Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

mico gasicSvijet je zahvaćen sve snažnijim procesom sekularizacije. Ljude se na sve moguće načine zavodi na stranputicu, u svijet bez Boga. Današnje se kršćanstvo izvana čini potpunim, daje izgled pravog života, ali religija vanjštine koja je iznutra prazna ne daje život. Kršćanstvo modernog svijeta je lažno, bez jasnog i iskrenog odnosa s Bogom i Isusom Kristom. U čovjekovoj duši se sve više nazire praznina koja ga na neopisiv način razdire i guši. Koči ga, veže i gura u ponor bez dna.

Želja da se bolje prepozna činjenično stanje i shvati kako bol i patnja nemaju zadnju riječ razlog je pisanju ovih članaka i baš ovakvih tema. Upravo tematika ovih stranica ide ususret toj nasušnoj ljudskoj potrebi, da svoj istinski smiraj nađe u Bogu koji ima rješenje za svako naše pitanje, odgovor na svaku našu nepoznanicu, lijek za svaku našu bol i muku i patnju. Ovo je govor jednoga u nizu mnogih iskustava Boga koji liječi, spašava i ostvaruje svoj otkupiteljski pohod u životu svakoga pojedinca koji uzvjeruje i prihvati Krista za svoj osobni put i život, po onoj Pavlovoj: " Umirem svijetu da bih živio Kristu".

Rubriku Bog liječi i spašava uređuje Mićo Gašić, evangelizator

Želite li gosp. Gašića osobno pitati ili mu uputiti sugestiju učinite to klikom ovdje

Uzroci nasilnog vladanja

U posljednjem stoljeću čovječanstvo je postiglo iznimno visok napredak na području znanosti i tehnološkog razvoja. Čovjek je doduše ovladao najmodernijom i najsuvremenijom tehnologijom i elektronikom ali nije ovladao situacijom u kojoj živi, nije više suveren u vremenu i prostoru. Još gore, čovjek jedva ili nikako ne uspijeva vladati ni sobom samim. Sve je više depresivnih i agresivnih ljudi. Sve je više napetosti na korelaciji međuljudskih odnosa koja se očituje porastom nasilja. Terorizam kao najsuroviji oblik nasilja je nešto što sve više i šire karakterizira suvremenu civilizaciju. Sve je manje vjerskih i kršćanskih vrijednosti koje oslikavaju ljudsku svakodnevnicu i njihovu bit. Pohlepa za novcem i dominacijom na svjetskom tržištu roba i tehnologija je sve veća tako da je postala glavnim ciljem svekolikog života. To je svakako bitan razlog širenja devijantnih stanja i negativnih sklonostima koje ispunjaju egzistencijalni vakuum (mladog) društva. Sve je više konzumacija raznih vrsta droga, nemoralnog i razvratnog života, krađa, prijevara, ubojstava, ... Slika naše današnjice, ali zasigurno i budućih naraštaja je katastrofalno mračna.

Nasilje bilo koje vrste je nešto najgore što se može dogoditi u društvo općenito. Nasilje blokira svekolike normalne životne tokove i nameće svoje zakonitosti prisile i nebuloze. Pogotovo je ružno kada se ono događa u obitelji. Pri tome trpe svi i i žrtva i djeca, a najposlije i društvo općenito jer i djeca preuzimaju nasilnički mentalitet kao sredstvo rješavanja životnih situacija i konflikata na nasilan način, na mnoge životne situacije reagiraju agresivno iako bi mogli ili trebali reagirati razboritije i smirenije. Pri svemu tome je zanimljivo to da veliki broj nasilništva u obitelji zataji, prešuti i ne dođe u javnost. Tako se obnavlja u nekim određenim ciklusima i postaje usvojeni oblik svakodnevnice. Žrtve obično, iz straha da nasilnog muža time još više razjari jer ga se boje ili zbog stida od još većeg poniženja pred javnosti, trpe, podnose nasilništvo i ne traže adekvatnu pomoć. Događa se i to da nasilnik žrtvu prethodno dobrano izverzira osjećajem "krivice" (usadi osjećaj krivnje) pa ju onda "opravdano" tuče i progoni.

Dobro je imati na umu da nije nasilje samo ono što za dokaz ima modricu ili ozljedu na licu (tijelu), mnogo češće i s težim posljedicama se događaju duševna nasilja – verbalna, psihihička, emotivna i mentalana nasilja. Ovi oblici nasilja su mnogo teži i dulje traju i poput virusa i bakterija razara obitelji i brakove. Opće je poznato da djeca uče po modelu svojih roditelja. Ako nisu imali prigodu naučiti nešto pametnije u obiteljskom domu onda je skoro sigurno da će i sami posegnuti za nasilnim oblikom vladanja. Doduše, događaju se izuzeci, kada djete želi biti drukčije u odnosu na ono što je doživljavalo u obitelji. Žele dokazati roditeljima da su bili u krivom i da su unatoč svemu oni bolji od njih (roditelja). Jednom kada odrastu, nastoje svojoj djeci omogućiti ljepši i prikladniji život, drukčiji nego su njihovi roditelji njima pružili.

Svi znademo kako svako nasilje započinje na verbalan način, verbalnim vrijeđanjima i omalovažavanjem, ponižavanjem i prijetnjama što kasnije prelazi u ozbiljan fizički sukob. Ako se radi o razmiricama u kojim sudjeluju muškarac i žena u verbalnom sukobu obje su strane uglavnom ravnopravne. Nasilje se događa tek kao posljedica verbalnog sučeljavanja pa je fizičko nasilje samo krajnji ishod prvoga.Zato je vrlo važno imati na umu obje činjenice: verbalno prepucavanje kao i fizički sukob (modrice kao vidni dokaz nasilja). Poduzimanjem prikladnih mjera samo protiv fizičkog nasilja, a zanemarivanje njegovih uzroka, nije potpuno rješenje nasilničkom vladanju. Fizička povreda (modrica na tijelu) ostavlja doduše vidne tragove, ali jezik (uvrede) taj „dvosjekli mač“ ostavlja teške rane, neizbrisive tragove na čovjekovoj duši koje negativno djeluju tijekom cijelog života. Upravo na verbalni dio treba stavljati veći naglasak jer proizilazi iz ranjene i bolesne duše. Bolesna duša ispoljava svoje psihoze i neuroze u obliku verbalne „paljbe“ i ciljano provocira svoga sugovornika namećući mu svoje „argumente“ kao gotovu stvar. To jasno govori o stvarnom izvorištu nasilničkog vladanja.

