš nisam kompetentna suditi o tome koja bi od njih bila najbolji izbor. Ipak, da sam na vašem mjestu, ja bih izabrala upravo ovu.

- Izvolite, na blagajni će vam je prigodno umotati – zbunjeno sam rekla gurajući mu u ruke poveću bombonijeru.

Gospodin mi je ljubazno zahvalio, podarivši mi još jedan prekrasan osmijeh. Potom se zaputio na blagajnu. Kao hipnotizirana buljila sam u njega dok je odlazio i gotovo zavidjela osobi za koju je kupovao dar. Ne samo da je bio prelijep već je, očito, bio i veoma pažljiv. Bože, zašto ja nisam mogla naletjeti na takvoga – gorko sam se zapitala. Nisam mogla odoljeti i okrenula sam se kako bih ga još jednom vidjela. Upravo je pozdravljao Dinu, kolegicu s blagajne napuštajući trgovinu. Nisam vidjela da bilo što nosi u ruci. Zacijelo se predomislio u vezi bombonijere. Uostalom, ništa čudno. Zašto bi ikome bilo važno moje mišljenje, tužno sam se zapitala i podsjetila samu sebe kako sam si obećala da se više nikada ni u koga neću zaljubiti. Nekoliko trenutaka kasnije začula sam kako me Dina doziva.

- Željka, dolazi ovamo! Zaboga, požuri malo, što si se tako ukipila? – nestrpljivo je uzviknula mahnuvši rukom.

- U čemu je problem? – zabrinuto sam upitala, gotovo dojurivši do nje.

- Ma, kakav problem, ženo? Što ti pada na pamet? Prije bih rekla da si sretnica – veselo je rekla pljesnuvši rukama.

- Ne razumijem, kako to misliš? – zbunjeno sam upitala.

- Ovaj tip je, čini se, lud za tobom. Već me danima ispituje o tebi, a danas me zamolio da ti predam ovo. Pa neka netko kaže kako na ovom svijetu više nema romantičnih muškaraca – rekla je pružajući mi prekrasno umotanu kutiju. Nisam bila sigurna sanjam li ili mi se ovo uistinu događa. Nisam mogla povjerovati da bi se netko poput Denisa uopće mogao zainteresirati za mene. Sa zadovoljstvom sam uzela kutiju iz Dininih ruku, sretno se smiješeći.

Od toga dana Denis je postao redovit kupac u našoj trgovini. Malo pomalo, nas smo se dvoje počeli sve više družiti. Svojim je strpljenjem i nježnošću uspio u potpunosti pridobiti moje povjerenje. Premda sam ne tako davno obećala sebi kako se više nikad neću zaljubiti, srcu se ipak ne može zapovijedati. Zaljubila sam se do ušiju. Još kad sam shvatila kako su osjećaji obostrani. bila sam sretnija no ikad.

- Željka, udaj se za mene – iznenadio me jednog kišnog popodneva dok smo zagrljeni na dvosjedu gledali film.

- Nešto si rekao? – upitala sam vjerujući kako sam pogrešno čula.

- Da, udaj se za mene! – ponovio je ljubeći me.

Bila sam toliko ganuta da nekoliko trenutaka nisam uspijevala doći do riječi.

- Volim te, Željka. Znam kroz kakav si pakao prošla, zapravo, u neke sam se stvari i sam imao prilike uvjeriti. No, zašto pričam o glupostima? – na trenutak kao da mu je bilo neugodno. – Obećavam kako ću učiniti sve da te usrećim. Ipak, razumjet ću ako ti treba još vremena. Čekat ću koliko god to bude potrebno – nježno je rekao.

- Ne, ne, ovaj, mislim, da! Udat ću se za tebe! I ja tebe volim svim srcem – gotovo sam vrisnula. – Nego, reci mi, molim te, u što si se to imao prilike uvjeriti. Ne razumijem – zbunjeno sam rekla.

- Nije važno, to je sada ionako završena priča. Dobro, ako baš inzistiraš… – rekao je vidjevši moj napeti izraz lica.

- Samo nekoliko dana nakon početka naše veze počeo sam primati prijeteće telefonske pozive tvog bivšeg supruga. Mislio sam da je samo ljubomoran i da će se smiriti ako mu pokušam objasniti da mi je istinski stalo do tebe, no on je postajao sve nasrtljiviji. Zaprijetio mi je čak i fizičkim obračunom ukoliko te ne ostavim – užasnuto sam slušala Denisovu priču.

- I, što si učinio? Kako si to riješio? – promucala sam.

- Lako! Rekao sam mu da sam, ako je potrebno, i na taj način spreman obraniti tebe i tvoju ljubav. Rekao sam mu neka slobodno odredi mjesto i vrijeme jer, za razliku od nekih, nisam kukavica koja se hrani praznim prijetnjama.

- Darko, nisi se valjda tukao zbog mene? – panično sam vrisnula na što se on grohotom nasmijao.

- Da je bilo potrebno, za tebe bih učinio i puno više od toga. Ali nije se dogodilo baš ništa. Kukavica se nije niti pojavila na dogovorenom mjestu. Kad sam ga nazvao kako bih ga podsjetio na naš dogovor, bijesno mi je viknuo u slušalicu kako nam želi sreću i neka ga ostavim na miru. Ha, ha, ja bih kao njega trebao ostaviti na miru – smijao se i dalje dok sam ga sretno ljubila.

Sada mi je sve bilo puno jasnije. Darko i njegove prijetnje bile su pravim razlogom što su sve moje veze pucale i prije negoli bi započele. Nitko od njih nije me volio dovoljno da bi se borio za mene. Nitko osim Denisa. Čini se kako se moj bivši muž ovaj put namjerio na tvrd orah. Nije mi preostalo ništa drugo nego glasno se nasmijati svemu.

Iz sna me trgnula snažna probadajuća bol. Duboko sam udahnula, nastojeći otjerati paniku koja me obuzela. Kako je bol popuštala, osjetila sam kako se iznova počinjem opuštati. Lažna uzbuna, sneno sam pomislila ponovo sklopivši oči. Kad se nakon nekoliko minuta bol ponovno javila, više nisam bila tako sigurna u to. Trudovi su, očito, počeli. Dozvala sam Denisa koji me odvezao u bolnicu.

Te sam noći sam na svijet donijela našeg malog anđela, našu Doru. Denis je bio presretan i nije prestajao ljubiti našu kćer.

Sada sam bila posve sigurna u to kako našoj maloj obitelji više nitko neće stajati na putu do sreće. Denis je ispunio sve moje želje i očekivanja i boljeg supruga doista nisam mogla poželjeti.

 Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net, E-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka