Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Kako nastaju krize Egzistencijalno - duhovne strukture?

Ljudsko hodočašćenje po ovoj suznoj dolini, gdje vlada “knez od ovoga svijeta”, redovito je popraćeno njegovim strašnim utjecajem. Plod toga su raznolike bolesti, patnje, uvrede, nesporazumi, ranjenosti, progonstva, neimaština, ..., a sve, da bude još paradoksalnije, završava na žalost smrću. Tjelesno završava pepelom – zemljom, pa i ne čudi da tijelo žudi za zemaljskim svijetom, koji je kao i tjelesa jednako propadljiv. Dok se čovjekova duša ne ravna po zakonima propadljiva svijeta, nego ga nadilazi i ravna po zakonitostima duha, nije vezana na jelo, piće, zrak, ili pak nešto drugo, osim što je vezan na tijelo. Upravo ta vezanost duha na tijelo je ključna, jer tim putem duša reagira na sve ono što tijelo doživljava, skupa s tijelom proživljava sve muke i patnje što dolaze od ovoga svijeta, bespomoćno trpi. Čovjek počinje na izvjestan načim misliti u skladu sa stanjem u kome se nalazi njegovo tijelo i duša.

Iskopavajući prilaze Pompejima, koji bi zasut pepelom vezuvskog vulkana 70. godine, radnici su pronašli ugljenisani leš jedne žene koja je držala pune ruke raznih dragulja, koje je željela spasiti videći prijeteću opasnost koja nadire od vulkanske prijetnje. Željela je spasiti ono najdragocjenije što je imala, ono što joj je najviše značilo, ali nije uspjela izbjeći navali pepela. Tipičan je ovo primjer ljudske vezanosti za zemaljska dobra, zanemarujući i odbacujući pritome stvarna dobra koja nam nudi nebeski Otac po svome Sinu – Isusu Kristu, neprolazna dobra koja nosimo sa sobom i u vječnost u zagrobni život.

Boli ubijaju u čovjeku svaku nadu, zatvaraju i najmanji otvor životnog prostora u kome nastaje mračno beznađe, svijet u kojem se ne snalazimo, plašimo se, bivamo nesigurni, gubimo povjerenje, rezigniramo, zahvaća nas strah i depresija, samosažaljenje, život gubi svaki smisao, okrivljujemo sve pa i sebe same za tako teško stanje. Bol se u patniku zna izražavati i očajnički, agresivno, ali to je samo ono što se doima izvana, inače je to vapaj da ga razumijemo, da se za njega brinemo, da mu pomognemo, da ga ljubimo, a ne da ga mrzimo; on bi nas htio na taj način i prisiliti da mu darujemo ljubav. On se osjeća krivim, sve doživljava kao odbačenost, kao da je nepoželjan i da radi toga treba biti kažnjen, on stalno gleda svoje grijehe – krivnje i sve dublje tone u sužanjstvo grijeha ... Plod duhovnih patnji su: beznađe, očaj, klonulost, bezvoljnost, besmisao, tjeskoba, samosažaljenje, strah, nepovjerenje, depresije, rezignacija, agresivnost, suicid, ...

Strah je simptom čovječijeg nepovjerenja koje ga čini nesposobnim da komunicira, surađuje s Bogom i ljudima. Nepovjerenje razdvaja ljude, budi osjećaj stalnog opreza – stanje alarma, stalne opasnosti od svega i svakoga; pa se može reći da u nepovjerenju svoje korijenje nalazi svaka duhovna patnja, jer vjera i život idu uporedo, nadopunjujući se nadom i ljubavi nalaze pravi smisao čovjekovom bitku, njegovoj egzistenciji. Čovjek radi svoga nepovjerenja troši strašno puno životne energije na zaštitu od svega što mu postaje potencijalnim neprijateljem.

Čovjek po svojoj naravi teži za Bogom kao svojom egzistencijalnom potrebom, on u svome srcu nosi mnošvo ograničenih želja, ali njegovo srce trepti pod udarom neograničenih želja, kao što su želja za životom, apsolutnom ljubavlju, mirom, ..., i čeka da netko popuni tu prazninu srca. Obzirom na ograničenost čovjekova bića, ograničenog vremenom i prostorom, mogućnostima, ..., čovjek nije sposoban samostalno ostvariti svoje želje, niti je moguće ograničenim sredstvima udovoljiti apsolutnom nego to može samo apsolutno biće – Bog koji je apsolutan i neograničen. Odsutnost Boga u čovječijem srcu čini od njega mračnu pećinu (Platon) u kojoj se nakupljaju sumnje, zavist, nemir, mržnja, ..., razni oblici zala, ratovi. Treba iz “pećine” izići vani u neograničeno prostranstvo harmonije ljepote, mira i svjetlosti. Čovjekovo srce treba natopiti vrednotama Apsolutnog, dovesti ga na izvor ljubavi, na onaj Izvor koji je na sebe primio svaku ljudsku krivnju i otkupio nas na križu.