Što je uzrok takvom vladanju? Uzrok je „stečevina“ iz ranije životne dobi koja se u datom trenutku projicira na svoga sugovornika. Izvorište nasilja je čovjekovoj duši, u njegovom ranjenom duhu O tome nešto više u sledećem poglavlju. Nasilje je opasno i za nasilnu osobu, jer u krajnjem slučaju on se najviše izlaže sve većem pritisku grižnje savjesti što ga dodatno sili na primjenu nasilja i drugdje gdje stigne ili nađe za shodno. Nasilje bi se trebalo uvijek prijaviti na određena pravna mjesta koja se brinu o takvoj vrsti delikvencije. Ponajprije zato, jer su na udaru zločestog duha i sama djeca, a posljedice toga se pokažu tek kasnije kada obično već sve bude (skoro) kasno. Kada nastupi njihovo agresivno i nasilno ponašanje i djelovanje na ulici (maloljetnička delikvencija), u školi pa i u kući onda se roditelji hvataju za glavu i pitaju se odkuda to, što je razlog tom devijantnom vladanju djece. Roditelji se obično međusobno optužuju za loš odgoj djeteta pa tako iznova nastupaju bračne svađe i stvar biva još gora. Ne primjećuju gdje je nastala pogreška. Ne shvaćaju da djeci i nisu pružili bolji i vrjedniji primjer kojega bi pak oni prakticirali u svome životu. Djeca uglavnom uče od roditelja i usvajaju njihove stavove. Kod takvih situacija treba uložiti puno truda i vremena da bi se stvari izvele na pravi put. Obično se ništa ne poduzima pa tako "oronuli brod" počinje da tone.

Strahovanje nad životnom svakodnevnicom, socijalnim statusom, pred nezaposlenošću stvara neuogodan osjećaj nemoći pred onima koji dominiraju u svijetu i životu uopće. Kroz nasilničko vladanje i postupke žele se pojedinci, makar na neko dogledno vrijeme, osloboditi tog osjećaja nemoći. Nasilništvo se može iskazati u više različitih oblika. Ne samo kroz grubu silu i nasrtanje na ljudski život, nego i kroz davanje neprimjerenih nadimaka, širenjem laži i neistina o nekome, prisilnim isključivanjem iz društvenog života. Nasilnici nastoje uvjeriti svoju žrtvu kako su zaslužili tu "kaznu" jer nisu kao nasilnik – razlikuju se od njega. Zadovoljni i sretni ljudi nikada ne posežu za nasiljem, to je sigurno. To si vjerojatno žele i nasilni ljudi. Njima u tome treba pomoći. Kako? To je složen proces. Prije svega nasilnika ne treba tajiti, o nasilništvu treba javno govoriti, tako da o tome znade što više ljudi. Šutjeti o nasilju nema nimalo smisla. Šutnjom se samo prikriva nepravda i zlo naneseno žrtvama nasilja. Svi smo na neki način dužni dati svoj prilog u suzbijanju te opake pošasti. Ne čineći ništa činimo se i sami djelomično suodgovornim za to zlo. Poglavito kada se nasilje događa u obitelji. Kao kršćani možemo dati svoj doprinos i tako što ćemo živjeti časno i pošteno, prikazujući Bogu milu žrtvu: posteći, moleći se uzdašno Bogu, prikazujući Misu za nasilnu osobu. Podižući vjeru i moral u obitelji i društvu, a da i neznamo, neposredno djelujemo i na nasilnu osobu.

Nasilje u obitelji treba nastojati spriječiti svim mogućim sredstvima i na sve moguće načine. Prije svega treba iznalaziti (najkorisnije i valjane) modele kako liječiti tu opaku bolest. Kako pronaći njezine korijene i njezine stvarne uzroke. Činjenica je da ako se nasilje samo kažnjava, za što se uvijek ima dovoljno razloga i opravdanja, a ne iznalazi njegove uzroke i nastoji adekvatno liječiti, onda se nasilje nikada neće zaustaviti. U protivnom slučaju nasilje će se umnožiti i prenijeti poput zaraze na druge. Umnožit će se uvrede duboka poniženja i rane. Mržnja će harati ljudskim srcima. Od mržnje nije zaštićeno ni "nevino" srce kada ga zahvati uvreda i poniženje, kada se "ubije" povjerenje. Doduše tjelesne rane i povrede brzo zarastu, čak se i dijelom i zaborave, ali ožiljci i povrede na čovjekovoj duši teško zacjeljuju nego se samo umnažaju. Nerijetko se zdravstveno stanje i komplicira pa nastupaju psiho-somatske bolesti – povišen krvni tlak, nazne neuroze, psihoze, čir na dvanesniku. Što je najgore žrtve nasilja kada njihov život više "nema" nikakvog smisla, kada se više nema na što i na koga osloniti zna za rješenje svojih tegoba izabrati i samoubojstvo.

Nema sumnje da je nasilje jedan neugodan i težak oblik bolesti. Nasilje kao oboljenje ne razara samo pojedinca (nasilnika) nego i sve oko njega u obitelji, rodbini i društvu. Zato se treba ozbiljno uzeti u koštac s tom opakošću i zlom. Prije svega zauzeti ispravan stav spram bolesti i bolesnika kako bi se mogla postaviti ispravna dijagnoza, a onda i na pravi način pomagati – konstruktivno i korisno. Važno je uvijek imati na umu, nasilnika se ne smije osuđivati jer je u većini slučajeva upravo to uz odbacivanje i prezir glavni razlog njegovog nasilništva. Liječenje ne smije teći po principu "oko za oko, zub za zub", nego uzročno – shvaćajući ga kao osobu koju je zadesilo (zahvatilo) teško zlo. U principu u procesu liječenja ne sudjeluje samo psiholog/psihijatar nego i članovi obitelji kao i drugi društveni čimbenici.

