Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet07192019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Bosanska posavina!

Slike stvarnosti i duhovi prošlosti! U bosanskoj Posavini, više nego igdje drugdje, užas koji vas obuzme pred slikama razaranja raste do jedne točke na kojoj sve, pa čak i slike ruševina, postaju relativne. Čini se kao da i one više ne postoje, kao da bez ljudi nemaju smisla. Od Brčkog, Modriče, Gradačca, Odžaka, pa onda uz Savu preko Domaljevca, Grebnica, Brusnice, Liješća, Bosanskog (Srpskog) Broda, Dervente, i na zapadu sve do Dubočca i Srpca, bosanska Posavina u najširem je smislu spoj nemogućeg.

- Jel' to može? Sve može... - kaže naš prvi sugovornik nakon što smo u Bosnu ušli preko graničnog prijelaza u Svilaju. - U Bosni ima para, ima sila para, ali ima najviše bijede - kaže nam Ibro nakon što smo njega i "šuru" Suljagu pokupili na putu prema Brčkom i dalje prema Arizoni. Ibro i Suljo su muslimani iz Međeđe Donje, podno Majevice (nećete naći to selo na karti), Ibro 26 godina, oženjen, s dvoje djece, ratni veteran, a Suljo "mlad, zelen i sve hoće odmah". Do ulaza u Gradačac, Ibrina priča poklapa se sa slikama koje prolaze kraj nas. - Jel' znaš ti kakvo ja imam pravo danas? - pita Suljo, ratni veteran ODB-a, odgovarajući na naše "kako se živi?" - Imam pravo da se napijem u svome selu, da poredam pred sobom čaše na stol, da izvrnem cijeli stol, ustanem i dreknem tim Nijemcima: Pizda vam materina, šta vi oćete? To imam pravo! Nijemci su u ovoj priči povratnici, izbjeglice iz Njemačke, koji danas dolaze u Bosnu s hrpom teško zarađenih maraka i dižu kućerine kojih ima posvuda. Oni koji su ostali i preko čijih se leđa rat prevalio nemaju ni za kruh. - Tako nam i treba, nismo htjeli pustiti četnike u selo i sada nemamo pravo na obnovu, priča Ibro. Nakon rata Ibro se oženio i danas ima sina od pet godina i četveromjesečnu kćerku. - Svaki dan iz kuće mi ode 20 maraka, kćerka je mala pa ne zna iskati, ali joj moraš dati, može popiti i litru mlijeka dnevno. Sin traži, ženu moraš negdje izvesti, bratići i sestrične samo gledaju kad ćeš im dati marku, znaš kako je. Dođe ti neko, ode kafa. Kod vas u Hrvatskoj seljaci bolje žive. Zakolju svinju i naprave mezu pa ih baš briga ko će im zakucati na vrata - priča Ibro.

ARIZONA DREAM ILI DIVLJI ZAPAD

Na ulazu u Gradačac srednjoškolski centar nalik je na sliku Vukovara. Posvuda uz cestu vrpce s oznakama "mine". Nema stajanja. Gradačac vrvi od ljudi, uzdižu se tornjevi džamija, trgovine rade. Podno Gradine nekoliko autobusa i kozaračko kolo? - To se udovice poginulih sastaju i slave one što su poginuli - priča Ibro. Stajemo da Ibro kupi "ljekova" (posvuda ljekarne), a onda prema Modriči. Zdravstveno osiguranje dobio je na dvije ručne bombe. Ušao je u socijalno i rekao: "Potpiši!" Izišao je s potvrđenom knjižicom za sebe i svoju obitelj.

Prvi put nakon rata ulazi s nama u Modriču, u srpski grad s muslimanskom većinom. Idemo na kavu. Da nije Ibrine nervoze i nekoliko "civila" koji su se oko nas ushodali s mobitelima, ne bismo ni primijetili gdje smo. Osjeća se nelagoda, neka potmula tišina u Modriči. Plaćamo kunama (tri kave i sok - 20 kuna), a onda prema Arizoni. Na raskrižju - Međeđa Donja još pet kilometara podlokanom šumskom cestom, desno - Arizona.

Za one koji prvi put dolaze Arizona vas osvaja na prvi pogled. Kao na Divljem zapadu uz cestu su posvuda nepregledne trgovine od neobrađenih dasaka. Između njih luksuzna casina, u pozadini bordeli, Kinezi su posvuda. Dublje od ceste prostire se ono glavno - nepregledni labirint prolaza i bezbroj drvenih štandova. Kao u Kusturičinu Undergroundu, jureći tim "uličicama", prolazi prodavač koji iz običnih zidarskih kolica prodaje hladne limenke piva i sokova. Pred službenim ulazom u Arizonu - rampa i brdo bačene ambalaže. Ispred rampe prosjak sjedi na šljunku i brzo se pomiče lijevo-desno. Ne možete proći ako ga ne zgazite ili mu ne date marku. Svuda se vodi business. Arizona se zatvara oko 18 sati, djevojke iz Ukrajine i Rumunjske ustaju oko 16 sati. Za pola sata - 50 DEM! Sve se prodaje. Prodavač uz cestu kaže kako gazdi za najam plaća "u kešu" svake godine 15 tisuća DEM. Još tisuću DEM mjesečno plaća "stražu" pa "neke poreze". - I sve to od prodaje CD-a? Sve od CD-a. Pa zaradi se... Oni u drugom i trećem redu od ceste plaćaju za svoje drvene kućice veličine prosječne kuhinje 12 tisuća DEM. "Caffe Sheraton" neki bi nazvali ruglom od sklepanog lima i dasaka, za druge je početak sna. Nitko vas ništa ne pita, nikoga nije briga odakle ste. Svuda je Amerika. Arizona dream.

