Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Ned12152019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

KISELI KUPUS

Kiseli kupus

KISELI KUPUS

Anto Prnajkić

Budio se preznojavajući. Ista ga sudbina čeka i ovog sunčanog dana. „Dželati“ dolaze oko osam i treba se dobro pripremiti za ono što slijedi. Jakov se umio i sjeo za svoj mali stol na trijemu obiteljske kuće. Supruga i djeca još su spavali. Ispušio je duvan i spremno čekao novi „tretman“.

Oni nisu kasnili. Kada su „naplaćivali“ uvijek su dolazili na vrijeme. Kad su nešto davali, a to je bilo jako rijetko, onda si ih morao moliti i to ne direktno -  preko odbornika. Za male, kako su zvali seljake, nije bilo direktnog ulaza u Komitet. Svoje su molbe morali najprije izložiti svojim sumještanima, komunističkim suradnicima, koji su imali cilj provjeriti navode i dati svoje mišljenje. Igrom slučaja ili pak smišljeno, radilo se o ljudima, koji su sve „gledali s visine“, i kojima je rijetko tko mogao objasniti svoja potraživanja. Oni jednostavno nisu htjeli slušati i „udarali“ su po svome. Bili su puni sebe i pretežito jako imućni. Neki od njih surađivali su i s prethodnom vlašću. Brzo su se „presvlačili“. Često zbog svojih privatnih ciljeva „cinkali“ su sumještane i donosili im pregršt problema.

-    A, evo nama naše ptičice -  obratio se Jakovu jedan od pridošlica u kožnom kaputu.
-    Jesi li spreman, druže? – Ove su riječi parale uši, ali Jakov nije dao nikakav znak da mu to smeta. Nikada niti on niti itko njegov nije bio  drug. Ta riječ jednostavno u njegovom okruženju nije prolazila.
-    Idi, bolan, nešto „nafataj“ prije nego što krenemo. Danas će ti biti naporno. Ovo je treći dan, a ti nam još nisi priznao.
-    Ama, ljudi, šta da vam priznam? Ja zaista više žita nemam – rekao je
Jakov i slegnuo ramenima.

Znao je da mu ne vjeruju. Onaj nesretni Pavo slagao im je da je Jakov na tavan svoje kuće sakrio metar kukuruza. Tri dana premetali su mu po kući, ali ništa nisu našli. A onda se opet komunjara umiješao i kazao da je Jakov prodao žito u susjedno selo i to „masno“ naplatio. I tad su započele njegove muke. Već su dva dana dolazili i odvodili ga na taj „tretman“. Tamo je dobio „porciju“. Tukli su ga kako su stizali i što su nadohvat ruke imali. Najčešće kandžijom, a kožnati su udarali pendrecima. Bile su to gumene cijevi koje su najviše boljele, jer su se pri udarcima povijale i imao si osjećaj da ti tkivo čupaju.

Jakov je oba tretmana stoički podnio. Bio je na pragu trećeg za kojeg se pričalo da je najpogubniji. Jakov nije bio svjestan što ga čeka.

-    I, oćeš li se nafatati ili nećeš – prozborio mu je  jedan od one dvojice.
-    Nafato sam se ja. Samo vi mene vodite gdje treba – mirno je odgovorio Jakov i čekao trenutke koji slijede. Prepustivši se dvojici specijalaca krenuo je ka zadružnom domu. Shvatio je: proći će isto kao i drugi seljaci. Kao oni koji su imali, sakrili pa nisu dali. Njemu je Bog svjedok da je dao sve što je imao. No, osjećao je da više nema smisla „crvenoj bratiji“ bilo što objašnjavati. Gotovo cijeli kraj bio je opečaćen sudbinom. Odžačko je područje gotovo u potpunosti bilo katoličko, a i Muslimani su se izjašnjavali kao Hrvati, pa su svi služili u domobranima i bili ponosni zbog toga. Centralni komitet je donio odluku takve proglasiti neprijateljima društvenog poretka i prema njima se ponašati kao prema domaćim izdajnicima. Zato mnogobrojne pogibije, nestanci, žrtve... Tiha tortura pretvorila se u represiju koja je postala stvarnost cijele Posavine. Rijetko tko nije doživio barem jedan „tretman“.

Jakovu je ovo bio treći, a on je u dubini svoje duše znao da je i posljednji. No, ipak se pomalo nadao da s njim neće biti tako okrutni. Znali su da je bolestan. Nije služio vojni rok, pa nije bio u domobranima, a nitko njegov nije bio niti u ustašama. Međutim, ono što je istina -  istina je, pomagao je u pšenici i brašnu. A kako i ne bi, kada su svi susjedi bili u vojsci. Bio bi  i on, ali njegov vid, prema liječnicima nije bi dovoljno oštar da bi ga se moglo poslati u boj. Obrađivao je svoju zemlju i dijelio – i šakom i kapom! Ostalo je mnogo samohranih majki, a on kao jedino muško koje je moglo koliko-toliko raditi, bio je zadužen pomagati. Ali, ni sam nije mogao dopustiti da on ima, a drugi ne. Svima je davao. Ma, davao je on i partizanima. Pokojnom Mateljiću je bio prijatelj još od djetinjstva, ali nije znao da je Mateljić zagriženi komunist. Proleter. Mateljić je bio dobar čovjek. Jakov je mislio čudne sudbine: svi komunisti koji su valjali izginuše kao rasada, a oni koji su ostali pojede ih „crni mrak“. Nigdje ih više nema.

Sad je pred odlučujućim tretmanom. Nikada se u svom životu nije htio prisjećati te ružne riječi.
-    E, kad šutiš, ideš na „kišeljenje“ – iz razmišljanja ga je probudio kožnati. Zamračilo mu se pred očima. „Znači doživjet ću i ja sudbinu svojih susjeda i prijatelja“, mislio je.

Ušli su u podrum zadružnog doma i ispred Jakova se u toj mračnoj sobi ukaza veliko korito s vodom. Bio je svjestan što slijedi. Gurnuli su mu glavu u korito i tako ga držali  nekoliko minuta. Kada su osjetili da je Jakov pri kraju na brzinu su mu glavu izvadili iz tog korita, pomogli da se pribere a onda oštrim glasovima zborili:
-    Priznaj!
-    Priznaj, bando ustaška!
-    Priznaj, bando ustaška! Ugušit ćemo te.
-    Ljudi, nemam što priznati. Tucite me, ali me nemojte kiseliti. Nisam kupus – molio je Jakov.
-    Bit ćeš i to kiseli – odzvanjalo je mračnom prostorijom, a potom je nekoliko puta u nizu slijedio isti postupak.

Onako izmrcvarenog vratiše se ga kući. Čuo je kako se dogovaraju da i sutra dođu po njega. Dakle, neće prestati.

Dok se sunce s Vučjaka spuštalo nad odžačkim krajem, Jakovu je na drvenjaku, u njegovom dvorištu, sjekira krenula prema glavi. Posljednje što je rekao bilo je:
-    Bože, oprosti mi, ali ja nisam kupus.

Anica je hranila dvoje maloljetne djece kako je znala i umjela. Proglašena je udovicom državnog neprijatelja. Doživjela je devedesetpetu i slobodnu Hrvatsku. Od te nesretne 1948-e do smrti, 50 godina poslije, nikada nije jela a niti sadila kupus. Sama spomen na taj pojam vraćao joj je misli na patnje njenog naroda u jednom mračnom vremenu.

Ne ponovilo se.

Anto Pranjkić