Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Sub07222017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

Vidljivi – uvijek prepoznatljivi – nikada zaboravljeni, jer su naši

tragovi ne ljubavi

Ostvarih želju koja ne prolazi. Pružih ruku i osjetih toplinu ruku koje me držaše. I kada su otišle od mene - ostaviše tragove. Sada su opet tu, male sitnice i znakovi ljubavi – većinom cvijeće – koje je već davno uvenulo, a ipak ga ljubomorno čuvamo.

Prstenje što ima svoju vlastitu priču, koju samo mi razumijemo jer ih još uvijek nosimo – razglednice prvih uzdaha želje za blizinom, pisma – nepoznate tisuće znakova u kojima ponovno prepoznajemo ljubav.

Držim još uvijek jedna običan kamen u ruci – dobih ga s riječima – mislima, sa mnom je bila na osamljenoj plaži držeći ga u ruci. – «Ti si bio u njemu i u meni.»

Čuvam sve tragove ljubavi kao najveće relikvije. Oživljavam ih, i želim da opet žive – unrijeti neće nikada sasvim, jer, tragovi su moje ljubavi bili - i jesu.

I kamen – obični, kamen dat iz ljubavi, postade topao u mojim rukama – jednako drag kao prije toliko godina.

Jedna rođendanska vaza stoji na istom mjestu, kao kad je još bila ljubav. Na moj rođendan je otišla od mene. I, ni jedan dan ne prođe, a da vazu ne pomilovah pogledom, prepoznajući ponovno ono što jest, i uvijek ostaje – ne znak njezinog odlaska – nego posljednji trag njezine ljubavi meni dan.

Đuro Zrakić, Tragovi (ne) ljubavi