Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

mico gasicSvijet je zahvaćen sve snažnijim procesom sekularizacije. Ljude se na sve moguće načine zavodi na stranputicu, u svijet bez Boga. Današnje se kršćanstvo izvana čini potpunim, daje izgled pravog života, ali religija vanjštine koja je iznutra prazna ne daje život. Kršćanstvo modernog svijeta je lažno, bez jasnog i iskrenog odnosa s Bogom i Isusom Kristom. U čovjekovoj duši se sve više nazire praznina koja ga na neopisiv način razdire i guši. Koči ga, veže i gura u ponor bez dna.

Želja da se bolje prepozna činjenično stanje i shvati kako bol i patnja nemaju zadnju riječ razlog je pisanju ovih članaka i baš ovakvih tema. Upravo tematika ovih stranica ide ususret toj nasušnoj ljudskoj potrebi, da svoj istinski smiraj nađe u Bogu koji ima rješenje za svako naše pitanje, odgovor na svaku našu nepoznanicu, lijek za svaku našu bol i muku i patnju. Ovo je govor jednoga u nizu mnogih iskustava Boga koji liječi, spašava i ostvaruje svoj otkupiteljski pohod u životu svakoga pojedinca koji uzvjeruje i prihvati Krista za svoj osobni put i život, po onoj Pavlovoj: " Umirem svijetu da bih živio Kristu".

Rubriku Bog liječi i spašava uređuje Mićo Gašić, evangelizator

Želite li gosp. Gašića osobno pitati ili mu uputiti sugestiju učinite to klikom ovdje

Problemi u obitelji

Obitelj je temelj i baza svake zajednice, zajednica u malome. Obitelj je mjesto gdje bi se trebala živjeti sigurnost, jedinstvo, blagodarenost, razumijevanje i ljubav. Iz obitelji izrastaju pojedinci upućeni jedni na druge u društvenom životu čineći tako društvenu zajednicu u velikom. Svaka osoba ima potrebu za društvenim životom, za suradnjom i međusobni dijalogom. Nitko nije sam sebi dostatan i izvan društva nitko ne bi mogao zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Pored toga svakom čovjeku je prirođena potreba za porodicom i društvenim životom. Unutar obitelji koja se sazdaje bračnom vezom rađaju se životi za (pomlađeni) poredak u kojem se živi. Djeca u obitelji stječu prva i osnovna znanja o principima življenja i sveukupnosti odnosa u društvenom životu. Kako će se formirati neka osoba ovisi o mnogo činilaca.

Malo je dijete u svemu upućeno na roditelje prije svega na majku. U prisutnosti roditelja se osjeća sigurnim i opskrbljenim sa svime što mu je potrebno za normalan rast. Zato je utjecaj roditelja, a kasnije i drugih osoba na djecu i njihove osjećaje i shvaćanja jako velik. Taj proces socijalizacije se dovija kroz proces učenja i usvajanja principa vladanja koje je u društvu prihvaćeno i poželjno. Neposredna sredina u kojoj dijete raste i razvija se utječe na oblikovanje djetetovog ponašanja, shvaćanja i djelovanja. Djeca opažaju događanja oko sebe i usvajaju stavove koji se prakticiraju kao opća norma življenja. Dijete će se učiti životu koji nije u sukobu s društvenim običajima, normama i propisima. U tom procesu socijalizacije najodgovorniji su roditelji. Od roditelja najviše ovisi izgradnja vlastite djece u odraslu osobu jer djeca uglavnom uvijek usvajaju stavove roditelja spram svih životnih situacija. Okolina koja nas okružuje ostavlja svoje dojmove na svakog pojedinca i nitko nije otporan njenom utjecaju. Primjerice, ako dijete obožava i voli svoje odgajatelje, poštuje ih i ima u njih povjerenja sigurno je da će u svoju ličnost ugrađivati mnoge njihove osobine onakvim kakve jesu. Identifikacija s odgajateljima je time jača što su djeca manja, odnosno manje kritična spram svoga uzora.

Strogi obiteljski odgoj po principu snagoe autoriteta podjaruje djetetovu čežnju za slobodom i neovisnošću i navodi ga na bunt i nepovjerenje prema roditeljima. Kada odluke koje djeca donose moraju biti u skladu s roditeljskim ciljevima i željama navodi ih da bojkotiraju ono što im se nameće. Ne žele živjeti ono što roditelji misle da je važno. Tu splasnjava povjerenje prema roditelju i odgajatelju. Kada se dogodi da se djeca ne mogu u svemu povjeriti svojim roditeljima, jer kod njih nisu nalazili pravog sugovornika za svoje potrebe i probleme, čeznu imati čiste, ponizne, iskrene i vjerodostojne roditelje. Čeznu imati roditelje koji će imati sluha za njihove razvojne poteškoće, slušati što i djeca misle i govore. Događa se da ih slušamo samo površno ne pridavajući pravi značaj onoga što nam govore. Djeca će to uočiti i razumjeti da su nam bitnije neke druge stvari. Sebe će doživjeti nebitnim i sporednim, zapostavljenim pa čak i odbačenim. U duši će duboko patiti.

