Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

mico gasicSvijet je zahvaćen sve snažnijim procesom sekularizacije. Ljude se na sve moguće načine zavodi na stranputicu, u svijet bez Boga. Današnje se kršćanstvo izvana čini potpunim, daje izgled pravog života, ali religija vanjštine koja je iznutra prazna ne daje život. Kršćanstvo modernog svijeta je lažno, bez jasnog i iskrenog odnosa s Bogom i Isusom Kristom. U čovjekovoj duši se sve više nazire praznina koja ga na neopisiv način razdire i guši. Koči ga, veže i gura u ponor bez dna.

Želja da se bolje prepozna činjenično stanje i shvati kako bol i patnja nemaju zadnju riječ razlog je pisanju ovih članaka i baš ovakvih tema. Upravo tematika ovih stranica ide ususret toj nasušnoj ljudskoj potrebi, da svoj istinski smiraj nađe u Bogu koji ima rješenje za svako naše pitanje, odgovor na svaku našu nepoznanicu, lijek za svaku našu bol i muku i patnju. Ovo je govor jednoga u nizu mnogih iskustava Boga koji liječi, spašava i ostvaruje svoj otkupiteljski pohod u životu svakoga pojedinca koji uzvjeruje i prihvati Krista za svoj osobni put i život, po onoj Pavlovoj: " Umirem svijetu da bih živio Kristu".

Rubriku Bog liječi i spašava uređuje Mićo Gašić, evangelizator

Želite li gosp. Gašića osobno pitati ili mu uputiti sugestiju učinite to klikom ovdje

Grižnja savjesti

Smiluj mi se Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!

Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. ...

Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!

Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svog spasenja i učvrsti me duhom spremnim!

(Ps 51,3-5 .12-14)


Kada se dijete rodi normalno je da odmah zaplače. Plač djeteta u tom trenutku govori puno. U prvom redu ono napušta ugodnu i sigurnu poziciju koju je imalo u majčinoj utrobi. Majka se za sve brinula i svime ga opskerbljivala. Od trenutka rođenja sve to (vremenom) ono mora obavljati samo pa čak i udisati životno važan zrak. Ima još nešto radi čega djeca plaču. U čovjekovoj (dječijoj) podsvijesti duboko je usađena spoznaja o smrti i umiranju. Tako se može govoriti i o plaču zbog egzistencijalnog straha. Dakle, strah je nešto s čime se čovjek prvo susreće odmah poslije rođenja. Strah za vlastiti život, strah od smrti. Zvuči nelogično ali je uistinu tako jer smrt je vjerni pratitelj svakog pojedinačnog života. U svakoj životnoj situaciji smrt može stupiti na scenu i preuzeti inicijativu u "svoje ruke". Čovjekove infantilne želje usredotočene su na svemoć i besmrtnost i stoga u svojoj podsvijesti si ne možemo posvijestiti vlastitu smrt nego naprotiv besmrtnost – vječni život.

Strah proizilazi iz čovječijeg nepovjerenja prema nekome ili nečemu što može ugroziti njegov život. Nepovjerenje razdvaja ljude, budi osjećaj stalnog opreza – stanje alarma, stalne opasnosti od svega i svakoga. Čovjek se radi svoga nepovjerenja nevjerojatno mnogo napreže kako bi se zaštitio od svega onoga što mu postaje potencijalnom životnom opasnošću. Počinje sumnjati u sve pa i u samoga sebe. Ima predrasude prema svemu i svakome. Strah čovjeka čini nesposobnim da komunicira i surađuje s Bogom i ljudima. U strahu se čovjek izolira u samoću, u svemu vidi prijetnju svome životu.

Isus je jasno rekao: "Nisam došao suditi nego liječiti slomljena i grijehom ranjena srca". Mnogi strahovi nastaju upravo zato jer si stvaramo iskrivljene slike o Bogu kao strogom sudiji. To međutim nije tako. Bog je naš uistinu Otac ljubavi i razumijevanja. Bog se doduše ne miri s grijehom i osuđuje grijeh ali ga jasno razlučuje od grešnika s kojim suosjeća u njegovoj patnji i želi ga osloboditi svake grižnje savjesti i svakog tereta grijeha. Sjetimo se evađeoskog događaja s bludnicom u Šimunovoj (farizeja)  kući. Isusu je bilo dovoljno njezino raskajano srce i njezina vjera u Kristovo mesijanstvo. Bili su joj oprošteni grijesi.  Vjera se odnosi na svakog pojedinca, a Bog svakoga od nas bezuvjetno ljubi usprkos našim greškama i slabostima. Duša naša nalazi svoj smiraj samo u Gospodinu, kako reče sveti Augustin. Vjerujmo Gospodinu, kažimo mu tko smo i što smo bez izvijanja i uljepšavanja. Stanimo pred Gospodina baš onakvi kakvi jesmo. Takve nas on želi i baš s takvima želi graditi čvrste odnose. Otvorimo mu svoje srce, vlastiti mir najdubljih dubina svoje duše i pustimo Gospodina neka nam govori, neka nas mijenja, neka nas iscjeljuje – uvodi u blaženstvo mira.