VELIKI ALLAHU, SPASI ZEMLJU OD LUDILA!

Dalje prema Lončarima i Domaljevcu svuda uz cestu ista priča. Benzinske crpke, prodaja CD-ova, bordeli, pa opet benzinske crpke. Ni na jednoj crpki ne možete kupiti autokartu BiH, Republike Srpske, Federacije, bilo čega (poslije smo shvatili zašto). U Orašju dočekuje nas u središnjem parku grafit: Veliki Allahu, spasi moju zemlju od ludila rata. Orašje je depresivno, zbrkana gužva jednosmjernih ulica bez oznaka. Ovdje nema Amerike. Za Bosanski Brod - opet natrag prema Modriči. Usput stajemo našim drugim sugovornicima.

Mira je nekada radila u Domu zdravlja u Modriči kao medicinska sestra. Danas je, nakon nekoliko godina rada u privatnim ambulantama - nezaposlena. Podstanarka je sa svoje dvoje djece jer joj je muslimanski izbjeglica u stanu. - Jel' nam šta plaća? Ne smijemo ni u ući u stan, a ja svojim gazdama napravim mezu kad dođu po kiriju - priča Mira. Razne komisije, gradska uprava, OSCE - nema tu pomoći. Sve se vrti u krug. - A čuj, plaća je 200 DEM, ja sam zarađivala i 300. Tko zaradi 400 DEM mjesečno - to je već odlična plaća, priča Mira. Za nju je rat bio košmar stvoren za bogaćenje političara. - Sad kad je sve prošlo i ljudi se ohladili, sve su nam opljačkali. Sve imaju, valjaju se u novcu, a mi nemamo ništa. Svuda je to tako, priča Mira sličnu priču kao i Ibro i Suljo, 50-ak kilometara dalje.

SRUŠENE KUĆE, ZLOKOBNI GRAFITI

Kroz Domaljevac i Grebnice prolazimo sami. Golema benzinska crpka "Pauk", najveća koju sam vidio, naslonjena je na ruševinu, vjerojatno minirane kuće. Posvuda satelitske antene, cijela donirana naselja, potpuno nova sela. Dalje prema Brusnici i Bosanskom Brodu opet ulazimo u zonu sumraka. Cesta se mjestimice ne vidi od granja i drveća. Na nekoliko mjesta urušili su se cijeli kolnički trakovi, po pedeset metara dužine. Automobil propada u rasjedima, zavoji su s kontranagibom. Opet ona tišina, bez igdje ikoga. Od Bosanskog Broda prema Derventi najgori dio Posavine. Sve do Zborišta, ondašnjeg i sadašnjeg srpskog sela, posvuda ruševine. Cijela su sela srušena tako da više nema ni oznaka naselja uz cestu. Ne postoje. U staklu vjetrobrana klizi grafit na jednoj srušenoj kući: Mrtav povratnik je najbolji povratnik.

Ako ne znate gdje trebate skrenuti, prema hrvatskim i muslimanskim selima Koraću, Novom selu i Kolibama, možete samo slučajno pogoditi ulaz. Kolibe su 100 posto uništene. Nigdje nikoga. U Donjim Kolibama odjednom igralište i 500-600 ljudi. Ostajemo zabezeknuti. Igra se nogometna utakmica, posvuda djeca. Ovaj živi otok u spaljenoj zemlji muslimanska je "enklava" koja se počela vraćati prije tri godine. Prvi se vratio starac od 71 godine, koji se došao baciti u svoj bunar, da umre na svome. Nakon njega došlo ih je još troje, bez dozvola, bez osiguranja, bez ičega. Danas, pričaju Senad i Meho, Kolibe imaju struju, vodu, školu. Igra se nogometna utakmica - prvi put dolazi i srpska ekipa iz obližnjeg Zborišta. Vraćaju se ljudi polako, većina iz inozemstva i ulažu po 20, 50 ili 100 tisuća maraka u svoje kuće.

KADA ODE TELEVIZIJA, ODLAZE I "POVRATNICI"

Samo kilometar dalje Novo Selo i Koraće su prazni. Tu je sve iščupano iz korijenja. Ceste su nepometene, posvuda nekakvi komadi željeza, lima, stakla. U Koraću, jedini živi stanovnik koga smo sreli je Anto Franjić. - Ajde ti meni reci gdje su ljudi?, širi ruke naš sugovornik, jedan od 15 ljudi u cijelom Koraću. - Kažu oni da je to zato što nema struje, ali ja ne vjerujem. Što sam ja došao? A kuda ću, ajde reci? Pitamo ga za 50-ak kuća koje su nedavno obnovljene i donirane povratnicima u Novom Selu. - Nema nikoga, uzmu ljudi ključ i nema ih. Ja ne znam šta je ovo, nije mi jasno. Ako se ne budu vraćali, odnijet će Amerikanci novac na Kosovo - kaže Anto.

Kilometar dalje, ravnom cestom, obnavlja se mjesna škola. - Za koga to radite, pa nema ljudi, pitamo. - Kako nema, doći će, kad mi napravimo školu, kažu majstori. Vraćamo se još jednom u labirint ruševina i tražimo bilo koga. Prazno. Predstave za Amerikance i Šveđane, Norvežane, UN i ostale odigravaju se redovito. Povratak je nikakav. Kada ode televizija, odlaze i "povratnici", natrag u Hrvatsku. Ostaju poludovršene ambulante, škole, sagrađene kuće, ploče s natpisima o raznim "humanitarian projects" i "reconstructions". I ovdje je Amerika, samo nema ljudi. Nitko ne sanja.

U rujnu 2002.godine

(Autor: Saša RADIVOJEVIĆ)