Nakon napornog dana roditeljima je najveći prioritet konačno imati svoj mir i odmor. A djeca svakodnevno žele pitati roditelje za savjet, žele s njima razgovarati o sličnim problemima koje su i oni imali. U većini slučajeva naši odgovari su onakvi kakvi nama odgovaraju, koji se ničim ne uklapaju u način dječjeg razmišljanja. Zbog naše površnosti i manjkave pažnje namećemo djeci osjećaj nevoljenosti. Djeca ne žele samo slušati stroge propovijedi nego žele i sami biti slušani. Ako se to ne događa gube povjerenje u roditelja/e i idu onima koji ih hoće slušati. Da li uopće i naiđu na pravog sugovornika ili samo na nekoga koji zlorabiti njihovu nezahvalnu situaciju. Zaprepastimo se tek onda kada uočimo da su nam djeca počela konzumirati alkohol, pušiti marihuanu ili hašiš, uzimati neke droge i slično. Tek tada, kada je obično i kasno, shvatimo da je neželjeno vladanje djeteta u biti odgovor na neodgovorno i sebično roditeljsko držanje što je djetetovu životnu situaciju učinilo neizdrživom i bezizlaznom.

Ovisno o prilikama društvenog življenja ovisi i odnos pojedinca prema općim dobrima i vrednotama. Opće je poznato kako te prilike nimalo nisu svijetle. Ekonomske i političke neprilike, gospodarske krize, napetosti i ratovi i drugi neredi koji iskrsavaju u društvenim odnosima opterećuju ljudsku svakodnevnicu i čine odnose među ljudima neblagodarenim i nepodnošljivim. Mir i ljubav o kojima je nevjerojatno puno svakodnevnog govora na televiziji, novinama i na svakom drugom mjestu ishlape i prije nego se do kraja izuste. Ljubav i mir su lukavo pokriće za podmukle igre i interese usko povezane s ljudskom uskogrudnošću i koristoljubljem. Zato i ne čudi da svakodnevne životne (ne)prilike čovjeka više odvraćaju od dobra i potiču na zlo (usp. GS,25). Nerijetko čovjek zastupa uvjerenja suprotna zdravom ljudskom razumu i razboritoj spoznaji stvarnosti.

Mudar čovjek ne kaže sve što misli, ali zato misli sve što kaže. Govori pošteno, makar što da misli.
(francuska poslovica)

Zreo čovjek trebao bi svoje odluke donositi nakon temeljnog, nepristranog i objektivnog promatranja i realnog iskustva stečenog na osnovi razboritog razmišljanja i potpuno svjesne odgovornosti. Mogli bismo bez imalo grižnje savjesti poduzimati sve, ako znamo da je to što činimo dobro i korisno. Da li uistinu vjerujemo u ono što govorimo, i živimo li ono što govorimo? Svjedočimo li uistinu na temelju pozitivnih životnih iskustava? Da li umijemo dovoljno razlikovati kada su u pitanju požudni motivi ili pak kada su naši stavovi utemeljeni na osnovama stvarnih i općeprihvaćenih moralnih vrednota? Nije baš uvijek tako. Naši osobni interesi, općedruštveni stavovi i predodžbe o životu često mogu biti određeni onim što se duboko ukorijenilo u nama krivim odgojem, odnosno usvajanjem krivih stavova. Tako skrivene i potpuno nesvjesne potrebe mogu dominirati u našem životu iako su u potpunoj suprotnosti s našim realnim razmišljanjima, nadarenostima i sposobnostima. Svi konflikti, strahovi, sumnje, stereotiopi, predrasude i drugi "nerješivi" problemi u obiteljskim i društvenim odnosima su samo izvanjska slika – simptomi onoga što je u određeno vrijeme i pod određenim prilikama kolidiralo s normalnim i moralnim odgojem i rastom.

Opširnije:Problemi u obitelji

Što je čovjek?

U istini se čovjek nanovo rađa. Ne bježi od nje, i nikada joj ne okreći leđa;kakva god da jest ona uvijek oslobađa.

Između Neba i Zemlje ima mnogo stvari za koje naša školska mudrost nezna.

(Hamlet)


Tražeći istinu o sebi, drugome i svijetu, čovjek neminovno nailazi na Boga – Ljubav, koji se kao čovjek darova ljudima za njihovo osobno spasenje, kao dobri Samaritanac, kao čovjekov suputnik i to na najkonkretniji način, najbliži čovjekovoj spoznaji, odnosno najnaravnijim željama ljudskog srca i razuma. Bog se čovjeku nudi kao nepogrešivi Put i Istina (što uvijek oslobađa) po kojima koracamo do Misterija, prepoznavajući svoje vlastito lice i svju pripadnost Ocu kao njegova stvorenja.

Egzistencijalna pitanja vezana uz vlastito JA su prvi pravi korak u traženju istine, ali i otkriću stvarnih dimenzija vlastitog bitka – osobnog JA. Čovjek nastoji spoznati smisao vlastitog života - egzistencije i svoje intelektualne ograničenosti kao i ograničenosti u vremenu i prostoru u odnosu na neograničeni trancedentni Misterij – Boga koji se javlja negdje duboko u nama, kao netko koji živi s nama naš život, koji izranja iz dubine naše egzistencije u svim pojedinostima života. Bog je vječna sveprisutnost u sunčevom sjaju, u tiloj noći, u burnoj grmljavini, Bog je i u prelijepom cvijetu, u jutarnjoj rosi, Bog je kod rođenja, kroz život i u smrti, Bog je svagda i svugdje.  Nezaobilazna je spoznaja da Bog nije nikakav plod ljudske mašte, mudrosti iliti filozofskog razmišljanja, nego da je on Gospodar, Stvoritelj, posrednik i gospodar ljudske povijesti, onaj koji određuje egzistenciju svega svijeta i svakog pojedinca - kroz svoje samootkrivanje po Abrahamu, Jakovu, Izaku, Mojsiju, ... , prorocima, kroz Objavu po vlastitom Sinu – Isusu Kristu.


