Marija Majka Crkve

ŽUPA GAREVAC

Pon09162019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Proslava blagdana Svih Svetih 2004.

Petak je, 29. listopad 2004.! U Garevac pristižem prilično kasno. Cilj mi je posjet grobovima mojih najmilijih, koje mi ova godina uze. Na kapiju groblja dođoh u sami sumrak, ali ipak zatekoh neke Garevljane koji su također došli ukrasiti  grobove svojih pokojnika.

svi sveti04Zamračilo se pa se i vidi slabo. Pokoja svijeća titrajući slabašnom svjetlošću kao da mi hoće obasjati put kojeg ionako već dosta dobro poznajem.

Hodeći polako tim putem dođoh i do suhog hrasta, garevačkog grobljanskog stražara.

Stoji svoj na svome. Iako mrtav on se ne predaje. Stoji i čuva stražu nad mrtvima, i prenosi u baštinu stogodišnju povijest Garevca i Garevljana. Gledam u taj suhi hrast i kažem u sebi: «O Bože,  pa zar i on mora biti mrtav?» I odgovor dajem sam sebi: da vjerojatno mora, jer ovo mjesto i jeste mjesto mrtvih, ali mrtvih koji itekako imaju što reći i poručiti nama živima.
Prođoh pored te starine i dođoh na grob svoga sina i majke koje pokopah ove godine.

Ovo je prvi put da ih posjetim pred blagdane Svih Svetih i Dušni Dan, blagdane kada se posebno molimo i prisjećamo svih svetih i pokojnih.

Tužno je i teško! Teško je stati pored groba onoga koji je do neki dan stobom dijelio i dobro i zlo. Teško je stati pored groba onoga koji se do nedavno sa tobom: smijao, pričao i krojio planove za budućnost. Teško je stati pored groba onoga koga si najviše volio. Tužno je gledati cvijeće koje se blago klati i kao da mi želi pokazati da mi to draga osoba maše i zahvaljuje što sam je obišao. Teško je pogledati njegove dvije sestre koje u mračku stoje i gledaju u hladni grob svog brata s kojim su do nedavno bratsko sestrinski živjeli i željeli proživjeti ovaj zemaljski život.

Ali, što je tu je. Životni put  nije moguće  izmjeniti. Sve što možemo učiniti jest molitva i vjera da ćemo se jednoga dana naći svi skupa u Kraljestvu nebeskom. Upalili smo svijeće, pomolili  se, poljubili križ i otišli na konačište.
Sutradan je subota i već malo drugačiji doživljaj. Došlo je mnogo  više osoba i mnogo  više svijeća gori na grobovima. Grobovi se užurbano čiste i ukrašuju za dolazeći blagdan.

U nedjelju na svetoj misi u župnoj crkvi u Garevcu je znatno više vijernika nego obično. Na taj  dan pušteno je i crkveno ozvučenje koje se baš taj tjedan postavilo. Nazoačan je i  sam prodavač i monter tog ozvučenja gospodin Kristijan Stanušić sa ocem. Njih dvojica dođoše da još jedan puta to sve pregledaju i utvrde kvalitetu posla te funkcioniranje pod samom svetom misom.

Gledam crkvu koja svojom ljepotom zaista ushićuje. Gledam je i divim joj se! Njoj, koja se iz pepela podizala, rasla i evo, gotovo do samog kraja privela.
Podne kamene ploče su već pri završnim radovima, a ispod privremeno postavljenih klupa zrače drvene podloge tamno kestenjaste boje koje se vrlo dobro uklapaju u sam ambijent crkvenog prostora. Bila je to ideja građevinskog inžinjera Nike Stanušić koja se pokazala vrlo pozitivnom kako u estetskom tako i u zdravstvenom smislu.

Poslije svete mise slijede kratki pozdravi sa prijateljima i župnim vjernicima. Ilija Cvitkušić «Džoljo» i ja odričemo se vožnje automobilom i radije krećemo pješice garevačkim putem do svojih kuća.