Bit duhovno-egzistencijalnih kriza je kao što znamo otpad od izvora života, slijedom čega dolazi do aktivnosti zloga koji se suprostavlja životu. Usljed takovog djelovanja dolazi do ugrožavanja normalnih funkcija (disfunkcija) duhovno-egzistencijalne strukture, koja tada počinje djelovati kontraproduktivno. Možemo reći da su ta događanja glavnim uzrokom svih ljudskih patnji, kriza i problema. Onog trenutka kada se između čovjeka i Boga postave bogovi ( bogatstvo, novac, užici, ... ) Boga se doživljava kao suparnika, nešto što je nepoželjno, nešto što samo smeta. Na površinu čovjekova života isplovljava njegovo JA , koje tada po svojoj slobodnoj volji vodi čovjeka putevima bez Boga, putevima svijeta. Dakle, čovjek poradi grijeha nije više sposoban da spozna stvarni značaj dobra, istine i ljepote.

Duh djeluje preko duhovne strukture i ulaza u egzistenciju kako bi egzistencija bila uopće postojana, zdrava i funkcionalna. Drugim riječima ako je ugrožen bilo koji dio duhovne strukture to se odmah odražava i na čovjekovu egzistenciju koja je također ugrožena, jer u njoj ne može funkcionirati egzistencijalni nagon za dobrim, istinitim i lijepim, kompletno čovjekovo zdanje biva razjedinjeno gubi se jedinstveni sklad trojstvenog djelovanja, bez koga je život nemoguć. Dakle grijehom, zlom, požudom i uvredom disfunkcionirani “organi” duhovne strukture nemogu posredovati ni istinu, ni dobrotu, a ni ljepotu, jer se čovjekova volja opredjelila protiv tih vrednota.

Čovjek u sklopu svoje egzistencija kao stvarnosti tubitka ima nešto što mu je prirođeno, a to je znanje ili spoznaja, zatim htijenje ili volja i na kraju djelovanje ili akciju. Čovjek po svojoj naravi, svojoj egzistenciji ima spoznaju da bi trebao biti dobar, djelovati pravedno po istini i živjeti samo ono što je lijepo, ali je istodobno vođen svojom vlasititom voljom pa se često puta opredijeli i protivno tim iskonskim vrednotama blokirajući pritome normalno funkcioniranje duhovne strukture. To je pojednostavljena slika procesa nastajanja duhovnih kriza, što u konačnici rezultira životnom oskudicom duha, patnjama, bolima, propadanju čovjekova duha itd.

Glavni uzroci duhovnih kriza su: zlo ili Zli, požude i uvrede. Zlo, patnja i ovisnost su u biti simptomi duhovnih bolestiju koji se ne moraju pojaviti skupa u isto vrijeme. Kod jednih se može pokazati simptom zloga, dok je kod drugih taj simptom negdje u podsvijesti. Zli je onaj koji nagovara, kuša i navodi čovjeka na zlo, nudi, obećaje sve i svašta, kako bi ga odvojio od Boga, a čovjek postaje zao kada prihvati i čini to zlo. Djelovanje zla – Zloga može se usporediti sa djelovanjem virusa. Požuda zavodi čovjeka da čini ono što on nebi htio, navodi na opakost, odvraćanje od Boga, a priklanjanje stvorenju – idolima, modi, novcu, izgledu, bogovima u životu tog čovjeka. Požuda djeluje poput bakterija.Uvrede – Svaki čovjek je svjesno ili nesvjesno izložen uvredama drugih koje trpimo i nosimo od svoga začeća što ostavlja snažne tragove na osobi, a očituje se u obliku duševne boli i patnje.

Ako je učinjeno nekakvo zlo bilo prema kome ili čemu kao posljedica proizilazi agresivnost – (bilo verbalna ili djelatna), zatim oholost, nesposobnost za pokajanje, ogovaranje i optuživanje drugih za njihove patnje i grijehe, nepristojne i ružne riječi i prijetnje,... Zli je uvijek subjekt, osoba, odmetnuli anđeo – svjetlonoša, dok je zlo na neki način oblikneke magijske sile koja ljude u grijehu veže, ali nije subjekt, nije osoba. ( !!! ) Stoga ćemo razlikovati dvije vrste oslobađanja od zla. Od zla se oslobađa molitvama otklinjanja – oslobađanje ropstva grijehu, kod Krštenja oslobađanje djeteta od ropstva iskonskom grijehu, a od Zloga njegovim istjerivanjem iz opsjednute osobe – egzorcizmima.

