Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Uto10222019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Životna priča Ilije Perić “Graška”

Ovaj portal ustrajno prati događanja i sudbine naših ljudi koji svojom sudbinskom životnom stazom koračaju diljem svijeta i svojim neobičnim  i ustrajnim radom i poštenjem pronose pozitivan glas posavski i izvan granica rodne nam grude Posavine i daleko od svoga rodnog kraja.

Stoga nam je želja da ovaj puta iz anonimnosti izvučemo životnu priču čovjeka, kojeg rekli bismo dobro poznajemo, ali ubrzo i shvatimo da  o njemu veoma malo znamo.

Riječ je o Iliji Perić „Grašku“ kojeg smo ovaj puta kao posebnu osobu izdvojili za naš portal.

ilija peric grasak

Dijete likvidiranog domoljuba

Ilija je samozatajna osoba koja ne diže medijsku prašinu i ne želi na taj način privući pozorornost na sebe. Rođen je 29. srpnja 1937. godine u Garevcu od oca Mate i majke Ruže Gašić iz Gornjih Kladara. Majka mu je s dvije godine ostala bez roditelja i odrastala je uz strica i njegovu obitelj. Već sa osam godina i Ilija ostaje bez oca i kao siroče nastavlja trnoviti majčin put jada i bijede.

Ilija je imao jednu sestru koja je nakon rođenja umrla i bio je dijete iz kategorije malih Perića jer su se u to vrijeme Garevljani kao i mještani okolnih mjesta dijelili na male i velike.

Kao i veliki broj Garevljana otac mu je bio žrtva Burića štale, Jugoslovenske komunističke vlasti, nepravde i mržnje. Odveden je, zatočen i likvidiran s braćom Grgom i Marijanom.  Ne zna se ni gdje ni kada. Sama pomisao na Burića štalu u Iliji ubija sve dojmove. To mu je teška rana o kojoj uvijek nerado priča.

Uvijek je teško kad ožive emocije

Svake godine obilazi zajedničku grobnicu, moli se i nerado prisjeća izgubljenog djetinjstva jer već u tim godinama Ilija kao i mnogi njegovi vršnjaci  postaju nasljednici svojih predaka i osuđeni od strane komunističke vlasti i nekoliko garevljana koji su širili i vjerovali pogrešnoj ideologiji. I tako Ilija kao mnogi drugi već u tim starosnim godinama počinje svoju životnu školu koja ga je puno koštala.

ilja peric grobnica

Velika je bol kada se izgubi jedna osoba, daleko veća kada umre cijela obitelj, ali kolika je bol kada umre jedno cijelo selo, a tu bol ne smiješ iskazati, niti na glas zaplakati. Ne ponovilo se nikada i nikome više.

Nije bilo dosta što su izgubili očeve već o tome nisu smjeli javno ni pričati. Išli su u školu, učili se i trudili, ali nisu mogli niti smjeli biti dobri ili najbolji učenici jer su njihovi učitelji znali da su bili sinovi domoljuba i žrtve njihove ideologija.

Nije Ilija zaboravio ni provokacije vršnjaka čiji su roditelji preživjeli, a znamo da su to bili ONI kojima je zvijezda petokraka ubila moć razuma. Nije ih bilo dosta kao ni kukolja u sjemenu, ali ih je nažalost bilo dovoljno da zatruju svoju okolicu.

Nada posljednja umire

Međutim ohrabruje ga činjenica što mi današnji Garevljani te žrtve nismo iznevjerili, što ih nismo prepustili zaboravu i što su sve to vrijeme živjeli sa nama, tražeći skupa istinu i pravdu, i svoj konačni i vječni mir.
Povijest ovih smaknuća nakon II. Svjetskog rata je prepuna zločina koje normalan ljudski um teško može smjestiti u sferu razumskog jer pravde i istine za nevine  žrtve na žalost nema ali se nadamo da je i ovo što se do sada učinilo za Spomen kapelu Burića štale veliki pomak naprijed  kako bi naše žrtve konačno uživale u vječnom miru i radosti na nebesima.

Poslije kiše dolazi duga

Uz majku Ružu Ilija je munjevitom brzinom morao odrasti boreći se  za goli život. I tako dođoše i dvadesete godine kada Ilija izabira svoju životnu suputnicu Danicu Perković kćer Domina i majke Šimice rođene Marić s kojom ulazi u brak 1962. godine.

ilija peric grasak obitelj

U svome sretnom zajedničkom životu dobijaju četiri kćeri Ružicu, Slavicu, Nadu i Mirjanu.

Do 1973. godine vrijedno je radio u klaonici u Modriči a onda odlazi u Austriju. Kao i mnogi drugi morao se pokazati radom da bi mogao tu ostati. Ostao je nekoliko godina i onda se preselio u Švicarsku gdje je nastavio raditi teške građevinske poslove. Kaže nikada nije birao poslove već se radovao da ga dovoljno ima.

