Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Uto11212017

Last updateUto, 10 Ruj 2024 5pm

PIO JE SMRT A ŽELIO ŽIVOT

Primijetio je moju zbunjenost i nastavio: „Vidim da mi ne vjerujete. Danas je došla cijela moja obitelj zahvaliti Bogu da je konačno našeg sina uzeo k sebi, jer sad možemo mi živjeti.” Na pitanje koliko je bio star, odgovorio je: “Dvadeset i jednu godinu.” Brzo mi je bilo jasno da je s čovjekom sve u redu. Nastavio je : „S četrnaest godina počeo je uzimati tu ludu travu, drogu, i svakim danom trebao ju je sve više. Prodali smo svoju kuću – nije bilo dovoljno.

Posuđivali smo novac od rodbine, prijatelja – nije bilo dovoljno. On je svakim danom trebao sve više te lude trave, droge: Misleći da pije život – pio je smrt i sebi i svima nama i sad kad ga je Bog uzeo k sebi, došli smo reći hvala, sad možemo mi živjeti.”
Čudne i neshvatljive riječi oca koji je prije nekoliko dana pokopao sina koji je imao samo 21 godinu. Čudne, ali istinite riječi jer i roditelji imaju pravo na život, roditelji koji u tolikom situacijama života osjećaju nemoć. Okolnosti u kojima žive njihova djeca jača su od njih i uz – najveću brigu, skrb i žrtvu – kako odgojiti djecu, kako im pokazati pravi životni pravac – toliko su puta samo gubitnici.

Čitam prije nekoliko dana i ne mogu povjerovati da je to moguće – čak krupnim slovima preko cijele stranice našeg dnevnog tiska piše: Oni koji posjeduju drogu neće biti krivično gonjeni.. Nije to prvi put da olako prolaze oni koji su uistinu krivci za mnogo tog u našem takozvanom demokratskom društvu. Imam osjećaj da su toliki roditelji, nemoćni promijeniti okolnosti u kojima žive njihova djeca, pomirili s činjenicom – patiti i pokopati svoju djecu. Drugi, koji bi to mogli spriječiti, čine tako malo i svi govore u množini: Mi…mi ćemo učiniti sve da kaznimo počinitelje toga zla… mi ćemo stati na put tom kriminalu…Mi i samo mi. Jer svi govore u množini teško je pokazati prstom na pravog krivca. Jedino roditelji koji stoje pored svoje djece govore: moj sin – moja kći. U svemu što se dogana vidljive su samo žrtve kojih je svakim danom sve više u našoj domovini.

Iz knjige Tragovi (ne) ljubavi, Đuro Zrakić