Opširnije:Uzroci nasilnog vladanja

Nasilje i agresivnost

Tko u ovom svijetu ne uzdiše za mirom? Koga od nas ne muči neka čudna i neobjašnjiva mučnina? Koliko je danas onih koje nitko ne razumije, koje svi odbacuju, mrze i preziru? Koliki su iz bilo kojih razloga iskompleksirani i radi toga skloni radikalnim (ekstremnim) potezima ne bi li tako nadomjestili onaj manjak vrijednosti koji im nedostaje? Koliki su pali u ovisnosti izgubivši smisaono životno usmjerenje, odnosno ne mogoše naći pravi odgovor na izazove života? Što žele postići osobe svojom agresivnošću, što ih pokreće na nasilje? Toliki su u ovome svijetu da žude, čeznu i vapiju za smirajem svoje duše, za rješavanjem iscrpljujućih problema. Vapiju za zdravljem i cjelovitošću. Vapiju da budu prihvaćeni i voljeni. Kada se nađe u životnoj mizeri u teškom duševnom jalu, čovjek pribjegava agresivnošću privući pažnju na sebe, na svoju bol i duboko povrijeđenje osjećaje i emocije.

Svijet na nemilosrdan način razaraju tri najgore pošasti. To su: seksualni razvrat, alkohol i droge svih vrsta. Pornografija se susreće svakodnevno u dnevnim listovima, tjednicima i časopisima, posvud na plakatama, televiziji kinima. Opće zlo se širi nesmiljenim intezitetom. U usporedbi o onome što piše o nemoralu zbog kojeg propadoše stara Grčka i Rimsko carstvo, ovo danas je neusporedivo gore. Pokvarenost urušava društvo u cjelosti. U takvim uvjetima urušava se prije svega čovjekova duša. Rezultsat čega su teški duševni poremećaji, depresije, psihoze i neuroze, duboke povrede, boli i povrede duha. Čovjekova duhovna struktura je rascijeljena i zdvojena; stisnuta i prigušena. Odvojena od izvora stvarnoga života, uronula u grijeh i grešan odnos. Grižnja savjesti i povrijeđenost trga svakog pojedinca u temeljima njegovog bitka i postojanja. Nije se čuditi da se mnogi, pogotovo mladež vlada ovako nasilnički, izrevoltirano i provokativno u isto vrijeme. Mladi napuštaju obiteljske domove, prekidaju školovanje, noćni život buja do ranih jutarnjih sati. Pribjegavaju opijanju i drogiranju, krađi i razbojništvima, međuklanskim tučama pa čak  i ubojstvima.

Da li itko danas promišlja na tragiku  čovjekove duše? Jesmo li promišljali razloge radi čega su nam djeca agresivna? Živimo u vremenu dekadencije. U vremenu kada bježimo od vlastite stvarnosti i pribjegavamo tko zna kakvim rješenjima. Pogotovo mladež današnjice. Za mnoge mlade se može reći kako žive besciljnim životom, tek toliko da žive. Svoj životni besmisao ispunjaju raznim tulumima, zabavama po diskoklubovima, slušajući i uživajući u čudnim glazbenim tvorevinama New agea, pijančenju, klošarenju, kriminalu – nasilju i agresivnosti. Zašto? Što se događa u dušama i srcima tih mladih (nevinih !?!) stvorenja. Što ih potiče i inspirira da krenu tim i takvim putevima? Krajnje je vrijeme (pet do dvanaest) da se ozbiljnije upitamo gdje je nastala pogreška, gdje je započeo opće društveni lom i lom duhovne strukture svakog pojedinca. Koliko su odgovorni roditelji, koliko društvo općenito? Je li nam društvo ovakvo zato što to mladi tako hoće, ili to, pak, oni rebeliraju protiv našeg krivog odgoja i krivo postavljenih životnih normi (lošeg vlastitog primjera)?

Nijedna sredina, nijedno društvo nije pošteđenoozbiljnih događanja unutar njihovog najmalđeg – temeljnog sloja – nasilje mladeži i nasilja općenito. To pitanje je bilo uvijek aktualno, a pogotovo danas kada nasilje prelazi svaku mjeru podnošljivog. Sve je više djece u predpubertetskoj i pubertetskoj dobi koja se sve više nasilnički vladaju. Kao da se u njima budi nekakav osjećaj posebne sve-moći i potreba da se ona iskaže. Neka, pak djeca se osjećaju slaba i nesigurna, osjećaju se ugroženim od drugih iz bilo kojeg razloga pa, umjesto dialogom, pribjegavaju nasilnom načinu rješavanja svojih problema. Čak i pretjerano autoritaran pritisak – autoritet roditelja, nastavnika, političara, poslodavca, policije, društva i morala – može držati čovjeka u pokorničkom položaju koji sputava njegov duh i život te ugroziti njegovu slobodu do te mjere da on-a posegne za nasilnim načinom vladanja. Može se u takvim slučajevima govoriti o nasilnosti kao nešto prirodno i prirođeno da se čovjek brani. Bilo kako bilo, ali nasilništvo nije prihvatljivo ni u kojem slučaju. Bilo da se događa u školi, na cesti, u kući, ili bilo gdje nasilje je najniži (životinjski) oblik rješavanja problema.

Što je zapravo nasilje? Što u biti znači taj izraz? Kada se kaže "nasilje", onda se pod time misli u prvom redu povredu čovjekovog sveukupnog integriteta (tjelesnog i duhovnog) od strane drugih ljudi bilo da se radi fizičkom ili psihičkom napadu (nasilju) ili pak putem raznih oblika ucjenjivanja. Tko su ti koji počinjaju nasilje? Tu nema nekih posebnih pravila. Počinjaju ih, u manjoj ili većoj mjeri, od najmlađe dobi pa do najdublje starosti. Počinjaju ih oni s ruba društva do onih najuglađenijih. No, u najraširenijem smislu ga prakticiraju mladi. Za (današnju) mladež skoro da više i nema nekih jasnih pravila i tabua. Za njih je sve dopušteno, sloboda (anarhično vladanje) im je najviši ideal i bogatstvo. I ne čudi, kada se svugdje gdje se stigne, prakticira takozvani dvojni moral.