I tako je poslije dugogodišnjeg rada u Austriji davne 1996. godine svoju suprugu, tri kćeri i rodnu Posavinu Ilija zamijenio s malim mjestom Brunnen smještenim uz obronke Alpi i (Vierwaldstättersee) Luzernsko jezero u središnjoj Švicarskoj. Tu ga mnogi godinama poznaju kao mirnog, tihog i radišnog čovjeka, vjernika i velikog domoljuba.

Lijep je život u vrtu ruža ali je ljepši u Garevcu

Od početka domovinskog rata kada mu je došla supruga Danica s djecom, život se malo promijenio u pozitivnom smislu jer barem više nije morao da razmišlja o njima. Bili su tu skupa a on je dovoljno zarađivao da su mogli skromno i pošteno živjeti te biti na okupu. No i to vrijeme nije bilo lako jer su svakodnevne misli bile uprte na Garevac i rodnu im Posavinu.

Kako su djeca odrastala tako su se i udavala da bi na kraju on i Danica ostali sami u obiteljskom gnijezdu u malom vrtu ruža u Kantonu Schwyz i mjestu Brunnen u srcu Švicarske.

Od 2002. godine Ilija je u zasluženoj mirovini. Sada ima dovoljno vremena da bira gdje mu je ljepše za boravak. Svoj dom u Garevcu je obnovio i tu koristi toplije godišnje vrijeme, dok one hladnije dane provede u Švicarskoj odakle se nije odjavio već redovno obavljaju svoje liječničke preglede i tako zajednički čuvaju svoje  zdravlje kojeg hvala Bogu još imaju...

No nije ovo sve o čemu želimo pisati. Mi, novinari ljude ne gledamo objektivno jer su svi isti, već ih cijenimo po njihovim zaslugama, djelima i činjenicama.

Ilija je posebna osoba koja rado pomaže drugima

GIP je do sada pokrenuo veliki broj humanitarnih akcija te svojom i Vašom pomoći pomogli smo našem Garevcu i onima koji u njemu žive da danas imaju život dostojan današnjem čovjeku.
Svaku našu akciju Ilija je izvan prosjeka pomogao te uz druge donatore Garevac danas ima dobru i asfaltiranu cestu u svim zaseocima, struju, svoju pitku vodu, telefon, internet, uličnu rasvjetu, crkvu, Otvorenu kuću, školu, dom, čitaonicu.

Doista mu danas nedostajemo samo Mi, trgovina i pošta koja je prija nekoliko godina zatvorena.

Humanitarna pomoć osamdesetogodišnjaka

Ilija danas gazi osamdesete godine ovozemaljskog života. Prilično je zdrav i još uvijek izvanprosječno motiviran, vrlo inteligentan, miran i veseo čovjek. Ne razmišlja puno o prošlosti niti budućnosti jer ih osobno ne može promijeniti, živi sadašnjost onako kako baš on hoće, a uz njega je uvijek i supruga Danica koja mu nikada nije uskraćivala planove i želje već ga je uvijek podržavala u njegovim odlukama.

Kada smo koncem ožujka 2017. godine pokrenuli našu ovogodišnju korizmenu akciju i napisali da prikupljamo pomoć kako bi pomogli jednoj garevačkoj sirotici, 100% invalidki koja je jako bolesna, a uz to i bez noge koja živi u ne nenormalnim uvjetima za današnju generaciju ljudi i koja ima samo jednu sobu od 15 m/2 u kojima provodi 24 sata dnevno gdje živi, spava i kuha. Nema čvrstoga betonskog poda već je neki nazovimo ga tako tepih pružen po zemlji, a pitke vode nema ni u dvorištu a o normalnoj higijeni da i ne pišemo.

Nije trebalo dugo čekati da nam se javi osamdesetogodišnji Ilija Perić „Grašak“ i kaže da će on osobno poduprijeti akciju i sam će svojim novčanim sredstvima financirati dovod vode u dvorište ovaj sirotici. I tako je i bilo. Bez oklijevanja je osobno organizirao Vladu Dikaču i njegove radnike da se to odmah uradi.
 
Radovi su uspješno obavljeni, voda je dovedena a Ilija je za troškove materijala i rada isplatio ukupni trošak od 1500 KM.

Što reći za ovo vrijedno Ilino djelo već da je to za svaku pohvalu. Svi mi znamo da umirovljenici nemaju više svojih redovnih plaća već dobijaju skromne mirovine koje su dostatne tek za pokrivanje normalnih životnih potreba, a o višku ili štednji više nema razmišljanja.

No, Ilija se odlučio darovati i to je i učinio u 80 godini života, a uz to je kao i svake godine podržao i našu redovnu korizmenu akciju. HVALA MU!
 
Osobno sam mu se zahvalio, a on je za portal ukratko kazao: "naša je ljudska i moralna dužnost opstati i pomagati svom rodnom kraju, svome mjestu, župi i Mjesnoj zajednici, te dovršavati stare, i pokrenuti nove projekte i tako uljepšati život onima koji tamo borave".

Dao Bog da imamo više ovakvih osoba kao Ilija, tada bi svijet bio drugačiji i bolji, a ljudi sretniji, veseliji i mirniji u duši.

Za GIP piše Mišo Perak