Svako živo biće, a na poseban način čovjek živi od ljubavi. U ljubavi je nešto čarobno, nešto što čovjeku ulijeva sigurnost, mir, povjerenje i puninu života. Kada čovjek svjesno sgriješi u njemu se pojavljuje osjećaj krivnje. Čovjek sluti kako je sgriješio upravo protiv ljubavi, vjeruje da je protjeran iz ozračja ljubavi. Peče ga vlastita savjest. U čovjeku prebiva nešto poput glasa Božjeg koji nam ukazuje na grijehe i ukorava nas radi njih. Taj neobični glas nazivamo savješću. Savjest budi u nama osjećaj krivnje zbog (počinjenih grijeha) toga jer smo učinili nešto loše i krivo u prvom redu Bogu, a zatim sebi i bližnjima. U krajnjoj liniji uvrijedili smo i Crkvu kao mistično tijelo Kristovo. Savjest nastoji pokrenuti naše duhovne mehanizme u pravcu pomirenja s Bogom i narodom, kao i sa samim sobom. Ona nas potiče da priznamo svoje grijehe, potiče nas na kajanje i donošenje odluke da ubuduće nećemo više griješiti.

Pod teretom grijeha naša duša strašno pati. Osjećaj krivnje može biti toliko snažan da čovjeka goni u očaj, depresiju pa i na poticanje drugih na grijeh. Čovjek pokušava da se opravda u grijehu. Pokušava relativizirati grijeh upirući prstom u druge. Misli, ako drugi mogu griješeiti zašto nebih smio i ja. Ide do te mjere pravdanja pa veli: "cijeli svijet je grešan, poštenje i pravednost nema nikakvog smisla". Zato nije dobro nositi krivnju na svojoj duši. Ako se predugo čeka, grijeh poput crva sve više iništava i truje dušu. Sve više djeluje na nju negativistički, pa čak i dotle da postasjemo mlaki pred grijehom i zlom. Crv zloga kopa svoje kanale po čovjekovoj duši i ubrizgava svoje otrove (sumnju, strah-ove i predrasude, mržnju, prezir, nervozu, zle misli, ogovaranje drugih, laž itd).

Bog nam neprestano šalje svoje znakove po kojima trebamo prepoznati Božju blizinu i ljubav, njegovu spremnost da nam oprosti. Ponajprije je to i osjećaj krivnje. Nju smijemo razumjeti kao Božji zov. Bog nas po tom osjećaju upućuje da još jedanput promislimo na prvu Božju zapovjed, ali da je razumijemo konkretno onako kakva ona jest, a ne onako kako je znamo razumjeti u strahu kao strogu zapovijed. To je zapovijed ljubavi. Ne idi iz moje ljubavi (Ja sam Gospodin Bog tvoj ...) u meni si svome Gospodinu siguran, miran i spokojan, ne čini zlo, ne podliježi se utjecaju zla i Zloga (nemaj drugih bogova uz mene). Otac nas prizivlje k sebi i prašta nam. Mi samo trebamo vjerovati da on nije naš strogi Bog nego prije svega Bog-Otac ljubavi. Krivnja je najjasniji govor Izvora svih milosrđa da smo stvoreni za dobro i istinu. Sjetimo se onog slučaja kada je Petar triput zatajio Isusa. Nakon što ga je treći put zatajio oglasi se pijetao (glas savjesti). Sjetio se Petar Isusovih riječi, iziđe van i (pokaja se) gorko zaplaka (usp. Mt 26, 69-75).

Pokajmo se prije nego nas slome otrovi zlotvorni. Vjerujmo Bogu – Ocu ljubavi i milosrđa. Vjerujmo u Isusove riječi: Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike (Mk 2,17). Pokajmo se iz čiste ljubavi prema Bogu i obratimo se od grijeha. Bog nas je stvorio za dobro i ljubav, ali da to činimo slobodno i svjesno bez nekih prisila (strah od vječne osude, pakla i sl.). Nesmijemo smetnuti s uma činjenicu da nas Bog neprestance poziva na trajno obraćenje. Nije se slučajno događalo Isusovo "druženje" s grešnicima. Izgleda kao paradoks. Ali to nije slučajno. Isus nije odbacivao grešnike jer ih ljubi. Ljubi ono sveto u njima što je pod silinom grijeha potisnuto u zapećak njihovog bitka. Isus ne gleda na grešnu masku koja se navlači na čovjekovu stvarnost onoga što on uistinu jest. Isus gleda u grešnikovu dušu koja pati i želi je osloboditi okova zloga. Zato Isus osuđuje zlo, a ljubi grešnika – suosjeća s njegovom patnjom. Bog hoće da mu se vratimo poput preljubnice i grešnice, poput Zakeja, izgubljenog sina i raspetog razbojnika -  raskajanog srca s punom vjerom u isusovu ljubav i njegovo otkupljenje.

