Garevački Internet portal ®

Burića štala rana i ponos Garevaca

Čet11212019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Dani sjećanja

Dani sjećanja 2018. godine

Uz Dan sjećanja na žrtve Burića štale nakon 73. godine stradanja katolika Hrvata u Garevcu na završetku Drugog svjetskog rata kod Spomen kapele Burića štale molila se trodnevnica koju su redovno posjećivali Garevljani uz svog župnika Filipa.

Da bi se u nedjelju, 27. svibnja 2018., u Danima sjećanja na žrtve Burića slavila sveta misa u 11 sati na kojoj je uz garevački vjerni puk bilo i mještana iz drugih mjesta i općina. Bilo ih je iz Novog sela-Balegovca, Dubice,Čardaka , Kladara, Kornice, Odžaka, Posavske Mahale, Potočana, Svilaja i Vojskove a svi su došli s jednim ciljem razlogom i nakanom na to mjesto.

Mnogi od njih su upalili svijeće kao i predstavnici 105. modričke brigade HVO-a, a naš mještanin Ivan Marić položio je vijenac.

Već više od jedne decenije redovno se svake godine služi sveta Misa kod Burića štale u Garevcu za sve stradale žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i nedavnog Domovinskog rata.

Svečano misno slavlje za stradalnike Burića štale u nedjelju 27. svibnja 2018. godine, predvodio je urednik Katoličke tiskovne agencije i generalni tajnik biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Ivo Tomašević iz Vidovica, župi kod Orašja.

Uz mons. Ivu Tomaševića koncelebrirali su vlč. Pavo Kopić župnik iz župe Čardak i garevački župnik vlč. Filip Brajinović kao i vjerni puk koji je ovoga dana bio nazočan na ovome mjestu, mjestu posebnog pijeteta koje nas sve obvezuje i opominje.

10

Prija početka svete Mise po prvi puta u povijesti Garevca puštana je i garevačka himna-„Garevo moje“ poslije koje se i ulaznim pozdravnim govorom obratio župnik Filip koji je pozdravio sve nazočne svećenike i vjernike uz napomenu da mu je iznimno drago da se danas ovdje mogu zajednički sastati i pomoliti jer se ovi dani sjećanja u Garevcu događaju od 2006. Godine. A do 1990. godine se o ovom stravičnom zločinu nije smjelo ni govoriti.

Štala, koja je preživjela i ovaj rat, svjedok je svega što se događalo.

Zatim je zamolio monsinjora Ivo Tomašević da započne svetu Misu koju je dostojanstveno pratio vjernički puk.

Propovijed mons. Tomaševića prenosimo u cijelostii:

Dragi župniče vlč. Filipe,
draga braćo svećenici i časne sestre,
draga braćo i sestre u Isusu Kristu!

Danas na ovom mjestu pokraj Burića štale okupilo nas je izuzetno tužno sjećanje na više stotina ubijenih katolika Hrvata od kojih su poznata brojni imena, a među njima i imena 224 stanovnika ovog mjesta Garevca iz obitelji: Cvitkušić, Marić, Andrić, Bajić, Stanić, Stanušić, Gagulić, Tokić, Zelić, Burić, Perković, Marković, Radonjić, Jagustin, Ikač, Ravnjak i Šerić, Križić, Mikulić, Perić, Grgić, Juroš, Lukač, Pavić, Vukadin, Domazet, Ilić, Ivušić, Lončar, Perak, Rokić, Zrakić, Dubravac, Ivakić, Jović, Kovač, Mašić, Matošević, Popić, Spajić i Šinko.

Onima koji su ubijeni upravo tijekom ovih dana mjeseca svibnja 1945. u dubokoj i iskrenoj molitvi pribrajamo i najmanje još 244 muške osobe koje je u župnima crkvama ove modričke i susjednih općina umila krsna voda i snažilo primanje svete pričesti i sakramenta krizme. Svim tim ubijenim osobama potrebno je pribrojiti daleko veći broj onih kojima je, iako su ostali živi, ubijena životna radost za godine mnoge, a nekima i do kraja života. Tko može ljudskim umom dokučiti kako je bilo brojnim majkama i malobrojnim preživjelim očevima koji su izgubili svoje sinove?

Kakvu su i koliku bol i tugu nosile supruge, njih oko 300, kojima su zle ljudske ruke odvele u nasilnu smrt njihove muževe bez suda i presude i bez mogućnosti da se barem na dostojan način oproste s njima? Tada je umro dio njihova srca, a drugi dio srca snažio se vjerom u Boga kako bi mogle odgajati nejake sinove i kćeri. Tko može proniknuti u srce djece kojima je oteta očinska ljubav i zaštita? Kako je teško moralo biti noću skrivati suze, a danju ne govoriti o onome što je žene ovog i mnogih drugih sela zavilo u crno i izvana i iznutra? Koliku su bol ćutile brojne sestre i malobrojna preživjela braća zbog svoje izgubljene braće u tim nesretnim ratnim okolnostima u kojima su bili osuđeni na neuspjeh samo zato što su se, bez da ih je o tome itko pitao, našli na gubitničkoj strani?