U popodnevnim satima odlazim ponovno do groblja gdje je atmosfera doista drugačija, i ljepša. Uočljiv je osjetno veći broj automobila, a tu je i Mira Ćumurova koja je i ove godine ponudila prodaju cvijeća i svijeća. Dosta je drugačije, življe i ljepše pogledati tu veliku površinu Garevačkog groblja kojom se kreće veliki broj Garevljana.
Na sam blagdan Svih Svetih ustao sam doista rano kako bih taj dan mogao posebno doživjeti. U ranim jutarnjim satima provezao sam se Modričom i Odžakom te stekao  prilično  lijep dojam. Pored same ceste dao se zapaziti veći broj prodajnih mjesta sa cvijećem i svijećama. Nitko ne pita zašto su tu i kakav je razlog prodaje tolikog cvijeća, bitan je biznis od koga većina danas tamo živi.
Već u 9.30 sati sam pošao putem prema groblju. I ove godine kao i nekoliko ranijih dragi Bog nam je podario prelijepo vrijeme. Posebno se to dalo zapaziti nama koji prođosmo nekoliko europskih država da bi došli u svoju Posavinu. Svugdje drugo kiša i magla, a kod nas se temperatura na termometru popela čak do 25 stupnjeva.

Gledam taj put prema groblju koji je i na početku studenog procvjetao. Procvjetao ukrasnim cvijećem kojeg je donijelo nekoliko prodavača iz raznih mjesta. S obje strane ceste parkirani su mnogobrojni automobili različitih registarskih oznaka. Najviše je onih iz Hrvatske, Švicarske, Austrije i Njemačke. U manjinu spadaju vozila domaćih oznaka, ali  jedan automobil parkiran preko puta groblja posebno mi je privukao pažnju. Bio je to crni dvosjed mercedes SLK klase gospodina Kristijana Stanušić koji je došao i postavio ozvučenje za svetu misu. Posebna radost i zadovoljstvo me obuzimalo posmatrajući to vozilo, jer taj mladi čovjek živi i radi u Posavini u Odžaku i sa tim novcem je uspio kupiti takvo luksuzno vozilo. Znači, ima novca i u Posavini i BiH a ne samo u dijaspori, kako to mnogi od nas misle i zamišljaju.

Od 10.00 sati župnik Filip Brajunović i vlč. Fabijan Stanušić počeli su moliti opijela, a isto tako i dan ranije od 10.00 sati bili su na raspolaganju velikom broju vijernika koji su željeli skupa sa njima na grobu svog najmilijeg izmoliti tu posebno molitvu koja se moli za tu prigodu. Posebno mi je za oko zapeo vlč. dr. Zdenko Spajić koji je otišao na grob svojih roditelja i osobno se pomolio. Teško je gledati takav prizor kada znaš da mu je od roditeljske ljubavi ostao samo taj grob i ta grobnica.
Već u 10.30 sati u groblju se okupilo nekoliko stotina vijernika da bi za svetu misu koja je počela u 11.00 sati bilo ih oko 600 osoba. Teško je tom mnoštvu odrediti točan broj, ali bi se po nekoj statistici dalo reći da ih je bilo između 600 i 700 nazočnih.

Župnik Filip je je pozdarvio garevačke sumještane vlč. dr. Zdenku Spajića, propovjednika ovog misnog slavlja i vlč. Fabijana Stanušić, ekonoma Sarajevske biskupije koji iz godine u godinu dolazi u svoj Garevac za ovaj veliki blagdan. Na poseban način pozdravio je sve vjernike koji su došli u svoj Garevac i na ovo za njih sveto mjesto. Ističe kako nas je okupila ljubav za ovo sveto mjesto, a isto tako i ljubav za našim milim i dragim koji su tu sahranjeni.
Zatim je vlč. dr. Zdenko Spajić skrušeno i od srca počeo moliti svetu misu koju je  namjenio našim pokojnim, ali i svim Garevljanima: koji u njemu žive, svim Garevljanima koji su u njemu rođeni, svima onima koji su u njemu pokopani, svima onima koji nađoše drugo mjesto prebivališta i svima onima koji su izvan Garevca pokopani.

