Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Čet11232017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

TATA ĆE DOĆI…

A susreti donose radost  - u susretu se lakše podnosi bol… Bez novih susreta i iščekivanja dragih nam osoba život bi izgubio puno na svojoj ljepoti. Tužni su  i nesretni ljudi koji više nemaju nikakvih iščekivanja, koji nikome više ne  ususret, koje više nitko ne čeka. “Tata će doći”, govorio je glasno, želeći da ga svi čuju. “Uvijek je za Božić tu, i to je nešto posebno, to se ne može ni opisati. Još samo nekoliko dana i radost će biti ponovno imati oca, razgovarati s njim,  reći mu sve što smo mi djeca učinili.

Svi nešto čekaju. Nema ni jednog dana u našem ljudskom životu koji ne bi u sebi nosio bilo kakvo čekanje. Majka čeka povratak svoje djece, prijatelj se raduje susretu s prijateljem, mladić čeka djevojku, djevojka mladića – svi čekaju i raduju se novim susretima. A susreti donose radost  - u susretu se lakše podnosi bol… Bez novih susreta i iščekivanja dragih nam osoba život bi izgubio puno na svojoj ljepoti. Tužni su  i nesretni ljudi koji više nemaju nikakvih iščekivanja, koji nikome više ne  ususret, koje više nitko ne čeka.

“Tata će doći”, govorio je glasno, želeći da ga svi čuju. “Uvijek je za Božić tu, i to je nešto posebno, to se ne može ni opisati. Još samo nekoliko dana i radost će biti ponovno imati oca, razgovarati s njim,  reći mu sve što smo mi djeca učinili. Tata je tako malo s nama. Dok sam bio malo mlađi, lakše sam podnosio njegovu odsutnost, ali sada, kad imam već osamnaest godina, radujem se više nego malo dijete njegovu dolasku. Prije su me veselili pokloni, ali sada trebam oca da mi pomogne, da osjetim njegovu očinsku ruku koja će mi biti potpora. Puno imam problema u kojima mi veše nemože pomoći majka uza sva svoj naastojanja. Ne mogu zaboraviti očeve riječi koje mi je na kraju svakog godišnjeg odmora ponavljao: “Sine, reci mi kakvu želju imaš da ti ispunim, kakav želiš poklon da ti donesem kad se budemo opet za Božić vidjeli?” Godinama su želje bile različite i tata ih je uvijek ispunjavao do kraja. Tata će i ove godine za Božić doći. Iznenadit će ga moja želja koja glasi: “ Dođi tata, i  nemoj se više vraćati u inozemstvo, imam dosta svega – tu je nova kuća, tu je toliko toga što si godinama stekao…Ostani ovdje, trebam te kao žedna zemlja kišu, trebam tvoju ruku…Imamo sad i sovju zemlju…”

Isprekidanim riječima pridružuje se drugi mladić, iako sasvim trijezan, kao da nocima nije spavao. Napola otvorenih očiju poče svoju tužnu ispovijest: “Da, tvoj tata će doći, a moj?”…

Petnaest godina ga nisam vidio, iako je on uporno ponavljao da me jako voli, da sam bio prvo dijete koje je rođeno iz ljubavi. .. da voli moju majku, zakljinjući se na vječnu ljubav, a ipak… mama i ja smo već godinama sami…umorni smo od čekanja na njega. Ipak, svaki Božić, kad se skoro svi iz inozemstva vraćaju kući, u nama budi novu nadu: možda će tata ove godine imati barem nekoliko dana za mene, za mamu… Možda ću i ja ove godine vidjeti oca…Možda?…

Zastao je , steglo ga u grlu.

-   Nije on bio loš. I danas nam šalje nešto novca, nije nas sasvim zaboravio. Ta prokleta tuđina odnijela mi je oca. Već druge godine kakao nas je ostavio našao je tamo drugu ženu, ima drugu djecu..a mi… mi čekamo. Pitam se samo kako dugo? Ja ga sigurno neću dočekati…Neznam zašto – znam da to nije dobro – ali ne mogu u sebi ubiti taj otpor prema njemu, iako ga jako volim. Sav  novac koji mi šalje koristim samo za tu ludu travu(drogu), koja mi pomaže da barem na trenutak zaboravim sve…iako znam da pijem smrt… Pijem smrt za novac svoga oca, koji mi ga možda iz ljubavi šalje.

-   Ostavio sam dva mladića sjediti u jednom predivnom našem gradiću. Ostavio ih s njihovim željama, razmišljanjima, u predivnom restoranu, izgrađenom sigurno novcem zarađenim u inozemstvu, dok se čula pjesma na engleskom jeziku “Vječno ću te voljeti». Saslušao sam do kraja pjesmu za koju me veže toliko toga u mom životu.

Ne mogu se oteti dojmu i jačini riječi ovih mladića koje slučajno sretoh i upitah, sigurno samo iz ljudske znatiželje:” Da li vi mladići, imate još uvijek neostvarenih želja?” Najmanje sam očekivao ovakav razgovor. Divio sam se njihovoj iskrenosti, a u dubini duše me obuze tuga. Tuga se pretvori u molitvu za njih:” Bože, koji i sam ponovno dolaziš, učini da čekanje ovih mladića ne bude uzaludno. Neka ih ova Božićna nada  ne prevari. Dođi Gospodine, rodi se u dušama svih koji čekaju na povratak svojih najdražih, jer Božić je blagdan koji svakome daje nadu. Dođi Gospodine “ – govorio sam sve glasnije – «toliko je toga lijepoga srušeno. Naše obitelji, koje bi trebale biti rasadište života, postale su  grobnice, u koje roditelji pokapaju svoju vlastitu djecu, Novi Herodi u bijelim mantilima ubijaju našu još nerođenu djecu…Čuje se plač nedužnih…Toliko se govori o miru, a neprestano se ratuje; o pravu, a toliki trpe nepravdu; i sreći, a toliko je nesretnih. Nikad prije nismo bili povezani svim mogućim vezama, a ipak tako često smo sami. U kući oca nema uvijek mesta za sina, u kući  sina nema mesta za vlastite roditelje. Tvoj dolazak – jedni imaju previše, dok drugi umiru od gladi. Dođi Gospodine, iako se stidimo pred tobom pokazati lice svoje: toliko je tog lijepog srušeno. U ime slobode rušimo sve što nam priječi uživati. Vino ljubavi pretvorili smo u vodu uživanja…”

Kad prvi mladić u razgovoru povisi glas: “Tata će doći – trebam ga – trebam njegovu ruku…” – moja razmišljanja postadoše glasna: “Dođi, Gospodine, rodi se u naše vrijeme”

Đuro Zrakić, Tragovi (ne)ljubavi