Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Sub09212019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Bila su to teška vremena

molitva

Vrijeme Juge...vrijeme komunizma, lažnog bratstva i jedinstva... Hvala dragom Bogu da toga više nema, sa smješkom na licu reče prijatelj Ivan, učesnik u domovinskom ratu, dok smo sjedjeli u hladu pod Lipom  kod djeda Ante...
Imamo svoju Hrvatsku, san je ostvaren... za to smo se borili, Franjo će, učesnik i ranjen u ratu...


Mnogo je krvi proliveno, na tisuće života dato, za Hrvatsku... Neka im je vječna hvala i slava, suznih očiju reče Mato.

Babaaa, gdje si, jeli gotova ta kava, nestrpljiv i povišenim glasom, će djed Anto?

U razgovor se ljutito ubaci Marko: Teško se živi, poduzeća propadaju, malo malo pa novi nameti, plaće male a i one nisu redovne..
K vragu, sami lopovluk kako god se zvale te stranke, samo misle na sebe i svoje, malo je poštenih, a i komunjare još dobro drže kajase u svojim rukama.

"Korov uništiti, to je teško, drhtavim glasom reče baka Kata, dok je sipala kavu u šolje"...
 
Ljutit, i pun bijesa, udarajući štapom po zemlji, djed Anto poče svoju priču;
Za vrijeme drugog svjetskog rata, četnici su upadali u selo, ubijali naše nedužne ljude na kućnom pragu, pljačkali stoku i blago, našeg svećenika Roju, sa mnoštvom vjernika, u crkvi ubiše četnici. Bila su to teška vremena, bila je to naša Kalvarija, Hrvatskog naroda. Nije bilo obitelji da nije izgubio jednoga ili više članova, nastavi djed Anto; Odžak, Vlaška Mala, Burića štala, i još puno mjesta u našoj Posavini, zastade starački glas, vidim iz džepa vadi maramicu i briše suze, to se sinko nemože i nesmije zaboravit. Križni put, Blajburg, Jazovka i još puno jama, partizani, komunjare, napraviše veliko zlo...
 
Djed Anto ljutitim glasom nastavi: završi se rat, dođe mir, dođoše komunjare, uzeše svu vlast u svoje ruke "anti kristi" veliko zlo. Šačica komunista u selu, i sa par svojih doušnika, teško je se disalo.
Komšija, komšiju lažno optuživao. Milicija, progonila, tukla bez dokaza, nije ti ginuo zatvor: Doboj, Zenica i tucanje kamena, mjesecima i godinama...
Psujući i pun bijesa nadodade Ivan, zbog neslaganja neki me prijaviše, par pendreka preko leđa dobio sam, ustašku mater psovali, morao sam  u zatvor...
 
I danas u demokraciji moraš biti oprezan, vlast neda na sebe, upade u razgovor baka Kata...
 
Ubaci se Stipo, i nije tako loše bilo, dobro je se živjelo; ja vama u partiji nadodade djed Anto. Mogao si i ti ići u partiju, reče Stipo prkosno. Hmm, ljutio će djed Anto; ja nisam čovjek sa dva lica, Bog je moja partija, bio i ostat će, Amen... Stipo ne reče ništa, pokupi se i ode.

I nije mu mjesto ovdje među nama, do posljednjeg je dana branio njihove ideale, a i sada to radi.
 
Mnogi se obratiše, u crkvu idu, Franjo će....
Ja partijašima nevjrujem. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, ljuto reče djed Anto...
Ko se njihovog kruha najeo, tome je uvijek drag, nadodade baka Kata.
 
Bilo je to vrijeme, proganjanja, stradanja, naših ljudi i svećenika, otimanja zemlje, rad pod prisilom u zadrugama. Podrumi i kiseljenje u kacama reče Ivan, zapali cigaru, pa nastavi. Cjelo vrijeme živjeli smo u zabludi da neće biti rata, a dođoše nam devedesete godine i domovinski rat.

" Agresor. Zli ljudi, zlog imena  napadoše nas, Franjo će ".
Jugovojska, srpske paravojne snage, protjeraše narod iz sela i gradova, razoriše, opljačkaše, popališe naše kuće, crkve, a da za to zlo niko nije odgovarao, dobaci Mato...

"Ima ima Boga, on sve vidi reče baka Kata, i nadoli kavu u šolje"
Ostavi ti Boga, reče djed Anto: uhh moja noga, boli teško mi je hodati, od gelera, gdje me nađe. Hvala Bogu dobro je, mogla nas je ona krmača raznijeti sve, koliku je samo rupetinu napravila, a i djeca su nam živa, koliko  samo majki i očeva djecu oplakuje, drhtavim glasom reče baka Kata...
 
Nadodade Marko, povratak  u selo težak, malo ih se vrati, selo pusto, nepoznati ljudi tumaraju našim selom, našim sokacima. Naše šume tuđinci sasjekoše, polja naša drugi obrađuju, nečuje se dječijeg plača, nema mladih, prela kola i šargije, utihnula pjesma po našim sokacima...

Selo se obnavlja, kuće prazne, reče Ivan, nasta tajac. Ajde pričaj, ubaci se Marko; ma znaš, nastavi Ivan; te donacije od samog početka, najmanje su dobivali oni kojima je stvarno bila i ptrebna, svoj svome, kao i uvijek.

Bog sve vidi, u razgovor se umiješa baka Kata...
 
Eto što smo doživjeli; ostadoše naša Hrvatska sela; porušena, pusta, narod protjeran, i mnogi nedužni poubijani...protjeraše Hrvate Posavine, sa tugom u srcu i pun bijesa, psujući reče Ivan.
 
Ima Boga, svima nama biti će suđeno, po našim zaslugama, ubaci se baka Kata, dok je drhtavim rukama kupila šolje na tacni...
Bože sačuvaj Hrvatski narod, od svih zala i vragova; nadode djed Anto, ljutit i pun bijesa, udarajući štapom po zemlji ...

 Za GIP piše Anto Aničić