Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

DANAS SU ISKLJUČILI STRUJU

Veliki i debeli zid poznatog zatvora, najvećeg u našem gradu, a možda i u cijeloj pokrajini, i željezne jake šipke koje su bile obavijene čudnim lancima, priječili su svaki tračak slobode onima koji su bili osuđeni, koji drugima oduzeše život, ne hicem iz bilo kojeg vatrenog oružja, nego jednom još dosad nepoznatom metodom mučenja svojih žrtava, koja nikada nije do kraja bila dana javnosti na uvid.

Bila je to zatvorska zgrada «specijalaca mučenja», okružena specijalcima i čuvarima koji ih nisu ispuštali iz vida čak ni u njihovom snu a kamere su registrirale svaki, i najmanji njihov pokret.


Promatram kroz debele rešetke i još puno deblje staklo , mlađeg čovjeka lijepog izgleda, uredno počešljana, za kojeg mi čuvar zatvora tiho reče zločin koji je počinio . Pogledajte kako inteligentno izgleda, opominjući me da oni ne mogu čuti naš razgovor – aipak, kad sam čitao izvještaj njegovog zločina mjeseciam nisam imao miran san.

Ja čuvam samo njega. Uprava nam o zatvoreniku kaže sve kako bi ga mogla bolje pratiti i bilježiti svaki pomak ka priznanju krivnje, svkai pozitivini znak koji bi u sebi trebao imati elemente žalosti za počinjeni zločin.

Nisam bez razloga posjetio ovu zgradu i nisma slučajno promatrao baš ovog inteligentnog mladog čovjeka iza rešetaka, jer u crnoj kronici prije nekoliko dana, kratko, samo u nekoliko rečenica, bi cijeloj javnosti i cijeloj zemlji objavljen njegov zločin.


Izašao je van – čula j ekako traži suha drva – donio ih u kuću i zapalo vatru smiješeći se neprestano govoreći – sve imamo i meso i struju- Rijetko je kada pio ali ovog puta bila je sigurn ada j eiz njeg govrio alkohol. Otišla je susjedima koji su joj toliko puta pomogli i znala sam da me ni ovoga puta neće pustiti kući praznih ruku.
Dočekao me opet sa smiješkom vodeći me u kuhinju i pokazujući mi u štednjaku komade dječijeg tijela izrezane na sitne komadiće glasno ponavljajući – Nešto se mora jesti...!
Našeg najmlađeg djeteta više nije bilo. Samo nekoliko tragova krvi bilo je vidljivo od spavaće sobe do kuhinje...Zar je to moguće – sve se dogodilo samo nekoliko kilometara od moje kuće, od moga grada? Zar se jedan otac toliko mogao zaboraviti? Bila su to moja pitanja bez odgovora.
Moguće je – sve je moguće.Taj isti čovjek je predamnom.Gledam ga, doduše kroz debelo staklo , ali on je tu i dio je naše stvarnosti i našeg druženja.
Čuvar me tješi i ja tješim samog sebe da je to učinio alkohol koji je najgori neprijatelj čovjeku – dolazi k nama polako, neprimjetno, da bikasnije odnio sve....
Kasnije je priznao – u alkoholu sam katkada tražio izlaz iz mojih problema. Nije to bilo često, ali u tom trenutku, kad sam digao ruku na svog sina, jer sam bio gladan, učinio j eto alkohol i bijeda kojoj nisam vidio kraja...


U zatvorskoj ćeliji vikao je glasno želeći da ga svi čuju. – Zašto me ne ubijete? Želim biti prah ili dim kao moje dijete. – Zašto me još držite na životu – želim postati dim i sličan svoem sinu...?!


Nema adekvatne ljudske kazne za tolike zločine, a Božja kazna je uvijek pomiješan as milosrđem.
S izrezanim komadićem papira iz crne kronike mog naroda na početku trećeg tisućljeća, ostavio sam zatvorsku zgradu duboko uvjeren da je zatvorenik daleko od svoga praha, jer njegovu želju da i on postane dim i sličan svome sinu neće ispuniti – što bi možda značilo mir njegovu tijelu, ali sigurne ne i mir njegovoj duši – ne i naš mir.

Đuro Zrakić