Opširnije:Grižnja savjesti

Bolesni međuljudski odnosi

Dinamika življenja i svekolike turbulencije društvenih događanja gone čovječanstvo u sve veću duhovnu ispraznost. Zbunjeno lebdi čovjek na vjetrometini (udaru) svekolikih zala tako da jedva može raspoznati stvarne moralno-etične vrednote koje ga ispunjaju mirom, srećom i blagoslovom. Crta razlučivanja dobra od zloga razvodnila se do te mjere da skoro i ne postoji. Čovjek kao biće duha želi živjeti vrednote, ali tijelo koje je materijalno i ograničeno suprostavlja se čežnji duha. Veže se preko tjelesnih požuda za “užitke”, novac, bogatstvo, psovku, klevetu itd. Požuda sputava  volju, tako da ona nema snage ostvariti duhovnu čežnju, odnosno življenje vrednota.

Naš život je življenje bolesnih odnosa, odnosa inficiranih lošom prošlošću. Prošlost konstantno sputava i opterećuje našu sadašnjost tako da ne možemo slobodno ni misliti, ni donositi odluke, ni djelovati bez da se ne dotaknemo navezane prošlosti. Međuljudski odnosi u svijetu su općenito jako narušeni. Svijet je teško bolestan. Sva ova događanja oko nas otkrivaju kako je snažan vapaj za pomoći, vapaj za ljubavlju kaja te narušene odnose jedina može urediti i iscjeliti. Sve, međutim započinje našom zamisli, našom percepcijom određenog stanja. Upravo sve ono što doživljavamo u svome srcu upravo ovisi o našim mislima i stavovima prema drugim ljudima, stvarima i događanjima. Ako je čovjekova sloboda usko navezana na njegovo opredjeljenje za dobro, istinito i lijepo, onda je i slobodno mišljenje samo ono koje se oslanja na pozitivne vrednote. Ali uglavnom nije tako. Zašto?

Što nas toliko priječi da pristupimo ozbiljnom iscjeljenju ranjenih odnosa u obitelji, društvu, na poslu u klubu itd.? Kako preusmjeriti unutarnje sile našeg uma na pravu i istinsku ljubav kao moćno isjeljiteljsko sredstvo? Tamo gdje čovjek nije sposoban slobodno misliti, zapravo ići za Istinom i biti odgovoran razvija se osjećaj nemoći, odnosno bezvrijednosti u društvu. Urušavaju se međuljudski komunikacijski odnosi. U međuljudskim odnosima narušenim negativnim stavovima (mišljenjima) posebno se ističe strah od poniženja  i osjećaj da radi svoje komunikacijske nesposobnosti nije poželjan u društvu. Prošlost je sve češće kamen spoticaja naše svakodnevnice, naše sadašnjosti. Negativna iskustva iz prošlosti i negativne misli iskrivljuju realnu sliku stvarnosti. Dovodi nas u poziciju da se osjećamo odbačenim i neprihvaćenim od sredine u kojoj živimo, od koje ovisimo.

Pod utjecajem tih osjećaja u čovjeku slabi sposobnost komuniciranja sa drugim osobama i  gubi se povjerenje. Takva osoba pribjegava ogovaranju svih i svega. Nadalje slabi sposobnost komuniciranja s ljudima, s Bogom i sa sobom samim. Čovjek nije u stanju da sam sebi pogleda u lice, da proanalizira situaciju u kojoj se nalazi da se prema njoj postavi odvažno, prihvaćajući stvarnost, sebe i druge takvima kakvi zbilja jesu. Obično se događa bježanje od stvarnosti, pribjegavanje alkoholizmu, drogi i drugim porocima.