Svi oblici medija nas svakodnevno "bombardiraju" upravo tim dvosmislenim moralom uvijenim u celofan ljudskih prava i sloboda, političari nam neprekidno govore i obećavaju jedno, a rade sasvim nešto drugo i tako redom.  Mediji, pogotovo televizija emitiraju (lansiraju) skoro svakodnevno nasilničke filmove u kojima se obično "opravdava" njegovo nasilničko djelovanje i zločine što djeluje jajo destruktivno na mladež i potiče ich da i sami posežu za nasiljem kao sredstvom koji će rješavati slične životne probleme u sličnim životnim situacijama. Stoga i nečudi tolika dezorjentiranost današnje mladeži i posezanje za nasiljem kao sredstvom za ostvarenje svojih interesa. Pogotovo u obiteljima ili sredinama s nižom razinom naobrazbe, nasilje je kao sredstvo sasma "normalan " način vladanja i kao "normalna" strategija rješavanja konfliktnih situacija.

Nemguće je ne upitati se odkuda i zašto se ta pojava toliko raširila. Godišnje se u prosjeku registrira 4 milijuna žrtava nasilja u svijetu. To nije zanemariv broj! Stoga je važno posvetiti se toj temi svugdje gdje je to moguće, pogotovo u vlastitom domu. Baš doma, i to stoga jer tu započinje osnovno i temeljno formiranje osobe – djeteta. Ako u vlastitom domu zakažemo kod odgoja svoje djece, već u njihovoj ranoj mladosti nas sustiži nesagledivi problemi. Problemi za roditelje ali i za društvo općenito. Nasilje se manifestira uglavnom kao (stvarno ili prijeteće) fizičko (tjelesno), duhovno-duševno, seksualno i emocionalno nasilje neke osobe koja sa žrtvom ima ili je imala nekakav bliski odnos. Što je zanimljivo i opasno u isto vrijeme, primjećuje se, da su oblici i sredstva kojim se vrše nasilja postali sve brutalnijim. Korištenje vlastite sile (pesnice) kao sredstva sve je rjeđe. Naprotiv, sve se više koriste zastrašujuća sredstva (oružja) Baseballpalice, noževi, sjekire, pištolji, puške, signalrakete, bombe itd.

Nasilje u obitelji i društvu je veliki problem s kojim se susreću sve zemlje i društva u svijetu. Pored klasičnog nasilja na ulicama, podzemnim željeznicama, garažama, školama itd., najučestalije je seksualno zlostavljanje. Nevjerojatno je koliko je spolnog zlostavljanja djece (pedofilije), zlostavljanje žena (silovanje i seksualno iživljavanje), rodoskrvnuća (incesti) pa i prostitucije. Spolno zlostavljanje obuhvaća mnoge oblike, počev od gledanja pornografskih filmova i časopisa, dodirivanja i milovanja, oralnog ili analnog snošaja bez obzira dali to druga osoba čini aktivno ili pasivno. Pogotovo kada je riječ o rodoskrvnuću. Zlostavljanja i nasilje može potrajati dulje vremena, a da žrtva o tome ne progovori. Ne usudi se ili ju je sram. Sve dotle dok se ne dogodi trudnoća ili ako žrtva više ne može izdržati pa to onda "pukne" u javnost. Nasilnike ove vrste je teško prepoznati jer se skoro ni počemu ne razlikuju od ostalih ljudi, osim u nekim ekstremnim slučajevima kada se radi o čistom manijaštvu. Ustanovljeno je da se u trećini slučajeva spolno zlostavljanje događa unutar same obitelji, a druge dvije trećine unutar bliže rodbine ili poznanika, rjeđe od nepoznatih osoba.

Primjetno je, da sve što je veći osjećaj osobne bezvrijednosti (kompleks manje vrijednosti), sve je veći poriv da se dokaže osobna moć i sila i time posezanje za nasilništvom kao načinom da se to i dokaže. Sve što je osoba manje sposobna na  komunikativan način rješiti probleme i nejasnoće, sve više pribjegava argumentu sile. K tome, nesmije se nikako zanemariti ono što je u čovjekovoj nutrini što ga sili da se asocijalno vlada. To su osjećaji nevoljenosti, odbačenosti, nebitnosti i nevažnosti, osjećaji tjeskobe i nelagode, panike i straha, usamljenosti itd. Nasilni oblik vladanja i djelovanja se može dogoditi i kao posljedica neke traumatske stresne reakcije ili pak konzumiranja alkohola ili opojnih droga i slično. Nerijetko je nasilje i posljedica svekolikog zlostavljanja djece, pa kada ona porastu i sami postaju nasilni i zlostavljači. Ustanovljeno je su oni koji su u djetinjstvu bili zlostavljani (izloženi nasilju) u velikom broju (35-45% slučajeva) i sami pribjegavali silovitosti i nasilništvu u odrasloj dobi. Nasilničko vladanje oca prema majci destruktivno djeluje na dijete pa ono usvaja njegov nasilnički mentalitet vladanja.

Tko su ti ljudi kojima se događa nasilje i što ih potiče na to? Što je to tako strašno ili nužno da ih potiče na to? Zašto im se događaju tako ogavne životne situacije? Znanstvena istraživanja pokazuju da su u 95 % slučajeva nasilja, nasilnici muškarci čiji se nasilnički nastupi ne događaju nepredviđeno nego su posljedica dugotrajnijeg razvojnog procesa. Uglavnom, ne radi se nikada o nekom posebnom tipu muškaraca, nego nasilnikom bivaju svi tipovi ljudi, bilo koje profesije, nacionalnosti i razine obrazovanja, pa čak i osobe koje su vrlo cijenjene u društvu. Pri tome je zanimljivo, nasilnici prema vani pokazuju (imaju potrebu istaknuti) moćnu sliku o sebi i želju da sve drže pod svojom kontrolom, a u stvari su bespomoćne osobe, plašljivci koji stalno strahuju za svoj život i egzistenciju, stalno se boje da će ih svi ostaviti i prepustiti propasti. Može se reći da je nasilje najalarmantniji oblik vapaja za ljubavlju, za voljenjem. U prenesenom smislu, nasilje možemo razumjeti kao panični zov, voli me!!!, ne ostavljaj me sama – umrijet ću!!!, zašto me svi odbacuju – želim biti vrijedan i cijenjen!!! ... i tako redom.

