Garevački Internet portal ®

Burića štala rana i ponos Garevaca

Ned08252019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Dani sjećanja

Dani sjećanja 2010. godine

 

Svetom Misom koju je predvodio vlč. dr. Zdenko Spajić, sin ovoga kraja, u zajedništvu sa vlč. Lukom Kesedžić i župnikom Filipom Brajinović, kod Spomen kapelice Burića štale 30. svibnja 2010.,  obilježena je 65. obljetnica  stradanja Hrvata Drugog svjetskog rata u našem kraju. Na početku Sv. Mise pozdravnu riječ svim nazočnima uputio je vlč. Filip Brajinović župnik u Garevcu. Na ovoj Sv. Misi sudjelovalo je oko tri stotine osoba među kojima najviše onih koji su došli iz Republike Hrvatske.

Ove godine, po prvi puta u povijesti Garevca,  molila se trodnevna Sv.Misa i krunica kod Spomen kapelice, a izričita  želja župnika Filipa je da se to i tradicionalno nastavi.

Na početku Sv. Mise preživjeli svjedok  Marijan Perić „Baro“ položio je vijenac i upalio svjeću pred Burića štalom za sve stradale Hrvate iz Burića štale kao i stradalnike ovoga zadnjeg Domovinskog rata.

Vlč. Dr. Zdenko Spajić je u svojoj propovijedi istaknuo veliku ljubav zatočenika prema rodnom kraju i velikoj vjeri udovica koje se nisu bojale života već vjerovale u opstanak i podizanje Garevca.


zdneko stalaDakle, ove 2010. Godine, navršilo se šezdeset i pet godina od tragičnog događaja koji je krajem svibnja 1945. godine Garevac i njegovu okolicu kao i cijelu Bosansku Posavinu zavio u crno i ostavio duboke rane. Te kobne 1945. godine je u kratkome vremenu pobijena trećina cjelokupnog pučanstva ovoga kraja.  Samo u Garevcu i Burića štali ubijeno je prema popisu iz knjige vlč. Vlade Jagustina „Burića štala“ (Živinice 2008.) oko 470 nevinih domobrana od čega 224 Garevljanina. Zašto se to dogodilo?  Postoji li kakav opravdan razlog koji bi objasnio činjenicu zašto je iz Burića štale za samo tri noći nestalo preko 500 života? Kome su se predali i zašto su vjerovali svojim susjedima, nikada im neće biti jasno. Svi znamo da se u ratu strada, ali ovo se zlo dogodilo poslije rata i to onima koji nikada i nikome nisu nanijeli zlo. I danas, nakon 65 godina, sjećamo se tih žrtava  i rana koje još uvijek neizmjerno  bole i nisu zacijelile, ali ne razmišljamo o osveti, jer krv stradalnika Burića štale nikada nije vapila za tim već za oprostom. Nikada povjest nije pisala da se nečija suza pustila radi nas, radi našeg nasilja i progonstva. Nikada i nikoga nismo napali niti nečije mještane protjerali s njihovog tla. Bili smo vojnici ali na svome pragu i stim smo željeli sačuvati svoju obitelj, svoje mjesto i svoj zavičaj.

Stoga se prisjetimo da su naši preci ubijeni samo zato što su voljeli svoje mjesto u kojem su rođeni, odrasli, trpjeli i umirali. Ubijeni su samo zato jer su voljeli svoje obitelji i htjeli ih zaštiti. Ubijeni su samo zato jer su vjerovali u Boga. I u tim ljubavima: prema Bogu, ovome kraju, narodu i obitelji ovi su ljudi ovdje u svibnju 1945. stajali na braniku vrijednosti što se u to vrijeme nije moglo obraniti i stradali su kao mučenici svoje vjere. Drugog razloga nema.

Izginuli su mladi ljudi, ostale su mlade žene udovice s malom djecom koji su svoje dane provodili u tuzi i neimaštini  i što je još veće zlo  ne smijući ni spomenuti da su imale muža ili oca jer su njihovi muževi, očevi i braća bili narodni neprijatelji.

Tadašnja vlast je u potpunosti zanemarila ovo mjesto i ovaj kraj ostavljajući ga bijedi i tuzi  da sam izumre u potpunoj poniženosti koja ubija ljudsko dostojanstvo. Majke udovice, djeca i ponosni  ljudi ovoga kraja morali su skrivati što su. Bila je to tragedija nad tragedijama o kojoj se 60 godina šutjelo, ali ta maloljetna djeca i majke udovice u tom vremenu oživjeli su i podigli ovaj napaćeni kraj.

Ali i tome dođe kraj. Odrasla su mala djeca i postali zreli ljudi, potomci pobijenih očeva, krenuli su diljem svijeta i svojom snalažljivošću,  radom i moralom ponovno  podignuli Garevac. Podignuli su ga iz pepela i bijede, iz neimaštine, iz potlačenosti. Izgradili su nove kuće s ciglom iz svog dvorišta, odhranili mlade krave i junčiće s kojima su obrađivali svoju zemlju a kasnije zaradili i kupili poljoprivredne strojeve, svojim doprinosom razveli struju i telefone, asfaltirali ceste,  jednostavno rečeno svojim radom iz pepela podigli Garevac.

I opet dođe do tragedije: otišli smo odavde, a naš kraj je sada razrušila jedna druga sila, sila mržnje, osvete i osvajanja. Sve kuće su bile opljačkane i zapaljene, a crkve i kapelice do temelja porušene. Cijeli naš kraj je u potpunosti bio devastiran, porušen, opustošen i napušten. Izgledao je kao na filmu ili bajci.

Međutim, dođoše druga vremena, hrabriji Garevljani su se vratili, započeli život na ovoj pradjedovskoj,mučeničkoj i krvlju natopljenoj zemlji obnavljajući i podižući nove kuće, crkvu, groblje, Burića štalu, dom i školu.

baro polaze cvijeceNadaju se da mogu ovdje živjeti u miru s drugima kao što su to uvijek i činili.
Mi ne želimo osvetu, mi ne želimo drugima zlo, mi ovdje danas nikome ne prijetimo. Mi smo ovdje da se sjetimo svojih pokojnika, izrazimo im svoju zahvalnost, svoju ljubav, svoje suze i tugu, svoje i sjećanje ali i vjeru da će ovaj kraj i ljudi koji imaju svoje ime i ime svoga naroda, imati pravo i moći i dalje ovdje živjeti u miru. Sjećati se svojih pokojnih i rađati nova stvorenja.

Zato danas upravo ovdje na ovome svetome mjestu obećajemo da ćemo ostati vjerni našim precima, njihovoj hrabrosti, njihovu ponosu i njihovu poštenju. Da nećemo dopustiti da ovaj lijepi kraj bude pust i prazan. Neka u njemu i dalje bude izgrađenih kuća i dječijih igara i žamora, neka u njemu odjekuje zvono naše crkve koje će pozivati Garevljane na molitvu i sjećanje, na krštenja i vjenčanja, na nadu i budućnost, neka u njemu vječno odjekuje pjesma a ne tuga.

Zato pozivam sve vas dragi Garevljani  da sa svojim župnikom Filipom pokrenemo akciju za podizanje dostojnog spomenika ovim stradalima kao i Majci udovici jer bismo se time odužili ženama čije su žrtve dio nas i ovoga kraja.

Za GIP piše Mišo Perak