Koliko puta, kada u našim odnosima nešto ne štima ili ide naopako, kada ne dobijamo ono što mislimo da zaslužujemo vidimo sebe kao izigranu i pronevjerenu žrtvu. Ne osjećamo se vrijednima ljubavi i poštovanja. Doživljavamo se bezvrijednim. Druge doživljavamo neprijateljem i svim se silama borimo dokati im kako je ono što su nam nekada učinili razlog zbog kojega sada moramo patiti. Tko je i što je uzrok tome? Kako uvidjeti prave razloge? Nećemo lako prihvatiti istinu da smo glavni krivci i akteri takvog stanja upravo mi sami sebi. Nisu za to krivi postupci drugih prema nama, nego zauzimanjem krivih (prošlošću opterećenih) stavova sami sebe činimo žrtvom. Slika žrtve započinje u našem umu, u našem srcu i u krivom zauzimanju stava prema realnosti. Onog trenutka kada shvatimo da je slika žrtve lažna projekcija našeg srca (uma), odnosno da smo mi kreatori negativnih odnosa (misli) moći ćemo se odlučiti da napustimo zabludu. Počet ćemo gledati na ono što se može učiniti i postići kao dobro i pozitivno.

Uviđamo koliko je suludo boriti se protiv nečega što nije u našoj moći. Sve ono što se je dogodilo u prošlosti izvan je dometa našeg utjecaja. Prošlošću ravna Onaj koji je izvan vremena i prostora, Bog koji je iznad svega apsolutan i svemoguć. Upravo Bogu treba izdvojiti više prostora u ovom sadašnjem trenutku da on izravna sve one neravnine naše naivne i sulude prošlosti. Njemu pripustiti da “izbriše“ tragove grijeha. Bijes i optuživanje drugih rađaju samo zabludu i odvode od istine. Zato je neminovna nužnost napustiti krivo izgrađene stavove prema drugima, prestati s optuživanjem drugih pa i samoga sebe. Opredjeliti se za ljubav. Dopustiti Bogu da nas mijenja i ispunja ljubavlju svoga Duha, da iscjeljuje našu zdvojenost, naše patnje i boli. Da nas po svojoj milosti potakne na praštanje i molitvu. Kada praštam drugima lakše vjerujem da će drugi oprostiti moje pogreške (krivnje).

Teško je uočiti, a još teže sebi priznati činjenicu da ono što kod drugih ljudi napadamo, mrzimo i preziremo jest upravo ono što kod sebe ne volimo. Izgleda tako kao da u određenoj konfliktnoj situaciji osobu koju napadamo i okrivljujemo za svoje patnje vidimo kao najgori sadržaj svog vlastitog JA. U biti u toj osobi vidimo onaj dio sebe kojega bi se najrađe odrekli. Stoga je vrlo bitno posvijestiti dotičnoj osobi na nužnost da zaviri u svoju nutrinu i primjeti kolike su rane prošlosti koje određuju njegove krive stavove, predrasude, sumnje, nepovjerenje, mržnju, pakost, zavist, bijes, krivnju, ... iskrivljeni pogled na stvarnost sadašnjeg trenutka. Posvijstiti potrebu da se treba odvikavati od loših navika i zauzimanja krivih stavova. Potom ga povesti Kristu koji je jedini kompetentni liječnik za sve bolesti. Liječnik koji kada liječi, liječi kompletnu ososbu na sva tri područja (duha, psihe i tijela). Krist je onaj koji iscjeljuje čovjekovu podijeljenost između grijeha i Boga i ponovo uspostavlja stanje trojstvene cjeline.

Opširnije:Bolesni međuljudski odnosi

Trpimo radi uvreda i loših doživljaja iz prošlosti

Tjeskobe, neuspjesi, prigovori, ogovaranja, uvrede, poniženja, maltretiranja...i tko zna kave još rane redoviti su pratitelj svakoga pojedinca od treće godine pa do smrti –  tijekom cijelog života. To nas čini poniženim i uvrijeđenim u nama se stvara nepovjerenje, mržnja, osjećaj nevoljenosti, agresivnosti itd. Oni (agresivni) ljudi koji nas vrijeđaju u osnovi na neki specifičan način žele od nas iznuditi ljubav, razumijevanje, poštovanje,... traže od nas pomoć.

Svaku našu patnju, odnosno bol nastojimo (želimo) ublažiti ili pak izliječiti, iako nikada do kraja. Ničime to ne možemo postići, a ni život produžiti ni jednu jedinu sekundu. Sve te tjeskobe prisiljavaju čovjeka na stalnu borbu protiv nečega, na vapaje i molitvu za pomoć. Time jasno priznajemo vlastitu ograničenost, svoju prolaznost. Na koncu pokazujemo svoju ovisnost o Onome koji stoji iznad nas. Ovisni smo o Bogu koji je temelj na kojemu stojimo, koji nas okružuje, koji je naš vlastiti sadržaj.