Prostor koji nas okružuje prepun je tvari koje naš kontigentni ljudski organizam nije u stanju svjesno realizirati, kojeg ne vidimo, a svjesni smo njegova postojanja. Ili pak, ako iz određene udaljenosti posmatramo vozilo koje se kreće, onda vjerujemo da njime upravlja čovjek – vozač iako ga iz te udaljenosti ne razaznajemo u vozilu. Jednostavno znamo da vozilom treba netko upravljati da bi se ono pokretalo. Dakle mi vjerujemo u stvari i ljude što je svojstveno prirodnoj razini ljudskog shvaćanja. Neizbježno se suočavamo s činjenicom da postoji nešto iako se ne može predočiti, što ne možemo shvatiti.  I to zavrjeđuje dužno poštovanje jer čovjek vjeruje i u njegovu postojanost. To nazivamo vjerom u objavu u nešto nevidljivo što se kao postojano potvrđuje činom. Vjetar prepoznajemo po njihanju grana, glazbenika po zvuku glazbala, svjetlo po refleksiji itd. Vjera je iskonska ljudska potreba koja se izražava u smislu vjere u stvari i vjere u čovjeka, te konačno kao vjera u Boga. Vidno je kako čovjeka prožimlje njemu svojstvena  prirodna vjera kao i ona objavljena. 

Atom kao osnovna čestica materije svemir je u malom s točno određenom težinom elektrona koji je 1839 puta manji od neutrona, a on je pak približno jednak veličini protona. Taj savršeni odnos funkcioniranja unutar atoma ukazuje na jednako savršen plan po kojemu je jedino moguće povezivanje atoma u molekule tvoreći tako materiju koja nas okružuje i čini ovaj svijet vidljivim, materijalno postojanim. Gdje je čovjekovo savršensvo koje si s ponosom pripisuje u odnosu na taj mali svemir kojeg zovemo atom? Krije li se stvarnost samo iza onoga što se može shvatiti, što se može pretpostaviti? Što nastojimo opravdati našim spekulacijama? Svjetlost je zanimljiv slučaj ljudske spekulativne sklonosti. Za nju se tvrdi kako je ona pojava valnog prijenosa materije. Međutim, sasma je razumljivo kako svjetlost postaje vidljiva tek kada odsijava, kada se reflektira od druge predmete ili materijalne partikule u zračnom prostoru.  Što je vjetar, kako ga vidimo? Što su to zvučni i drugi valovi? Što je to elektricitet, što je to energija?


Antropolog Max Scheler (1874. - 1928.) razmišljajući o transcedentno – psihološkim tj. metafizičkim osnovima na kojima počiva čovjekov bitak, uviđa da su pneumatološke vrednote nosi-telji onog vječnog u čovjeku, dakle s onu stranu čovjekova svijeta egzistira neki oblik “nadsvijeta”. Čovjek ne može razumjeti tu višu instancu postojanja iz vlastite perspektive svijeta. Kao što dijete u utrobi majke nema viziju svijeta izvan utrobe osim što može samo naslućivati. Ili pak životinje koje dresiramo da nam služe iz svoje, niže razine nemogu znati radi čega to čine i kakav plan s njima ima njihov vlasnik. Uzdizanje u više instance kojima je cilj ostvarenje vječnih vrednota moguć je jedino putem vjere. Na ova razmišljanja nadovezao se i ruski ontolog Nicolai Hartmann (1882.-1950.) razlučivši distinktivne (razdvojive) slojeve čovjekova bitka kao što su tjelesno, duševno i duhovno i pripisao svakoj od tih razina odgovarajuću znanstvenu granu. Čovjeka se može bolje spoznati tek kada ga promatramo kroz prizmu zasebnih razina koje čovjeka kao takve čine cjelovitim. Ako zanemarimo bilo koju razinu čovjekova bitka nauštb druge, utoliko smo ga oskrvnuli kao cjelinu. A čini se da je ono nevidljivo u čovjeku mnogo značajnije od materijalnog i vidnog.


Što je to bitni čovjekov sadržaj, njegov bitak, postojanje, njegova egzistencija?

Što je to u čovjeku što on naziva  “ JA”


Čovjek se postavlja glavnim akterom povjesnih demijurških težnji, čeznući za moćima Stvoritelja, za apsolutnim iako je kao biće determiniran, tj. podložan uvjetima, bilo da je riječ o biološkim, psihološkim ili sociološkim uvjetima, te u tom smislu i ne može biti slobodan. Viktor E. Frankl jasno ukazuje na činjenicu da čovjek nije slobodan od uvjeta. Uopće nije slobodan od nečega, već je slobodan za nešto, što će reći  nije slobodan za zauzimanje stava prema svim tim uvjetima. Dok je čovjekov duh u isto vrijeme slobodan unatoč biopsihološkim ovisnostima. Kako čovjeku pomoći da se može osloniti na snagu vlastitog duha kojeg se ničim nemože ograničiti osim ako čovjek sam prihvaća ograničenja kao takva? Ako govorimo o duhu koji se krije u životu općenito, o višim instancama funkcioniranja stvari koje prožimlju naš svijet materije držeći sve u savršenom međuodnosu pokretljivosti i trajanja, uočavamo kako je na djelu “viša inteligencija” koja sve drži pod savršenom kontrolom i redom. Gdje je izvor mislima i inteligenciji kao promotorima sveukupnog ljudskog napretka i razvoja? Što je to ljudska savjest? Kakve su naše pretpostavke o našem duhovno – egzistencijalnom zdanju?


