Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

JA IMAM I ZA TEBE JEDAN PUT

"Dugo sam stajao pred glavnim ulazom crkve, ne tražeći mogućnost ući unutra. Iako sam znao i pretpostavljao i znao da je ulaz s lijeve strane malokad zaključan. Svjestan sam bio da su , nakon rastave s Anom, i civilnog vjenčanja s Katarinom, široka vrata crkve za mene zauvijek zatvorena.

Dugo sam se lomio u duši, preispitivao svoju krivnju, i iz dana u dan sve više shvaćao me -ni su u crkvi samo sporedna vrata otvorena. Potražio sam ih , prihvaćajući novu stvarnost svog odnosa prema Crkvi.


Ušao sam unutra, znajući već dobro svoje mjesto u njoj. Kako je teško biti gubitnik. Tom velikom oltaru, za mene uviejk izvoru nove snage, najsvetijem mjestu u crkvi - gdj enas Bog sobom hrani - nisma imao pristup.S desne strane stajala je stara ispovjedaonica- tu sam kao dijete obavio svoju prvu ispvijed. Izgeldala je i danas, kao i prije, veliki misterij - nešto neobično i tajnovito, i ipak tako potrebno svakom čovjeku. Sada to shvaćam više nego ikad prije. Ona je najveći čovjekov dobrotvor. Tu se događa ono što je nama ljudima nemoguće - Bog oprašta grijeh i oslobađa nas krivnje. Već sedam godina, otkako sam rastavljen, i živim s Katarinom, nemam pristupa izvoru mira. Ostala mi je samo gorka spoznaja: «Sam si ti i tvoj grijeh, ti i tvoja krivnja». Kako su istinite riječi velikog poznavatelja ljudske duše, Dostojevskog: «Nema veće tragedije za jednog čovjeka nego biti svjestan grijeha i krivnje, a ne imati mogućnosti osloboditi ih se.»

Ja sam bio sam , i u crkvi - sam. J ai moj grijeh, ja i moja krivnja. J a sam samo čovjek, a time i grešnik.Stojim tu, pred Bogom, a On šuti. On je jedini koji je rekao:»Ja te ne osuđujem, idi i ne griješi više», i žena nije bila kamenovana...

Bože, zašto šutiš? Stojim tu, na kraju crkve, na mjestu carinika koji se kaje, želeći da me čuješ. Nigdje ne nađoh zakon kojim bih se odrekao traženja grešnika. Možda su ljudi krivi što te ne mogu čuti? Ne, ne, ja nosim svoju krivnju - drugi je mogu povećati, ili mi pomoći, ali ja je moram nositi sam.

Nigdje me osjećaj krivnje nije toliko progonio kao u ovoj crkvi - upravo ovdje gdj edoživih najveće radosti blizine boga i ljudi - gdje se vidljivo razlikovalo zakonito i nezakonito u mojem životu. Od životnog sklada više nije ostalo ništa, a obećanje da ću na koncu života, nepostednio pred smrt, imati mogućnosti dobiti oproštenje grijeha, činilo je moju dušu mrtvu i zarobljenom. Kako je teško kajati se i ne dobiti oproštenje, biti na izvoru, a ne moći piti, pružiti ruku a ne osjetiti toplinu druge ruke , govoriti glasno, a čuti samo šutnju.

«Bog nikad ne šuti» - riječi su svećenika u našoj bolnici, koji me neprestano pratio. Znao je sav moj život, sve moje probleme, i, na moje reagiranje da se poslije rastave braka osjećam od Crkve neprihvaćen, da ne kažam odbačen, našao je riječi ohrabrenja: « Bog ima tisuću puteva do ljudskog srca, a svaki put je drukčiji. Prihvati svoj put - čekaj, i moli... N ezaboravi činiti dobro.»

Moja usta govorila su mnogo, moja ispružena ruka se polako dizala tražeći drugu ruku - ni ljudska, ni Božja je ne prihvatiše. Stajao sam dugo sam u crkvi svog vjenčanja.doduše, crkva je bila djelomično otvorena, ali neboje stajalo zatvoreno. U meni je ostala dilema i bezbroj pitanja: «Katkad poluotvorena crkva a zatvoreno nebo, drugi put zatvoren acrkva a otvoreno nebo, ali nikad nisam doživio zatvorenu crkvu i zatvoreno nebo. Uvijek sam pronalazio čudne prilaze Bogu, koje ljudi nisu mogli zatvoriti, a koje mi je Bog u najtežim i bezizlaznim trenutcima darivao. Ni ovaj današnji ulaz u ovu crkvu nije bio slučajan. Svi se rado vražamo na mjesta gdje osjetismo ljubav, radost i mir. Ne možemo zaobići mjesta našeg pada, grijeha i krivnje, iako hodamo, i, život ide samo naprijed, moramo - činili to svjesno ili nesvjesno - ipak jednom stati.

To stajanje bilo je ispit savjesti. A savjest je za mene bila najveći dokaz božje egzistencije. Savjest - ta nevidljiva sila koja se pojavljivala u meni, bez mene. Koliko puta sam želio staviti na stranu, no ona je bil auporna. I kad sam dobio dojam da tolikim zakonima i normama miljudi želimo i Boga staviti u naše okvire - savjest je, upravo, bil at akoju nismo mogli uokviriti.

Savjest - ta privilegija Božjeg, nevidljivog djelovanja na ljude - zadržao je bog samo za sebe i upravo kroz nju omogućio sebi pristup svim ljudima. Ona me danas dovela tu. Već dugo stojim već sam dugo umoran od misli koje same dolaze. Kleknuo sam, glasna razmišlčjanja zamijenila je šutnja. Moj Bog i ja - bila je neobična molitva - bez riječi sam kleknuo i to je bilo sve. «Ja imam i za tebe jedan put» - bio je božji odgovor. «Za mene , za mene» - govorio sam glasno.

Bio je to susret u kojem ponovno nađoh nadu i osmišljenje života, pa iako me bog nije oslobodio moje krivnje i nije odobrio način mog života, imao sam silnupotrebu glasnio vikati: «Bog ima zamenen jedan put. Bo gima za svakog čovjeka jedan put». Znao sam da je to istina, a ipak sam se bojao da me ne čuju ljudi, jer sam znao da su ljudi toliko puta zapreke da čujemo Boga, i da nam oni priječe pristup k njemu. Sigurno nisam potpuno u pravu, ali , izlazeći iz crkve sretan i zadovoljan, moj glas i ponavljanje riječi « Bog ima za mene jedan» bilo je sve tiše. Nisam želio da me čuju ljudi, ali spoznaja - Bog me nije odbacio - unijela je u mene nov život. Moje silaženje ponovno među ljude , u duge hodnike tjelesne i duhovne patnje, bilo je drukčije."


Đuro Zrakić, Tragovi (ne) ljubavi