Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Čet11232017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

KAD SAZNAŠ TAJNU LJUBAVI, TEK TADA ĆEŠ RIJEŠITI PROBLEM SMRTI

Majka je brižno milovala tamno – sivi spomenik u jednom malom mjestu u blizini velikog industrijskog grada. Rukom dodiruje slova utisnuta u kamen i čita napisanu rečenicu – Sine , htjeli smo ti pomoći, ali nismo mogli. Čuo sam plač majke, i vidio njezinu nemoć pred moćnom smrti koja joj oduze sina.Bio je razgovor živih sa živima. Govorila mu je što danas radi njegova sestra, kako joj je jučer bilo u školi. Ni najmanju sitnicu nije zaboravila – rekla mu je sve – baš sve i razgovor je trajao dugo.


Uvijek sam se divio svemu oko sebe i svemu u sebi. Sitnice su me tako znale razveseliti i shvatio sam da je umijeće i ljepota življenja u moći divljenja, u znatiželji traženja i otkrivanja. Nikada nećemo sve saznati, ali puno toga dato nam je što svojim osjetilima doživljavamo. Majka je brižno milovala tamno – sivi spomenik u jednom malom mjestu u blizini velikog industrijskog grada. Rukom dodiruje slova utisnuta u kamen i čita napisanu rečenicu – Sine , htjeli smo ti pomoći, ali nismo mogli. Čuo sam plač majke, i vidio njezinu nemoć pred moćnom smrti koja joj oduze sina.

Bio je razgovor živih sa živima. Govorila mu je što danas radi njegova sestra, kako joj je jučer bilo u školi. Ni najmanju sitnicu nije zaboravila – rekla mu je sve – baš sve i razgovor je trajao dugo. Nisam niti jednog trenutka posumnjao da je sin nije čuo, jer to je bio dijalog a ne monolog – to je susret onijh koje se vole. Zadnje riječi su bile – Sine, brzo sam opet tu kod tebe. Njezino okretanje prema grobu, mahanje rukom pri odlasku, bili su znakovi rastanka živih sa živima. Čak moje čitanje na spomeniku – umro 25. 09. 2002. tu stanuje – da je samo promijenio prebivalište.

Osjetih da samo postoje živi i da svi oni koje samo zovemo mrtvima samo ovdje na grobljima stanuju, njihova imena su njihove adrese gdje ihmožemo naći. Mislim o smrti kao o zadnjoj točki na sve što smo imali, zadnjoj točki na sve čemu smo se veselili, na sve što smo čekali, nadali se, mislim o smrti koja odnosi sve, zaustavlja rad srca, gasi život – zadnja točka koja se ne ponavlja, - jednom stavljena isključuje naše zašto!

Ovaj slučajni susret majke i sina i njezin razgovor sa sinom na groblju imao je čudesno djelovanje na moje dosadašnje spoznaje o smrti. Od tog trenutka smrt za mene više nije zadnja točka, ako već posljednja točka onda ,... Ostavljajući grobove koji za mene postadoše nova prebivališta živih – istina je o kojoj sam nedavno pročitao. Kad saznaš tajnu ljubavi, tek tad ćeš riješiti problem smrti – Istina, koja mi bi darovana i koju ne želim nikada izgubiti.

Samo oni koji ne ljube ostaju u smrti, a oni koji osjetiše toplinu očiju koje vole, blizinu ruke koja snagom ljubavi miluje, kucaj srca koje ne prestaje kucati za voljenoga, riješili su problem smrti. Naš život nema kraja, završava tamo gdje je i počeo – u vječnosti. Za majku koja voli, dan 25. rujna 2002. samo je promjena prebivališta njezinoga sina.

Đuro Zrakić