Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Čet11232017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

SVE ŠTO SMO ŽIVOTU DALI VRAĆA NAM SE!

Tu su počeli raditi i tu su doživjeli najveće radosti svoga poziva pomažući roditeljima upravo u najljepšim trenutcima ljudskog života prenatalnom skrbi do samog trenutka rođenja. Zvali su ih liječnicima života, a samo nekoliko godina kasnije dobili su još jedno ime, kojeg se nikad više nisu mogli osloboditi, ime koje ne bi nigdje službeno objavljeno, a oni us dobro znali zašto ih ljudi nazvaše – liječnicima smrti.

"Kako bi se rado napili krvi nerođene djece", govorio je polupijan oslanjajući se na stolicu u dobroposjećenom restoranu, gdje su navraćali uglednici svih staleža. Stavlja ruku na rame dobro poznatog kolege liječnika s kojim je godinama skupa radio na ginekološkom odjelu velike bolnice, najveće u cijeloj županiji. Tu su počeli raditi i tu su doživjeli najveće radosti svoga poziva pomažući roditeljima upravo u najljepšim trenutcima ljudskog života prenatalnom skrbi do samog trenutka rođenja. Zvali su ih liječnicima života, a samo nekoliko godina kasnije dobili su još jedno ime, kojeg se nikad više nisu mogli osloboditi, ime koje ne bi nigdje službeno objavljeno, a oni us dobro znali zašto ih ljudi nazvaše – liječnicima smrti.

„Prijatelju, nema onih dobrih starih vremena više, sve se promijenilo.

„ Da, da prijatelju, svijet se mijenja tako brzo. I sad mi je jasno da je život samo jedan krug u kojem se mi ljudi vrtimo kako znamo i umijemo a tek na kraju života uviđamo da nam se sve što smo životu dali vraća! Sjećaš li se jedne moje priče negdje iz mitologije? Davno sam je pročitao. O tom da krv novorođenčadi ima čudnu moć koja je samo izabranima dana shvatiti i tko se te krvi napije neće umrijeti… Prijatelju, mi ne možemo umrijeti – nas dvojica ne možemo umrijeti – mi smo je toliko popili! Zašto me čudno gledaš, to se više ne može kriti, svi zanju…svi… Neki dan sam brojio koliko je ova moja ruka učinila abortusa, ali i tvoja nije ništa manje. Mi smo se u tome natjecali, nekad si ti bio prvi, nekad ja. Što ovi ljudi šute, zašto ja sam govorim? –


Da, i drugi su mi rekli da već dugo govorim na ulici sam sa sobom. To činim doduše i kod kuće i u trgovini, ovdje u restoranu, u parku… Prijatelju, ti govoriš puno i neprestano. Nitko više ne reagira na tebe. Ja , ja samo šutim, skoro sam zanijemio i nitko više ne reagira ni na mene, čak niti moji najbliži. To je javna tajna da smo nas dvojica ludi. Nitko nam to doduše nije nikad rekao, ali … Neki dan čujem da smo mi to i zaslužili i bilo bi pravo čudo da smo ostali normalni koliko smo ubili nerođene djece. Ja godinama nisam razmišljao o tome. Bio sam uvjeren da samo pomažem, jer su svi pitali moje mišljenje, a ja sam odgovarao – sve se može srediti – toliko i toliko… Znate od drugih, sigurno su vam rekli…kako to ide. I ti si mislio isto kao i ja i činio tako! Da, sve je bilo tako – naš moral, samo naš moral. Možda je katkad savjest i dignula svoj glas, ali mijenjati nije mogla ništa…Barem ne kod nas. Kajanja nije bilo ni tada ni sada. Svakim danom jedan je od njih govorio sve više a drugi je zašutio zauvijek, više nisu mogli naći svoj dom niti prepozanti svoje najdraže. Lutaju tako ulicama velikoga grada i možda nikada nisu bili svjesni da se upravo na njima pokazala životna istina – sve što smo životu dali, vraća nam se.

Đjuro Zrakić:TRAGOV I(NE) LJUBAVI