U svom uvodnom govoru vlč. dr. Zdenko reče kako je ovo lijep susret jednih sa drugima, istaknuvši  kako je siguran da među tim Svetim koje danas slavimo ima sigurno i Garevljana koje nikada i nitko nije svetim proglasio.

Podsvijestio nam je  kako ova svetkovina Svih Svetih znači da osim onih svetih koje crkva slavi u pjedine dane i koje je crkva proglasila svetim ili blaženim danas slavimo sve one koji su svojim životom i radom zaslužili da budu u zajednici Svetih. Crkva im nezna imena, ali zna da ima mnogo onih koji su živjeli tako da moraju biti sveti. Mi se možda danas pitamo a tko su oni i odakle dođoše? Odgovor je i danas isti kao i prije 2000 godina:  to su oni koji dođoše iz velike nevolje. Ljudi koji su život svoj proživjeli na zemlji u muci i nevolji, ljudi koji su zaslužili nagradu od Boga da budu u njegovoj zajednici.
Mi sigurno poznajemo takve koji su danas u zajednici svetih. Znamo ih radi toga što smo čuli ili smo čak imali priliku živjeti sa njima i ja vjerujem da su mnogi od njih danas u zajedništvu s Bogom i da danas mi slavimo i te svete. Iz ove župe ih mora biti. Mora ih biti jer nemoguće je da je ovaj svijet proživio sve ono što je proživio, a da Bog nije uzeo njima to kao zaslugu, da im Bog nije nagradio muku koju su podnijeli. Jer ovo selo i ova župa ima dugu povijest stradanja i umiranja i ponovnoga dizanja i uvijek nekako u muci i nevolji.

Zato, kad uđem u ovo selo zatvorim oči i u duhu vidim tijela mladih ljudi skamarena u rupama razbacana po rijekama Bosni i Savi. Vidim mlade žene koje ne smiju ni zaplakati nego gorko uzdišu i svoju djecu povlače na stranu i nemogu im objasniti zašto nemaju oca. Vidim te žene koje su uspjele u takvoj jednoj situaciji uz mnogo muke i nevolje podići jedan novi naraštaj.
Kad prođem ovim grobljem vidim mnogo grobnih humaka, a svaki od njih krije po jednu povijest za sebe. I za neke mi i znamo, a nekima više neznamo ni imena, ali znamo da su dosta često kroz muku i nevolju, upravo kako Sv. Pavao kaže: «Kroz mnoge nam je muke do kraljestva Božjega».
Čovjek zatvori oči i uđe u ovo selo i gleda tu tešku povijest. Gleda sve one ljude kojima mnogi neznaju ni imena koja su samo u matičnim knjigama i možda nigdje više nisu ni zapisana. I kad otvori oči šta onda vidi. Nevidi gotovo ništa, vrlo malo, jako malo. Mnogo  praznih kuća, i jako malo ljudi. I onda se čovijek pita: jeli moguće da nas je porazila generacija udovica i mladih djevojaka? Jeli moguće da je jedan bataljun udovica porazio generaciju zrelih, pametnih, imućnih, sposobnih i školovanih ljudi? Jeli moguće da je jedna generacija udovica sve nas porazila? I, braćo i sestre, danas se moramo suočiti sa istinom i priznati da JEST!