O čovjeku se tako puno govori, a tako malo zna. Pravu sliku čovjeka vidimo u osobi Krista, u kojoj se Bog objavio kao čovjek, a pri tome je i nadalje ostao Bog. Slika čovjeka objavljena u Kristu je jedina prava slika čovjeka koji je ostao usko povezan s Bogom – Ocem i Gospodarem, besprijekoro Mu vjerovao i u svemu prihvaćao Njegovu volju. Bog se čovjeku objavljuje na najrazličitije načine. Jednom kao vodič ili pak kao prorok, pa onda kao onaj koji nas uči, kao naš suputnik i prijatelj duboko zainteresiran za ljudsku sudbinu. U isto vrijeme kao onaj koji nas razumije, ljubi i tješi, pa čak i kao onaj koji za nas umire – koji nas otkupljuje i spašava. Bog nam se objavljuje kao onaj koji nas nadahnjuje, produhovnjuje, čini nas duhovitim, ispunjenim duhom. Po tom istom Duhu i naš život ima smisla. Vjera je dakle potpuno predanje onomu u koga se ima potpuno povjerenje, koga se iznad svega voli, za kojega se ne žali žrtvovati i vlastiti život. Bog nam se dakle neprikosnoveno objavljuje po znakovima i riječima, po djelima i gestama, a najprirodnije našem shvaćanju  po svojemu Sinu - Isusu iz Nazareta. Bog nas svakodnevno miluje jutarnjim buđenjem, prekrasnim cvijetnim mirisima živahnog proljeća, svud oko nas mami nas čudom života u prirodi svud oko nas.  

Je li i tvoja slika kao čovjeka sadržana u slici Boga – Isusa Nazarećanina?

Čezne li i tvoja duša za stvarnom spoznajom vlastitog bitka i njegovim  i zvorištem?


Čezne i te kako,  jer sve duše čeznu za tom spoznajom!


... navješćujemo mudrost Božju ... Nju nije shvatio ni jedan od knezova ovoga svijeta.

Jer da su je shvatili, nebi Gospodina slave razapeli ( 1 Kor 2, 7 - 8).

Opširnije:Što je čovjek?

Uvrede – rane iz prošlosti

“Nemojte gledati na ono čega se odričete nego na ono što dobijate kroz ta odricanja”

Nijedna uvreda ne peče tako žestoko kao uvreda bližnjega, uvreda tvog dotičnog koji živi i dijeli s tobom dobro i zlo. Nekako, kao svatko drugi ima pravo reći, misliti i činiti što je njemu drago,  samo neka nema baš nekog direktnog dodira sa mnom. Drugome se nekako i lakše prašta. Ali svom bližnjem, uh to ide jako teško ili nikako. Čudni su i pomalo nerazumljivi naši stavovi spram drugih ljudi. Mi očekujemo da nas drugi uvažavaju, priznaju i prihvaćaju, da nam plješću i hvale nas, da nam govore (samo) lijepe stvari, da nam misle i čine samo ono što nama godi, što godi našem egu. Ego je nevjerojatno sposoban kod stavranja iluzija. Rado manipuliramo drugima da bi zadovoljili svoje potrebe. A vlastiti ego je, svojom iluzornošću, mnoge razočarao. Naš ego očekuje da od drugih dobijemo i ono što ni sami nismo u stanju dati. Odnosi koji baziraju na egu su odnosi trgovine i loše se uklapaju u okvire stvarnog životnog smisla koji bi trebao ispunjati očekivanja čovjekovih dubina – njegove duše. Očekujemo da nas drugi ljube i poštivaju, a priznajmo sami sebi koliko smo spremni to isto činiti drugima!? Ako smo slučajno i činili takvo što onda to važemo u miligramima i gledamo naplatiti lihvarski s visokim kammatama.

Odnosi na tim osnovama ne mogu funkcionirati, oni pucaju i na tom rascjepu nastaju rane, boli i (neoprostive) uvrede. Da bi nekoga doživjeli kao svoga prijatetlja on bi morao biti veliki lackator i lackati se našoj požudnosti i umišljenosti. No tko su pravi prijatelji. Nisu li to oni kada to njima odgovara, a u času nevolje te ostavlja sama, okreće ti leđa i tvoju sramotu iznose u javnost. Je li prijatelj samo za stolom, kojega nigdje nije u času nevolje (usp. Sir 6,8-12). Prijatelj je više od prijateljevanja za stolom i u lagodnim prilikama. Dobar prijatelj ne lacka našem egu, nego govori u skladu sa savješću. On kazuje istinu i ukazuje na moguće loše posljedice. Pokušava spriječiti da dođe do najgorega. On ne šuti laži, neistini i nepravdi, nego odmjereno mudro i dobro smišljeno nastupa i izlaže svoje mišljenje tako da ga njegov sugovornik (prijatelj) shvati i razumije.

