Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon10142019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Bogu Božje - partiji partijsko

crkva_Sv.Ivana

BOGU BOŽJE -  PARTIJI PARTIJSKO
Anto Pranjkić

-    Ti, bre, da ideš u crkvu. Tko bi to rekao -  pjenio se brkati Todor i ispod oka  gledao Miljenka.
-    Kako, bre, ne znaš, pa mi te školovali. Postavili na visok položaj. Imaš, bre, sve,i ti opet u crkvu.
-    Druže, Todore - pokušao je Miljenko.
-    Ništa, druže. Nisam ja, bre, više tvoj drug -  ljutito će Todor.


                  **************************************

    Miljenko je pomislio da je ovo najbolji trenutak da mu kaže da je rasčistio sa sobom i odlučio napustiti Partiju. U duši mu se već godinama taložilo nezadovoljstvo. Volio je posao koji je radio, dobio je benificije. Bio je cijenjen i u partiji i u kolektivu, ali ipak u njemu nije bilo onog iskonskog osjećaja, koji mu je bio tako poznat dok je  s ocem Matom išao na slavlja i prosteništa. Tada je bio sretan u svakom trenutku i volio običaje svojega naroda. Nedostajali su mu badnjačari. Nisu mu na Badnjicu dolazili, jer su im roditelji rekli da se komunistima ne nose badnjakovi. Bilo mu je jako žao kada mu je to ispričao stari Pepa. Pepa mu je, uz oca, bio jedina veza s narodom. Podsjećao ga je na dane kada se posti, nosio „lemoznu“, koju je Miljenko slao po njemu, a često je prenosio i Miljenkove poruke kao upozorenje na događaje koji su slijedili a bili su pogubni za pojedine ljude, pa ih je tako štitio. Često su komunistički vođe bili pomahnitali i tražili nemoguće. Cijenili su ga ljudi u selu. No, i on je znao da bi to ipak bilo drugačije da nije bio među „bezbošcima“.

    A i u Partiji su ga cijenili. Onako, tih, miran i povučen bez suvišnih riječi i sa djelima kakova se samo poželjeti mogu te s velikim sposobnostima, Miljenko je bio onaj pravi. I sposoban i podoban, a takvih je bilo malo pogotovo u oraškom kraju. Takvi su morali biti „sto posto za našu stvar“, jer je od njih postojala i opasnost. S jedne strane, bili su sposobni, pa je uvijek postojala opasnost da ne „progledaju“ i jednog dana ne shvate „koliko je sati“. S druge strane, podobnost si morao „kupiti“. Neki su bili preskupi. A Miljenko? Miljenko je bio sposoban i nije „progledao“ a i, čini se,  bio je „stoposto za našu stvar“, razmišljali su u Komitetu. Njegova mirnoća i intelekt, podobnost i sposobnost godinama su bile usmjerene samo ka općem dobru. I zato, iako se u njemu nezadovoljstvo „taložilo“ nitko to nije mogao osjetiti ili prepoznati. U Partiji je gledao ono što je dobro. Bilo ga je, ali...

-    Negiraju Boga i tako negiraju sve -  prije desetak godina govorio mu je otac. – Ne znam, sine, kako hoćeš, ali pazi se. Meni je Bog sve i nikada ga ostaviti neću. Završio si tu školu, idi u Njemačku, Austriju... Pametan si, snaći ćeš se. A ja i moja Manda, kao i do sada, kako nam dragi Bog da?

Razdiralo se tada sve u Miljenku. Volio je roditelje. Neizmjerno ih je volio. Želio je biti tu u svakom trenutku njihova života. A i zaljubio se u Danku. Bila je drugačija o drugih. Nije ju zanimala karijera. Završila je srednju školu i posvetila se poslu u Interpletu. Tražili su i od nje da ide u Partiju. Odbila je uz komentar:
-    Nije to za žene, a i suprug je već tamo. Voljela je Miljenka i jedini joj je on bio važan. Istina, i otac joj Milan bio je dobričina, a u narodu se kaže: „neće iver daleko od klade“. Oženili su se. Djeca jednostavno nisu „kucala  na njihova vrata“. Slagali su se sa susjedima i bilo je dobro.

Sjećao se Miljenko i toga jutra. Dok je pio jutarnju kavu pade mu na um sinošnja ideja.
-    Danka, sada idem nekamo, a kad se vratim pričat ću ti gdje sam bio - uz osmijeh kazao je ženi.
Imala je veliko povjerenje u njega i nije ništa propitkivala samo je uz smiješak i uzvratila:
-    Samo idi!

Uzeo je svoj dugi kaput, digao kragne, stavio šešir i krenuo u prohladno jutro. Dok je prolazio svojom ulicom spazila ga je susjeda Milica i pratila. Sva se ukočila kada je vidjela kako Miljenko otvara vrata dvorišta gradske crkve i gubi se u mnoštvu ljudi.

Osjećao je svaku riječ koju je svećenik upućivao svome narodu. I upijao:
-    Partiji partijsko, a Bogu Božje. Amen! – završio je misnik svoju propovijed, a Miljenko se samo slatko nasmijao. Po završetku mise napustio je ckrvu. Nije dizao kragnu od kaputa niti je stavljao šešir na glavu. Prolaznike je pozdravljao kao da je lud. I bio je  – od sreće!

Ušao je u kuću i za stolom ugledao mirnu Danku. Prozborila je:
-    Samo sam čekala dan kada ćeš to učiniti. I drago mi je. Volim te, Miljenko! Vodi me odavde. Ovdje nama mjesta nema. Eto, imaš brata u Austriji. Koliko ti je samo puta govorio da dođeš. Ima posla. Radit ću i ja, a ti, svake  nedjelje, idi u crkvu. Ići ću i ja s tobom. Nema veze što sam Srpkinja. I ja sam čovjek – otvorila se Danka.

Silna je sreća  u tim trenutcima zahvatila Miljenka. Malo je žena poput njegove danke, a ima ih, eto, Hvala Bogu . razmišljao je. Otišao je u sobu i našao putovnice. Danki je kazao da spremi stvari, a on je nazvao brata i čvrsto odlučio.


                                                **********************


    - I, ženu smo ti, bre, dali. Stan ti je dala Partija. Posao. Položaj učitelja. Sve ti je dala Partija – „sipao“ je kao iz kabla drug Todor.

     Miljenko je iz aktovke izvadio dokumente: rješenje od stana i partijsku iskaznicu. Tihim je glasom prozborio:
-    Druže Todore, Vi ste u pravu. Sve što ste rekli je istina. I ja sam, evo, došao da se razdužim. Partiji partijsko, Bogu Božje! I doviđenja, druže Todore!

Zalupio je vrata gradskog Komiteta, zadovoljno stavio šešir na glavu i krenuo niz ulicu dugu.