Taj bataljun Garevačkih udovica je živio u neprijateljskom okruženju, ali je pobijedio podižući jednu novu generaciju ljudi i pobijedili su radi toga što su vjerovali u ovo što Isus kaže svojim učenicima: «Blago vama koji ste progonjeni radi pravednosti. Blago vama koji ste progonjeni radi mene. Blago vama koji ste mirotvorci. Blago vama koji ste milosrdni». Ta generacuja je osvojila pobjedu samo radi toga što je vjerovala u tu duboku istinu Evanđelja, da čovjek mora umrijeti da bi donio ploda kao pšenično zrno što Isus veli kad padne u zemlju mora umrijeti da bi donijelo plod. Ako ne umre ostaje samo.
Oni iako nisu imali škole, iako nisu bili školovani i pismeni, shvatili su dobro da čovjek mora živjeti za nešto veće od sebe. Da čovjek ne može živjeti samo za sebe nego mora imati nešto izvan, ili iznad sebe. Nekoga ili nešto za što će živjeti i što će davati njegovom  životu smisao. I zato su u mnogo čemu pobijedili nas, jer mi smo u puno slučajeva odbacili temeljnu istinu Evanđelja i na neki način sve se više okrećemo sebi. Ja sam sebi puno bitniji od ostaloga. Nema ništa za što bi živio što je veće od mene, ja sam najbitniji. I u tome leži početak naše propasti. U tome leži sva naša nevolja i sva ova naša pustoš, jer nemožemo shvatiti, a pogotovo ne u svoj život prihvatiti da čovjek koji živi samo za sebe ne može biti sretan čovjek i nemože naparviti ništa veće u životu od toga da mu na kraju života dadnu samo jedno grobno mjesto.

Braćo i sestre, svi ovi sveti koje mi danas slavimo, ne slavimo ih samo zato da im iskažemo poštovanje i zahvalnost mi ih slavimo za njihov primjer, primjer, njihov život nam je primjer. I zato danas, razmišljajući o Svim Svetim, znanima i neznanima, ne možemo stati iznad groba za nekoga za koga znamo da je živio svetim životom, a da se ne upitamo kakav je moj život danas? Kako je moguće da samo uz jednu generaciju dođe do tolike promjene? Možemo li otići sa grobova svojih roditelja, braće i sestara djedova i baka za koje mnogi neznamo ni gdje su pokopani? Možemo li otići, a da svoj život ne pogledamo u svjetlu njihova života. Da se ne upitamo imam li ja smisao svoga života koji je viši od mene? Imam li ja osjećaja za žrtvu, da se žrtvujem za nešto što je veće od mene i radi toga što će to Bog vidjeti i radi toga što je njegova uvijek zadnja.

Bez obzira kako mi ljudi krojili i zamišljali, pravili planove, Božja je posljednja. Imam li ja toliko vjere da se upitam mogu li izdržati progonstvo, mogu li izdržati iščekivanje, mogu li izdržati izrugivanje, izmišljotine, tračeve? Mogu li ja to sve izdržati radi toga što vjerujem da je Bog onaj koji plaća, a ne ljudi? Nisu ljudi oni koji plaćaju nego Bog je onaj koji plaća! Vjerujem li ja Isusu danas koji kaže: Blago vama ožalošćeni, blago vama siromašni, blago vama progonjeni, blago vama koji se pravit budalama samo radi mira, vidite što je, niste budale, znate što je, ali radi mira podnosite mnogo toga!
Jesmo li mi dovoljno snažni da prihvatimo tu snagu Evanđelja? Jer, braćo i sestre, iza ovoga «Blago vama!» dolazi nastavak Evanđelja koji kaže: «Jao vama!». Hoćemo li mi biti oni koji će od Boga na kraju života čuti: «Blago tebi jer si bio takav i takav», ili ćemo, ne daj Bože, čuti ono: «Jao tebi!. Mislio si samo na sebe!J ao tebi! Nisi mario za drugog! Jao tebi!Nisi vidio ništa drugo osim samoga sebe!»

Braćo i sestre. Ova svetkovina danas i naš obilazak groblja je jedan poziv, poziv za početak. I evo, kao da nas sam Bog želi okupiti ovdje na ovom svetom mjestu da nam iz godine u godinu na Sisvete daje prekrasno vrijeme. Osim ovog, imam li snage sebi, Bogu i ljudima priznati da ono što sam do sada mislio i radio nije bilo u skladu s onim što sam trebao? Hoćemo li imati snage dubini svoga srca osjetiti da možemo učiniti jedan novi početak, jer sa Bogom nikad nije kasno?!
Bog u svojoj ljubavi uvijek daje novi početak,  i čeka na čovjeka da se odluči, jer često se čovjek boji učiniti taj prvi korak, boji se neizvjesnosti?! Pokušava predvidjeti budućnost, a onda kad se odluči sve ide i odvija  se svojim tokom, jer Bog je to sve bio pripremio, ali je samo čekao našu odluku! To je danas ova svetkovina, to je danas onaj novi poziv za sve nas o kojeg se ne smijemo oglušiti.

