Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet11222019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Nikada te neću napustiti

izlazak sunca

Jednog dana probudio sam se rano ujutru, kako bih promatrao izlazak sunca. Tu ljepotu, savršenstvo djelo Božijih ruku. Sa svih strana osjećao sam cvrkut ptica, miris cvijeća. Lagani povjetarac  milovao mi je obraze i cijelo moje tijelo. To Božije djelo, ljepotu, nemoguće je opisati. Dok sam gledao, veličao sam Boga, za ta divna njegova djela.

Sjedio sam. I osjetih Božiju prisutnost pored sebe. On me upita; Voliš li me?. A ja odgovorih; Naravno Bože.
Ti si moj Gospodin i Spasitelj. Zatim me upita; I da imaš tjelesne nedostatke, bili me još uvijek volio.
Bio sam zbunjen. Pogledao sam na moje ruke, noge i ostale dijelove moga tijela, te se iznenadio koliko stvari mogu uraditi, za koje sam mislio da mi pripadaju, da je to sve normalno, što ja posjedujem...Odgovorio sam; to bi bilo teško, ali ja bih Te još uvijek volio, Gospodin nastavi i reče; Kada bi bio slijep, bili i tada volio ono što sam stvorio?...Kako bih mogao voljeti nešto što ne mogu vidjeti, razmišljao sam...nastala je šutnja. Tada sam pomislio na sve slijepe ljude u svijetu, te kako su mnogi od njih voljeli Boga i njegovo stvaralaštvo. Odgovorio sam. Teško je to zamisliti, ali ja bih te i tada volio.

Gospodin me upita, a da si gluh....Tada sam shvatio, za slušanje Božije riječi ne trebaju nam samo naše uši, nego i naše srce. Odgovorio sam. To bi bilo teško, ali ja bih i tada slušao Tvoje riječi.
Gospodin ponovno upita; kada bi bio nijem, bili slavio moje ime? Razmišljao sam, kako bih mogao slaviti bez glasa. Onda sam shvatio, Bog želi da ga slavimo iz našeg srca i duše. Nije važno kako nam glas zvuči, slavljenje Boga nije uvijek sa pjesmom. Odgovorio sam; i ako nebih mogao govoriti, ja bih i tada slavio Tvoje ime.

No, Gospodin je opet upitao; Voliš li me zaista? S velikim uvjerenjem, hrabro i snažno, odgovorio sam odlučno; Da Gospodine, volim te...zato što si ti jedini i istiniti Bog. Ti si sve ovo stvorio.
Mislio sam kako sam dobro odgovorio, i da me neće više pitati. Ali Bog me upita; "Zašto onda griješiš"?

A ja sam se počeo braniti, "Ja sam samo čovjek i nisam savršen"...A Bog nastavi; zašto u danima mira odlutaš tako daleko od mene?...Zašto samo u danima  teškoće moliš naj iskrenije?
Suze su potekle niz moje lice...Gospodin je nastavio; zašto me tražiš u vrijeme nevolje?, zašto ne pjevaš na misi?, zašto moliš tako sebično, zašto moliš tko nevjerno?...A suze su mi i dalje klizile niz obraze.
Zašto me se stidiš?..Zašto ne objavljuješ radosnu vijest? Zašto si u vrijeme progonstva i u teškim trenutcima plakao drugima na ramenima?...Kada ti ja pružam moje rame da plačeš na njemu?...Zašto tražiš izgovor, kada ti dajem priliku da služiš u moje ime?
Pokušao sam odgovoriti, ali odgovora nije bilo, a suze, one su tekle niz moje obraze.

Tvoj život je blagoslovljen, reče mi Gospodin. Stvorio sam te da ne odbacuješ ovaj poklon. Blagoslovio sam te talentima da mi služiš, a ti se stalno opireš, okrećeš mi leđa. Otkrio sam ti moju riječ, ali ti ne napreduješ u spoznaji. Govorio sam ti, ali tvoje uši bile su gluhe, pkazivao sam ti svoje blagosve, ali tvoje oči su bile zatvorene...Slao sam ti svoje sluge, a ti si sjedio lijeno dok su oni bili otjerani.

Čuo sam tvoje molitve i odgovorio na njih. Upita me ponovo; Voliš li me zaista?...Nisam mogao odgovoriti, a kako bih. Nisam imao opravdanje. Što sam mogao reći na sve ovo? ....Tada mi je srce glasno zaplakalo i jecalo, a suze one su tekle kao rijeka. Jecajući sam rekao; Molim te, oprosti mi Gospodine. Ja nisam dostojan da budem tvoje dijete. Gospodin odgovori; To je moja milost, moja ljubav, dijete moje. Upitao sam; Zašto me toliko voliš?. Gospodin je odgovorio, zato što si ti moje stvaralaštvo. Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti, kada plačeš, suosjećam i plačem s tobom. Kada kličeš od radosti, i ja ću se stobom radovati, kada si u nevolji i kloneš, bit ću s tobom i pomoći ću ti. Kada pdneš, ja ću te podići, kada si umoran, ja ću te nositi. Kada si gladan i žedan ja ću te okrijepiti...Biti ću s tobom do kraja, i uvijek ću te voljeti.

Plakao sam kao nikad prije. Kako sam mogao tako biti ravnodušan. Koliko sam puta povrijedio Boga?.
Pitao sam se...
Zatim sam ga upitao; Gospodine voliš li me?...." Gospodin je ispružio svoje ruke, vidio sam kako su čavlima bile probodene, našao sam se u njegovom zagrljaju.
Kleknuo sam pred noge moga Spasitelja Isusa Krista, i po prvi put iskreno se molio....

Za GIP piše Anto Aničić