Čestoput smo i sami krivi da nam prijatelji ne mogu biti pravi prijatelji. Mi im svojom tvrdokornošću to ne dopuštamo. Jednostavno ne prihvaćamo govor o sebi na način nama ne prihvatljive istine. Ako nam netko ukazuje na naš krivi stav, viđenje, mišljenje ili djelo mi ga doživljavamo kao nekoga koji nam zavidi, ljubomoran je na nas ili u najmanju ruku želi nam pobrkati naše planove. Ljuti smo na njega, a on nam je želio samo pomoći. Doživljavamo ga kao svog neprijatelja. Kad je u pitanju odnos s članovima uže ili šire obitelji tada je situacija još drastičnija. Tu svoje sugovornike ili partnere doživljavamo kao vlastita sredstva nad kojima imamo nadmoć i snažnu dominaciju pa od njih očekuju da doslovno igraju svaku notu onako kako je mi odsviramo.

Onako kako mislimo, tako i vidimo, kažu stari i mudri ljudi. Smiren um i srce puno ljubavi proniču čiste i ljubavlju natopljene misli. Kada našim srcem i umom upravljaju sjećanja na nelagodnu prošlost onda je sustav pozitivnog u nama blokiran pa sve gledamo kroz prizmu opreza, sumnji bojazni – nepovjerenja. Kako graditi odnose s ljudima bez povjerenja prema njima. Nemoguće je!!! Nedaj Bože da bi se netko na nas naljutio (bio nesuglasan s našim stavom), osjećamo se napadnutim i ugroženim od te osobe, zato je odmah deklariramo kao svoga neprijatelja. Sve što nam je bliži u rodu tim je i veći neprijatelj. Uvijek je osoba na suprotnoj strani u krivom, a ja sam uvijek u pravu. I ne primjećujemo kako se mali milion negativnih iskustava dotadašnjeg života prikopčao poslednjem stavu prema toj osobi. Koliko li se predrasuda, strahovanja i strepnji uklapa u sliku bilo koje životne projekcije koja je kamen spoticaja međuljudskih odnosa.

Većina nas na stvarnost gleda iz vlastite perspektive i sliku stvarnosti i svijeta uopće donosimo na temelju vlastite projekcije i mišljenja. Vjerujemo da ono što gledamo i opažamo proizilazi kao nepogrešiva slika našeg razbora. Ono što naše oči vide i uši čuju pretvoreno u sliku i oblik jest ono materijalno. Život i odnosi nisu samo materijalni to bi bila trgovina. Život je mnogo viđe od toga, to je sadržaj duha, a njega ne možemo vidjeti i čuti. Ako vjerujemo samo u ono što nam kazuje vlastita percepcija bit ćemo jako daleko od istine. Stara mudrost veli: "Mi nismo sposobni izreći istinu, mi je možemo samo čuti od drugih", a to teško prihvaćamo. Tako materijalizirana stvarnost (vlastita istina) bit će stalno uvjetovana prilikama i događajima našeg okruženja. Malo tko pomišlja na vrlo važnu činjenicu da je praktički nemoguće naći (makar) dvije osobe na svijetu da jednako misle i da imaju istu predodžbu stvarnosti, makar živjeli u istim okolnostima i pod istim uvjetima. Zato je ludo očekivati da drugi jednako vide i isto misle što i ja. Mnogi to tvrde i nastoje uporno na tome insistirati što je boleasna paranoja. Stoga i ne čudi da su odnosi i komuniciranje među ljudima na tako lošem glasu.

Ono što mi projiciramo prema vani, prema drugim osobama je upravo sadržaj naših misli iskonstruiranih na temelju životnih iskustava. Dakle, mnoge slike iz prošlosti pohranjene u podsvijest vrlo lako se prilijepe u projekciju zbivanja (mišljenja) u sadašnjosti. Prošlost i sadašnjost se stapaju u jednu zamršenu mutaciju i naš razbor nije sposoban našu trenutnu situaciju vidjeti onakvom kakva uistinu jest. Čest je slučaj da neriješeni sukobi iz prošlosti, u drugom ruhu i prilikama, izlaze na svjetlo dana u sadašnjosti ali navezani na druge, ničim krive, osobe. Glavni razlog je ranjenost u prošlosti koju više ne možemo riješiti i ispraviti ljudskim sredstvima, a to uporno želimo, što je najgore, s osobama koje s tim nemaju baš neke naročite povezanosti. Dovoljan je osjećaj dominantnosti nad nekom osobom ili pak da se određena situacija uklapa u kontekst, u podsvijesti pohranjenog, konflikta.

Opširnije:Uvrede – rane iz prošlosti

Strahovi! Od čega?

Kada se dijete rodi normalno je da odmah zaplače. Plač djeteta u tom trenutku govori puno. U prvom redu ono napušta ugodnu i sigurnu poziciju koju je imalo u majčinoj utrobi. Majka se za sve brinula i svime ga opskerbljivala. Od trenutka rođenja sve to (vremenom) ono mora obavljati samo pa čak i udisati životno važan zrak. Ima još nešto radi čega djeca plaču. U čovjekovoj (dječijoj) podsvijesti duboko je usađena spoznaja o smrti i umiranju. Tako se može govoriti i o plaču zbog egzistencijalnog straha. Dakle, strah je nešto s čime se čovjek prvo susreće odmah poslije rođenja. Strah za vlastiti život, strah od smrti. Zvuči nelogično ali je uistinu tako jer smrt je vjerni pratitelj svakog pojedinačnog života. U svakoj životnoj situaciji smrt može stupiti na scenu i preuzeti inicijativu u "svoje ruke". Čovjekove infantilne želje usredotočene su na svemoć i besmrtnost i stoga u svojoj podsvijesti si ne možemo posvijestiti vlastitu smrt nego naprotiv besmrtnost – vječni život.