Požuda je vezanost uz bilo koje ograničeno dobro iz čega proizilazi otupljivanje sposobnosti za apsolutno – trajno, neograničeno dobro. Požudu prepoznajemo po ovisnostima svih vrsta, koje su rezultat čovjekova otpadanja od Boga, odnosno upražnjavanje mjesta ograničenim dobrima, vezujući se egzistencijalno za njih – biti egzistencijalno ovisan o njima i njihovoj “slasti”. Ovisnost se također, ukorjenjuje u čovjekovom zdanju usljed bavljenja nekim od okultnih ili spiritističkih praksi koje ga zarobljavaju i čine vezanim uz sebe. Onaj koji je vezan požudom osjeća intuitivni nagon da se opravdava, jer zna da radi nešto što je suprotno dobrom, stide se i skrivaju, pa stoga pribjegava laganju. Požudna dobra (droga, alkohol, novac, ...) ili sredstva kojima do njih dolazi nisu mu uvijek dostupna pa je prinuđen da do njih dođe krađom. Takovo, nesocijalno ponašanje goni ga u strah i bijeg od kuće, roditelja, od društva pa žive samotno u getou sličnih ovisnika, kao lutalice. U slučaju ovisničkih kriza ili ozbiljnijih fizičkih ugroženosti znaju biti i agresivni, pa čak i zli.

Uvredu prepoznajemo po tjeskobnom stanju koje zrači osoba, takav čovjek se osjeća odbačenim i nesigurnim, napadnutim i poniženim, sav je zgrčen i bježi kako bi izbjegao ponovni “udar”. Uvrijeđen čovjek se osjeća i prezreno od drugih, omalovaženim i manje vrijednim nego drugi što ih goni u samosažaljenje u depresiju. Simptomatično je i to da uvrijeđena osoba osjeća i takozvanu krivu krivicu, vjeruju kako uvrede dolaze otuda da su nekada i negdje nešto skrivili, nekoga povrijedili ili oštetili, pa ih ta krivnja progoni iz koje jednostavno ne mogu van. Krivica jednostavno pomuti emocije i afekte, razum, intelekt i savjest, tako da su nespsobni trijezno misliti i prosuđivati što ih dovodi do ludila, stiske - što, ako se ne uoči na vrijeme i ne spriječi / izliječi, često završava suicidom.

Uvrede se odražavaju i u obliku posttraumatskog stresnog sindroma – PTSP, a to je ono što po svojoj prirodi pošteni ljudi koji su sudjelovali u vojno – ratnim i sličnim operacijama, doživljavaju nakon povratka s bojišta kao teško opterećenje na savjesti, kao teški grijeh i krivnju koju ničim ne mogu okajati, zatvaraju se i idu u osamu; u biti trebaju nekoga koji će ih razumjeti i voljeti, što je za njih opravdanje da njihova krivnja nije smrtonosna, tj. postoji netko tko me razumije, voli i tko mi vjeruje i prašta mi. Kao i kod krivice, u slučaju PTSP još i više dolazi do izražaja posezanje za samoubojstvom kao sredstvom oslobađanja od neizdrživih grižnji savjesti itd.

Postabortivni stresni sindrom - PASS periodički, u određenim razmacima prati žene koje su abortirale, njihove muževe, one koji su obaviljali abortus ili na bilo koji način (nagovorom, savjetom,.) pridonijeli tom teškom činu, pa čak i djeca koja su začeta, odnosno koja su se rodila poslije tog abortusa. Te osobe strašno pate i uglavnom postaju agresivni jer su tim činom razoreni najvitalniji dijelovi duhovne strukture ( savjest, kultura, intelekt, srce , religiozna čovjekova dimenzija), odvaja ga od Boga, tim još više ako se unutar Crkve nema dovoljno potrebnog razumijevanja za takovo što nego se uz to još i oštro osuđuje.

Zlo, patnja i ovisnost su u biti simptomi duhovnih bolestiju koji se ne moraju pojaviti skupa u isto vrijeme. Kod jednih se može pokazati simptom zloga, dok je kod drugih taj simptom negdje u podsvijesti. Zli je onaj koji nagovara, kuša i navodi čovjeka na zlo, a čovjek postaje zao kada prihvati i čini to zlo. Požuda zavodi čovjeka da čini ono što on nebi htio, navodi na opakost, odvraćanje od Boga, a priklanjanje stvorenju–idolima, modi, novcu, izgledu, bogovima. Uvrede – Svaki čovjek je svjesno ili nesvjesno u prilici vrijeđati nekoga odnosno biti izložen uvredama drugih koje trpimo i nosimo od svoga začeća što ostavlja snažne tragove na osobi, a očituje se u obliku duševne boli i patnje. Zlo, požude i uvrede, kao uzroci duhovnih bolestiju djeluju na sveukupnu duhovnu strukturu, ali na savjesti, umu i duhovnom srcu ostaju najmarkantniji tragovi.

###BLANK###