Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Spiritizam – zazivanje duhova

Kako se često čuje da djeca u školi čisto iz radoznalosto zatvaraju jedan zatvoreni krug držeći se za ruke, zazivajuči nekoga duha. Nažalost, često se te spiritističke seanse shvaćaju kao obična igra. Međutim ta "igra" je i više nego opasna. Nije rijedak slučaj da osobe koje su se poigravale sa Sotonom, misleći da komuniciraju s nekim duhom, završe na psihijatriji ili si suicidom okončaju život. Spiritizam je opasna i podla igra Sotone i to svatko treba dobro znati. Kako to izgleda pokušat ću opisati sledećim primjerom.


Jedna je djevojka ostala bez oca u svojoj petnaestoj godini. Poginuo je u teškoj prometnoj nesreći. Bila je jako vezana uz njega pa i ne čudi da joj je nedostajao. Mnogo je patila radi toga. Često je u mislima i srcu razgovarala s njime. Jednom se je prilikom pridružila grupi mladih ljudi kod zazivanja duhova spiritističke seanse. Fascinirana duhovnim svijetom vjerovala je da uistinu komunicira s dušom pokojnog oca. Nije ni slutila kako je duboko zašla područje okultnog – u zazivanje Sotone. Njezin život je poprimio jedan sasma drugi princip gledanja na stvarnost. Sve se više povlačila u osamu u sebe samu. Bježala je od stvarnosti i realnosti života.

Domovinski rat ju je poveo u svoje domoljubne obrambene redove. Prošla je sva hrvatska ratišta i to na prvim linijama bojišnica. Naprosto se nadala kako će je neka ratna neprilika u junačkom ruhu povesti u istinski i vječni susret s njezinim pokojnim ocem. Reklo bi se kako je prižaljkivala da njezine potisnute suicidne misli realizira "ratna  ezgoda". Unatoč izvana očitovanoj velikoj hrabrosti drhtala je u svojoj nutrini. PTSS su dodatno pridodali njezinom ionako nemilom duhovnom stanju. Stjecala je dojama da ju ljudi teško razumijevaju i ne shvaćaju ozbiljnost njezinih patnji. Čak i njezini najbližnji bi joj znali reći da je sve to što ona govori –  jednostavno rečeno – smiješno.

Postajala je sve nesigurnija u sebe, sve ju je više zahvaćao egzistencijalni strah. Ponekada je žarko željela umrijeti, a tako se plašila vlastite smrti. Često su je proganjale suicidne misli. Više nije mogla nikome vjerovati. Ponekada je imala potrebu moliti, ali nije pravo znala što bi molila. Kada bi i pomislila da pođe u crkvu da se moli ili da sudjeluje u euharistijskom slavlju postala bi toliko nemoćna i slaba da niti hodati ne može. Zahvati je strašna glavobolja, klonulost i nemoć. Kako je rekla, osjećala je neopisivo događanje u njezinoj nutrini, nešto kao da joj se hoće istrgnuti dušu od njezina tijela. Strašno, ... užasno, veli ona.

Dok smo razgovarali nastojao sam joj upriličiti toliko željenu toplinu, približiti joj nebeskog Oca u slici onoga koji je neizmjerno ljubi i nestrpljivo čeka da se obrati njemu i obnovi najbitniji takorekuć egzistencijalni odnos nje s Izvorom života. Njezine patnje i boli koje je proživljavala posvijestio sam joj kao prilike u kojima Isus Krist posadašnjuje svoj otkupiteljski kalvarijski zahvat najosobnije upravo u njezinom životu. Pošlo mi je za rukom osnažiti njezino pouzdanje u život i ljude, oživjeti povjerenje u Boga kojega nije čak dovoljno ni poznavala.

U riječima koje sam joj upućivao osjećala je, kako je sama rekla, prvi puta u životu najiskreniju ljubav posve različitu od ljubavi koju je do tada zamišljala. Razumjela je da ju upravo Bog voli i govori o svojoj ljubavi prema njoj kroz moje riječi. Prvi puta nakon devetnaest godina se osmjehnula i shvatila kako je život ipak lijep i smislen. U svojoj duši je osjetila jednu novu snagu i čežnju da se osobno susretne s Kristom u svetoj euharistiji. Nakon što sam bio siguran da je shvatila svu turobnost koja se događala u njezinoj duđi objasnio sam joj da je nužno pokajati se za svu grešnost koja se provlačila kroz njezin život. Potom, da se treba dobro i temeljito ispovjediti. K tomu vrlo važno, svećenik mora moliti molitvu iscjeljenja i otklinjanja, pa i prikazati misu za umrle i ujedno misu za iscjeljenje obiteljskog stabla. I svakako s radošću primiti primiti Krista u prilikama euharistijskog Kruha kao znak pomirenja, cjelovitosti, slobode i sveprisutnosti Božjeg milosrđa – bezuvjetne Božje ljubavi.

Danas je opet slobodna i vesela djevojka, bez straha i potpuno novog pogleda na svijet i život. I ne čudi jer je na životnom putu prati molitva i Isus Krist pravi i jedini smisao i punina života.

Bavljenje bilo kojom okultnom praksom je bavljenje s vječnom smrću. Presuđivanje samome sebi osudu vječnog pakla. Klonimo se toga. U bilo kojim poteškoćama, kušnjama, napastima ili zlima ne obraćajmo se vračarima, magovima, ili nekim drugim iscjeljiteljima – idolima. To nikome nije nikada pomoglo, dapače zarobljavalo je svakoga koji se upuštao u spletke magijskoga, rekao bih gristi sa središnjeg stabla Edenskog vrta. Naprotiv, treba se obratiti Bogu za pomoć. Jedino je Bogu moguće istinski pomoći – spasiti. Jedino Bog po svojemu milosrđu može i hoće pomoći, odnosno spasiti, ako je to za dotičnu osobu dobro i korisno. To samo on zna je li naša patnja naš nužni križ, ili nešto što nas opominje i upućuje na Gospodina i Spasitelja u smislu obraćenja od grešnog života.

###BLANK###