Strah proizilazi iz čovječijeg nepovjerenja prema nekome ili nečemu što može ugroziti njegov život. Nepovjerenje razdvaja ljude, budi osjećaj stalnog opreza – stanje alarma, stalne opasnosti od svega i svakoga. Čovjek se radi svoga nepovjerenja nevjerojatno mnogo napreže kako bi se zaštitio od svega onoga što mu postaje potencijalnom životnom opasnošću. Počinje sumnjati u sve pa i u samoga sebe. Ima predrasude prema svemu i svakome. Strah čovjeka čini nesposobnim da komunicira i surađuje s Bogom i ljudima. U strahu se čovjek izolira u samoću, u svemu vidi prijetnju svome životu.

Povjerenje je čovjekova stečevina. Povjerenje se iskazuje već od malih nogu. Čovjek/dijete vjeruje roditeljima, učiteljima, profesorima, liječnicima, svećenicima, ljudima, ... Čovjek naprosto u sebi nosi egzistencijalno povjerenje, on ne može živjeti bez povjerenja, bez čvrstog oslonca u životu. Tijekom čitavog života traži pouzdan oslonac na kojeg se bezuvjetno i sigurno može osloniti. U koga može imati apsolutno povjerenje. Čovjek jednostavno sluti da se može jedino u Boga pouzdati, jedino njemu do kraja otvoriti (povjeriti) – pravo vjerovati.

Nažalost, vjera i povjerenje su tako suptilni, preosjetljivi. Ako zakažemo na području povjerenja ugrožavamo egzistencijalnu sigurnost druge osobe. Kada se na mjestu vjere i povjerenja između čovjeka i čovjeka, čovjeka i Boga postavi laž, neistina, sumnja, grijeh – Zli, čovjekov život zaposijeda strah. Nastaje strah od konkretnih životnih situacija kao prijetnji (Demaklov mač) vlastitom životu. Stoga, za strah se može reći da je pomanjkanje vjere, pomanjkanje povjerenja. On je simptom, pokazatelj da s našom vjerom nešto ne štima. Da nam je vjera oslabila, da pada – da je treba ojačati.

Čovjekova svakodnevnica ispunjena je pored ugodnih situacija i raznim brigama, patnjama i tjeskobama. Ljudi žive u strahu za vlastitu egzistenciju. Čovjeka muče razni strahovi: strah od materijalne nezbrinutosti, strah od ljudi, obveza i odgovornosti, strah od zatvorenog prostora (klaustrofobija), velikih prostora (agorafobija), strah od psovki, crvenila (eritrofobije), drhtanja (tremorefobija), uroka, magije, demonskih sila itd. Čovječanstvo je bolesno od strahova. Najteži oblik je strah od smrti koji je ujedno podloga svim ostalim strahovima. Uporište svih naših tjeskoba iz kojih se razvijaju strahovi je grijeh-zlo- Zli. Za svako svjesno počinjeno zlo ili grijeh čovjek očekuje odgovor nekakvom kaznom. Postaje osjetljiv na one osobe ili stvarnosti prema kojima je učinjen grijeh, strahuje da mu to ne uzvrate. Strahuje od Boga i Božje kazne. Izigrano je povjerenje u odnosu na konkretnu osobu. U njihove odnose se uvlači sumnjičavost. Sumnja, odnosno nepovjerenje odvraća čovjeka od onoga komu se može apsolutno vjerovati, od Boga. U strahu se čovjek vlada nelogično. Bježi od onoga koji mu jedini može pomoći.

Vjerujmo Bogu koji ima sve odgovore za sve naše probleme i nepoznanice. Biti slobodan od strahova znači ne gledati u strah, nego se okrenuti Bogu koji nas ljubi i koji nas je iz ljubavi stvorio. Obratitimo se Bogu koji je uvijek tu s nama u svakoj životnoj situaciji. Napustiti svijet znači biti slobodan od patnji. Isus nam jasno kaže: “U svijetu ćete imati samo nevolju i ljudi će umirati od strahova od očekivanja onoga što će se desiti svijetu”. Bog jako dobro poznaje našu ljudsku narav, naše svakodnevnice koje nas odvlače od onoga što je vječno. Nije slučajno toliko puta (netko je izbrojao 366 puta) spomenuo u Svetom pismu riječ neboj se! . Dakle, poručuje nam kako je svaki dan s nama. Ne boj se ja sam s tobom, samo vjeruj, rekao je Isus Petru dok je hodao po vodi. Izlaz iz straha je samo u Bogu. Uspostavljanjem povjerenju u Boga, vjerujući njegovoj dobroj volji i oslanjajući se na njega nestaju svi strahovi.

Navest ću jedan specifičan primjer kako se strah-ovi mogu ukorijeniti u našem životu, našem bitku. Mlada medicinska sestra radi bolesnog straha od aids-a napustila je zaposlenje u jednom staračkom domu, ali strah nije popuštao. Dapače, reagirala bi na svaku pjegicu sumnjom da je zaražena tom opakom bolešću. Svakodnevno je bila opterećena mišlju kako se ta epidemija širi u sakom kutku, trgovini, uredima, ... Često si je u snu predbacivala krivnju za smrt ljudi koji bi u toj ustanovi umirali. Zašto? ...