Grešni svijet – suzna dolina po kojoj moramo hodočastiti svojim životom, čini nas svojom žrtvom - bićem slabosti, padova – grešnim bićem.  Inkubirani grijeh, duboko usađen u čovjekovu biću, pokreće osjećaj krivnje i odgovornosti, što remeti normalan i zdrav duhovni sklad stvarajući pri tome destruktivne rane na području duha. U životu od treće godine uglavnom počinjemo realizirati svijet i događanja oko sebe. Redovito se susrećemo, uz sve dobro i lijepo što proživljavamo, i s prigovorima, ogovaranjima, uvredama, poniženjima, maltretiranjima, što čovjeka čini poniženim i uvrijeđenim. U čovjeku se stvara nepovjerenje, mržnja, osjećaj nevoljenosti i odbačenosti, cinizma i agresivnosti itd. Usljed međusobnih vrijeđanja i ponižavanja u čovjekovom srcu nastaju duboke boli i jako se dugo nose i teško liječe. Povrijeđena osoba u svome srcu razvija mržnju, osvetoljubivost, ogovaranje, takorekuć sve ono čime bi mogla uzvratiti na uvredu.

Čovjek koji je stvoren iz ljubavi za ljubav, izranjen teretom svakodnevnice, dodatno opterećen negativnom prošlošću jedva da može disati, a kamoli ljubiti. Zašto je to tako? Zašto se ljudi teško sporazumijevaju? Radi čega se srozavaju ljudski odnosi? Možemo li naučiti biti tolerantni-ji? Naučiti bezuvjetno ljubiti. Gdje je problem? Za moje probleme ne mogu biti kriv ja, to su mi priredili drugi, redovito će reći svaki od nas. Izgleda da nije baš tako. Istina je da smo upućeni jedni na druge i da u tim odnosima ovisimo jedni od drugima i međusobno se trebamo. Ali to ne znači da su drugi dužni gledati, misliti i raditi, odnositi se prema meni onako kako to meni najviše odgovara.

Naime, svatko od nas ima svoju osobnu percepcijsku viziju života i svega što nas okružuje. To je pravo svakog pojedinca. Kao i u svemu drugome naša prava graniče s pravima drugih ljudi. Tamo gdje se dodiruju naša prava nastupaju konflikti, ili bolje rečeno potrebe za nalaženjem kompromisa. Ja znam što ja hoću i vjerujem u to da je to za mene dobro i korisno, ali kako je s drugima kojih se to u isto vrijeme tiče? Što ako oni ne misle kao što ja mislim?  Počet ću ih doživljavati kao one koji mi misle loše, koji su mi protivni, odnosno kao svoje neprijatelje. Sve što će se događati unutar takvog odnosa poprimit će sliku negativnih i neprijateljskih sučeljenja. U drugom slučaju može se dogoditi da se drugima lackamo i iskazujemo fino mišljenje o svemu, a u biti ne mislimo tako nego čekamo pogodnu priliku kako ostvariti svoje ciljeve i namjere.

Iz straha da nećemo uspjeti ostvariti svoj cilj postajemo slijepi za tuđe prijedloge. Na suprotnoj strani vidimo samo negativno i ono što nas ugrožava. Takvi odnosi su nerealni i nekorektni. Iz njih se rađa podvojenost srca,osjećaj krivnje i unutarnja bitka sa samim sobom. Pogotovo ako se kod važnijih životnih odluka umiješaju negativna iskustva iz  naše prošlosti neizbježni su strah i frustracije, strah da će nam se ponoviti loše iskustvo. Kako izići iz toga? Kako u ljudima gledati prijatelje imati u njih povjerenje? Kako vjerovati da njihove namjere i sklonosti nisu opasne i loše za nas. Kako prepoznati prave granice do kuda smijem i mogu utjecati i zahtijevati?  ...

Trebamo slijediti zakon bezuvjetne ljubavi. Na stvari i realnost gledati očima treće neovisne osobe. Promisliti kako bi na to gledao onaj koji je za sebe rekao da je Put, Istina i Život? Kako bi, dakle, na naše stavove reagirao Isus Krist osobno? Pogled bezuvjetne i sućutne ljubavi. To je ona ljubav koja ne poznaje granice praštanja i prihvaćanja situacije i ljudi onakvim kakvi jesu. Uvijek živimo sadašnji trenutak kao da prošlost i ne postoji. Kada nas u životu vodi prava ljubav onda ne gledamo na ružne i negativne slike prošlosti nego samo lijepe slike glasa ljubavi. Gubi se potreba da o motivima i vladanju drugih ljudi govorimo i mislimo kao o neprijateljskim.

Prestanimo druge osuđivati nego s njima partnerski raditi na izgradnji zajedničkog dobra. Ne prosuđujmo i ne osuđujmo druge nego im praštajmo. Zapamtimo da je srce koje ne prašta glavni uzrok svim problemima u odnosima. Nakon praštanja i prihvaćanja osobe više nas ne zanimaju njihove pogreške i loše osobine nego ono dobro u njima što nas može još čvršće povezivati na putu ostvarivanja zajedničkih dobara. Gledamo na sve sasma drugim očima, očima ljubavi. Pod takvim pozitivističkim okolnostima neizbježan je skladniji život i odnos s drugim ljudima.