12

U ovoj Svetoj misi molimo i za dušu sada pokojnog župnika u župi Modriča, kojoj je u tom vremenu pripadalo i ovo mjesto Garevac, vlč. Franju Jurića koji je preživio rat te nam ostavio vjerodostojan podatak s popisom ubijenih župljana tih kobnih dana svibnja 1945. godine.

Kako to navodi u svojoj knjizi garevački svećenik i moj nešto stariji kolega još od sjemenišnih i bogoslovskih dana vlč. Vlado Jagustin, koji je uložio veliki trud u traženju dokumenata i pregledavanju matica iz modričke i drugih okolnih župa u nastojanju da dođe do što potpunijeg popisa ubijenih, modrički župnik Franjo 25. srpnja 1946. u svom dopisu Nadbiskupskom ordinarijatu vrhbosanskom u Sarajevo, napisao je da su se od 15. travnja do 24. svibnja 1945. vodile teške borbe „ispod Vučjaka od Jakeša preko Pećnika, Potočana, Svilaja pa niza Savu do ušća rijeke Bosne i uz rijeku Bosnu do Modriče“.

Župnik Jurić dalje piše: „Kako su izgubili vezu s društvom, a nestalo hrane i municije, povjerovali su pozivu partizana a i naših domaćih ljudi, predali su se dne 24/5, zatim su bili razoružani i pritjerani u Garevo i tamo u štalu njekog Pere Burića zatvoreni, gdje su bili gladom i žedjom mučeni a bilo ih je do 500 ljudi.

Sutradan 25. svibnja, odmah obnoć, otjerali su jednu grupu ovih biednika prema 'Pašincu' i u šumi njegog Bajića poubijali i u rupaču zatrpali. Njeki naši koji su se zanimali za zarobljenike, išli su potajno do te šume i vidjeli kako njeka uda tjelesa pobijenih ukazuju se.

Druge dvije noći 26. na 27. i 27. na 28. svibnja, prevozili su ostale zarobljenike kamionima prema rijeki Bosni u šumu zvanu Šištru na obali Bosne tamo ih ubijali i u Bosnu bacali.

– Onamo je nakon njekoliko dana kad su partizani otišli krišom - jer niesu dali nikomu ovamo pristupiti – došao Pero Burić mlađi i prepoznao svoga mrtvog brata Antu, prinio ga svojoj kolibi u Lugu i iza odlaska partizana prevezo ga u groblje i pokopo.

Nekoliko kamiona vozilo je zarobljenike i prema Savi, gdje su isto pobijeni i u Savu bačeni.

Koji su u štalu Burića dotjerani bilo ih je blizu 500 ljudi od tih što djece što starijih ljudi, pušteno je kućama oko 60 osoba ostali su svih pridržani.

Za ove bijednike nitko ništa više ne zna, niti čuje pa se može sa svom sigurnošću reći da su svi pobijeni“, stoji u pismu modričkog župnika Franje Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu uz koji je poslao popis ubijenih župljana dodajući, uz poneku iznimku, točan datum i mjesto rođenja te imena roditelja.11

U svoj nesreći sretna okolnost bila je i činjenica da je vlč. Franjo bio župnik u Modriči od 1908. godine pa je sve pobijene župljane osobno poznavao te većinu njih krstio, pričestio i pripremio za svetu krizmu, a mnoge i vjenčao što daje posebnu vjerodostojnost njegovom popisu.

Ovo današnje okupljanje, uza svu tugu, ima i svoju snažnu utješnu dimenziju i dimenziju nade koja dolazi od Boga i iz vjere u vječni život. U toj i takvoj vjeri sve žrtve su znale, a to znamo i mi, da se je u trenucima najveće kulminacije zla i Zloga pokazala najveća ljubav nebeskoga Oca koji nam je po muci i smrti svoga Sina darovao spasenje.

Upravo onda kada se činilo da je zlo u potpunosti pobijedilo i da je smrt nadvladala život, iz tame groba sinula je uskrsna svjetlost i zauvijek obasjala svijet i čovječanstvo. Pokazala se neizmjerna ljubav Boga Oca koji nam je darovao svoga Sina te grešnom čovječanstvu na najjasniji mogući način pokazao da je čovjek Božje dijete, stvoren na Njegovu sliku i pozvan na život u Njegovu domu u kojem „ima mnogo stanova“ i u koji je pred nama otišao da nam „pripravi mjesto“.

Ustavši od mrtvih Krist je na najzorniji način pokazao da put svakoga čovjeka vodi preko hoda ovom zemaljskom „suznom dolinom“ preko smrti i groba u vječni život gdje „smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti“ (Otk 21,4). Na životnom putu svojim vjernima Isus Krist daruje Duha Svetoga da ih snaži i nadahnjuje na putu Božjem, na putu dobra.