Ustanovljeno je tijekom uspješne terapije kako joj je kao šesnaestogodišnjakinji jako smetalo očevo hrkanje, kako jede, kako se grebe, ... Željela je njegovu smrt, iako je on kao otac bio dobar i jako savjestan. Otac je umro od srčanog udara. Doživjela je to kao da su ga ubile njezine misli, te da i sama zaslužuje smrt. Za svoju krivnju, što ju je podsvjesno opterećivala, isčekivala je  prikladnu Božju “pravdu”. Vjerovala je da će se to dogoditi kroz tu opaku bolest. Poučena da treba uspostaviti jasan i čvrst odnos s Bogom kako bi ponovo bila dionikom u vrtu Božjeg milosrđa i ljubavi. Naime, da Bog ne gleda na naše stvarnosti iz naše ljudske perspektive, nego iz perspektive bezuvjetne ljubavi i praštanja – onako kao to samo Bog zna. Razumjela je i uživala Kristov mir i njegovu blizinu.

Isus je jasno rekao: "Nisam došao suditi nego liječiti slomljena i grijehom ranjena srca". Mnogi strahovi nastaju upravo zato jer si stvaramo iskrivljene slike o Bogu kao strogom sudiji. To međutim nije tako. Bog je naš uistinu Otac ljubavi i razumijevanja. Bog se doduše ne miri s grijehom i osuđuje grijeh ali ga jasno razlučuje od grešnika s kojim suosjeća u njegovoj patnji i želi ga osloboditi svake grižnje savjesti i svakog tereta grijeha. Sjetimo se evađeoskog događaja s bludnicom u Šimunovoj (farizeja)  kući. Isusu je bilo dovoljno njezino raskajano srce i njezina vjera u Kristovo mesijanstvo. Bili su joj oprošteni grijesi.  Vjera se odnosi na svakog pojedinca, a Bog svakoga od nas bezuvjetno ljubi usprkos našim greškama i slabostima. Duša naša nalazi svoj smiraj samo u Gospodinu, kako reče sveti Augustin. Vjerujmo Gospodinu, kažimo mu tko smo i što smo bez izvijanja i uljepšavanja. Stanimo pred Gospodina baš onakvi kakvi jesmo. Takve nas on želi i baš s takvima želi graditi čvrste odnose. Otvorimo mu svoje srce, vlastiti mir najdubljih dubina svoje duše i pustimo Gospodina neka nam govori, neka nas mijenja, neka nas iscjeljuje – uvodi u blaženstvo mira.

Opširnije:Strahovi! Od čega?

Uvrede nastale u utrobi majke

O svjesno nanesenim uvredama se može još i razgovarati ili raspravljati. Ali one uvrede koje nas, duboko urezane u podsvijest opterećuju i muče, predstavljaju izuzetno velik i ozbiljan problem u općim međuljudsim odnosima. Iskustvo je pokazalo da je najveći broj duhovnih boli i uvreda nastale upravo u fazi nesvjesnog dijela života. To je period od zažeća pa do druge ili treće godine života. Uvrede i rane nastale u tom periodu (urezane u čovjekovoj duši) su najteže.  Prije svega velika je zabluda kako osoba pravo spoznaje tek  kada je sposobno realizirati slike i događaje onakvima kavi jesu, kada postaje svjesno onoga što se odnosi na njega. Činjenica je da svaka osoba od samoga začeća realizira sva događanja vezana uz njezinu osobnost, bilo da se radi o lijepim ili ružnim stvarima. Dijete u utrobi majke već od trenutka začeća upisuje (pohranjuje) u svoju duhovnu memoriju sve događaje i stvarnosti posredestvom vlastite duhovne stvarnosti i majčinih osjećaja. Izvanjska stvarnost  se duboko urezuje u duhovnu podsvijest i nju se nosi kroz čitav život.

Dogodi li se neočekivana trudnoća kod neke djevojke, dijete doživljava šok i strah kojega preživljava njegova majka. Ako li se slučajno pomišlja na pobačaj dijete doživljava direktnu prijetnju vlastitom životu. Ako se razgovara o pobačaju ili se majku maltretira radi trudnoće dijete se osjeća neželjenim, odbačenim i suvišnim.  Osjeća se teretom svojoj majci i u njegovo (dječje) duhovno biće se urezuje kriva krivica, dijete se osjeća krivim da majka mora patiti i osjećati nelagodu samo zato jer  je njega zatrudnjela. Ako majka trpi ili mora teško raditi, ako se nema dovoljno obzira za njezino trudničko stanje i dijete se osjeća nevoljeno i necijenjeno. Ako je bio težak porod, ako je majka puno patila pod težinom bolova dijete osjeća krivicu da se majka radi njega morala jako mučiti. Ako je nekim slučajem oko vrata bila omotana pupčana vrpca dijete će kroz život pratiti egzistencijalni strahovi. Ne pokazuje li se dovoljno pažnje djetetu dok je mala beba doživjet će to kao da je suvišno i nepoželjno. Posljedice tih prenatalnih i postnatalnih nepravdi osjećaju se tijekom čitavog života.