Opširnije:Trpimo radi uvreda i loših doživljaja iz prošlosti

Uvrede i krivnja

Iako se  čovjek svojevoljno opredjeljuje za nešto što mu očito ne koristi, svjestan da ga zahvaća neželjeno ozračje, uporno ostaje pri svome stavu sve dok se ne dogodi teški duhovni lom ili neka nesreća. On podnosi tešku bol koja ga raskida i drži zarobljenog u verigama vlastitih principa. Osjeća se napadnut sa svih strana i zna da se mora boriti svim sredstvima. Ta svijest strašno djeluje na njegovo duhovno stanje i u tom svetom ljudskom području urezuju se transcedentne boli koje se čak što više mogu odraziti i na njegovo psihičko-somatsko područje. Glavni uzrok tom negativnom ozračju je grijeh, bilo da se radi o nekom učinjenom zlu, požudnosti ili uvredi. Grijeh zarobljava čovjeka i priječi mu svaku komunikaciju s Bogom. Izolira ga od milosnog stanja komu po svojoj prirodi čovjek teži. Događa se urušavanje čovjeka u ponor beznađa i smrti. Nastaje, kako je kazala Majka Terezija, duhovna oskudica, odnosno osjećaj da nismo vrijedni ljubavi, da ljubav ne možemo niti dati niti primiti. U svojoj nutrini osjećamo beskrajnu prazninu što nas odvaja od našega bitka od našega identiteta, onoga što jesmo.

Svijest da smo nešto uradili krivo, nekome nanijeli štetu, uvrijedili ga, malo koga ostavlja hladnim i indolentnim. Redovito nakon toga se pojavljuje osjećaj krivnje. Krivnja (glas odgovornosti  i savjesti) zna biti jednako težak balast u našem životu i vršiti snažan pritisak na sveukupno čovjekovo djelovanje. Krivac redovito snosi za nešto moralnu i krivičnu odgovornost, a nema mogućnosti da to ikada ispravi. Čovjek se osjeća nemoćnim pa čestoput pokušava naći krivca izvan sebe. Nepriznavanje vlastitog grijeha ili krivnje još više pogoršava njegovu situaciju. Jedino priznavanjem grijeha i iskrenim pokajanjem moguće je načiniti preokret na bolje. Pokajanjem krivac biva moralno preporođen. Krivnja za koju se pokajemo ima još jedan puno dalekosežniji učinak. Ako se prema njoj korektno odnosimo može nas pokrenuti u pravcu jasnije spoznaje zloga i obraćenja k Dobru.

U situaciji kada "pukne“ duhovna konstelacija čovjek se osjeća kao da je u živom blatu. Nastupaju krivnja, optuživanje, uvrede, strahovi osjećaj besmisla. Osjećamo da smo krivnjom izdvojeni od milosti, odnosno da radi krivnje zaslužujemo kaznu i patnju. Predbacujemo jedni drugima, jedni druge optužujemo, prebacujemo krivnju na drugoga. Nastojimo svim silama utjecati na druge da se mijenjaju naglašavajući njihovu krivnju za sve ono radi čega moramo da patimo. Umjesto da se usredotočimo na strpljivo iznalaženje rješenja mi tražimo krivca, umjesto praštanja mi optužujemo sve oko sebe pa i samoga sebe. I ne slutimo kako svu mučninu patnje koju podnosimo priređujemo sami sebi jer u datom trenutku ne odabiramo pravi način razmišljanja i gledanja na stvarnost.

Na primjer kako često djeca znaju predbacivati roditeljima njihove postupke u odgoju kao razlog njihove sadašnje nemile životne situacije. Kažu: "Nikada im neću to oprostiti, ...". Kako često čujemo gdje se supruga zna naslađivati mužu (pijanici, propalici, grubijanu, ...); kada ga zadesi velika neugodnost, znade reći: "Neka mu je ..., nije bolje ni zaslužio. To mu je kazna za sve ono što mi je činio." I ne slutimo, kako se više borimo tim više tonemo u bezizlaznost i ponor zla. Dogodi se i to, da ako je jedno krene krivo onda sve ide krivo. Ako primjerice nakon žustre raspre postavimo sebi pitanje: "Radi čega je sve to uopće i počelo?", nećemo znati odgovoriti. Obično počne bezazleno. Nakon toga se "pljuvanjem" (okrivljivanjem, vrijeđanjem, ...) nakvasi sjeme zločestoće, jarosnim riječnikom se podgrije tlo u kome je zasijano sjeme grijeha i ono raste kao gljiva poslije kiše. Na kraju ispadne tako da se više bavilo lošim sjećanjima (zločestoćama) prošlosti nego stvarnim problemom trenutka sadašnjosti.