Za sve ubijene molimo danas na divnu svetkovinu Presvetoga Trojstva.

Svi ubijeni, kojih se danas sjećamo i na poseban način za njih molimo, bili su kršteni „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. U tom znaku i svi mi započinjemo svaki svoj dan, svaku svoju molitvu pa tako i današnje Euharistijsko slavlje.

To je znak našeg posvećenja Bogu i stavljanja vlastite prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u Božje ruke. U ruke milosrdnog Oca stavljamo i sve duše ubijenih moleći da im Gospodin sve grijehe oprosti i da ih učini nebeskim ukućanima.

Molimo i za sve žrtve u našem hrvatskom narodu u tim mjesecima krvavog stradanja 1945. godine.

4

U svoje molitve uključujemo još veći broj onih koji su godinama živjeli obavijeni tugom zbog stradanja svojih najmiliji. U molitvu uključimo i sve one kojima su naša braća po vjeri i narodnoj pripadnosti prouzročila smrt, bol, patnju i tugu u drugim narodima.

Po božanskom uzoru milosrdnog nebeskog Oca, koji nam prašta grijehe i uvijek iznova prihvaća nas kao svoju ljubljenu djecu, oprostimo i mi svim koji su popustili nagovoru Zloga te bili uzrok smrti i patnje nevinih ljudi.

Put praštanja je Božji put pa samim tim i put čovjekov. Bez svakodnevnog praštanja bio bi gotovo nemoguć suživot među ljudima počevši od odnosa unutar obitelji do odnosa među ljudima i narodima uopće. Bog nama prašta pa zato i mi praštamo i molimo oproštenje za sve zlo koje učinimo.

Prisjećajući se tužnih događanja u svibnju 1945. godine, sjećamo se i nedavnoga rata i progona vjernika ove župe, njihovih teških prognaničkih godina te malobrojnog povratka nerijetko povezanog s brojnim poteškoćama. Ovo okupljanje pokazatelj je da, unatoč brojnih obeshrabrujućih poteškoća, mnogi članovi ove župne zajednice nisu izgubili vjeru u trojedinoga Boga i nisu zaboravili mjesto i župu u kojoj su ponikli.

Utješno je saznanje da mnogi raspršeni članovi ove župne zajednice prate događanja u Garevcu putem portala i drugih elektroničkih medija te nastoje o tome upoznati i druge.

Ipak, najsnažnija poveznica jest i treba uvijek biti naša vjera u trojedinoga Boga: u milosrdnog Oca koji nas toliko ljubi da nam daruje svoga Sina; u Isusa Krista koji nas tako božanski ljubi da je prihvatio smrt na križu „radi nas i radi našeg spasenja“; u Duha Svetoga koji je božanski cjelov između Oca i Sina i graditelj zajedništva te darovatelj sedam darova. U tom smo Duhu „po Kristu, s Kristom i u Kristu“ povezani s cijelom putujućom Crkvom ovdje na zemlji, ali i s Crkvom trpećom u čistilištu te na osobit način s Crkvom slavnom koja je ostvarila svoj vječni cilj te za nas zagovara da i mi dođemo u dom Oca svoga i osjetimo ono „što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije unišlo“, a „to je pripravio Bog onima, koji ga ljube“ (1.Kor 2,9).13

U toj i takvoj vjeri, potaknuti Duhom Svetim i ujedinjeni s Božjim Sinom, našim bratom i Gospodinom, podižemo oči prema nebeskom milosrdnom Ocu i dajemo mu hvalu za sve što nam daruje. Vršeći Božje zapovijedi i poslušni poticajima Duha Svetoga želimo slijediti Krista Gospodina kako bi naš sveti život bio nama na spasenje, ali i istinski zagovor svima za koje molimo.

Po zagovoru i primjeru Blažene Djevice Marije molimo da i život svakoga od nas bude trajni i vidljivi odgovor krhke ljudske ljubavi na neizmjernu Božju ljubav. Amen.

Garevac 27.05.2018., monsinjor Ivo Tomašević

Nakon svete Mise svećenicima, vjernicima i političkim predstavnicima kojeg su predstavljali ministar Davor Čordaš, načelnik općine Odžak Jakov Ivanković i ministrica kulture ŽP Ana Andrić zahvalio župnik Filip na lijepom i dostojanstvenom držanju.

Poslije toga kao i obično bila je organizirana zakuska za sve prisutne vjernike koju su organizirali Garevljani, a ručak za svećenike bio je organiziran kod Kaje Perković „Pirgoševce“ što je već postala ustaljena praksa u posljednjih nekoliko godina.

Ostale fotografije koje su fotografirali Ana Perković i Vlado Domazet pogledajte klikom ovdje.

Za GIP piše Mišo Perak14