Svi faktori koji mogu utjecati na čovjekovu duhovnu stvarnost u odrasloj dobi još više to mogu kod onih malenih slabašnih i nemoćnih stvorenja. Svaka pojedinost je važna za duhovni razvoj djeteta. Dijete svjesno doživljava svaku pojedinost koja se oko njega događa. Osjeća da li je bilo željeno, da li se njegovom životu radovalo ili ne. Dijete konstantno suosjeća s majkom da li su joj trudnoća i porod bili teški, je li moralo biti inkubirano radi prijevremenog poroda, je li otac bio nazočan kod poroda. Dijete osjeća i kada netko radije želi da bude dječak ili curica i ako je želja suprotna dječijem spolu dijete se uplaši, osjeća se neprihvaćenim, strahuje za svoj život i za ono što se predbacuje majci. Dijete se osjeća odbačenim i nevoljenim ako ga ostavimo kod djeda i bake ili u jaslicama, kasnije u vrtiću ili ako je moralo biti u bolnici bez roditelja. Najfatalnije pri tome je to što djeca kroz čitav život nose tu duboko urezanu bol, a da i neznaju odkuda dolazi. Stalno imaju nešto za predbaciti roditelju-ljima, osjećaju da nešto stoji u krivome i stalno rebeliraju iako za to i nemaju baš jasan razlog kao opravdanje za njihovo vladanje, postupke i oportunizam. 

Sve što se roditelji više trude oko, na takav način, ranjene djece ona se sve više udaljavaju od roditelja, osjećaju sve veće nerazumijevanje i neprijateljstvo prema sebi. Pribjegavaju taženju žeđi za tim manjkom ljubavi, prihvaćanja i uvažavanja kroz razne materijalne ugode. Čežnja za ljubavlju prerasta u požudu koja onda rađa ovisnost – bježanje od stvarnosti u svijet irealnih vrijednosti u svijet samouništenja. Samouništenje je odgovor na osjećaj odbačenosti i nevoljenosti. Ako nisam željen-a, suvišan-na sam u ovome svijetu, nitko me ne voli i moram otići. Ako već moram otići, misli dijete, onda idem kroz svijet snova i iluzija, jer i sam-a sam iluzija.

Mora li tome biti tako? Moraju li se životne pogreške, krivi stavovi proizišli na sebičnosti, nesnalaženje u određenoj prilici, mrmljanje na stvarnost novog života u majčinoj utrobi (dijete) itd., u obliku rana, uvreda, boli i patnji nositi kroz cijeli život i time "nepotrebno" opterećivati sve oko sebe? Samo je malo potrebno i da sve to bude onako kako to i treba biti, onako kako si to obično i želimo. Što treba činiti? Treba dobro propitati svoj (ne)roditeljski odnos prema svome djetetu od samog začeća, pa i na vrijeme prije začeća, odnosno pod kojim oblikom ljubavne predanosti je začeto dijete pa sve do datog trenutka – do danas. Uočiti sve neispravnosti i nerealnosti u vladanju prema majci i djetetu.

Ako je bilo nepravednosti i pogrešaka treba na temelju toga izvući logičan zaključak u skladu s djetetovim postupcima. Nastojati s djetetom razgovarati o tom periodu i objasniti mu kako su se stvari događale i zašto. Moliti za oprost pokazujući koliko nam je žao da se to i to dogodilo baš tako. Dobro je porazgovarati s razboritim svećenikom ili s nekom osobom osposobljenom za duhovno pomaganje – hagioterapeutu ili u Centar za duhovnu pomoć. Uvjet je uvijek međusobno praštanje i povjeravanje Bogu da on u osobi svojega Sina Isusa Krista prođe kroz svaku od tih vremenskih (ne)prilika i izljevom svoga milosrđa i ljubavi iscijeli svaku nastalu ranu čineči novo zajedništvo međusobnog povjerenja – liječeći rane, boli i narušene odnose.

Iskustvo pokazuje kako je potrebno uložiti jako puno napora da bi se obnovilo narušeno povjerenje, izgradila i ojačala vjera u Boga – jedini izvor pravoga mira, ljubavi i razumijevanja. Važno je imati na umu da zlo crpi svoju snagu od Zloga – nadnaravnog (duhovnog) bića koje nadilazi čovjekove ljudske sposobnosti pa je čovjeku nemoguće oduprijeti mu se bez Božje pomoći, bez Božjeg milosnog zahvata. Bilo kako zli će se opirati i boriti svim sredstvima nebi li zadržao osobu pod svojim utjecajem odvraćajući je od Boga. Utječemo li se stručno osposobljenim ili posvećenim dušama (svećenicima), njihovim posredovanjem i molitvama može se izolirati zlo i zli utjecaj te tako doći do izvora radosti – do Boga koji iscjeljuje, liječi i spašava.

Onaj koji zna ispravno i pravedno vrednovati svoje vrednote znat će cijeniti i poštivati i tuđe. Sposoban je sudjelovati u izgradnji zdravijeg, ljepšeg, istinitoljubijeg i pravednijeg svijeta. Posvijstiti potrebu da se treba odvikavati od loših navika i zauzimanja krivih stavova. Potom ga povesti Kristu koji je jedini kompetentni liječnik za sve bolesti. Liječnik koji kada liječi, liječi kompletnu ososbu na sva tri područja (duha, psihe i tijela). Krist je onaj koji iscjeljuje čovjekovu podijeljenost između grijeha i Boga i ponovo uspostavlja stanje trojstvene cjeline.

Opširnije:Uvrede nastale u utrobi majke