Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Sub09212019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Žena i razmišljanje

Nedovršene priče

Mašta je radost, put, život...a s druge strane pakao kad te uljulja i uvjeri da je moguće neostvarivo. Oduvijek sam maštala i to me održalo, spašavalo, držalo glavu iznad vode nosilo me i uljuljalo da je sve lijepo i dobro, ako je loše da je privremeno, da će proći.

Snivala sam snove poluotvorenih očiju, (ne)svjesna što si činim izbora baš i nisam imala, pronašla sam ključ koji me je oslobodio stega, ključ koji je otvarao vrata raja, užitaka, zen stanja, gdje sam si bila dovoljna jer zašto bih narušila svoj mir koji sam uspjela stvoriti mir kojim sam vidala rane godinama od ugriza života i gasila plamen i žar kojim sam te grijala, osvjetljavala ti put, a onda, tebi više nisam trebala naučila sam se tijekom godina samovanju, koliko je to uspješno i dobro, nisam razmišljala ali je davalo mir koji mi je bio potreban vrijeme liječi, ne zaboravljaš ali potiskuješ i ide to nekako sve naprijed posao, jedan, drugi, trčanje, neimanje vremena za sebe
temperatura, umor, slom, lom, mirovanje i zabrinutost što i kako dalje.nedovršena prica 901

Postala sam svjesna tog jednog života kojega sada treba živjeti, sada treba udahnuti, nasmijati se, osjetiti topli zagrljaj, poljubac, primiti osmijeh i nježnu ruku...
...i mašta se pokrene, onako negdje luta, naravno najviše po glavi. Pa instinktivno puštam radare da pronađem to nešto što bi mogla biti mala mirna topla luka, malo radosti i života van zidova kojima sam se okružila...

Jedan dan sam se ustala i rekla, dosta mi je puževe kućice!
Hoću osmijeh upućen meni, hoću zagrljaj.
A kako doći do nečega što ni sama nisam definirala?Shvaćam da je najvažnije što sam obrisala iz glave tvoj lik, tvoje duge noge, magične prste, nježni pogled, razbarušenu crnu kosu, osmijeh kojim si topio sav led u meni... uvijek sam ti popuštala, bio si hrana mojoj mašti i usmjeravao je kako je tebi odgovaralo i jednostavno nestao. Iscrpio si me, isisao svu moju energiju, ostavio beživotnu, bezidejnu, ovisnu o tebi

Dani, mjeseci, godine su mi trebale da dođem k sebi, vratim se u kolotečinu života, sazidam obrambene bedeme oko sebe. Ne želim biti povrijeđena, naprosto ne smijem. Povremeni pogled na okolne osobe su mi dale samo snage da zidove oko sebe dižem sve više i deblje, napravim neprobojnima. Ostao si mi model mr. Savršenoga.

I tako odlučna se upuštam u razgovore pri slučajnim susretima, u prodavaonicama, marketima, autobusu, plaži.

Posao, trka, ljeto, vrućina, dani se nižu, upala sam u ritam, u svoju uljuljanost, mir, samoću. Pomirila sam se s činjenicom da će sve tako i ostati, nitko me nije zainteresirao. Nisam zahtjevna, postala sam odbojna, ne dam sebi ni blizu, ha ha...čuvam samu sebe.

I onda, jedan dan, pojavi se netko tko me svojom jednostavnošću, skromnosti, ne napadnosti privuče, osvoji i sve okove, lance, zidove sruši. Izronio je poput Apolona uz mene u moru. Čak me je i uplašio da je velika riba.
Pojavio se on, moj broj, moja boja, očaravajućeg osmijeha, plav, izbrijane glave, tih, sramežljivog držanja, ali odlučnih pokreta, snažnih ramena, ...  sve kao da sam crtala i oživila maštu. Kao da smo par godinama, kao da smo baš jedno na drugo čekali.

nedovršena prica 900
Nevjerojatno, sanjam li?
Dogodilo se!
Što se to događa ?, pitam se i ne prepoznajem se, postala sam tinejdžerica koja se ne zna okrenuti, ne zna udahnuti život punim plućima. Izgubljena u svemiru novih osjećaja koji dolaze i odlaze i kamo to svrstati i razvrstati?
Zaboravila sam okus nježnosti, opojne mirise koji ne izlaze iz nosa, toplinu kože od dodira i zagrljaja. Vrelinu poljupca, žar pogleda. Sve sam zaboravila, jednostavno jer mi je postalo nedostižno, što nije bilo kemije koja bi me podsjetila na čari ljubavi.

Primali smo toplinu koja isijava, energiju dodirima, maženjem.
Živa sam, žena sam! Želimo još i još i ne želimo kraj.


Gladni nježnosti i maženja, doticali smo se neprekidno, premještali jedno drugo, ljubili kožu, uzdisali i preli kao mačke. Nismo se odvajali.
Vrijeme je prolazilo, sati i sati ali je za nas baš sve stalo. Bez puno riječi, točno je svako znao kad što treba činiti drugom. Strast i požuda je izbijala iz svakog pokreta, svake pore tijela.
čarolija se uvukla i ništa nam nije bilo važno,  sve je bilo prisutno. Ni jednog trenutka osjećaj nelagode, sve je odisalo skladom, a tišinu bi samo uzdasi ugode remetili.
Da, živa sam, žena sam, nije život prošao kraj mene ...

....rastanak, bez dogovora novih susreta, prekidam nelagodu i kažem, bez obveza, nismo očekivali ni jedno od nas gdje ćemo stići.
I opet mašta, ta prateća zvijer koja napada kad si ranjiv.

Postala sam nezaštićena, na vjetrometini. Svjesna prolaznosti trenutka koji će se možda ponoviti.
Mašta koja me je do sad uljuljala u rad, samo rad kao jedino obrambeno moguće rješenje opstanka je zakazala. Rad ne pomaže, ne više, iz mene vrišti ljubav, čežnja, požuda koja treba toplinu, zaštitu, zagrljaj.
Život prolazi htjela ja to ili ne, da li mogu na njega utjecati?

Biti stabilan, siguran u sebe i svoje postupke. To mi je moto koji više ne znam primijeniti. Poljuljana sam iz temelja. Nesigurna kao šiparica u svoje postupke, izgled i osjećaje.
I što sad?

Jutro je pametnije od večeri. Da li mogu pronaći načina i vratiti sve na svoje mjesto?
Pouka?

Ništa nije onako kako se čini, a mašta je zabranjeno područje do daljega kod mene.

Autor : Lily Laum
još priča na:  http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994