Što činiti kad uvreda zahvati čovjekovo srce, kada ga izdvoji od njegovog vlastitog istinskog identiteta, kada ga izdvoji iz ozračja ljubavi i uvede u prostore prezira i mržnje? Netko joj treba pomoći jer nije sposobna da si sama pomogne. Nije sposobna ljubiti. Naprotiv, plaši se ljubavi. Nije sposobna ponovo uspostaviti pozitivne odnose, odnose ljubavi i povjerenja sa svijetom. Neprijateljski stav obično prati ljubomora, srdžba, osjećaj iskorištenosti i prevarenosti. Sve to kazuje koliko je osoba preplašena radi nečega. Najprije u napadačkom odnosu dotične osobe isčitavamo njezin egzistencijalni strah i vapaj za ljubavlju i razumijevanjem. Umjesto da uzvratimo na napad još žustrijom obranom bolje je uzvratiti suosjećajno s mnogo ljubavi i razumijevanja.

Ponajprije treba osnažiti povjerenje u Onoga komu se uvijek može vjerovati, treba ponovno uspostaviti vezu sa Stvoriteljem, Ocem Ljubavi. Da bi se to dogodilo nezaobilazno je praštanje. Bez praštanja i molbe za oproštenjem nema ništa. Posvijestimo sebi činjenicu da našu odluku praštanja najviše priječi naša principijelnost, odnosno naš ponos (oholost). Govor o snazi poniznosti kao najuzvišenijoj kreposti može pomoći da se razbiju njezini kruti okovi. Tamo gdje nema praštanja ljubav je nemoćna, tu su joj vezane njezine iscjeljiteljske ruke. Ljubav je niježna i blaga, ona izrasta iz poniznosti i jednostavnosti. Praštanje je most po kojem se dolazi do mira i povjerenja. Kada se dogodi praštanje dogodit će se i spoj s Ocem izvorom ljubavi i života. kada se dotična osoba osjeti u Božjem zagrljaju sve biva drukčijim u njezinim očima.

Duhovnu uznemirenost, rastrgnutost, razdijeljenu cjelinu treba iznova iscijeliti. A obzirom na to da se radi o svetom području ljudskog bića, koje ograničeni čovjek nije u stanju zacijeliti, moguće je samo apsolutnoj Svetosti, a to je Trojedini Bog – Stvoritelj, Otkupitelj i Prosvjetitelj. Jedino Bog kao apsolutno svet, svojom svetošću i zahvatom svoje bezuvjetne ljubavi može liječiti rane nastale na ljudskom duhu. Da bi Bogu bio moguć iscjeljiteljski zahvat, treba iznova uspostaviti komunikaciju između ranjenog ljudskog duha, čovjekove osobnosti i njegove savjesti s jedne i Boga Iscjeljitelja – Isusa Krista s druge strane.

Vrijeme promiče i prolazi. Sve ono što se događalo u prošlom vremenu ostaje nepromjenjivo upisano u prošlost da svjedoči minulo vrijeme. Nitko od nas ne može promijeniti ono što je već minulo, što je se već dogodilo. Prošlost jednostavno više ne propada nama. Ona, kao i budućnost pripada Bogu. Jedino što pripada nama je sadašnji darovani nam trenutak kojim određujemo ono što ostaje zapečaćeno za vječnost. Što nam donosi sledeći trenutak možemo samo slutiti. Nitko to ne može sa sigurnošću znati. Zato, iskoristimo ovaj sadašnji trenutak za dobru odluku, odluku koju određuju jasne moralne vrednote. Pođimo u susret pravoj istini, obratimo se na novi život. Napustimo zauvijek sve one životne stranputice i utabane staze lažnog smisla (loše navike, negativne i ružne riječi, negativan i neprijateljski stav prema drugim ljudima. Prionimo uz molitvu i post da bi nas moglo zahvatiti novo svjetlo u kojem ćemo susresti Smisao života – Isusa Krista.

Teško je, ili je pak nemoguće  govoriti o potpunom zdravlju. Dobar vijernik dobro znade, ako želi biti konstantno duhovno zdrav da terba svakodnevno moliti. Uvijek prije lijeganja izmolili oslobođenje od svega što nas muči i stišće. Izmoliti iscjeljiteljsko milosrđe od onoga koji je apsolutno zdrav, a to je Stvoritelj, dobri Bog. Oni (agresivni) ljudi koji nas vrijeđaju u osnovi žele od nas iznuditi ljubav, razumijevanje i poštovanje, traže od nas pomoć. Svi smo mi dužni, kao aktivni članovi Crkve, posredovati milost Božju. Napaćeni svijet treba privoditi Kristu koji djeluje po Duhu Svetom i svijet čini novim, zdravim – svetim. Kada se susretnem s Kristom sve što proizilazi iz njegovog srca, pa i patnje ima svoju posebnu slast.

