Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Uto11212017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

Zovite policiju

 

"Golubovi su stajali na krovu kao ukočeni - ni njima se ne leti po ovom kišnom danu – sigurno im je hladno kad rašire krila. Ni sam se nisma osjećao bolje idući prema velikoj bolnici znajući da mnogi prođoše ovim putem noseći u sebi život, a vraćali su se kući bez života.

Noge su me nosile u rađaonicu smrti. Sve ljudske nade o radostima življenja i toj najvećoj radosti da čovjek ima moć biti sustvoritelj novih života završavale su smrću. Umjesto života rađala se smrt – presuđivalo se nevinima koji nisu imali pravo glasa niti bilo kakve zaštite…

Obukao sam liječničku kutu da ne izgledam kao nepoželjni promatrač. Gledam lica majki, slušam njihove riječi koje se brzo pretvore u šutnju – ovdje se nije mislilo na glas. Još uvijek su dva života u jednom tijelu – dvije duše u jednoj duši. Još uvijek osuđeni uživaju u toplini majčinog tijela i svakom sekundom rastu u predivnoj oazi sreće i sigurnosti koju im podari Stvoritelj svakog života… S vremenom me primjećuju kao znatiželjnika, jer sam pratio svaki njihov pokret. Znao sam da su žene puno bliže životu od nas muškaraca – One ga osjećaju svakog trenutka – upravo život kod njih nađe stan na svom početku – u njima raste... Počeh spontano brojiti majke , a time i broj današnjih žrtava...Zastadoh na broju dvadeset i četiri...nisam mogao dalje – imao sam strah a savjest poče glasno vikati u meni – nisam je mogao ušutkati.... Učinite nešto, još su živi...Zovite policiju...za nekoliko sati tih života više neće biti...ti si tome svjedok – učini nešto...!

To čudno stanje moje duše i moje nemoći povećao je ulazak prvog liječnika usalu... Šaputanje žena...To je taj – jako je dobar...Pstavljale su dojam da su tu češće...da to nije prvi dolazak...da je i ovo čekanje isto kao svako drugo čekanje pred liječničkim vratima...Kao da u ovom čekanju nema ništa posebno...Možda je to samo meni bilo neobično...Da ove žene ne misle kao ja znao sam...jer tada ih ne bibilo ovdje...za mene je ovo najveći grijeh – kojemu ni praštanje ne pomaže...to je ubojstvo, ubojstvo bez kazne – bez zatvorskih zidova – ubojstvo bez zapisnika...

Napola drhtavim i isprekidanim glasom reče mlada plava žena – Ja se jako bojim, to mi je prvi put – imam osjećaj kao da me vode na strijeljanje...Kratka stanka. Najradije bih pošla kući ...ali muž.. Osjećao sam se sigurnijim – ipak ni one nisu ravnodušne...Sve moje nade da se još uvijek nešto može promijeniti pokopale su riječi žene koja ju je tješila...Ne boj se – poslije malo boli. Meni je ovo sedamnaesto čišćenje... Naviknut ćete se na to.

Na trenutak sam izašao iz čekaonice – zatvorio sam oči i teško mi je bilo doći do zraka, duboko sam udahnuo misleći da će me prohladni zrak barem malo osvježiti i i ublažiti šok koji me nije ostavljao... Zar je to moguće – sedamnasest ljudskih života...Ulazeći ponovno u čekaonicu tražio sam pogledom samo tu ženu... Želio sam joj ravno u oči pogledati i pitanja su se pojavljivala koja bih joj rado postavio... Morao sam se zadovoljiti samo promatranjem, kako mi ravnateljica na početku reče...Ulazile su jedna po jedna u operacionu salu... istim putem se nisu vraćale – ostajale su još nekoliko sati ležati.

Isitm putem sam se vratio samo ja toga dana. Ni golubova više nije bilo na krovu, - odletjeli su. - Kako su ni tog trenutka bili dragi- jer oni sigurno ne čine to svojoj djeci...Misao na grlicu koja je u potkrovlju naše kuće savila gnijedo, koju sam danima mogao promatrati kroz mali prozorčić, kojoj sam se divio kako brine o svojim mladima, davala mi je nadu – od ptica i životinja mogli bismo mi ljudi puno naučiti... One ne griješe protiv života – ne ubijaju...ostaju vjerne prirodi i ne preskaču je kao mi ljudi...
Nakon nekoliko godina stojim u istoj čekaonici i pitam samog sebe – što bi se dogodilo da sam poslušao svoju savjest – da sam tog dana pozvao policiju...da sam barem toj nježnoj plavoj ženi prišao i rekao – idemo skupa tvome mužu – uvjeriti ga da nema pravo tjerati te činiti ono što ne želiš...Za jedan sam odgovor bio siguran – oprosite gospodine, policija nije nadležna za te slučajeve ubojstva – takvih uviđaja do sada nismo imali...Zbog šutnje prema plavoj ženi savjest me moja dovede danas ovdje govoreći isto tako glasno – Nisi smio šutjeti, mogao si možda spasiti jedan život...

Čekaonica je opet bila puna – ni danas nisam zvao policiju - ni danas ne rekoh niti jednu jedinu riječ. Svojom šutnjom postadoh opet, kao toliko puta prije – sudionikom smrti nevinih...! Kriv sam i ja ..znam da sam kriv...!"

 


Đuro Zrakić