Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Sub06232018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Starost nije bolest

Čovjek polako stari svakim trenutkom svoga života, od začeća pa nadalje. Starenjem kao prirodnim i nepovratnim fiziološkim procesom koji vrijedi za sva živa bića prolazi kroz razdoblja djetinjstva, mladosti i zrelosti da bi na kraju ušao u starost.

Prema klasifikaciji Svjetske zdravstvene organizacije starost se dijeli na raniju (65 - 74 godine), srednju (75 – 84 godine) i duboku (85 i više godina). Starost nije bolest, iako će je mnogi povezati s bolešću jer je bolest često prati. Međutim, to ipak nije pravilo – čovjek može i zdravo starjeti i ostarjeti. Naime, starenje kao proces neizostavno prati čitav niz promjena. Prve su one biološke: promjene u funkcijama organizma, njihovo usporavanje i opadanje. Druge se one psihološke: način na koji čovjek sam doživljava svoje starenje i opadanje snage. Treće su socijalne: način na koji čovjek doživljava svoje starenje u odnosu na društvo, tj. način na koji se vidi u tom društvu, a na što često ima utjecaja i način na koji samo društvo gleda na svoju stariju populaciju.

straci

Starost je oduvijek bila nešto pred čime su ljudi strahovali

Na stare ljude često se gleda kao na teret. To nije odlika samo našeg društva i samo ovog vremena: u povijesti čovjeka zna se za situacije, pa i običaje, kad su stari ljudi znali jednostavno biti ostavljani i prepuštani smrti, kao nepotrebni i na teret zajednici. Bilo je i sasvim suprotnih primjera u povijesti: raznih plemenskih društava koja su visoko cijenila stare ljude zbog toga što ih je bilo malo i zato što su njihovo iskustvo i znanje u vremenima kad nije bilo knjiga bili nezamjenjivi i vrijednost. Ipak, starost je oduvijek bila nešto na što se nije gledalo lijepo, nešto pred čime su ljudi strahovali, za što su oni koji su ikako mogli štedjeli (tko je mogao radio je do smrti, bez obzira na dob), a od onih koji nisu mogli ni uštedjeti niti raditi mnogi bi se u danima starosti, bolesni i nemoćni, našli u situaciji da mlađi članovi obitelji na njih gledaju isključivo kao na teret. I u financijskom smislu i u smislu skrbi oko njih koja ponekad zna biti slična skrbi oko malog djeteta, ali teža jer je ipak riječ o odrasloj onemoćaloj osobi.

Prednosti i mane institucije umirovljenja i mirovinskih sustava

Uvođenje institucije umirovljenja i mirovinskih sustava, bilo javnih bilo privatnih, koje je doživjelo pravi procvat poslije Drugog svjetskog rata (prva ga je uvela Njemačka još 1880. za ljude od 70 godina i više) donijelo je na ovom području velike promjene. Ne samo zbog ekonomske moći koju su stariji ljudi stekli pravom na mirovinu kao sigurnom prihodu, već i zbog podizanja životne dobi čovjeka što je populaciju starih (umirovljenih) ljudi učinilo brojnijom nego ikad – što znači i važnim čimbenikom društva. Ali ta brojnost ima i svoju negativnu stranu: sve veći broj umirovljenika na sve manje zaposlenih i sve veći troškovi liječenja te starije populacije doveli su do toga da društvo opet na starije ljude počinje gledati kao na teret. I ponekad se pitam neće li u nekom budućem svjetskom poretku eutanazija o kojoj se sve više govori biti „rješenje“ za stare ljude slično kao što je danas za mnoge pobačaj „rješenje“ za njihovu nerođenu djecu koju osjećaju kao teret?

zajednostare

Je li rješenje u staračkim domovima?

A kako je sa starim ljudima u našoj postsocijalističkoj zemlji relativno malih mirovina u kojoj kapitalizam u jednoj od svojih sirovijih formi već dva desetljeća rastače obitelj? U jurnjavi za poslom i stjecanjem roditelji jedva imaju vremena i za vlastitu djecu, a kamoli za brigu o svojim ostarjelim i onemoćalim roditeljima. Rješenje su domovi umirovljenika, ali gradskih domova nema dovoljno i na mjesto u njima čeka se godinama. Stoga mnogi posežu za privatnim domovima. Oni legalni u pravilu su skupi i cijenom daleko iznad iznosa velike većine mirovina, što znači da djeca umirovljenika moraju financirati trošak doma. Ostaju oni ilegalni kojima su cijene niže, ali u kojima najčešće stari ljudi borave u vrlo lošim uvjetima. Prije nekoliko godina o tim ilegalnim domovima dosta se pisalo u novinama, ali potrebe društva veće su od skandala i novinski su članci brzo umuknuli. Treba reći da mnoge od tih ljudi njihova djeca rijetko posjećuju ili ih uopće ne posjećuju. Slično kao što bolesnu ostavljenu djecu u bolnici o kojoj sam govorila u prethodnom tekstu uopće ne posjećuje 70 % roditelja.

Stari se često osjećaju izgubljeno

Starost nije bolest. Međutim, ona za neke ljude objedinjuje u sebi nemoć i neželjenost nerođenog djeteta, kao i sve probleme koje nosi skrb oko teško oboljelog člana obitelji. A čak i kad nije riječ o bolesti, u ovom brzom vremenu u kojem su mnogima prvi na umu egzistencijalni problemi i vlastita obitelj, stari ljudi osjećaju se često odgurnutima od onih koje vole i izgubljenima u svijetu koji sve teže razumiju i u kojem sve manje osjećaju pripadnost.
U obitelji bi trebalo biti mjesta za sve one nemoćne i potrebne skrbi i ljubavi: za svako začeto dijete, pa i ono bolesno, za svakog, pa i najteže oboljelog člana obitelji, kao i za naše ostarjele, onemoćale roditelje, djedove i bake. Ne želim ovoga puta govoriti o egoizmu ovoga vremena kao ni o hladnoći i neljubavi za druge koji se skrivaju iza "rješenja" koja nam se predstavljaju kao humana. Umjesto toga reći ću samo da se iza svakog nemoćnog - bolesnog, nerođenog ili ostarjelog čovjeka skriva Kristov trpeći lik koji nas zove da ga prihvatimo u svoj život te da je privilegij, a ne teret, odazvati mu se.

Preuzeto s Katoličkog tjednika
Piše: Danijela Blažeka