Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

BRZO UGAŠENE SVIJĆE

"Gledam ženu koja suznih ociju drži u ruci komad cigle na kojoj je napisano ime njezinog sina. Oboje smo došli s istom željom, znajuci da su naši branitelji, za koje ne znamo jesu li živi ili mrtvi – koje još uvijek tražimo i nadamo im se živima ili mrtvima, i ovog puta pogaženi nogama moćnika koji se vec godinama poigravaju našim najdubljim osjecajima, koji nam ne prestaju lomiti vec davno slomljeno srce, koji niti našoj mrtvoj djeci ne daju mira.

Sinoć su opet SFOR-ovi vojnici rušili zid boli u glavnoj ulici našega glavnoga grada. Kao da rata nije bilo…kao da nijedne mine na tlu nam drage domovine više nema…kao da smo zaboravili tko ih je ostavio da od njih još godinama umiremo mi i djeca naša…

Kao da smo vanzemaljci bez srca i duše- ne daju nam isplakati našu bol – ocekuju da se zadovoljimo pokojim znakom s odjece naših najdražih, - lancicem-satom- križicem ili samo jednom kosti naše djece.


Pomiješanom s kostima tolikih koji dadoše život za domovinu. – A mi više ne smijemo spominjati agresora – kao da ga nije ni bilo – kao da smo sami sebe napadali i ubijali …sada tiho i šuteci moramo oplakivati toliku mladost koja leži pod zemljom. Gledam mladeg covjeka – bez ruke i noge, kako u kolicima, pracen svojom ženom i djecom ulazi u moderni supermarket. Iako okružen dragim ljudima tužnog lica. Pogled sjetan i dalek. Iz kratkog razgovora sve mi je bilo jasno. Pogledajte, naši ljudi služe i rade a novac ide opet preko granice, ovog puta ne prema istoku nego prema zapadu...a nama braniteljima – što da vam kažem, ostaje nam samo da sami na sebe digenmo ruku kad nas vec neprijatelji ne ubiše do kraja...


Više od tisucu branitelja okoncalo je svoj život u slobodnoj domovini koju oslobodiše za nas – a za njih kao da u njoj nema više mjesta. Trebali smo ih u rovovima, ali u slobodi nam smetaju. I oni polako odlaze, nažalost, sami dižu umorne ruke na sebe, ne na druge. I kad god je neki spomendan mrtvih i živih branitelja naše domovine – oni koji sada vode našu domovinu imaju vec odavno dogovoren put u neke daleke zemlje kao da izbjegavaju svoje osloboditelje, kao da im je teško staviti vijenac na njihove grobove, kao da im je teško zapaliti svijecu zahvale u cijem plamenu nece prepoznati svoju djecu, jer ih dobro zbrinuše za vrijeme rata. Njima je tada bilo dobro – tada i sada. Ne mogu oni s poštopvanjem dodirnuti vijenac ako u tom trenutku ne dodiruju i svoju bol, jer u tom grobu nema njihove djece. O moj narode, što se to tebi dogodilo i zašto tako brzo gasiš svijece svoje slobode. Kad zaboraviš svoje mrtve i žive branitelje, ne daj se pravom miru nego ti ostaje samo novom ropstvo i neko novo prokletstvo.

Ðuro Zrakić