Ne smijemo obilazak grobova svojih roditelja shvatiti  samo kao dužnu počast jednom  godišnje! Životi naših predaka su naš izazov. Ako su oni mogli, zašto ne možemo i mi!?

Moramo si postaviti to pitanje: «Zašto ne možemo MI»? Pitanje  je jedino imamo li vjere i to je pitanje na koje moramo svatko sam sebi odgovoriti. Imamo li vjere povjerovati  u sve ovo što Isus kaže? Ako imamo vjere, ako imamo snage naslijediti  njegovu logiku, onda ćemo i mi jednoga dana biti u ovoj zajednici svih svetih koje će netko drugi slaviti pa makar nam ne znali ni imena, jer  uvijek će biti ljudi koji će znati cijeniti vašu žrtvu, koji će znati da ste vi bili ono zrno koje je palu u zemlju, koje je umrlo možda prijevremeno, možda tragično, možda žalosno, ali je donijelo plod jer je to jedino što se računa u čovjekovom životu. Da li je donijelo plod ili je sve ono što je u svom životu stvorio zauvijek propalo.
Molimo danas zagovor Svih Svetih da nam isprose kod Gospodina tu snagu, tu vjeru, i ne samo da ćemo u nebu imati drugačiji život nego imat ćemo ga i ovdje na zemlji i u svome  Garevcu.

Na kraju svete mise i podjele blagoslova župnik Filip Brajunović  ponovno se obratio svojim vjernicima  riječima: «Nadam se da ćete imati još malo strpljenja jer ovo je prilika da vam uputim nekoliko riječi, da vam kažem ono što mi ovdje radimo, a ujedno što i planiramo u idućoj godini učiniti.» Zatim je nadodao: «Hvala dragom Bogu za današnji dan na ovom lijepom vremenu i daru, a i onim milostima kojim nas je obasipao. Želim isto tako zahvalit se svima vama za ovu godinu dana koliko sam ja ovdje kao vaš župnik na vašoj potpori. Ujedno sa svima vama (da tako kažem) kada smo zajedno i povezani sigurno možemo više i učiniti. Želio bih vam istaći jedan datum kojeg ćete nadam se upamtiti i sebi pribilježiti. Slijedeće godine župa Garevac slavi 30 godina osnutka svoje župe. I taj dan želimo ovdje proslaviti i razmišljajući kada bi to bilo te smo odlučili  da je možda najzgodnije uzeti nedjelju prije «Iline», a to je 17.07.2005.

Tom zgodom želimo našu crkvu posvetiti. Ja sam već zamolio kardinala za taj datum pa molim i vas upišite si u srce 17.07.2005. kada ponovno morate biti ovdje u Garevcu!


A ja se nadam da ćemo uz Božju pomoć do tada i našu crkvu završiti, jer da bi je mogli posvetiti ona mora u potpunosti biti gotova! Pa eto, svi vi koji ste bili u crkvi vidjeli ste da je puno toga odrađeno i da se mnogi dive kako je ona lijepa. Nadam se da i ovo što je još ostalo uz Božju pomoć, uz pomoć naše nebeske Majke Blažene Djevice Marije dovučemo do kraja.
Dakle upamtite taj datum i tu nedjelju 17.07.2005., jer Ilina spada srijedom pa ćemo pokušati svaki dan organizirati da bude nekih aktivnosti i programa. Ja ću svakako razgovarati sa ovim građevinskim Odborima iz Osijeka i Zagreba na koji ćemo način to proslaviti.