Strahovanje nad životnom svakodnevnicom, socijalnim statusom, pred nezaposlenošću stvara neuogodan osjećaj nemoći pred onima koji dominiraju u svijetu i životu uopće. Kroz nasilničko vladanje i postupke žele se pojedinci, makar na neko dogledno vrijeme, osloboditi tog osjećaja nemoći. Nasilništvo se može iskazati u više različitih oblika. Ne samo kroz grubu silu i nasrtanje na ljudski život, nego i kroz davanje neprimjerenih nadimaka, širenjem laži i neistina o nekome, prisilnim isključivanjem iz društvenog života. Nasilnici nastoje uvjeriti svoju žrtvu kako su zaslužili tu "kaznu" jer nisu kao nasilnik – razlikuju se od njega. Zadovoljni i sretni ljudi nikada ne posežu za nasiljem, to je sigurno. To si vjerojatno žele i nasilni ljudi. Njima u tome treba pomoći. Kako? To je složen proces. Prije svega nasilnika ne treba tajiti, o nasilništvu treba javno govoriti, tako da o tome znade što više ljudi.

Opširnije:Nasilje i agresivnost

Obiteljska ne-komunikacija

Koliko imamo vremena jedni za druge? Kako često i koliko je na okupu obitelj našeg vremena? Može li se zamisliti odgoj djece, kao primarna roditeljska zadaća, bez zdrave i razumljive komunikacije. Razgovor je općenito za čovjeka u socijalnom pogledu od najveće važnosti. Čovjek je upućen na druge ljude i kao razumsko biće treba  s njima i komunicirati. Planiranje obiteljskog života, punine i smisla zajedništva općenito ne ide bez zajedničkih obiteljskih trenutaka, bez zdravog razgovora i razmjene mišljenja. Kako je kvalitetan naš obiteljski razgovor? Je li dovoljno razgovor s djecom svesti samo na propitivanje onoga osnovnog što se radilo u školi i jeli bilo kakvih ocjena? Kako doživljavaju djeca naše direktive; imaš sve uvjete ima da učiš,  ne želim čuti za loše ocjene, nemoj da se dogodi ovo ili ono ...?

Bilo bi dobro pitati djecu što oni misle o nekoj aktualnoj temi i o čemu bi najrađe razgovarali s roditeljima? Nije dovoljno davati im samo lekcije svakodnevnog moralnog i pristojnog vladanja. Ako žele uspjeti u životu trebaju biti poslušni, vrijedni, pristojni, popustljivi, tolerantni, ..., a ne opravdavati izrečeno vlastitim životnim primjerom. Što se tiče moralnosti tu bi se mi trebali ugledati na djecu i na njihovo čisto djetinje srce. Barem dotle dok ga ne učinimo drukčijim svojom životnom praksom. Nije dovoljno očekivati da djeca u svemu slijede samo naše naputke nego je korisno i dobro da i roditelji profitiraju od onih vrednota koje djeca nose u sebi.

Kada se s djecom zapodjene neformalan i spontan razgovor uviđa se neprocjenjiva vriejdnost i ljepota tog doživljaja. Iznenađuje širina dječijeg pogleda na stvarnosti i njihovo poznavanje stvari. Djeca kudikamo više znaju nego li mi mislimo. Najljepše je pri tome gledati djecu kako imaju priliku izreći i pokazati ono što oni jesu – potpune i jedinstvene osobe sa svojim još uvijek, dječji, iskrenim pogledom na stvarnost, istinu, dobro i ljepotu. Zabluda je imati tabu teme u odnosu na djecu. O svim temama treba  s djecom razgovarati, svakako, njima razumljivim jezikom i na način prikladan odnosu roditelj-dijete.

Djeca, pogotovo kada su mala, znaju puno pitati, ponekad postaviti i nelagodno pitanje. Naša je sveta dužnost dati djetetu odgovor na svako pitanje. Ako nije prilika tog momenta, a onda to učiniti kasnije s dobro pripremljenom podlogom. Kada se dogodi da pitanje nadilazi i vlastito poznavanje stvari treba priznati da to ne znam i zajednički potražiti odgovor na kompetentnom mjestu. Pozitivno je, dapače, priznati djeci i svoju ograničenost, velika je pogreška tvrditi kako smo sveznalice i svemoćnici. To opterećuje odnose i komuniciranje jer se time stvara zid kojega treba preskakati da bi se nešto reklo ili čulo. Naime stvara se privid straha izreći svoje mišljenje ili pitati za isto oca, supruga dijete ili majku. Strah od moguće nelagodne ili neželjene reakcije, strah od nepotrebnog (mogućeg) konflikta.

Nužno je prije svega u svome sugovorniku, a pogotovo kada se radi o djetetu, uvijek vidjetu osobu vrijednu poštovanja priznavajući u potpunosti njezino pravo na vlastito mišljenje. Mišljenje je od izetno velike važnosti jer govori o poziciji i stavu kojeg zauzima sugovornik. Mišljenje usmjerava diskusiju i razgovor i daje joj vrijednost. Primjerice kada izrečem svoje mišljenje u javnost podložio sam ga sudu javnosti. Ja profitiram kada me javnost upozori da sam u krivom, da sam krivo mislio. Da nisam izrekao svoje mišljenje živio bih i dalje u krivom u zabludi. Kao što je slučaj propitivanja u školi, kada nastavnik-ca pita djecu što oni misle o određenoj temi. Ako ne izreknem svoje mišljenje kako ću biti siguran da li je moje mišljenje ne-ispravno. Nije dovoljno misliti i vjerovati kako sam u svemu u pravu nego je važno i to što drugi o tome misle što o tome misle moja djeca.

Većina roditelja vjeruje kako su najbolji i najidealnjiji roditelji na svijetu. Vjeruju kako su dobri, kako daju svojoj djeci i obitelji sve što oni maksimalno trebaju. Da li je to uopće tako? Kako nas djeca gledaju u toj stvari i što misle o nama? To se, doduše, ne usude kazati u lice strahujući od reakcije, pa ih prisilno uvažavaju takvima kakvi roditelji misle da jesu. Da li uistinu dovoljno prepoznajem sebe kao takvog umišljenog roditelja u stvarnosti u obiteljskim odnosima i međusobnoj komunikaciji. Tako jednostrano mišljenje sigurno nije pravedno i to treba mijenjati. Svoje sugovornike (djecu, supruga-u, prijatelje, kolege ...) treba uzeti ozbiljno u obzir, slušati što ti govore. Kada djeca nešto govore treba to primati i slušati kao da je riječ o nekom znanstvenom izlaganju, jer je uvijek riječ o onome što dijete proživljava, što je nužno poznavati u daljnim odgojno-djelatnim tehnikama i općenito u obiteljskim odnosima. Što je nužno mijenjati, novo usvajati ili se prilagoditi novom stupnju shvaćanja općih životnih pojmovanj kod djeteta. Korisno je pitati i dijete što ono misli o određenim odlukama vezanim za blisku ili daljnu budućnost. Umjesto da ih se ignorira i drži za nekave neznalice promeće ih se u kreatore smislene budućnosti.

