Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Uto11212017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

Zbogom Katarina

tragovi ne ljubavi

Sreli smo se riječima. Prva si progovorila:”Vi ostajete ovdje. Vi ste naš novi…Da, odgovorio sam kratko! Od tog trenutka znao sam- nas dvoje ćemo se često susretati, sigurno ćemo jedno drugom toliko toga reći.

Sad kad te nema, kad si otišla, duboko uvjerena da se više nećeš vratiti, da me voliš – pitam se Katarina- zašto se i ne rastanemo s riječima? Prije nego što si otišla govorila si drugima: “ Ja odlazim, ne mogu podnijeti ovu divljinu, ovaj život grižnje savjesti- to je preteško za moju osjetljivu narav – to je učinila ljubav samo ljubav koja nezna za više sile. Ne, ne, dignut ću jednom glavu, makar to bilo kasno, nemogu podnijeti da moje dijete predamnom glasso govori prijateljima, “ Ja ljubav neću učiti od majke” – majka je voljela, majka je patila za tu ljubav. Pogriješila sam samo u jednom:” Što sam voljela ono što nije bilo moje – ali tko može zapovijedati ljubavi? “

I tad si, Patarina, skinula prsten, pao je na tlo, otkotrljao se. Svi su ga slijedili pogledom, ali nitko ga više neće podignuti. Tko da ga uzme – već su dva u ladici koja su stavljena iz ljubavi – ni njih nitko ne nosi. Ovaj treći stavljen je iz inata. Pomiješao se inat i ljubav i spasnula je ljubav pred prkosom i prkos pred ljubavi – oni ne idu skupa…

Kada si otišla. Erna me dočeklaa riječima: “I druga mama ostavlja naš dom, tata. Zašto ona makar nije tu? Nije bila loša – imala je srce majke za svoje dijete, ali i pšažnju za menen iako ja nisam njezina. Ipak, više mi je učinila od moje majke, od Ane – koju nikada nisi prestao volteti – i ja je volim jer mi je majka, ali tata, nisam pogriješila kad sam prije tri tjedna odlučila Katarinu zvati majkom. Rekla sam joj da je to duboko iskreno, njena blizina dala mi je više od majke koja je otišla i od tebe koji is ostao samnom. Poljubila me i rekla: “ dugo sam čekala, Erna, da mi to kažeš, ali više nemam snage”.”

Ušao sam u svoju sobu, nitko me nije slijedio, žurno sam tražio nešto što sam tako dugo čuvao. I od sve te ljubavi ostao mi je u ruci još ostarjeli pljesnivi papir nakojem je capisala: “ Voli vas Katarina.” S koliko sam ga nježnosti čuvao. I tad sam vjerovao u istinitost napisanih riječi da bih ga danas jače stisnuo, iskidao nakomadiće, još više – zgazio ga nogom i zatro mu trag, i svemu što je ilo među nama. Još jedna rečenica iz njezino gtrećeg pisma: “ Sve vaše kušnje neće ubiti ono što nosim u sebi (za Vas) – da Vas volim.” O,. Katarina, što si to nosila? Ljubav sigurno ne – nosila si sebe; sad kad si otišla, ponijel asi samo sebe. Toliko je trebalo vermena da povjerujem da je voljela, - ona je to dugo dokazivala, dugo je čekala, mnogo žrtvovala, da li da je osudim što je voljela – u to sam bio siguran – ali i ljubav ima svoj kraj, sve ima svoje granice? Toliko dugo voljeti, a ne biti voljen, pravo je herojstvo. A nitko nije tako dugo heroj. Možda nemam pravo – njezina ljubav će mi jednom suditi.

Da rekla mi je, “Za ljubav je potrebno dvoje, a ja sam sama.” Niakd je nisam pitao gdje je našla tako lijep citat. Katarina je uistinu bila sama I otišla je iz mog života. Zbogom Katarina, govorio sam glasno, premda sam znao da me neće čuti. Niej mi se svidjela nnjezina šutnja. Kad žena šuti, čini više zla nego kad govori. Reci barem nešto u sebi o nama…

Više se ije vraćala, a ja sam dugo mislio na nju. Razočaran sam te. Katarina, uzeo u zagrljaj, ljubio sam te iz svoje slabosti, a ti si vjerovala da moje ruke oko tvog vrata jesu tvoja sigurnost i zaštita. Katarina, bila j e to moja slabost, čija si ti bila žrtva. To je tvoja slabost što me voliš jer ja nikad nisam volio tebe.

Uvijek kad mu je bilo teško odlazio je u istu ulicu. On je u životu volio samo Anu. Više nemože tako voljeti. Samo da je znao malo praštati, bio bi sretan, a to možda i zaslužuje, ali sada o sreći nema ni govora. Sada se traži snaga da se pakao izdrži na zemlji. Možda bi bilo lakše biti u paklu, tamo su svi nesretni – ali na zemlji je teško biti nesretan pored sretnih. Kako je teško promašiti kad su drugi pored nas uspjeli. “Ja to nisam, ja to nisam…”, ponavljao je više pputa dok je išso ulicom koja mu je jedina mogla dati malo mira. Ovdje ga je Ana čekala, točno ovdje, uvijek na vrijeme – nikad nije kasnila, ako je zakasnila samo minutu, ispričavala se dugo. “Ana, volim te” – itgovarao je tiho, želeći da ga nitko ne čuje. Možda tog časa nije želio čuti ni samog sebe. Ona je to znala, znala je da “Zbogom , Katarina” neće biti teško reći. Znala je da je uzalud pokušavao voljeti Katarinu.

Ana me voli i uzalud pokušava voljeti drugog.

Ja volim nju i uzalud pokušavam voljeti drugu.

Ako me Katarina voljela, i njezino odlaženje je uzaludno. Zašto smo svo troje sami! Zašto nas život nemilosrdno razdvaja? Odzvanjalo je dugo “ zašto?” u ustima čovjeka na onom istom mjestu, u istoj ulici gdje su se setali njih dvoje. Stajao je dugo sam – bez odgovora – zašto nisu skupa oni koji se vole? Danas je i Katarina otišla, nije mu rekla ni zbogom, ni zbogom…

Đuro Zrakić, Tragovi (ne) ljubavi