Isto tako ovom zgodom želio bih istaći Garevački portal. Ovdje smo u ovoj našoj kapelici zahvaljujući Garevačkom portalu koji je pokrenuo tu inicijativu, Sebestijanu Perković i Dragi Periću koji su poklonili i odštampali majice koje smo prodavali za Ilinu te od toga novca uveli ovdje struju i klimatizirali kapelicu tako da ona može služiti kao mrtvačnica. Hvala im! Isto tako Garevački portal,  o čemo sam već govorio i na Ilinu, pokrenuo je akciju ozvučenja nše crkve, pa i ta akcija je dovedena do kraja i postavljen je razglas u našoj crkvi.»
Zatim je uslijedilo čitanje darovatelja za izgradnju crkve kao i onih donatora akcije za ozvučenje crkve čija imena nisu bila pročitana za Ilinu, a posebno se župnik Filip obratio onim mladim osobama koji su od svojih plaća izdvojili dio novca i time donirali garevačku crkvu, a to su: Adriano Gagulić, Pero jagustin i Aldijana Perak.
Zatim je župnik Filip ukratko prezentirao jednu knjigu koja je nedavno tiskana u Sarajevu i u kojoj ima mnogo podataka, a obrađena je i povijest naše nadbiskupije pa i našega Garevca pa tko god ima mogućnost neka je kupi i ja to toplo preporučujem.


Isto tako zamoljen sam da oglasim da 09.11.2004. stižu donatori, pa svi oni koji žele popravak svojih kuća neka uzmu formulare tu kod Marijana Perić »Barea» I na kraju što bih vam rekao? Kada su došli da kažu da dolaze donatori rekoše i jednu činjenicu na koju sam se iskreno rečeno stresao. 20% Garevljana uopće nije zatražilo povrat svoje imovine. Zar toliki postotak može biti ljudi kojima nija stalo do njegove kuće, kome nije stalo do njegovog imanja!? Molim vas razmislite malo o tome.


Lijepo je danas ovdje u Garevcu vidjeti ovoliki broj djece i zahvalan sam vama roditelji koji ste svoju dijecu doveli ovdje, doveli ih u svoj Garevac. I napomenut ću da je danas došao najveći broj roditelja srednjih godina koji su doveli svoju djecu, i na tome sam vam vrlo zahvalan.


Prisjećam se, za vrijeme ovoga zadnjeg domovinsko rata jedna majka bježala je sa svoje dvoje djece, jedno je držala za ruku bilo je veće, a drugo je nosila u naraučju bilo je maleno. I majka ko majka plakala je, jer mora napustiti svoj dom, ali dijete je ozbiljno shavtilo situaciju i kaže: «Mama nemoj plakati ja zanm gdje su naše njive i gdje se možemo skloniti». Dragi moji Garevljani. Znaju li vaša djeca gdje su vaše njive? Znaju li vaša djeca gdje su vaše kuće? Znaju li vaša djeca gdje ste se vi igrali i gdje ste vi odrasli?


I zato, sretan sam kada vidim da sa malenom djecom dolazite i dovodite ih do svojih kuća. I zato molim sve vas dođite, ogradite svoj posjede, a u prvom redu zatražite povrat svoje imovine, očistite ga, neka se zna da ima netko tko o tome brine i da mu je do toga stalo.


Na karju se župnik Filp zahvalio vlč. dr. Zdenki Spajić na lijepim riječima koje nam je uputio u svojoj propovijedi. Zahvalio se i vlč. Fabijanu Stanušić koji iz godine u godinu dolazi ovdje i pomaže u molitvi opijela.
Zahavlio se svim nazočnim vjernicima i rekao: «Uzmite si srcu ovo što sam vam rekao. Nigdje vam ne može biti bolje i ljepše, nigdje nema rodne grude, ovdje ste vi rođeni i ovo će se uvijek pisati kao mjesto vašega rođenja. Pa nadam se da ćete voliti svoj Garevac, a i oni koji su možda malo zaboravili za njega da malo ožive jer Garevca nigdje drugo na svijetu nema nego ovdje u Bosni!«

Za garevački portal piše: Mišo Perak

Fotografije od blagdana Svih Svetih možete pogledati klikom ovdje