Treba prije svega uvijek imati na umu da su za razgovor potrebne najmanje dvije osobe inače se radi o monologu. Ako je dakle u pitenju razgovor onda nužno treba uvažiti tri strvari: govra, slušanja i razmišljanja o onome što se govori. Kada se nekome želi nešto reći treba to (osmisliti) kazati tako da razumije baš izvornu poruku izrečene misli. Iznad svega je važno slušati (aktivno sudjelovati u razgovoru) ono što nam se u obliku komunikacijskih poruka želi prenijeti. Isključiti sve sumnje, predrasude, bojazni i pretpostavke. Jer se često događa da mi razumijemo poruku onako kako je mi želimo razumjeti, a ne onakvom kakva ona doista jest. Prvo dobro slušaj pa onda trezveno razmisli što bi trebala značiti određena poruka. Ne reagirati ishitreno jer nikada nismo dovoljno sigurni jesmo li uistinu sve dobro i ispravno razumjeli. Dobro je postaviti i smisleno pitanje kako bi bili sigurni jesmo li dobro razumjeli. Nije pravedno uzeti za istinu što je meni volja i o tome razglabati (tračati) s nekom drugom osobom, nego ju treba razjasniti s onim koga se upravo tiče. Jedino uvažavanjem tuđih mišljenja i priznavanjem mogućih vlastitih krivih mišljenja pa i zabluda moguće je voditi razuman i konstruktivan razgovor, moguće je ispunjati svoj život novim, svježim i korisnim sadržajima.

Opširnije:Obiteljska ne-komunikacija

Odnosi roditelji-djeca

Obitelj je temelj svakome društvu. Kakve obitelji takvo i društvo. Tu se nazire nezaobilazna uzajamnost na neki način određuje koja i jedno i drugo. Kvaliteta drušva ovisi o kvaliteti obitelji, a društvo ima snažan, mada ne isključiv, utjecaj na formiranje njezinog sadržaja i vrijednosti. Na kojoj razini su postavljeni odnosi u obitelji ovisi i kakva će obitelj biti. Ako se tako suptilnim stvarnostima pristupa odgovorno i savjesno onda čak ni snažni utjecaj iz vana neće bitno (negativno) utjecati na njezin rast i napredovanje u okvirima moralnih sadržaja.  Koliko smo sposobni i spremni otrgnuti se utjecaju svijeta i javnog mnijenja, društvenog utjecaja putem medija i svakodnevnih životnih događanja na ulici, školi, radnom mjestu u trgovinama itd. Koliko je već naše "srce" uronilo u kolotečine svjetovne svakodnevnice, koliko je već podleglo mamljivom zanosu komercijalnog i potrošačkog društva? Odlučujući su to faktori koji se oslikavaju na licu vlastite obitelji.

Kakva je naša vizija obitelji i što očekujemo od svoje obitelji? Koji smijer u životu i međuljudskom opticaju treba slijediti moja obitelj? Koje moralne vrijednosti trebaju resiti moju obitelj? Da li me moralnost uopće zanima? Kako na moralnost gledaju drugi članovi moje obitelji? Imam li pravo nametati svoje nemoralne stavove drugima kao nešto što je normalno? Smijem li biti suglasan s nemoralnošću koja izvana zahvaća moju obitelj? Neka su ovo od mnoštva pitanja nad kojima se trebamo zamisliti i preispitati svoju poziciju i životni stav-smjernicu. Kuda nas može odvesti ovakav način obiteljskog života? Kakve posljedica može ostaviti na budućnost obiteljskih odnosa, a pogotovo na dječiju budućnost i budućnost drušva općenito? Da li sam uložio dovoljno potrebnog truda u kreiranju boljega i ljepšega svijeta?

Obično bivamo šokirani kada se kasno probudimo, kada nam u oči grane jarko sunce. Jednako tako nas spopadne strah i panika kada nas, nakon dugog spavanja zabljesne nemila i tužna istina. Kada nas iz dubokog sna vlastite neodgovornosti probudi pad u duboki ponor djeteta (droga, alkohol, randalističko i agresivno društvo). Tada već obično sve bude kasno. Propast obitelji se širi poput leukemije. Strašno je prolaziti i gledati drogiranu i alkoholiziranu djecu koja, već umorna poput osmdesetogodišnjeg starca, polumrtva tumaraju i traže još bilo kakav smisao i cilj u životu. Bolna i žalosna slika roditeljske i obiteljske neodgovornosti i nerazuma.

Istina je da su konflikti zajedno s lijepim dogodovštinama sastavni dio svakog pojedinačnog života. Tu nema iznimke i to je ispravno. Pozna li netko obitelj pošteđnu bilo kakvih konflikata? Mislim da nema takve obitelji. To bi bio raj, kojega nažalost nema na zemlji. Nemoguće je naći ni približno slična razmišljanja i poglede na život, a kamoli iste ili identične misli. To svi znamo, ali unatoč svemu svaki nekako nastoji postaviti svoj stav, svoje mišljenje kao važeće pravilo, neovisno o tome da li je tako dobro, ispravno ili prikladno prilikama i stvarnim normama života u zajednici. Važno je pri tome da se svijet uklapa u okvire mojih pretpostavki i namjera. Imaju li ovakvi odnosi bilo kakvih izgleda? Odgovor trebamo tražiti, ne iz kuta svojeg viđenja nego, iz činjenice kako to drugi vide. Mišljenje drugih je izuzetno važno. Tek nakon toga moguće je pravo procijeniti koje su moje kockice, gdje se nalazim u toj mreži svekolike stvarnosti.