Opširnije:Uvrede i krivnja

Boli iz najranije mladosti

Čovjek po svojoj naravi, svojoj egzistenciji ima spoznaju da bi trebao biti dobar, djelovati pravedno po istini i živjeti samo ono što je lijepo. Ali se čovjek, istodobno vođen svojom vlasititom voljom, često puta opredijeli i protivno tim iskonskim vrednotama pa blokira funkcioniranje njegove duhovne strukture. Tako nastaju duhovne krize, životnom oskudicom duha, patnjama, bolima i propadanju čovjekova duha.

Najtragičnija u svemu je bezobzirnost prema onim patnjama koje nastaju od trenutka začeća pa sve do treće godine dječijeg života. Jako malo je onih koji ozbiljno shvaćaju patnje nastale u tom životnom razdoblju. A upravo u tom razdoblju nastaju najteže duhovne rane, takorekuć "smrtne rane" na djetetovoj duši. U tom razdoblju dijete proživljava razne traume i šokove koje postaju sudbonosno usmjerenje njegovog daljnjeg razvoja i ponašanja. Istraživanja su pokazala da svaki od nas u majčinoj utrobi osjeća svaku pojedinost. Djete osjeća čak i ako je prije njega u majčinoj utrobi bilo abortirano dijete, suosjeća i onda ako se roditelji dogovaraju o pobačaju. Dijete trpi ako je majka za vrijeme trudnoće morala teško raditi, ili je bila bolesna.

Majčini osjećaji se i te kako manifestiraju na dijete. Nerijetko se to odražava tako da se dijete osjeća nevoljenim i odbačenim. Ako se ne vodi dovoljno brige o djetetu i njegovom zdravom razvoju u njegov mladi život se uvlači strah i tjeskoba. Iz toga proizilazi nepovjerenje što neutralizira nadu u smislen život. Djeca kasnije postaju agresivna i depresivna, sklona kriminalnim radnjama, samoubojstvu, ovisnostima i slično. U tom ključnom razdoblju odlučuje se da li će čovjek kasnije vjerovati Bogu i ljudima ili neće. Dobro je poznato kakve reperkusije u sebi nose nepovjerenje, predrasude, sumnja, strah i mržnja. Čestoput se događaju razvojne blokade u intelektu ili emocijama, a često postaju i psihički bolesni, ili nesposobni za školu. Sve je to uglavnom rezultat manjka ljubavi i razumijevanja. Izuzetno je važno željeti i voljeti dijete da bi se ono moglo ispravno razvijati.

Koliko uopće razmišljamo na posljedice koje nastaju na djetetovoj duši kada ga ostavljamo kod djeda i bake dok boravimo i radimo u inozemstvu? Kako djeca reagiraju kada za njih nemamo vremena jer smo radi prezaposlenosti umorni i iscrpljeni? Djeca na primjer mogu čak njihov boravak u jaslicama ili vrtiću doživjeti kao pokušaj da ih se roditelji riješe, kao da nisu voljena. Osjećaju se radi roditeljske odsutnosti nesigurno i ugroženo. To se zna duboko urezati u srce djeteta koje tu bol nosi, a da i ne zna od kuda potiče bol i gdje joj je uzrok.

Najčešće uzroke za bolesne obiteljske pa i druge odnose treba tražiti upravo u ranama koje nastaju u vremenu od djetetovog začeća pa do treće godine života, posebice u vrijeme trudnoće. Te rane su izuzetno teške i bolne, a u isto vrijeme duboko potisnute u podsvijest, pa zato i zrače nemilosrdnu mučninu. Djeca kada porastu znaju i svoju djecu kažnjavati na isti način kako su to činili njihovi roditelji. Znamo se čuditi da  nam je dijete nestašno, agresivno (osvetoljubivo) ili nasilno, neznamo što smo krivo učinili u odgoju. Zaboravili smo da se prije njegovog začeća dogodio pobačaj, ili je upravo ono trebalo biti pobačeno. Zaboravili smo prepirke, rasprave i slično. Zaboravili smo kako nam je onda bilo sve važnije. A dijete? Dijete je trpilo i osjećalo se nebitnim, nevoljenim i odbačenim. Svojim neumjesnim vladanjem želi nas prisiliti da ispravimo tu nemilu sliku koja je usađena u njegovom srcu.

Opširnije:Boli iz najranije mladosti