Odnos roditelji-djeca je neprocjenjiva vrijednost na kojoj se temelje budući međuljudski odnosi naše djece. Ako su ti odnosi površni, odnos naše djece prema svijetu će biti površan. Ako je ispunjen razumijevanjem, suosjećajem, odgovornošću, iskrenošću, povjerenjem, ... on će se oslikati i na odnos naše djece prema vani, prema svijetu i životu općenito. Zato je krucijalno pitanje u odgoju djece kako se prema njima odnosimo. Što im dopuštamo, što im toleriramo i što zabranjujemo. Kakav je naš osobni stav spram nečega što se tiče naše djece. Kako se mi osobno vladamo u određenim životnim situacijama. Kakvu sliku o sebi u odnosu na život općenito predočavamo svojoj djeci? Što naša djeca mogu iz našeg života naučiti i kakav stav mogu zauzeti? Jesmo li uvijek ostavili pozitivan dojam na njih i jesu li na temelju naših djela mogli utvrditi svoj stabilan i pozitivan stav za život? U mnogočemu su od najveće važnosti naši životnim stavovi iz kojih djeca uče, usvajaju ih i kasnije primjenjuju u svom samostalnom životu. Nemožemo očekivati da nam se djeca vladaju onako kako to miželimo ako to isto i sami ne prakticiramo, konkretnije suprotno činimo. Ono što poručujemo djeci mora u stvarnosti odgovarati našim vlastitim stavovima (životnim primjerima) spram onoga što od njih očekujemo.

Korektni odnosi među roditeljima i djecom pucaju već na relaciji komunikacija, razgovaranja. Rijetko se susrećuravnopravni razgovori. Češće pak razgovor u kojem dominira raoditelj-i, gdje su oni uglavnom oni čije je mišljenje uvijek ispravno i najpametnije. Misle da su oni pozvani upravljati njihovim životom i njima samima. Istina je doduše, da roditelji posjeduju veće životno iskustvo i širi spektar znanja, ali to još uvijek ne znači da djeca ne smiju izreći ono što misle ili znaju pa makar kao god da jest. Djeca prije svega žele s nama razgovarati, a ne samo diskutirati i slušati naša "predavanja". To jest izreći nam svoje mišljenje i čuti što mi o tome mislimo. Komunikacija između djece i roditelja bi trebala u svakom slučaju biti ravnopravna po principu razgovaranja odnosno dogovaranja. Tako se djeca uče uvažavati druge kao partnere i suradnike, ali i sebe koji će se tako odnositi prema drugima. Mnoga iskustva potvrđuju kako dječija "neopterećena" razmišljanja mogu biti napredna i korisna.

Bilo bi idealno kada bi djeca mogla bez sustezanja izreći sve ono što misle, što tebaju i žele, osjećaju i za čime čeznu. Ali, da li je to uvijek moguće? Nažalost nije. Nije rijedak slučaj kada djeca ne smiju reći nešto što se roditelju ne sviđa, što im/mu ne odgovara. Sve mora biti kako roditelj misli, čini i govori, i k tome onda kada to njima odgovara, a ne kada djeca za tim imaju potrebu. Uvjete pod kojima bi trerbao i kada teći razgovor određuju roditelji i oni uglavnom u svemu dominiraju. Događa se da roditelj razgovara o nečemu kada je za to raspoložen, a ne onda kada je neko pitanje aktalno. To nije pravedno, a ni dobro. Dijete se povlači u sebe, respekt prema roditelju prerasta u strah od roditelja. Izbjegava komunikaciju s njima, razgovaraju samo onda kada to uistinu moraju, a i tada dodvorljivo da se razgovor čim prije završi. Kreiraju sebi život potajice onako kako si ga priželjkuju makar i nije uvijek najbolje i najispravnije to što čine. Potpadaju pod snažan potrošački utjecaj medija, a nerijetko i "ulice". Na ulici ili školskom zapećku se nađu zajedno mnogi koje pogađa sličan-i  problem-i. Doma ih nitko ne sluša i ne razumije. Tu međutim su svi jednako jadni i ugroženi što treba "liječiti" mržnjom prema roditeljima (obitelji), pušenjem, alkoholiziranjem pa čak i drogom.

I ne čudi jer nitko, pa ni djeca, ne žele da im netko stalno pametuje i maše prstom pred očima. Nitko ne voli slušati da mu se stalno ponavlja: Ma što ti znaš? Dosta te je glupane jedan ima da bude onako kako ja kažem. Jesi li ovo ili ono? Uradi to već jednom.daj se već jednom opameti.Nikad da te naučim pameti. Itd. Djeca održavaju nekakav odnos s njima samo utoliko koliko su ovisna o njima, a u zbilji sanjaju o prvoj priilici kada će se odvojiti (osamostaliti) od njih. Najopasnije je kada se takva razmišljanja pojave u vrijeme puberteta, tada se u djeci rađa bijes i revolt spram roditelja koji ih "teroriziraju". Gubi se povjerenje u roditelje. Obično se veli: "Ma, oni mene i onako ne razumiju". U toj dobi su djeca najosjetljivija i u prilici svašta da naprave jer je ugrožena njihova vlastita autonomija. Povrijeđen je osjećaj za uviđanje i prihvaćanje vlastitih vrijednosti. Djeca bi htjela iznijeti i svoja životna iskustva i potvrditi ih kao dobr ili ispravna kroz lupu roditeljevg znanja i iskustva.

Loše je kada su odnosi roditelj dijete postavljeni tako da je roditelj uvijek onaj koji s visine dominira svime, pametuje i sve znade, sve ispravno čini i misli. Žalosno je što se ljubav i razumijevanje kao temeljno odgojno sredstvo sve više zaboravlja. Zaboravlja se i to da ja ne mogu misliti jednako kao netko drugi što misli. Mogu slično, ali nikada isto. Tako je i sa djetetom. Njegove misli su autohtone i roditelji ih mogu samo dopunjati, a nikako ih zanemarivati ili ignorirati. Na takav način, a da i ne primjećujemo odgonimo djecu od sebe, gubimo ih. Oni odlaze tamo gdje će ih razumjeti i slušati. Komu će moći izreći svoje osjećaje pa bilo kakvi da jesu. Koliko je takvih žalosnih slučajeva pokazuje svakodnevna stvarnost naših gradskih ulica, diskoteka i sl. Umjesto da obitelj bude gnijezdo gdje će izrastati zdravi stavovi za život naše djece ona postaje mjesto nesporazuma i nepovjerenja. Tamo gdje isčezne nepovjerenje izrasta korov predrasuda i sumnji. U tom korovu se gubi svaki suodnos kao i zajednički mogući suživot.

Opširnije:Odnosi roditelji-djeca

Suvremena obitelj

Već ranije je pisano o negativnom utjecaju televizije. Poruke s malih ekrana nisu uvijek u skladu s moralnim normama življenja. Dobro je biti oprezan i televizijske ponude zbilja racionalno, vrlo oprezno i odgovorno konzumirati. Televizija ni u kojem slučaju ne smije biti nadomjestak za druge bitne obiteljske aktivnosti (igru, razgovor, čitanje, druženje, ...). Ak se u tom smislu ne zauzme pravilan stav televizijska ponuda će vrlo brzo neutralizirati socijalni život u obitelji. Poglavito su česti slučajevi da se djecu postavi pred TV da gledaju svoje crtane ljubimce koji preuzimaju ulogu majke - babysitter ulogu. Jednako opasne su i razne igrice koje pored toga što djecu čine ovisnim, razaraju kompletno duhovno zdanje djeteta i čine ga agresivnim, nestrpljivim i izoliranim.

Životna dinamika današnjice sve nas više zatvara u četiri zida u samoću i izoliranost od svih socijalnih zbivanja. Dobrano iznureni na svojim radnim mjestima jedva čekamo da se raskomotimo u svoje fotelje, bezvoljno zurimo u televiziju konzumirajući uz pivicu burna događanja u svijetu, koja se, eto, ne događaju tu u našoj blizini. Djeca su opskrbljena svim i svačim, reklo bi se s ničim ne oskudijevaju. Imaju sve, osim roditeljske topline i stvarne blizine. Sve, osim istinske roditeljske brige i ljubavi. Kada mislimo da smo jedno drugome tako blizu tada smo jedno drugome najudaljeniji. To se očituje onda kada jedni druge konkretnije trebamo. Kada se jedni na druge trebamo osloniti, osloniti se na međusobno povjerenje. Kada trebamo u konkretnoj situaciji ispuniti svoje obiteljske obveze.

Često se čuje kako djeca ne vode brigu o svojim stvarima. Odjeća i sve ostalo je redovito razbacano i neuredno. Zašto? Manje-više zato jer i roditelji ne ispunjaju svoje obveze prema djeci onako kako to spada. Kada nas, na primjer, djete priupita za neki detalj iz školske zadaće, prvo što kažemo je: zar baš sada kada sam se lijepo opustio, ili, smijem li se ja uopće odmoriti i tome slično. Umjesto da ih pažljivo saslušamo (makar kako izgledalo nebitno pitanje) i da pristupimo zajedničkom iznalaženju rješenja (odgovora) zauzimamo nepromišljen odbojan stav prema djetetu. Nažalost, roditeljski odnos prema djetetu čestoput je opterećen vlastitom prošlošću, neuspjesima i kompleksima. Upravo to je glavni razlog da djecu držimo na sigurnom odstojanju i ne dopuštamo im da nam postavljaju svakakva pitanja. Dijete se povlači uz osjećaj odbačenosti. Dijete se sve rjeđe usuđuje bilo što pitati roditelja. Svaki oblik komuniciranja biva sve više opterećen osjećajem ponovne odbačenosti. Konačno se i djeca povlače u svoj samotnjački svijet. Još uvijek nesposobna da se suoče sa svim problemima i poteškoćama s kojima se susreću traže nekoga kome se mogu povjeriti, odnosno potražiti nekoga tko će ih poslušati i pomoći im. Koliki je broj djece koji je, tražeći povjerenje i ljubav, nabasalo na onoga ili ono što ga je slomilo do kraja.

Obitelj je ujedno i "prostor" u kojem se može i mora otvoreno o svemu razgovarati. Za obitelj nebi smjela postojati tabu tema. Za svaku temu se može pronaći prikladna riječ koja će dovoljno jasno izreći potrebni sadržaj, a da nikoga ne povrijedi u isto vrijeme. Djeca moraju biti sigurna da smiju o svemu razgovarati s roditeljima. Nipošto ih se ne smije osuđivati i okrivljivati s potpitanjima: kako ti je to palo napamet, ili što ti znaš o tome itd. Bolje je i o osjetljivim temama razgovarati unutar obitelji nego li prepuštati da se odgovor potraži na drugom (krivom) mjestu pa nas na kraju (u vremenu puberteta i adolescencije) sve zajedno zadese neugodnosti. Kada se mi obraćamo liječniku, profesoru ili bilo kojem drugom sugovorniku očekujemo od njega da nas ozbiljno uzme u obzir i da nas sluša te konstruktivno sudjekluje u razgovoru. U protivnom se osjećamo povrijeđeni, nevažni i odbačeni. Isto se događa i s djecom. Osjećaju se isto tako nevažnim i odbačenim, zapostavljenim i prevarenim. Djeci je i te kako stalo da komuniciraju s roditeljima, da s njima o svemu razgovaraju.

Misleći na svoj tako nužni odmor uvlačimo se u sebe kao puž u svoju čahuru ne mareći za ono važno što se događa oko nas. Mislimo samo na ono što se nama čini bitnim i važnijim. Ono što nam djeca govore mi ne shvaćamo onako kako to ona misle nego prihvaćamo onako kako si sami (subjektivno) protumačimo, što obično nije povezivo s onim što su djeca htjela kazati. Ako se u roditeljske proizvoljne prosudbe dječijeg mišljenja uvuku vlastite predrasude, nepovjerenje i strahovi vlastitih životnih iskustava onda se neminovno događa komunikacijski fijasko, ispravnije rečeno totalni lom u sveukupnim odnosima. Površni odnos roditelja prema djetetu stvara krivu sliku o samom djetetu. Kada se dijete povuče u sebe mislimo da ono neće s nama razgovarati da je opet nezadovoljno i nezasitno u svojim „prohtjevima“.

... Kada smo se zadnji puta zadivili dječijem crtežu, ručnom radu načinjenom u školskoj radionici, lijepo napisanoj i uredno urađenoj zadaći, krasno otpjevanoj pjesmici. Kada smo zadnji puta pomno poslušali što nam dijete govori o onome što se tog dana događalo u školi. Da je Ivica pogodio Maricu loptom u glavu za velike pauze nama se čini nebitnim, ali za dijete i njegove osjećaje je to i te kako važno. Djeca isto kao i odrasli imaju svoje potrebe i želje, osjećaju kao i mi odrasli. Zato je važno voditi računa i o onome što se za odrasle i ne čini tako bitnim.

Opširnije:Suvremena obitelj